Partije koje se zalažu za zajedničku državu, koje su se svojski trudile da se crnogorski referendum odgodi - ako treba i do sudnjeg dana - objeručke su protekle sedmice prihvatile evropsku ponudu o organizaciji referenduma. Na drugoj strani, partije suverenističkog bloka - koje su gorjele u želji da se održi referendum - još uvijek vagaju: dok Đukanovićeva DPS prihvata evropski prijedlog, ostale suverenističke stranke odbijaju ponudu Brisela. Može se čak dogoditi da odluku o referendumu u crnogorskom parlamentu ove sedmice usvoje zajedno - suverenistički Đukanovićev DPS i unionistički Bulatovićev SNP.
To su tek prvi rezultati danajskih darova Havijera Solane. Umjesto dugočekivanog referendumskog raspleta, prijeti opasnost da Crna Gora – organizacijom referenduma po pravilima Brisela - uđe u politički vakuum iz kojeg nema dobrog izlaza.
Naime, prijedlog da nezavisnost Crne Gore bude priznata tek ako suverenisti pobijede sa više od deset procenata prednosti, može izazvati nesagledive političke posljedice. Referendum je, po definiciji, demokratska procedura koja ne trpi polovična rješenja i nepravilnu matematiku. Crnoj Gori se, nažalost, baš to nudi: po prvi put se projektuje da većina bude frustrirajući gubitnik, a manjina nesigurni pobjednik. Osim toga, niko pouzdano ne zna šta se dešava ako suverenisti pobijede sa nedovoljnom većinom. Hoće li, onda, Evropa silom tjerati Đukanovićeve suvereniste da jačaju zajedničku državu koju ne žele, a primoravati Bulatovićeve unioniste da budu opozicija u zajedničkoj državi koju su toliko priželjkivali?
Evropa je u Crnoj Gori grubo prekršila vlastite principe i datu riječ. Prvo se tražilo mišljenje eksperata Venecijanske komisije. Onda se, voljom Haviejra Solane, sačinio referendumski prijedlog suprotan nalazu venecijanskih pravnih eksperata. Istovremeno, u Podgoricu je poslat Miroslav Lajčak. Zvanično, slovački diplomata je imao mandat posrednika, da bi se na kraju, po nalogu iz Brisela, uživio u ulogu presuditelja.
Tako se administracija u Briselu poigrala sa crnogorskim građanima a da pri tom nije jasno šta se dobija zauzvrat. U tome je, mora se priznati, imala dobre i vjerne saveznike. Koliko Havijer Solana, toliko i crnogorski državni vrh nosi teret lošeg referendumskog modela: ako je Brisel imao neke svoje zakulisne račune, pravo pitanje je - zašto je Đukanovićeva DPS ponovo prihvatila međunarodni diktat, pristajući da svoje građane dovede u nepravedan položaj?
Beogradskim sporazumom Crnoj Gori je prije četiri godine - uz pomoć vladajuće DPS - uskraćen referendum. Sada je - ponovo uz saginjanje glave čelknika DPS-a - za Crnu Goru skovan nepravičan referendumski model. Izgleda kao da ima nekih tajnih računa koje znaju samo Đukanović i Solana. Zbog toga će, na referendumu u maju, independistička Crna Gora morati da se bori protiv više protivnika: briselske administracije koja ne želi nezvisnu Crnu Goru, beogradske administracije koja hoće zavisnu Crnu Goru, crnogorskih unionista koji se plaše nezavisne Crne Gore i - Đukanovićeve administracije koja je bila nesposobna da se izbori za fer referendum.
Ako, na kraju priče, na crnogorskom referendumu zaista pobijedi dovolja većina za suverenost, onda će to zaista biti zasluženo čudo i prava pobjeda. Ko zna, možda je vrijeme – nakon godina života u obmanama – da Crna Gora, uprkos svemu, jednom pobijedi i spozna sebe samu?
To su tek prvi rezultati danajskih darova Havijera Solane. Umjesto dugočekivanog referendumskog raspleta, prijeti opasnost da Crna Gora – organizacijom referenduma po pravilima Brisela - uđe u politički vakuum iz kojeg nema dobrog izlaza.
Naime, prijedlog da nezavisnost Crne Gore bude priznata tek ako suverenisti pobijede sa više od deset procenata prednosti, može izazvati nesagledive političke posljedice. Referendum je, po definiciji, demokratska procedura koja ne trpi polovična rješenja i nepravilnu matematiku. Crnoj Gori se, nažalost, baš to nudi: po prvi put se projektuje da većina bude frustrirajući gubitnik, a manjina nesigurni pobjednik. Osim toga, niko pouzdano ne zna šta se dešava ako suverenisti pobijede sa nedovoljnom većinom. Hoće li, onda, Evropa silom tjerati Đukanovićeve suvereniste da jačaju zajedničku državu koju ne žele, a primoravati Bulatovićeve unioniste da budu opozicija u zajedničkoj državi koju su toliko priželjkivali?
Evropa je u Crnoj Gori grubo prekršila vlastite principe i datu riječ. Prvo se tražilo mišljenje eksperata Venecijanske komisije. Onda se, voljom Haviejra Solane, sačinio referendumski prijedlog suprotan nalazu venecijanskih pravnih eksperata. Istovremeno, u Podgoricu je poslat Miroslav Lajčak. Zvanično, slovački diplomata je imao mandat posrednika, da bi se na kraju, po nalogu iz Brisela, uživio u ulogu presuditelja.
Tako se administracija u Briselu poigrala sa crnogorskim građanima a da pri tom nije jasno šta se dobija zauzvrat. U tome je, mora se priznati, imala dobre i vjerne saveznike. Koliko Havijer Solana, toliko i crnogorski državni vrh nosi teret lošeg referendumskog modela: ako je Brisel imao neke svoje zakulisne račune, pravo pitanje je - zašto je Đukanovićeva DPS ponovo prihvatila međunarodni diktat, pristajući da svoje građane dovede u nepravedan položaj?
Beogradskim sporazumom Crnoj Gori je prije četiri godine - uz pomoć vladajuće DPS - uskraćen referendum. Sada je - ponovo uz saginjanje glave čelknika DPS-a - za Crnu Goru skovan nepravičan referendumski model. Izgleda kao da ima nekih tajnih računa koje znaju samo Đukanović i Solana. Zbog toga će, na referendumu u maju, independistička Crna Gora morati da se bori protiv više protivnika: briselske administracije koja ne želi nezvisnu Crnu Goru, beogradske administracije koja hoće zavisnu Crnu Goru, crnogorskih unionista koji se plaše nezavisne Crne Gore i - Đukanovićeve administracije koja je bila nesposobna da se izbori za fer referendum.
Ako, na kraju priče, na crnogorskom referendumu zaista pobijedi dovolja većina za suverenost, onda će to zaista biti zasluženo čudo i prava pobjeda. Ko zna, možda je vrijeme – nakon godina života u obmanama – da Crna Gora, uprkos svemu, jednom pobijedi i spozna sebe samu?
