Nakon punih 15 godina, selo Jagma, pored Pakraca, nastanjeno pripadnicima srpske nacionalnosti, proslavilo je rođenje prvog djeteta. Iako je bilo potpuno napušteno za vrijeme rata u Hrvatskoj, danas u njemu živi 45 od nekadašnjih 220 stanovnika, koji su se nakon izgnanstva vratili svojim kućama. Novopečeni otac, Momčilo Rađenović, kaže da su svi mještani proslavili rođenje njegova djeteta, a uskoro će se slično slavlje dogoditi u još jednoj kući:
“Friško pečeni otac. Pa, prvo. Uskoro bit će još jedno, za jedno par mjeseci.”
Rađenovićev otac Petar među prvima se vratio u Jagmu i počeo se baviti poljoprivredom. Kaže da nije imao nikakvih problema s mještanima okolnih sela, naprotiv, mnogi od njih su mu pomogli da se lakše snađe:
“S ljudima s kojima sam sarađivao ranije, sarađujem i sada. Pomagali su mi čak ti ljudi, da tako kažem - druge vjere. Strojeve, sve što sam trebao posudili su mi. I oni dođu kod mene, ja sad njima posudim, tako da nikakvih problema nisam imao.”
Na pitanje je li zadovoljan životom u Jagmi, kratko kaže:
“Za mene je ovo svetinja. Meni je veća moja Jagma od Beograda.”
I Dušan Sekulić vratio se sa suprugom i sinom u Jagmu, u obnovljenu kuću. Nabavili su stado ovaca i koza, dvije muzne krave i nešto prasadi, a od prodaje od onoga što proizvedu, kažu, mogu živjeti. Sa susjedima i mještanima okolnih sela dobro se slažu:
“Trenutno, problema nikakvih nisam imao ni s kim. I kad sam došao, one prve dane, iako su mi govorili bit će ovako, bit će onako, niko me nije ni vrijeđao, niti me maltretirao, ništa.”
Gradonačelnik Pakraca Davor Huška kaže kako od nekadašnjih 15 tisuća stanovnika na širem području grada, danas živi tek oko devet tisuća. Povratak u sam grad ide nešto sporije nego u okolna sela, pa se događa, kaže Huška, da na obnovljenim kućama, ubrzo nakon završetka radova, osvane napis - za prodaju:
“Zanimljivost je, možda ne previše popularna, da ti ljudi koji ostvare pravo na obnovu mahom nude svoje nekretnine, obnovljene kuće na prodaju, tako da danas u Pakracu postoji otprilike 300 kuća ponuđenih na prodaju po izuzetno niskim cijenama. Po zadnjim anketama, u jednom novinaskom listu ovdje u Hrvatskoj, najjeftinije nekretnine su upravo ovdje na području grada Pakraca.”
Aktivist Srpskog demokratskog foruma Miroslav Gvozdanić također kaže da povratak u sela mnogo bolje napreduje od povratka u grad. Razlog tome Gvozdanić vidi u činjenici što je na selu, zahvaljujući poljoprivrednoj proizvodnji za vlastite potrebe, mnogo lakše živjeti nego u gradu:
“Mi smo u našim aktivnostima registrovali negdje od 1996., od kada aktivnije djelujemo na ovim prostorima, oko 9.000 povratnika. Međutim, od tih 9.000 pretpostavljamo da je jedan broj praktično došao tu i vratio se, možda, nazad u mjesta izbjeglištva ili u treće zemlje. Nažalost, sve je to vezano za gospodarstvo, jer osobe koje dođu tu, starije, regulišu svoje penzije, kroz obnovu su regulisali obnovu svojih kuća i one mogu da žive na ovim prostorima. Međutim, mlađim osobama kada dođu, a ako nemaju već nekoga ko se nalazi na ovom prostoru, je malo problematičan povratak zbog toga što im primanja koja proističu iz povratničkog statusa relativno kasno stižu.”
Gvozdanić kaže da bi povratak u Pakrac mogao biti intenzivniji tek poboljšanjem gospodarskih prilika. No, iako je ovo područje od posebne državne skrbi, ekonomski oporavak teče vrlo sporo.
“Friško pečeni otac. Pa, prvo. Uskoro bit će još jedno, za jedno par mjeseci.”
Rađenovićev otac Petar među prvima se vratio u Jagmu i počeo se baviti poljoprivredom. Kaže da nije imao nikakvih problema s mještanima okolnih sela, naprotiv, mnogi od njih su mu pomogli da se lakše snađe:
“S ljudima s kojima sam sarađivao ranije, sarađujem i sada. Pomagali su mi čak ti ljudi, da tako kažem - druge vjere. Strojeve, sve što sam trebao posudili su mi. I oni dođu kod mene, ja sad njima posudim, tako da nikakvih problema nisam imao.”
Na pitanje je li zadovoljan životom u Jagmi, kratko kaže:
“Za mene je ovo svetinja. Meni je veća moja Jagma od Beograda.”
I Dušan Sekulić vratio se sa suprugom i sinom u Jagmu, u obnovljenu kuću. Nabavili su stado ovaca i koza, dvije muzne krave i nešto prasadi, a od prodaje od onoga što proizvedu, kažu, mogu živjeti. Sa susjedima i mještanima okolnih sela dobro se slažu:
“Trenutno, problema nikakvih nisam imao ni s kim. I kad sam došao, one prve dane, iako su mi govorili bit će ovako, bit će onako, niko me nije ni vrijeđao, niti me maltretirao, ništa.”
Gradonačelnik Pakraca Davor Huška kaže kako od nekadašnjih 15 tisuća stanovnika na širem području grada, danas živi tek oko devet tisuća. Povratak u sam grad ide nešto sporije nego u okolna sela, pa se događa, kaže Huška, da na obnovljenim kućama, ubrzo nakon završetka radova, osvane napis - za prodaju:
“Zanimljivost je, možda ne previše popularna, da ti ljudi koji ostvare pravo na obnovu mahom nude svoje nekretnine, obnovljene kuće na prodaju, tako da danas u Pakracu postoji otprilike 300 kuća ponuđenih na prodaju po izuzetno niskim cijenama. Po zadnjim anketama, u jednom novinaskom listu ovdje u Hrvatskoj, najjeftinije nekretnine su upravo ovdje na području grada Pakraca.”
Aktivist Srpskog demokratskog foruma Miroslav Gvozdanić također kaže da povratak u sela mnogo bolje napreduje od povratka u grad. Razlog tome Gvozdanić vidi u činjenici što je na selu, zahvaljujući poljoprivrednoj proizvodnji za vlastite potrebe, mnogo lakše živjeti nego u gradu:
“Mi smo u našim aktivnostima registrovali negdje od 1996., od kada aktivnije djelujemo na ovim prostorima, oko 9.000 povratnika. Međutim, od tih 9.000 pretpostavljamo da je jedan broj praktično došao tu i vratio se, možda, nazad u mjesta izbjeglištva ili u treće zemlje. Nažalost, sve je to vezano za gospodarstvo, jer osobe koje dođu tu, starije, regulišu svoje penzije, kroz obnovu su regulisali obnovu svojih kuća i one mogu da žive na ovim prostorima. Međutim, mlađim osobama kada dođu, a ako nemaju već nekoga ko se nalazi na ovom prostoru, je malo problematičan povratak zbog toga što im primanja koja proističu iz povratničkog statusa relativno kasno stižu.”
Gvozdanić kaže da bi povratak u Pakrac mogao biti intenzivniji tek poboljšanjem gospodarskih prilika. No, iako je ovo područje od posebne državne skrbi, ekonomski oporavak teče vrlo sporo.
