U udruženju za pružanje besplatne pravne pomoći, pod nazivom “Vaša prava”, svakodnevno ista slika. Ljudi traže pomoć na putu pravde:
“Moj problem je: ukinut mi je status raseljenog lica, a nigdje mi niko ništa nije pomogao, tako da sam se obratila ovdje za ljudska prava - da vidim šta meni pripada u životu. Ako mi ništa ne pripada, da se više ne obraćam ovoj državi. Ja sam iz Han Pijeska, a živim u Sarajevu. Nikad mi niko nije upitao ni gdje živim, ni kad sam deložirana, ni gdje ću, ni ništa. A danas su mi sva prava ukinuta i nemamo prava nigdje nikakva. Niti imamo tamo gdje nam je sve pogorjelo, niti imamo u Sarajevu. Ovdje gdje sam se god obratila, oni kažu nemate pravo, ovdje niste bili ’92. Ali, mi nismo ni mogli biti. Mi smo bili na svome, nismo ni pomišljali da ćemo doći ovako da se nekome molimo. Mi smo od svoga rada živjeli. Sad nam traže svjedoke, da li smo tamo ikako imali šta i da li smo živjeli.”
“Ja imam problema oko radnog staža. Nije mi uplaćeno deset godina radnog staža, tako da to sad ganjam preko tih ljudskih prava – da vidim šta ćemo uraditi dalje. Živim u nadi, ali vidjet ćemo šta će biti. Od 1996. do 2002. godine su me držali na čekanju, nisu mi dali ni otkaz. Inače sam penzioner, 169 maraka imam penzije.”
Prošle godine čak 54 000 ljudi je potražilo pravnu pomoć u 16 kancelarija, ili na preko 120 molbilnih lokacija ove nevladine organizacije. Izvršna direktorica Asja Rokša Zubčević taj podatak komentariše ovako:
“Taj broj, ja vjerujem, dovoljno govori o jednoj strašnoj neophodnosti i potrebi ovakvog vida rada u našoj zemlji. U ovom trenutku možemo reći nažalost, što znači da stanje ljudskih prava i implementacija određenih pozitivnih pravnih propisa još uvijek nisu na takvom niovu da bi se broj naših korisnika smanjio, što bi s druge strane značilo da ljudi mogu na lakši način ostvarivati svoja elementarna ljudska prava.”
Prethodnih godina građani su najčešće tražili pomoć za povrat imovine, ali, prema riječima pravnika udruženja Hamida Džandžanovića, sada se situacija mijenja:
“To je sada već iza nas i sada su u prvom planu socio-ekonomska prava, kao i prava povratnika. Kada kažem socio-ekonomska prava, mislim na prava građana u vezi sa pitanjem zdravstvenog osiguranja, penziono-invalidskog osiguranja, te prava iz radnog odnosa. Također, dominantna su i pitanja porodičnih prava, porodičnih i bračnih prava i veliki broj naših korisnika su ugrožene žene. S obzirom na naš mentalitet da se sva imovina knjiži na bračnog druga, odnosnno supruga, žene bivaju izbačene iz kuće i imaju probleme oko ostvarivanja prava na bračnu tekovinu.”
Među posebno ugroženim grupama građana su inavlidi i civilne žrtve rata. Admir Ikinić je bio odličan sportista sve do maja 1995. godine, kada je na tuzlanskoj Kapiji ranjen:
“Imao sam 18 godina i jedan mjesec kad sam bio ranjen. Ja sam 60 posto invalid, civilna žrtva rata. 57 maraka imam primanja. I to je ako sam, znači, preko 50 posto. A oni od 30, 40 posto nemaju ništa.”
Upravo zbog ovih problema, udruženje ”Vaša prava” je sačinilo poseban izvještaj o zakonskim pravima civilnih žrtava rata. Pravnica Nedžmija Kukričar prenosi osnovni stav iz analize:
“Provodeći projekat u udruženju “Vaša prava” BiH, projekat koji se zove Pravda u upravi, uočili smo da su problemi civilnih žrtava rata podjednako teški i u Federaciji BiH i u RS-u. Zašto? Zato što su i zakoni koji su još uvijek na snazi, koji se koriste, diskriminatorski u smislu što svim civilnim žrtvama rata ne dozvoljavaju da na jednak način, pod jednakim uslovima, na čitavoj teritoriji BiH ostvare svoja prava kao civilne žrtve rata.”
Udruženju za besplatnu pravnu pomoć sve više se obraćaju građani koji traže azil ili su izbjeglice u BiH, osobe bez državljanstva, te žrtve trgovine ljudima.
“Moj problem je: ukinut mi je status raseljenog lica, a nigdje mi niko ništa nije pomogao, tako da sam se obratila ovdje za ljudska prava - da vidim šta meni pripada u životu. Ako mi ništa ne pripada, da se više ne obraćam ovoj državi. Ja sam iz Han Pijeska, a živim u Sarajevu. Nikad mi niko nije upitao ni gdje živim, ni kad sam deložirana, ni gdje ću, ni ništa. A danas su mi sva prava ukinuta i nemamo prava nigdje nikakva. Niti imamo tamo gdje nam je sve pogorjelo, niti imamo u Sarajevu. Ovdje gdje sam se god obratila, oni kažu nemate pravo, ovdje niste bili ’92. Ali, mi nismo ni mogli biti. Mi smo bili na svome, nismo ni pomišljali da ćemo doći ovako da se nekome molimo. Mi smo od svoga rada živjeli. Sad nam traže svjedoke, da li smo tamo ikako imali šta i da li smo živjeli.”
“Ja imam problema oko radnog staža. Nije mi uplaćeno deset godina radnog staža, tako da to sad ganjam preko tih ljudskih prava – da vidim šta ćemo uraditi dalje. Živim u nadi, ali vidjet ćemo šta će biti. Od 1996. do 2002. godine su me držali na čekanju, nisu mi dali ni otkaz. Inače sam penzioner, 169 maraka imam penzije.”
Prošle godine čak 54 000 ljudi je potražilo pravnu pomoć u 16 kancelarija, ili na preko 120 molbilnih lokacija ove nevladine organizacije. Izvršna direktorica Asja Rokša Zubčević taj podatak komentariše ovako:
“Taj broj, ja vjerujem, dovoljno govori o jednoj strašnoj neophodnosti i potrebi ovakvog vida rada u našoj zemlji. U ovom trenutku možemo reći nažalost, što znači da stanje ljudskih prava i implementacija određenih pozitivnih pravnih propisa još uvijek nisu na takvom niovu da bi se broj naših korisnika smanjio, što bi s druge strane značilo da ljudi mogu na lakši način ostvarivati svoja elementarna ljudska prava.”
Prethodnih godina građani su najčešće tražili pomoć za povrat imovine, ali, prema riječima pravnika udruženja Hamida Džandžanovića, sada se situacija mijenja:
“To je sada već iza nas i sada su u prvom planu socio-ekonomska prava, kao i prava povratnika. Kada kažem socio-ekonomska prava, mislim na prava građana u vezi sa pitanjem zdravstvenog osiguranja, penziono-invalidskog osiguranja, te prava iz radnog odnosa. Također, dominantna su i pitanja porodičnih prava, porodičnih i bračnih prava i veliki broj naših korisnika su ugrožene žene. S obzirom na naš mentalitet da se sva imovina knjiži na bračnog druga, odnosnno supruga, žene bivaju izbačene iz kuće i imaju probleme oko ostvarivanja prava na bračnu tekovinu.”
Među posebno ugroženim grupama građana su inavlidi i civilne žrtve rata. Admir Ikinić je bio odličan sportista sve do maja 1995. godine, kada je na tuzlanskoj Kapiji ranjen:
“Imao sam 18 godina i jedan mjesec kad sam bio ranjen. Ja sam 60 posto invalid, civilna žrtva rata. 57 maraka imam primanja. I to je ako sam, znači, preko 50 posto. A oni od 30, 40 posto nemaju ništa.”
Upravo zbog ovih problema, udruženje ”Vaša prava” je sačinilo poseban izvještaj o zakonskim pravima civilnih žrtava rata. Pravnica Nedžmija Kukričar prenosi osnovni stav iz analize:
“Provodeći projekat u udruženju “Vaša prava” BiH, projekat koji se zove Pravda u upravi, uočili smo da su problemi civilnih žrtava rata podjednako teški i u Federaciji BiH i u RS-u. Zašto? Zato što su i zakoni koji su još uvijek na snazi, koji se koriste, diskriminatorski u smislu što svim civilnim žrtvama rata ne dozvoljavaju da na jednak način, pod jednakim uslovima, na čitavoj teritoriji BiH ostvare svoja prava kao civilne žrtve rata.”
Udruženju za besplatnu pravnu pomoć sve više se obraćaju građani koji traže azil ili su izbjeglice u BiH, osobe bez državljanstva, te žrtve trgovine ljudima.
