Ali, nikad ne reci nikad. Prema najavi moskovskog Međunarodnog fonda za jedinstvo pravoslavnih naroda - veliki sabor pravoslavlja u Podgorici organizovaće iduće sedmice Srpska pravoslavna crkva, uz direktnu pomoć crnogorske Vlade.
Iako je konferencija najavljena kao naučni susret, naglašeno je da će trodnevnom okupljanju pravoslavaca prisustvovati i crnogorski zvaničnici Đukanović i Vujanović, da su pozvani ruski patrijarh Aleksej i srpski patrijarh Pavle a da mjesta nema za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila.
Dakle, prvi put od 97. godine mitropolit Amfilohije i premijer Đukanović biće u zajedničkoj misiji.
Možda je prije devet godina i bilo nekog razloga za savez sa velikodostojnikom srpske crkve: Đukanović je tada krenuo u obračun sa Bulatovićem i Miloševićem i činilo se da mu srpska crkva pomaže da se odbrani od optužbi za separatizam. Rezultati predsjedničkih izbora nijesu baš dali za pravo zagovornicima koketiranja sa srpskom crkvom. Iako otvoreno podržan od Amfilohija, crnogorski premijer je pobijedio tek u drugom pokušaju, i to na talasu probuđenog crnogorstva a ne očuvanja militantnog pravoslavlja.
Sam Amfilohije je bliskost sa crnogorskom vlašću kasnije koristio kao licencu za obračune. Nije bilo većeg pravoslavnog praznika a da ratoborni srpski mitropolit nije proklinjao Crnogorce, nabijao na Vezirov most Dukljane ili
prijetio pristalicama nezavisnosti. U godinama nakon pada Miloševića, mitropolit Amfilohije je preuzeo baklju velikosrpske ideje u Crnoj Gori i vjerske netolerancije.
Zašto se, sada, crnogorska Vlada pojavljuje kao organizator sabora zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
Ako je cilj pobjeda na referendumu – onda nema mnogo vajde. Savez sa Amfilofijem neće na konto suverenističkih snaga donijeti nove glasove. Ako je cilj održanje postreferendumskog mira, onda se radi uzaludan posao. Nema ovdje ni snage ni energije za bratoubilačke sukobe, sve da ih mitropolit Amfilohije i želi predvoditi.
Ugovarajući sa srpskom crkvom pravoslavni sabor, crnogorska vlast okrenula su protiv suštinskih interesa države.
Iako su većina crnogorskih građana pravoslavci, Crna Gora svoj identitet, državu i istoriju nije gradila na vjerskoj isključivosti. Čak i u jeku borbe protiv Turaka, crnogorski vladari su čuvali ideju zajedništva naroda i poštovanja druge vjere unutar Crne Gore. Podržavajući okupljanje naroda isključivo na pravoslavnim korijenima crnogorska vlast je sada pod noge bacila plemenitu ideju o Crnoj Gori kao multietničkom, skladnom prostoru.
Osim toga, pristajući da bude organizator pravoslavnog sabora u Podgorici vlast u Crnoj Gori je direktno podržala ideju segregacije i ponižavanja sopstvenih građana na osnovu vjerskog opredjeljenja. Zašto su pravoslavni Crnogorci, pod okriljem Crnogorske crkve i pod vođstvom crnogorskog mitropolita Mihaila, nepoželjni na pravoslavnom saboru: da li su to ljudi manjeg boga ili ljudi manje vrijedne crkve?
Sadašnje koketiranje crnogorskih zvaničnika sa srpskom crkvom liči na neku vrstu političkog pazara kojim crnogorska vlast želi istrgovati mirovni sporazum sa srpskom crkvom u predvečerje referenduma.
Međutim, neke stvari nijesu za trgovinu, postoje ideje sa kojima se ne valja igrati. Ako crnogorska vlast uništi tradiciju suživota i multikulturalnosti, ako se ovdje ljudi budu prebrojavali po vjeri i naciji, onda Crna Gora gubi svoju dušu i i postaje još jedna od bezličnih, nacionalističkih državica. Takva Crna Gora ne treba nikome u Crnoj Gori.
Iako je konferencija najavljena kao naučni susret, naglašeno je da će trodnevnom okupljanju pravoslavaca prisustvovati i crnogorski zvaničnici Đukanović i Vujanović, da su pozvani ruski patrijarh Aleksej i srpski patrijarh Pavle a da mjesta nema za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila.
Dakle, prvi put od 97. godine mitropolit Amfilohije i premijer Đukanović biće u zajedničkoj misiji.
Možda je prije devet godina i bilo nekog razloga za savez sa velikodostojnikom srpske crkve: Đukanović je tada krenuo u obračun sa Bulatovićem i Miloševićem i činilo se da mu srpska crkva pomaže da se odbrani od optužbi za separatizam. Rezultati predsjedničkih izbora nijesu baš dali za pravo zagovornicima koketiranja sa srpskom crkvom. Iako otvoreno podržan od Amfilohija, crnogorski premijer je pobijedio tek u drugom pokušaju, i to na talasu probuđenog crnogorstva a ne očuvanja militantnog pravoslavlja.
Sam Amfilohije je bliskost sa crnogorskom vlašću kasnije koristio kao licencu za obračune. Nije bilo većeg pravoslavnog praznika a da ratoborni srpski mitropolit nije proklinjao Crnogorce, nabijao na Vezirov most Dukljane ili
prijetio pristalicama nezavisnosti. U godinama nakon pada Miloševića, mitropolit Amfilohije je preuzeo baklju velikosrpske ideje u Crnoj Gori i vjerske netolerancije.
Zašto se, sada, crnogorska Vlada pojavljuje kao organizator sabora zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
Ako je cilj pobjeda na referendumu – onda nema mnogo vajde. Savez sa Amfilofijem neće na konto suverenističkih snaga donijeti nove glasove. Ako je cilj održanje postreferendumskog mira, onda se radi uzaludan posao. Nema ovdje ni snage ni energije za bratoubilačke sukobe, sve da ih mitropolit Amfilohije i želi predvoditi.
Ugovarajući sa srpskom crkvom pravoslavni sabor, crnogorska vlast okrenula su protiv suštinskih interesa države.
Iako su većina crnogorskih građana pravoslavci, Crna Gora svoj identitet, državu i istoriju nije gradila na vjerskoj isključivosti. Čak i u jeku borbe protiv Turaka, crnogorski vladari su čuvali ideju zajedništva naroda i poštovanja druge vjere unutar Crne Gore. Podržavajući okupljanje naroda isključivo na pravoslavnim korijenima crnogorska vlast je sada pod noge bacila plemenitu ideju o Crnoj Gori kao multietničkom, skladnom prostoru.
Osim toga, pristajući da bude organizator pravoslavnog sabora u Podgorici vlast u Crnoj Gori je direktno podržala ideju segregacije i ponižavanja sopstvenih građana na osnovu vjerskog opredjeljenja. Zašto su pravoslavni Crnogorci, pod okriljem Crnogorske crkve i pod vođstvom crnogorskog mitropolita Mihaila, nepoželjni na pravoslavnom saboru: da li su to ljudi manjeg boga ili ljudi manje vrijedne crkve?
Sadašnje koketiranje crnogorskih zvaničnika sa srpskom crkvom liči na neku vrstu političkog pazara kojim crnogorska vlast želi istrgovati mirovni sporazum sa srpskom crkvom u predvečerje referenduma.
Međutim, neke stvari nijesu za trgovinu, postoje ideje sa kojima se ne valja igrati. Ako crnogorska vlast uništi tradiciju suživota i multikulturalnosti, ako se ovdje ljudi budu prebrojavali po vjeri i naciji, onda Crna Gora gubi svoju dušu i i postaje još jedna od bezličnih, nacionalističkih državica. Takva Crna Gora ne treba nikome u Crnoj Gori.
