RSE: Gospodine Lukovac, usred smo pregovora o referendumskim uslovima. Kako ocjenjujete ponašanje sve tri strane, posebno evropskog posrednika Miroslava Lajčaka, s obzirom da je bilo izvjesnih rezervi na početku da bi Evropska unija mogla imati pristrasan stav, jer su jako dugo poručivali da oni preferiraju kao rješenje državnu zajednicu?
LUKOVAC: Tačno je da je Evropska unija od samog početka, od pobjede demokratske koalicije u Srbiji oktobra 2000.godine zauzela, ja bih rekao, jednostran, pristrasan stav prema budućnosti tadašnje SRJ, odnosno opredjeljenje Crne Gore za nezavisni status. Ona se stavila na stranu pobjednika u Beogradu kojeg je tada predstavljao Koštunica ignorišući stav Crne Gore. Imajmo u vidu da je vlast u Beogradu te SRJ činila demokratska većina u Srbiji i oni koji su izgubili povjerenje birača u Crnoj Gori, to znači one stranke koje su bile do kraja oslonac Miloševićeve politike. I od tada, evo do skora je Evropska unija uporno podržavala takvo opredjeljenje. Kada kažem Evropska unija, onda mislim prije svega na briselsku administraciju. Ne radi se dakle o nečemu što je proizašlo iz raspoloženja, iz opredjeljenja članica, već iz onoga što nadležni u Briselu predlože Evropskoj uniji i po inerciji oni to prihvataju, jer najčeše na svim sastancima na kojima je to razmatrano nije vođena uopšte diskusija. Dakle, mi smo imali razloga da budemo dosta sumnjičavi prema tom opredjeljenju, imali smo razloga za nezadovoljstvo posebno prema stavovima i akcijama Solane i tek u samom finišu u drugoj polovini prošle godine je došlo do postepenog, ali sigurnog otklona od te politike i prihvatanja realnosti da taj model kojeg je Solana u ime Evropske unije ponudio i nametnuo, nije izdržao probu vremena da se ništa nije promijenilo u opredjeljenju Kosova, jer je jedan od razloga bilo da bi nezavisnost Crne Gore moglo ubrzati opredjeljenje stanovništva i rukovodstva na Kosovu za nezavisnošću, a da takođe, se ovo nije potvrdilo ni kao brži put u integracije. Naprotiv. Sa novom vlašću u Beogradu, sa Koštunicom stvorene su nove prepreke, nametnut je novi kriterijum saradnje sa Haškim tribunalom i to je dalje usporilo proces u izradi Studije o izvodljivosti i početak pregovora o pridruživanju. Dakle, u takvim okolnostima bilo je dosta sumnji, tim prije što prilikom posljednjih razgovora vlast nije nije ni tražila učešće Solane i njegovog izaslanika u razgovorima o referendumskim uslovima unutrašnjim razgovorima u Crnoj Gori, već je to bio zahtev opozicije. No, kako smo mi od samog početka i od formiranja Pokreta kao prvi naš zadatak postavili potrebu uspostavljanja dijaloga, potrebu da mi sami pokažemo kako ćemo stvarati uslove za taj dijalog, kako ćemo stvarati atmosferu tolerancije, otklanjati jezik isključivosti i netolerancije, jezik mržnje, to je nama odgovaralo da se Evropska unija ovdje pojavi kao fasilitator razgovora. Tako da, iako je to tražila opozicija, mi smo to prihvatili. Opoziciji je to trebalo zbog što se ona zapravo našla u najtežoj situaciji. Ona se čvrsto vezala za plodove takozvane Miloševićeve politike, Milošević je ovdje kao personifikacija, a ne kao tvorac te politike. Ona je, takođe, javno istakla protivljenje nekoj drugoj orijentaciji, nekoj drugoj opciji za nezavisnu Crnu Goru ....» tako nešto neće biti podržano», «ona neće učestvovati u referendumu» ... ali pošto se najjača opoziciona partija opredjelila za svoju transformaciju na tragu evropskih principa, evropske politike, to je njoj trebala Evropa da ima alibi kako da uđe u ove razgovore uprkos takvom svom zavjetu. Ona ima najteži položaj. Položaj vlasti je komotniji, jer je to upravo predviđeno Ustavnom poveljom, toj politici partija koje čine koaliciju na vlasti, dijalog odgovara. Jedino ograničenje koje ona ima to je što se referendum mora održati do kraja aprila. Tu nema puno vremenskog prostora za jako dugačke razgovore i drugo, ona se pridržava postojećeg Zakona o referendum jer je on dobio zeleno svijetlo da on u potpunosti odgovara evropskim standardima. Kada je riječ o toj kvalifikovanoj većini to se manje više kreće u okvirima postojećeg zakona u okvirima onoga što su standardi i praksa zemalja razvijene demokratije. Tako da sa tim ograničenjima ona dosta otvoreno ide u te razgovore.
RSE: Da li Vam se čini, nakon što je prelomljeno u Briselu da će referendum u Crnoj Gori biti organizovan, da se sad Evropi i žuri da mi taj posao što prije obavimo i da se crnogorsko pitanje na neki način skine s dnevnog reda prije nego što dođe kosovsko u puni fokus?
LUKOVAC: I tu je došlo do zaokreta u stavovima Evrope. Najprije je bio izražen cilj i stav administracije u Briselu da se odloži referendum nakon rješavanja kosovskog pitanja. Međutim, dobra je okolnost što su pregovarači u ime Crne Gore, dakle vlast Crne Gore pokazala čvrst stav da nema nikakvog odlaganja i da rješavanje državnog pitanja Crne Gore nema nikakve direktne veze sa pregovorima o budućem statusu Kosova. Na kraju krajeva, postalo je jasno, takođe, da pitanje statusa Kosova neće biti riješeno u narednih dva ili tri mjeseca. Možda će čitava godina proteći dok se ne nađe neko, možda i privremeno rješenje, funkcionalna nezavisnost ili nešto drugo. Može se na dva kolosjeka voditi proces razmatranja pitanja statusa Kosova i stvaranja uslova za fer, transparentan i demokratski referendumski proces.
RSE: Da li sam mogla da zaključim da imate neke pozitivne utiske o dosadašnjem toku pregovora i misije gospodina Lajčaka?
LUKOVAC: Ja mislim da je jako dobro što je Evropska unija stala iza zaključaka Venecijanske komisije. Drugo, mislim da je dobro što je ona prihvatila želju opozicije da joj ona pomogne da se odvoji od svojih tvrdoglavih stavova da neće biti referenduma i da neće učestvovati u tome, tako da je olakšala opoziciji da uđe u taj referendumski proces. Treće, mislim da ima nekih pomaka u razmatranju procedure pripreme referenduma. Nadam se da će, barem kada je riječ o SNP-u, biti dovoljno elastičnosti da se ide u susret traženju nekog zajedničkog imenitelja kako bi se taj referendumski proces odvijao uz učešće svih značajnih političkih stranaka i uz zajednički napor da što više građana izađe na referendum.
RSE: Evropa nas kao državu prepoznaje kao prostor koji ima problema sa korupcijom, našu sudsku vlast vide kao nedovoljno nezavisnu, a borbu protiv organizovanog kriminala kao nedovoljno efikasnu. Da li bi ovi problemi u nezavisnoj Crno Gori mogli možda još više doći do izražaja, s obzirom da se radi o malom sistemu sa jakom koncentracijom političke i ekonomske moći ili mislite da bi upravo taj državni okvir omogućio efikasniju borbu protiv tih deformiteta?
LUKOVAC: Prvo, svi ti problemi o kojima ste govorili nijesu problemi koje je rodila nezavisna Crna Gora. Oni su naslijeđeni iz dosadašnjih okvira onoga iz SFRJ koja je trebalo da prođe neku transformaciju, tim problemima koji čekaju države u tranziciji je dodat ogroman problem nastao nakon ratova na prostorima ranije Jugoslavije. Dakle, sav ovaj prostor treba dekriminalizovati. Mi treba da dekriminalizujemo taj naš čitav prostor, ne samo Crnu Goru, nego cjelokupan prostor bivše Jugoslavije koji je bio zahvaćen ratovima, a i svim drugim problemima koji su rezultat ratova i drugo, ona treba da prođe kroz proces reformi tranzicije od ranijeg sistema ka evropskim vrijednostima. Mislim da ako se definiše odgovornost države i ako se definiše njena politika prema tim evropskim vrijednostima, onda će se lakše iskorjenjivati sve ono što je kompleks problema vezano za vladavinu prava, za dobru vlast, za organizovani kriminal, za korupciju, itd. Naravno, u jednom širem kontekstu nedefinisanih odnosa gdje nema jasne odgovornosti mnogo je veća vjerovatnoća da če se ti problemi nastaviti i multiplikovati, tako da sam ja uvjeren da će se krivica uvijek adresirati na nekoga drugoga, na šuplje granice gdje može svako da se skriva, da zadovoljava interese nekih tajnih organizacija, nekih tajnih službi.... Ovdje će se jasno adresirati ti problemi, a, naravno, mi ćemo sa Evropskom unijom imati vlastiti sporazum o pridruživanju i onda će se adresirati obaveza svake strane šta treba da učini u kojim rokovima. Ti sporazumi će se raditi prema specifičnoj situaciji u Crnoj Gori i moći će se fokusirati na to kolika je razmjera tih problema i kako ih prevazilaziti.
RSE: Vjerujete li u odlučnost crnogorskih vlasti da nastave na kursu evropskih integracija, s obzirom da će usvajanjem evropskih vrijednosti kroz setove zakona, propisa u značajnoj mjeri omogućiti kontrolu vlasti ?
LUKOVAC: Ja sam potpuno uvjeren da je ovo čvrsta, nepovratna politika i orijentacija na preobražaju Crne Gore u susret evropskim standardima i vrijednostima, u susret evropskoj integraciji u Evropsku uniju, odnosno u evroatlantske strukture. Takođe, mislim da će ispunjavanje svega onoga što će činiti sporazum o pridruživanju značiti, da će i institucije u Crnoj Gori, uključujući i državne organe i vlast morati da involviraju sve druge činioce u donošenje politike i u njenu implementaciju. Ne radi se samo o kontroli tih institucija, nego se radi i o tome da se obuhvate svi djelovi društva u procese formulisanja politike, programa i u njihovo ostvarivanje. Dakle, to je čak mnogo širi zadatak i ne treba imati iluziju da ćemo mi moći da budemo dio sjutrašnje Evrope sa potpunim monopolom nad svim oblastima funkcionisanja.
RSE: Znači, civilni sektor i kao učesnik, a ne samo kao eventualni kontrolor?
LUKOVAC: I kao učesnik u implementaciji te politike.
RSE: Izaslanik Evropske unije i OEBS su pozvali Beograd i Podgoricu na dijalog o temama koje su od značaja za postreferendumski period. Pošto je volja Podgorice za razgovor više puta iskazana koji su, po Vama, problemi Beograda da pristupi tom dijalogu?
LUKOVAC: Mislim da se radi o izuzetno važnim preporukama, jer je ključ u otvaranju procesa prevazilaženja velikih podjela u Crnoj Gori u velikoj mjeri u Beogradu. Beograd je do sada odbijao svaki dijalog o budućim odnosima Srbije i Crne Gore, bez obzira kakav će bit rezultat referenduma, upravo zbog toga što nije htio ni u čemu da pomogne demokratsku većinu u Crnoj Gori u objedinjavanju što šire podrške za demokratski referendumski proces, ostavljajući pravo građanima da se opredjele oko budućeg državnog statusa. U Beogradu, u institucijama vlasti i dalje je prisutna politika prošlosti koja je, na žalost, Srbiju učinila najvećim gubitnikom rastakanja ranije Jugoslavije. Ta politika je izuzetno snažna i u odnosima sa Crnom Gorom i ona veoma mnogo utiče na političke stranke koje su opredjeljene za okvir Srbije i Crne Gore da ne sarađuju u tom procesu. Ukoliko bi kao rezultat poziva međunarodnih činilaca na dijalog između nadležnih organa Srbije i Crne Gore o uređivanju budućih odnosa kakav god bude ishod referenduma došlo to bi moglo imati možda odlučujući uticaj na ponašanje opozicionih partija u Crnoj Gori, a isto tako i na otpočinjanje procesa građenja mnogo boljih odnosa između Crne Gore i Srbije zasnovanih, naravno, na načelima potpune jednakosti. I o onome što je konačno rezultat svega onoga što nam se dešavalo u devedesetim godinama a to je da ranije zajedničke države više nema, ali da smo svim na ovim prostorima i da moramo obnavljati veze između građana, između biznisa i stvarati jedno novo povjerenje.
RSE: Kada sam Vas pitala o tim motivima Beograda zašto ne pristaje na razgovor ono što je ipak vidljivo da se jako rijetko govori o interesima.
LUKOVAC: Pa, jeste. Ako ćemo prihvatiti takvu jednu mogućnost da referendum kao rezultat donese opredjeljenje većine za nezavisnost Crne Gore, odnosno za ravnopravan status kao i za sve druge države nastale iz ratova ranije Jugoslavije, onda treba da stvaramo odnose po uzoru na Evropu, znači bez granica, sa potpuno ravnopravnim prisustvom svih, pa i privrednih subjekata, kapitala, budućim poslovima u Crnoj Gori, sa ravnopravnim statusom onih koji imaju imovinu u Crnoj Gori ili u Srbiji, mogućnost školovanja u skladu sa odredbama Bolonjske deklaracije, mogućnost liječenja. Mnogo tih strahova koji danas objektivno postoje na jednoj i na drugoj strani šta će nezavisnost donijeti u položaju ljudi, položaju privreda bi se moglo regulisati ukoliko bi već sada počeli da razgovaramo o uređivanju odnosa u skladu sa onim što se dešava u organizaciji čiji dio pretendujemo da budemo i mi i Srbija.
RSE: Slažete li se da bi dvojno državljanstvo bilo rješenje za one Crnogorce u Srbiji koji imaju crnogorsko državljanstvo da bi to omogućilo ostvarenje njihovih prava, političkih, imovinskih, pravnih?
LUKOVAC: Ja sam zastupnik inicijative da se što prije razgovara o zaključivaju sporazuma o dvojnom državljanstvu, jer mislim da je to put rješavanja nekih diilema koje danas postoje oko prava građana koji se opredjeljuju da budu Crnogorci u Srbiji ili Srba u Crnoj Gori. Vidite, u Crnoj Gori po zadnjem popisu živi više od 30 posto građana koji se opredjeljuju da budu Srbi. To znači negdje oko 200 hiljada ljudi. U Srbiji po zadnjem popisu živi manje od jedan posto građana koji žele da budu Crnogorci. To je negdje ispod 80.000. Tako da taj kompleks pitanja je mnogo prisutniji u Crnoj Gori nego u Srbiji. Još uvijek se danas govori isključivo o onima koji kao Crnogorci mogu da izgube prava u Srbiji, a šta je sa Srbima u Crnoj Gori. Za nas taj problem ne treba da postoji. Ne treba da postoji ni za Beograd. Ipak, hajde da napravimo jedan sporazum o dvojnom državljanstvu, tako da oni ljudi koji hoće da budu Crnogorci u Srbiji ili da budu Srbi u Crnoj Gori neće imati razloga da se brinu oko njihovog položaja u bilo čemu, u pitanju svojine, školovanja, zapošljavanja, liječenja, ili pak u pitanja građanskih prava da budu birani ili da biraju na izborima.
RSE: Jedno od pitanja koje su Vam posredstvom sajta Radija Slobodna Evropa postavili naši slušaoci bilo je: da li je za Vas kao čovjeka koji je rođen na sjeveru Crne Gore, a veći dio života proveo u Srbiji bilo prirodnije da ste za zajedničku državu?
LUKOVAC: Pa, vjerovatno je kod mnogih ljudi, prisutno kao razlog za preferiranje zajedničke države, to što jako dugo žive u Srbiji i što misle da na taj način mogu sačuvati sve svoje interese, mogućnosti lakog putovanja, održavanje kontakata sa svojom rodbinom. Mislim da je to iskustvo življenja u Srbiji kod mene stvorilo jedno uvjerenje da je put dobrih, čak mnogo boljih odnosa Crne Gore i Srbije da otklonimo realne strahove, frustracije i nejednakosti u ovakvom okviru. Jer, u Srbiji je jako prisutno i sve više rasprostranjeno negativno raspoloženje prema Crnoj Gori koja pretenduje da bude ravnopravna sa Srbijom, a toliko puta je manja od Srbije i toliko malo finansira te zajedničke funkcije. Zašto bi ona pretendovala da bude ravnopravna? S druge strane, u Crnoj Gori je prisutan realni strah da će ona vremenom nestati u mnogo širem okviru Srbije. Dakle, ukoliko i jedna i druga pretendujemo da budemo dio šire Evrope i da toj Evropi prenosimo dio svog suvereniteta, onda zašto je to pitanje tako važno, da ne bi ni mogli prihvatiti da smo ravnopravni u Evropi i da istovremeno oslobodimo inicijative, energiju, za mnogo bolje odnose nego što ih sada imamo reducirano na samo jedno ili dva ministarstva i ništa više. Dakle, ja sam uvjeren da je to najbolji put odnosa između Crne Gore i Srbije.
LUKOVAC: Tačno je da je Evropska unija od samog početka, od pobjede demokratske koalicije u Srbiji oktobra 2000.godine zauzela, ja bih rekao, jednostran, pristrasan stav prema budućnosti tadašnje SRJ, odnosno opredjeljenje Crne Gore za nezavisni status. Ona se stavila na stranu pobjednika u Beogradu kojeg je tada predstavljao Koštunica ignorišući stav Crne Gore. Imajmo u vidu da je vlast u Beogradu te SRJ činila demokratska većina u Srbiji i oni koji su izgubili povjerenje birača u Crnoj Gori, to znači one stranke koje su bile do kraja oslonac Miloševićeve politike. I od tada, evo do skora je Evropska unija uporno podržavala takvo opredjeljenje. Kada kažem Evropska unija, onda mislim prije svega na briselsku administraciju. Ne radi se dakle o nečemu što je proizašlo iz raspoloženja, iz opredjeljenja članica, već iz onoga što nadležni u Briselu predlože Evropskoj uniji i po inerciji oni to prihvataju, jer najčeše na svim sastancima na kojima je to razmatrano nije vođena uopšte diskusija. Dakle, mi smo imali razloga da budemo dosta sumnjičavi prema tom opredjeljenju, imali smo razloga za nezadovoljstvo posebno prema stavovima i akcijama Solane i tek u samom finišu u drugoj polovini prošle godine je došlo do postepenog, ali sigurnog otklona od te politike i prihvatanja realnosti da taj model kojeg je Solana u ime Evropske unije ponudio i nametnuo, nije izdržao probu vremena da se ništa nije promijenilo u opredjeljenju Kosova, jer je jedan od razloga bilo da bi nezavisnost Crne Gore moglo ubrzati opredjeljenje stanovništva i rukovodstva na Kosovu za nezavisnošću, a da takođe, se ovo nije potvrdilo ni kao brži put u integracije. Naprotiv. Sa novom vlašću u Beogradu, sa Koštunicom stvorene su nove prepreke, nametnut je novi kriterijum saradnje sa Haškim tribunalom i to je dalje usporilo proces u izradi Studije o izvodljivosti i početak pregovora o pridruživanju. Dakle, u takvim okolnostima bilo je dosta sumnji, tim prije što prilikom posljednjih razgovora vlast nije nije ni tražila učešće Solane i njegovog izaslanika u razgovorima o referendumskim uslovima unutrašnjim razgovorima u Crnoj Gori, već je to bio zahtev opozicije. No, kako smo mi od samog početka i od formiranja Pokreta kao prvi naš zadatak postavili potrebu uspostavljanja dijaloga, potrebu da mi sami pokažemo kako ćemo stvarati uslove za taj dijalog, kako ćemo stvarati atmosferu tolerancije, otklanjati jezik isključivosti i netolerancije, jezik mržnje, to je nama odgovaralo da se Evropska unija ovdje pojavi kao fasilitator razgovora. Tako da, iako je to tražila opozicija, mi smo to prihvatili. Opoziciji je to trebalo zbog što se ona zapravo našla u najtežoj situaciji. Ona se čvrsto vezala za plodove takozvane Miloševićeve politike, Milošević je ovdje kao personifikacija, a ne kao tvorac te politike. Ona je, takođe, javno istakla protivljenje nekoj drugoj orijentaciji, nekoj drugoj opciji za nezavisnu Crnu Goru ....» tako nešto neće biti podržano», «ona neće učestvovati u referendumu» ... ali pošto se najjača opoziciona partija opredjelila za svoju transformaciju na tragu evropskih principa, evropske politike, to je njoj trebala Evropa da ima alibi kako da uđe u ove razgovore uprkos takvom svom zavjetu. Ona ima najteži položaj. Položaj vlasti je komotniji, jer je to upravo predviđeno Ustavnom poveljom, toj politici partija koje čine koaliciju na vlasti, dijalog odgovara. Jedino ograničenje koje ona ima to je što se referendum mora održati do kraja aprila. Tu nema puno vremenskog prostora za jako dugačke razgovore i drugo, ona se pridržava postojećeg Zakona o referendum jer je on dobio zeleno svijetlo da on u potpunosti odgovara evropskim standardima. Kada je riječ o toj kvalifikovanoj većini to se manje više kreće u okvirima postojećeg zakona u okvirima onoga što su standardi i praksa zemalja razvijene demokratije. Tako da sa tim ograničenjima ona dosta otvoreno ide u te razgovore.
RSE: Da li Vam se čini, nakon što je prelomljeno u Briselu da će referendum u Crnoj Gori biti organizovan, da se sad Evropi i žuri da mi taj posao što prije obavimo i da se crnogorsko pitanje na neki način skine s dnevnog reda prije nego što dođe kosovsko u puni fokus?
LUKOVAC: I tu je došlo do zaokreta u stavovima Evrope. Najprije je bio izražen cilj i stav administracije u Briselu da se odloži referendum nakon rješavanja kosovskog pitanja. Međutim, dobra je okolnost što su pregovarači u ime Crne Gore, dakle vlast Crne Gore pokazala čvrst stav da nema nikakvog odlaganja i da rješavanje državnog pitanja Crne Gore nema nikakve direktne veze sa pregovorima o budućem statusu Kosova. Na kraju krajeva, postalo je jasno, takođe, da pitanje statusa Kosova neće biti riješeno u narednih dva ili tri mjeseca. Možda će čitava godina proteći dok se ne nađe neko, možda i privremeno rješenje, funkcionalna nezavisnost ili nešto drugo. Može se na dva kolosjeka voditi proces razmatranja pitanja statusa Kosova i stvaranja uslova za fer, transparentan i demokratski referendumski proces.
RSE: Da li sam mogla da zaključim da imate neke pozitivne utiske o dosadašnjem toku pregovora i misije gospodina Lajčaka?
LUKOVAC: Ja mislim da je jako dobro što je Evropska unija stala iza zaključaka Venecijanske komisije. Drugo, mislim da je dobro što je ona prihvatila želju opozicije da joj ona pomogne da se odvoji od svojih tvrdoglavih stavova da neće biti referenduma i da neće učestvovati u tome, tako da je olakšala opoziciji da uđe u taj referendumski proces. Treće, mislim da ima nekih pomaka u razmatranju procedure pripreme referenduma. Nadam se da će, barem kada je riječ o SNP-u, biti dovoljno elastičnosti da se ide u susret traženju nekog zajedničkog imenitelja kako bi se taj referendumski proces odvijao uz učešće svih značajnih političkih stranaka i uz zajednički napor da što više građana izađe na referendum.
RSE: Evropa nas kao državu prepoznaje kao prostor koji ima problema sa korupcijom, našu sudsku vlast vide kao nedovoljno nezavisnu, a borbu protiv organizovanog kriminala kao nedovoljno efikasnu. Da li bi ovi problemi u nezavisnoj Crno Gori mogli možda još više doći do izražaja, s obzirom da se radi o malom sistemu sa jakom koncentracijom političke i ekonomske moći ili mislite da bi upravo taj državni okvir omogućio efikasniju borbu protiv tih deformiteta?
LUKOVAC: Prvo, svi ti problemi o kojima ste govorili nijesu problemi koje je rodila nezavisna Crna Gora. Oni su naslijeđeni iz dosadašnjih okvira onoga iz SFRJ koja je trebalo da prođe neku transformaciju, tim problemima koji čekaju države u tranziciji je dodat ogroman problem nastao nakon ratova na prostorima ranije Jugoslavije. Dakle, sav ovaj prostor treba dekriminalizovati. Mi treba da dekriminalizujemo taj naš čitav prostor, ne samo Crnu Goru, nego cjelokupan prostor bivše Jugoslavije koji je bio zahvaćen ratovima, a i svim drugim problemima koji su rezultat ratova i drugo, ona treba da prođe kroz proces reformi tranzicije od ranijeg sistema ka evropskim vrijednostima. Mislim da ako se definiše odgovornost države i ako se definiše njena politika prema tim evropskim vrijednostima, onda će se lakše iskorjenjivati sve ono što je kompleks problema vezano za vladavinu prava, za dobru vlast, za organizovani kriminal, za korupciju, itd. Naravno, u jednom širem kontekstu nedefinisanih odnosa gdje nema jasne odgovornosti mnogo je veća vjerovatnoća da če se ti problemi nastaviti i multiplikovati, tako da sam ja uvjeren da će se krivica uvijek adresirati na nekoga drugoga, na šuplje granice gdje može svako da se skriva, da zadovoljava interese nekih tajnih organizacija, nekih tajnih službi.... Ovdje će se jasno adresirati ti problemi, a, naravno, mi ćemo sa Evropskom unijom imati vlastiti sporazum o pridruživanju i onda će se adresirati obaveza svake strane šta treba da učini u kojim rokovima. Ti sporazumi će se raditi prema specifičnoj situaciji u Crnoj Gori i moći će se fokusirati na to kolika je razmjera tih problema i kako ih prevazilaziti.
RSE: Vjerujete li u odlučnost crnogorskih vlasti da nastave na kursu evropskih integracija, s obzirom da će usvajanjem evropskih vrijednosti kroz setove zakona, propisa u značajnoj mjeri omogućiti kontrolu vlasti ?
LUKOVAC: Ja sam potpuno uvjeren da je ovo čvrsta, nepovratna politika i orijentacija na preobražaju Crne Gore u susret evropskim standardima i vrijednostima, u susret evropskoj integraciji u Evropsku uniju, odnosno u evroatlantske strukture. Takođe, mislim da će ispunjavanje svega onoga što će činiti sporazum o pridruživanju značiti, da će i institucije u Crnoj Gori, uključujući i državne organe i vlast morati da involviraju sve druge činioce u donošenje politike i u njenu implementaciju. Ne radi se samo o kontroli tih institucija, nego se radi i o tome da se obuhvate svi djelovi društva u procese formulisanja politike, programa i u njihovo ostvarivanje. Dakle, to je čak mnogo širi zadatak i ne treba imati iluziju da ćemo mi moći da budemo dio sjutrašnje Evrope sa potpunim monopolom nad svim oblastima funkcionisanja.
RSE: Znači, civilni sektor i kao učesnik, a ne samo kao eventualni kontrolor?
LUKOVAC: I kao učesnik u implementaciji te politike.
RSE: Izaslanik Evropske unije i OEBS su pozvali Beograd i Podgoricu na dijalog o temama koje su od značaja za postreferendumski period. Pošto je volja Podgorice za razgovor više puta iskazana koji su, po Vama, problemi Beograda da pristupi tom dijalogu?
LUKOVAC: Mislim da se radi o izuzetno važnim preporukama, jer je ključ u otvaranju procesa prevazilaženja velikih podjela u Crnoj Gori u velikoj mjeri u Beogradu. Beograd je do sada odbijao svaki dijalog o budućim odnosima Srbije i Crne Gore, bez obzira kakav će bit rezultat referenduma, upravo zbog toga što nije htio ni u čemu da pomogne demokratsku većinu u Crnoj Gori u objedinjavanju što šire podrške za demokratski referendumski proces, ostavljajući pravo građanima da se opredjele oko budućeg državnog statusa. U Beogradu, u institucijama vlasti i dalje je prisutna politika prošlosti koja je, na žalost, Srbiju učinila najvećim gubitnikom rastakanja ranije Jugoslavije. Ta politika je izuzetno snažna i u odnosima sa Crnom Gorom i ona veoma mnogo utiče na političke stranke koje su opredjeljene za okvir Srbije i Crne Gore da ne sarađuju u tom procesu. Ukoliko bi kao rezultat poziva međunarodnih činilaca na dijalog između nadležnih organa Srbije i Crne Gore o uređivanju budućih odnosa kakav god bude ishod referenduma došlo to bi moglo imati možda odlučujući uticaj na ponašanje opozicionih partija u Crnoj Gori, a isto tako i na otpočinjanje procesa građenja mnogo boljih odnosa između Crne Gore i Srbije zasnovanih, naravno, na načelima potpune jednakosti. I o onome što je konačno rezultat svega onoga što nam se dešavalo u devedesetim godinama a to je da ranije zajedničke države više nema, ali da smo svim na ovim prostorima i da moramo obnavljati veze između građana, između biznisa i stvarati jedno novo povjerenje.
RSE: Kada sam Vas pitala o tim motivima Beograda zašto ne pristaje na razgovor ono što je ipak vidljivo da se jako rijetko govori o interesima.
LUKOVAC: Pa, jeste. Ako ćemo prihvatiti takvu jednu mogućnost da referendum kao rezultat donese opredjeljenje većine za nezavisnost Crne Gore, odnosno za ravnopravan status kao i za sve druge države nastale iz ratova ranije Jugoslavije, onda treba da stvaramo odnose po uzoru na Evropu, znači bez granica, sa potpuno ravnopravnim prisustvom svih, pa i privrednih subjekata, kapitala, budućim poslovima u Crnoj Gori, sa ravnopravnim statusom onih koji imaju imovinu u Crnoj Gori ili u Srbiji, mogućnost školovanja u skladu sa odredbama Bolonjske deklaracije, mogućnost liječenja. Mnogo tih strahova koji danas objektivno postoje na jednoj i na drugoj strani šta će nezavisnost donijeti u položaju ljudi, položaju privreda bi se moglo regulisati ukoliko bi već sada počeli da razgovaramo o uređivanju odnosa u skladu sa onim što se dešava u organizaciji čiji dio pretendujemo da budemo i mi i Srbija.
RSE: Slažete li se da bi dvojno državljanstvo bilo rješenje za one Crnogorce u Srbiji koji imaju crnogorsko državljanstvo da bi to omogućilo ostvarenje njihovih prava, političkih, imovinskih, pravnih?
LUKOVAC: Ja sam zastupnik inicijative da se što prije razgovara o zaključivaju sporazuma o dvojnom državljanstvu, jer mislim da je to put rješavanja nekih diilema koje danas postoje oko prava građana koji se opredjeljuju da budu Crnogorci u Srbiji ili Srba u Crnoj Gori. Vidite, u Crnoj Gori po zadnjem popisu živi više od 30 posto građana koji se opredjeljuju da budu Srbi. To znači negdje oko 200 hiljada ljudi. U Srbiji po zadnjem popisu živi manje od jedan posto građana koji žele da budu Crnogorci. To je negdje ispod 80.000. Tako da taj kompleks pitanja je mnogo prisutniji u Crnoj Gori nego u Srbiji. Još uvijek se danas govori isključivo o onima koji kao Crnogorci mogu da izgube prava u Srbiji, a šta je sa Srbima u Crnoj Gori. Za nas taj problem ne treba da postoji. Ne treba da postoji ni za Beograd. Ipak, hajde da napravimo jedan sporazum o dvojnom državljanstvu, tako da oni ljudi koji hoće da budu Crnogorci u Srbiji ili da budu Srbi u Crnoj Gori neće imati razloga da se brinu oko njihovog položaja u bilo čemu, u pitanju svojine, školovanja, zapošljavanja, liječenja, ili pak u pitanja građanskih prava da budu birani ili da biraju na izborima.
RSE: Jedno od pitanja koje su Vam posredstvom sajta Radija Slobodna Evropa postavili naši slušaoci bilo je: da li je za Vas kao čovjeka koji je rođen na sjeveru Crne Gore, a veći dio života proveo u Srbiji bilo prirodnije da ste za zajedničku državu?
LUKOVAC: Pa, vjerovatno je kod mnogih ljudi, prisutno kao razlog za preferiranje zajedničke države, to što jako dugo žive u Srbiji i što misle da na taj način mogu sačuvati sve svoje interese, mogućnosti lakog putovanja, održavanje kontakata sa svojom rodbinom. Mislim da je to iskustvo življenja u Srbiji kod mene stvorilo jedno uvjerenje da je put dobrih, čak mnogo boljih odnosa Crne Gore i Srbije da otklonimo realne strahove, frustracije i nejednakosti u ovakvom okviru. Jer, u Srbiji je jako prisutno i sve više rasprostranjeno negativno raspoloženje prema Crnoj Gori koja pretenduje da bude ravnopravna sa Srbijom, a toliko puta je manja od Srbije i toliko malo finansira te zajedničke funkcije. Zašto bi ona pretendovala da bude ravnopravna? S druge strane, u Crnoj Gori je prisutan realni strah da će ona vremenom nestati u mnogo širem okviru Srbije. Dakle, ukoliko i jedna i druga pretendujemo da budemo dio šire Evrope i da toj Evropi prenosimo dio svog suvereniteta, onda zašto je to pitanje tako važno, da ne bi ni mogli prihvatiti da smo ravnopravni u Evropi i da istovremeno oslobodimo inicijative, energiju, za mnogo bolje odnose nego što ih sada imamo reducirano na samo jedno ili dva ministarstva i ništa više. Dakle, ja sam uvjeren da je to najbolji put odnosa između Crne Gore i Srbije.
