Prije 82 godine, 2. februara, kada je pjesnik umro, na njegovoj sahrani bili su predstavnici sva tri nacionalna društva sa kompletnim članstvom. Orkestri su svirali njegove pjesme, koje su se prenosile mostarskim mahalama i sokacima. Danas, iako je obnovljen rad i Napretka i Preporoda, obilježavanju godišnjice njegove smrti bili su prisutni samo predstavnici Prosvjete, koji su događaj i organizirali. Direktora mostarskog Teatra mladih, Seada Đuvića to previše i ne čudi:
“Danas vlada i odlučuje o svim programima. Oni koji su 1992. Šantića minirali kao četnika, oni i danas vladaju, oni su ideolozi u današnjoj kulturi. U takvom ozračju, u takvoj atmosferi nemoguće je govoriti o pravom mjestu Šantića.”
A Šantić je bio mnogo više od pjesnika koji je napisao “Eminu” i upozoravao da se rodna gruda ne napušta. Bio je, prije svega, Mostarac koji je volio svoj grad. Šantić je danas gotovo protjeran iz Mostara. Čuvena mostarska gimnazija koja je do rata nosila njegovo ime danas je samo Gimnazija Mostar. Poznata Šantićeva ulica je nakon rata samo dopola ostala Šantićeva, dok je u drugom dijelu Mile Budaka. Šantićeva poezija rijetko se izvodi, u školama rijetko izučava, dok su gradske vlasti tradicionalne Šantićeve večeri sveli na jednu veče u kojoj, kako dodaje predsjednik Prosvjete, Ratko Pejanović, najmanje ima Alekse Šantića:
“Na Šantićevim večerima poezije svega više ima nego Šantića. Ukinuta je nagrada, nema večeri posvećene njemu, nema simpozija, nema okruglog stola.”
Iako se obilježavanju godišnjice nisu odazvali mnogi poznati Mostarci – intelektualci, ministar prosvjete Hercegovačko -neretvanskog kantona poslao je naputak svim osnovnim i srednjim školama da posjete spomenik i izložbu o životu i radu Alekse Šantića koja će u četvrtak uveče biti upriličena u njegovoj rodnoj kući, koja je pretvorena u muzej. Djece danas nije bilo pred spomenikom. Preporuka ministra, ipak, daje nade da se nešto u ovom gradu počinje mijenjati i da će djeca naučiti, a Mostarci smjeti priznati, koliko je zaista velik bio Aleksa Šantić.
*****
Aleksa Šantić
JA NE MOGU OVDJE...
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
Ženeva, 1902.
“Danas vlada i odlučuje o svim programima. Oni koji su 1992. Šantića minirali kao četnika, oni i danas vladaju, oni su ideolozi u današnjoj kulturi. U takvom ozračju, u takvoj atmosferi nemoguće je govoriti o pravom mjestu Šantića.”
A Šantić je bio mnogo više od pjesnika koji je napisao “Eminu” i upozoravao da se rodna gruda ne napušta. Bio je, prije svega, Mostarac koji je volio svoj grad. Šantić je danas gotovo protjeran iz Mostara. Čuvena mostarska gimnazija koja je do rata nosila njegovo ime danas je samo Gimnazija Mostar. Poznata Šantićeva ulica je nakon rata samo dopola ostala Šantićeva, dok je u drugom dijelu Mile Budaka. Šantićeva poezija rijetko se izvodi, u školama rijetko izučava, dok su gradske vlasti tradicionalne Šantićeve večeri sveli na jednu veče u kojoj, kako dodaje predsjednik Prosvjete, Ratko Pejanović, najmanje ima Alekse Šantića:
“Na Šantićevim večerima poezije svega više ima nego Šantića. Ukinuta je nagrada, nema večeri posvećene njemu, nema simpozija, nema okruglog stola.”
Iako se obilježavanju godišnjice nisu odazvali mnogi poznati Mostarci – intelektualci, ministar prosvjete Hercegovačko -neretvanskog kantona poslao je naputak svim osnovnim i srednjim školama da posjete spomenik i izložbu o životu i radu Alekse Šantića koja će u četvrtak uveče biti upriličena u njegovoj rodnoj kući, koja je pretvorena u muzej. Djece danas nije bilo pred spomenikom. Preporuka ministra, ipak, daje nade da se nešto u ovom gradu počinje mijenjati i da će djeca naučiti, a Mostarci smjeti priznati, koliko je zaista velik bio Aleksa Šantić.
*****
Aleksa Šantić
JA NE MOGU OVDJE...
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
Ženeva, 1902.
