Sedam proteklih dana Crna Gora je proživjela u jednom dahu, ophrvana tugom i patnjom nakon najveće željezničke nesreće u istoriji, u kojoj je nastradalo 46, a povrijeđeno više od 260 ljudi.
U nizu košmarnih slika ređali su se bol i tragedija, sa ponosom i heroikom spasilaca, smrt i život spleli su se te kobne večeri u jedno klupko.
Spašavajući nemoćne, pomagajući unesrećene, Crna Gora je istovremno spašavala samu sebe. Državne zdravstvene službe - u kojima za normalnih dana ne možete doći na red za običan recept - odjednom su zbrinjavale desetine ljudi u jednom času, ispoljavajući i znanje i požrtvovanost. Policija i specijalci nijesu bili samo slijepo oruđe u rukama vlasti, već ljudi od krvi i mesa spremni da se žrtvuju da bi pomogli drugim ljudima.
Za vrijeme teških dana protekle sedmice, izronilo je bolje lice Crne Gore, ono što je bilo sakriveno ovih teških godina. Nesreća izjednačava ljude i briše društvene podjele: malo je kada Crna Gora izgledala tako ujedinjena, tako složna, kao u solidarnosti i saučešću sa porodicama žrtava i u nastojanjima da se sačuvaju životi.
Ali, tek što su se pobrojali mrtvi i zbrinuli povrijeđeni, pojavilo se i ono drugo, ružnije lice Crne Gore.
U potrazi za krivcem Željeznica Crne Gore odmah je uprla prst u svog čovjeka. I prije završetka istrage za ljude iz državne željeznice sve je bilo jasno – voz je ispravan i nov, pruga odlična i ravna, samo je zakazao ljudski faktor. Nesrećni mašinovođa vjerovatno nosi svoj dio duga za nesreću. Ali, kao da nije dovoljno što će živjeti sa teškim bremenom smrti, u njegovoj firmi nadležni su mu okrenuli leđa i hoće da ga izdvoje kao jedinog krivca.
Možda u svemu istraga imenuje glavnog krivca, ali već sada se zna: siromašno društvo, bez novca za remont vozova i popravku pruge, bez para za održavanje infrastrukture uvijek je zemlja visokog rizika, gdje su tragedije i nesreće neminovnosti. Crnoj Gori neće biti bolje ako za nesreću kod Bioča okrivi jednog čovjeka - jedini način da se ovakve nesreće ne bi ponavljale jeste da se uvide i isprave greške koje su bile uzrok tragedije. Žrtvovanje jednog čovjeka neće popraviti državu.
Kao što političke igrarije neće oživjeti mrtve. U namjeri da lako zarade koji politički poen, ljudi iz Srpske narodne stranke potražili su političke krivce za nesreću. Za Srpsku narodnu stranku, nakon tragedije kod Bioča, nije bio dovoljan lični gest i ostavka ministra saobraćaja Andrije Lompara. Mandićeva stranka zaključila je da su za nesreću lično krivi premijer Đukanović i predsjednik Vujanović i da moraju podnijeti ostavke.
Legitimno je da opozicija traži smjenu vlasti, logično je da Srpska narodna stranka želi odlazak crnogorskih čelnika. Ali ipak valja znati za granice dopuštene borbe: koristiti smrt nedužnih, upotrebljavati lične tragedije za političku borbu je samo batrganje po talogu politike. Srećom, ostatak opozicije i njihovi politički lideri zadržali su moralni kodeks po kojem je Crna Gora bila prepoznata kroz istoriju: protekle sedmice u jeku žalosti utihnule su, osim opisanog istupa Srpske narodne srtranke, sve druge međustranačke borbe.
Možda je to, uz pokazanu solidarnost i brigu za bližnje, najava da vrijeme mraka prolazi i da Crna Gora uči najvažniju istoirijsku lekciju: da je nemoguće nanijeti zlo drugima, a da ga istovremeno ne nanesete sebi.
U nizu košmarnih slika ređali su se bol i tragedija, sa ponosom i heroikom spasilaca, smrt i život spleli su se te kobne večeri u jedno klupko.
Spašavajući nemoćne, pomagajući unesrećene, Crna Gora je istovremno spašavala samu sebe. Državne zdravstvene službe - u kojima za normalnih dana ne možete doći na red za običan recept - odjednom su zbrinjavale desetine ljudi u jednom času, ispoljavajući i znanje i požrtvovanost. Policija i specijalci nijesu bili samo slijepo oruđe u rukama vlasti, već ljudi od krvi i mesa spremni da se žrtvuju da bi pomogli drugim ljudima.
Za vrijeme teških dana protekle sedmice, izronilo je bolje lice Crne Gore, ono što je bilo sakriveno ovih teških godina. Nesreća izjednačava ljude i briše društvene podjele: malo je kada Crna Gora izgledala tako ujedinjena, tako složna, kao u solidarnosti i saučešću sa porodicama žrtava i u nastojanjima da se sačuvaju životi.
Ali, tek što su se pobrojali mrtvi i zbrinuli povrijeđeni, pojavilo se i ono drugo, ružnije lice Crne Gore.
U potrazi za krivcem Željeznica Crne Gore odmah je uprla prst u svog čovjeka. I prije završetka istrage za ljude iz državne željeznice sve je bilo jasno – voz je ispravan i nov, pruga odlična i ravna, samo je zakazao ljudski faktor. Nesrećni mašinovođa vjerovatno nosi svoj dio duga za nesreću. Ali, kao da nije dovoljno što će živjeti sa teškim bremenom smrti, u njegovoj firmi nadležni su mu okrenuli leđa i hoće da ga izdvoje kao jedinog krivca.
Možda u svemu istraga imenuje glavnog krivca, ali već sada se zna: siromašno društvo, bez novca za remont vozova i popravku pruge, bez para za održavanje infrastrukture uvijek je zemlja visokog rizika, gdje su tragedije i nesreće neminovnosti. Crnoj Gori neće biti bolje ako za nesreću kod Bioča okrivi jednog čovjeka - jedini način da se ovakve nesreće ne bi ponavljale jeste da se uvide i isprave greške koje su bile uzrok tragedije. Žrtvovanje jednog čovjeka neće popraviti državu.
Kao što političke igrarije neće oživjeti mrtve. U namjeri da lako zarade koji politički poen, ljudi iz Srpske narodne stranke potražili su političke krivce za nesreću. Za Srpsku narodnu stranku, nakon tragedije kod Bioča, nije bio dovoljan lični gest i ostavka ministra saobraćaja Andrije Lompara. Mandićeva stranka zaključila je da su za nesreću lično krivi premijer Đukanović i predsjednik Vujanović i da moraju podnijeti ostavke.
Legitimno je da opozicija traži smjenu vlasti, logično je da Srpska narodna stranka želi odlazak crnogorskih čelnika. Ali ipak valja znati za granice dopuštene borbe: koristiti smrt nedužnih, upotrebljavati lične tragedije za političku borbu je samo batrganje po talogu politike. Srećom, ostatak opozicije i njihovi politički lideri zadržali su moralni kodeks po kojem je Crna Gora bila prepoznata kroz istoriju: protekle sedmice u jeku žalosti utihnule su, osim opisanog istupa Srpske narodne srtranke, sve druge međustranačke borbe.
Možda je to, uz pokazanu solidarnost i brigu za bližnje, najava da vrijeme mraka prolazi i da Crna Gora uči najvažniju istoirijsku lekciju: da je nemoguće nanijeti zlo drugima, a da ga istovremeno ne nanesete sebi.
