U izvještaju pod nazivom “Iza zaključanih vrata”, istraživač Amnesty Internationala Omer Fišer je za ilustraciju diskriminacije u zapošljavanju uzeo fabrike Aluminij iz Mostara i Rudnike Ljubija kod Prijedora. Podsjetivši da je Aluminij drastično promijenio vlasničku strukturu, odnosno “prošao kroz neprikladnu i neadekvatnu privatizaciju”, Fišer je izjavio:
“Danas ta fabrika zapošljava oko 1000 radnika, pretežno Hrvata. Tako se potvrđuje da je Aluminij, koji je provodio etničku diskriminaciju tokom rata, efekte takvog postupka zadržao i danas. Firma je nekada zapošljavala radnike iz svih etničkih grupa, a sada ima pretežno Hrvate. 2003. godine radnici hrvatske nacionalnosti su činili 93 posto od ukupno zaposlenih.”
Govoreći o Rudnicima Ljubija, Fišer je izjavio kako je tamo na početku rata otpušteno najmanje 2000 radnika jer nisu bili Srbi:
“Radnici koji su nepravedno otpušteni ni do danas nisu vraćeni na posao, niti su dobili neku vrstu odštete. Oni su bili u potpunosti isključeni iz pregovora koji su vođeni 2004. godine o stvaranju novog preduzeća, sa drugačijom vlasničkom strukturom.”
Nijaz Brkić, predsjednik sindikata nelegalno otpuštenih radnika Rudnika Ljubija, kaže:
“Danas u cijelom rudniku ima zaposlenih svega 11 Bošnjaka. Ukupno zaposlenih je oko 700 radnika.”
Edin Ramulić, jedan od otpuštenih radnika:
“Nigdje nemamo, osim samo nekoliko ljudi koji su zaposleni u javnim institucijama – nekoliko ljudi radi u opštini radi, nekoliko u tim službama, ali to je jedan mali, beznačajni promil koji apsolutno nema nikakvu osnovu da ljudi mogu tamo preživjeti.”
Amnesty International je preporučio organima vlasti u BiH da pronađu načina da se otpušteni radnici ili vrate na posao ili da dobiju adekvatnu kompenzaciju.
“Danas ta fabrika zapošljava oko 1000 radnika, pretežno Hrvata. Tako se potvrđuje da je Aluminij, koji je provodio etničku diskriminaciju tokom rata, efekte takvog postupka zadržao i danas. Firma je nekada zapošljavala radnike iz svih etničkih grupa, a sada ima pretežno Hrvate. 2003. godine radnici hrvatske nacionalnosti su činili 93 posto od ukupno zaposlenih.”
Govoreći o Rudnicima Ljubija, Fišer je izjavio kako je tamo na početku rata otpušteno najmanje 2000 radnika jer nisu bili Srbi:
“Radnici koji su nepravedno otpušteni ni do danas nisu vraćeni na posao, niti su dobili neku vrstu odštete. Oni su bili u potpunosti isključeni iz pregovora koji su vođeni 2004. godine o stvaranju novog preduzeća, sa drugačijom vlasničkom strukturom.”
Nijaz Brkić, predsjednik sindikata nelegalno otpuštenih radnika Rudnika Ljubija, kaže:
“Danas u cijelom rudniku ima zaposlenih svega 11 Bošnjaka. Ukupno zaposlenih je oko 700 radnika.”
Edin Ramulić, jedan od otpuštenih radnika:
“Nigdje nemamo, osim samo nekoliko ljudi koji su zaposleni u javnim institucijama – nekoliko ljudi radi u opštini radi, nekoliko u tim službama, ali to je jedan mali, beznačajni promil koji apsolutno nema nikakvu osnovu da ljudi mogu tamo preživjeti.”
Amnesty International je preporučio organima vlasti u BiH da pronađu načina da se otpušteni radnici ili vrate na posao ili da dobiju adekvatnu kompenzaciju.
