* * * * *
Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini je objavio Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH za 2005. godinu. Jedno poglavlje tog Izvještaja se odnosi na povratak izbjeglih i raseljenih. Govori predsjednik Komiteta Srđan Dizdarević:
„U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, s kraja novembra 2005. godine, operisali su statističkim podacima UNHCR-a i kažu da se kućama od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu vratilo oko 50 posto izbjeglih i raseljenih, naglašavajući da se stvaran broj može utvrditi samo popisom stanovništva. Podsjetimo, sve prethodne procjene su govorile da je tokom rata adrese stanovanja promijenilo oko 2,2 miliona ljudi, što je nešto više od 50 posto ukupne predratne populacije u Bosni i Hercegovini. To u prijevodu znači da se prema tvrdnjama Ministarstva, odnosno podacima UNHCR-a, deset godina nakon Dejtona kućama vratilo više od milion ljudi. UNHCR je u trenutku pravljenja ovog izvještaja imao sređene podatke, zaključno sa 30. septembrom 2005. godine, u kojima navodi da se za prvih devet mjeseci ove godine kućama vratilo ukupno 5.599 osoba, od čega 1.099 iz inostranstva. Ostali povratnici su pripadali kategoriji interno raseljenih i izbjeglih. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, na osnovu izvještaja svojih monitora, na osnovu rezultata projekta – „Misija utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava“ koji podrazumijeva obilazak opština širom Bosne i Hercegovine, na osnovu podataka Saveza i udruženja izbjeglih i raseljenih i na osnovu podataka dobivenih u lokalnim zajednicama od predstavnika vladinog i nevladinog sektora, ne može potvrditi gornje navode. Svi prikupljani podaci idu u prilog procjenama Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH čija predsjednica Mirhunisa Zukić tvrdi da se kućama vratila tek trećina od ukupnog broja raseljenih i izbjeglih građana. U ocjeni procesa povratka, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini se nastoji baviti rezultatima stvarnog povratka, uvažavajući pravo svakog pojedinca da bira mjesto stanovanja. Istražujući kako je moguće doći do nerealnog podatka od milion i više povratnika, utvrdili smo da se u metodologiji praćenja procesa povratka često vrši prosto zbrajanje onih kojima je vraćena imovina i članova njihovih porodica. Na terenu je lako utvrditi da se najčešće u vraćeni stan ili kuću useljava jedan ili dva starija člana, mnogi se tu zadržavaju kratko – do prodaje ili zamjene. U velikom broju slučajeva obnovljene kuće vlasnici koriste kao vikendice, a nije malo ni onih koji imaju prijavu stanovanja na predratnoj adresi, a žive i rade u nekoj drugoj bosanskohercegovačkoj opštini ili u inostranstvu. Neki podaci do kojih smo došli, a koji potvrđuju „etničko čišćenje“, su sljedeći:
- Od oko 220.000 Hrvata, koliko ih je živjelo prije rata na području Republike Srpske, danas živi manje od 15.000.
- Od 39.000, tokom rata izbjeglih Srba iz Hercegovine, do sada se svojim kućama vratilo nekih 9.000.
- U Bijeljini, procjenjuju danas u opštini, živi oko 250.000 stanovnika, a od toga je 10 posto Bošnjaka. Prije rata, u strukturi stanovništva, oni su činili 36,7 odsto.
- Od oko 3.000 predratnih Bošnjaka, u Bileći danas živi njih pedesetak.
- Od 12.000 prijeratnih Hrvata, u Kraljevoj Sutjesci danas živi tek 2.000.
- Na području opštine Modriča prije rata je živjelo 11 670 Bošnjaka. Danas ih je oko 3.000. Hrvata je bilo 10.600, a danas ih je 150.
- Prema podacima povratničkih udruženja, od 82.000 izbjeglih sa područja Tuzlanskog kantona, do sada se vratilo njih oko 8.000.
- U Foču se nije vratilo ni 3.500 od ukupno oko 20.790 predratnih stanovnika bošnjačke nacionalnosti. Kao i na drugim mjestima, i ovdje se ljudi vraćaju gotovo isključivo (više od 95 odsto) u ruralne dijelove.
Za proces povrata imovine zvanično je rečeno kako je on završen 2004. godine. Ocijenjen je uspješno. Organi vlasti nadležni za ovaj dio provedbe Aneksa 7 dobili su čak i potvrde – certifikate – o dobro urađenom poslu, ali lokalne vlasti su u mnogim sredinama i tokom 2005. godine na razne načine nastavile opstrukciju i donesene odluke o pravu na povrat imovine ne provode u djelo. Velikom broju građana Bosne i Hercegovine još uvijek su uskraćena prava na uživanje imovine.
* * * * *
U Republici Srpskoj produžen je rok za verifikaciju stare devizne štednje za još četiri mjeseca, dakle do 11. marta ove godine. U Federaciji je verifikacija privremeno obustavljena, proizlazi iz Saopštenja Ministarstva finansija Federacije BIH:
„Posljednjeg dana 2005. godine istekao je rok za verifikaciju tražbina vlasnika stare devizne štednje, što je utvrđeno u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj: 66/04 I 49/05), i samim tim je prestao pravni temelj za izvršavanje postupka verifikacije pojedinačnih tražbina vlasnika stare devizne štednje, pa se ista privremeno obustavlja. Budući da je posao verifikacije pojedinačnih tražbina vlasnika stare devizne štednje izvršen samo djelomično i da se ista predviđa u Nacrtu zakona o verifikaciji i načinu izmirenja obveza po osnovu računa stare devizne štednje koje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine uputilo u Parlamentarnu proceduru u Parlament Bosne i Hercegovine i čije je usvajanje izvjesno, Agencije za verifikaciju (FIP i AFIP) će nastaviti sa svojim radom na način da će pružati informacije vlasnicima stare devizne štednje kako bi se isti pravovremeno i u potpunosti pripremili za nastavak verifikacije po usvajanju navedenog zakona od strane Parlamenta Bosne i Hercegovine. Sve informacije o procesu verifikacije možete dobiti u toku radnog vremena kod ovlaštenih osoba za kontakt:
- AFIP d.d., Sarajevo, Azra Vajnberger, tel. 033 651-384
- FIP d.d., Mostar, Ankica Barbarić, tel. 036 321-220
- Web stranica: www.fmf.gov.ba
* * * * *
Na pitanja slušalaca danas odgovaraju pravnici Udruženja za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša Prava“ - Mirjana Blažević, Kancelarija u Zenici, i Emir Prcanović, Kancelarija u Sarajevu:
RSE: Dva pitanja su vezana za ostvarivanje prava na penziju. U pismu upućenom našoj redakciji, slušateljka iz Sarajeva pita da li može ostvariti pravo na penziju iza smrti supruga, što se desilo prije desetak godina. Ona u tom momentu nije radila, što je slučaj i sada. Kada se obratila Zavodu PIO, neposredno nakon njegove smrti, kako bi ostvarila pravo na penziju, odbijena je jer nije imala navršene godine života, koje predviđa zakon. Sada je napunila 50 godina, te pita da li bi se mogla ponovo obratiti Penzijsko-invalidskom fondu, s obzirom da nema sredstava za život. Takođe pita šta joj je druga mogućnost?
BLAŽEVIĆ: U skladu sa važećim odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, shodno odredbi člana 62 zakona, pravo na porodičnu penziju udovica stiče ako ispunjava jedan od slijedećih uslova:
1. ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života.
2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postala potpuno nesposobna za privređivanje.
3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece (na vaš slučaj se ne može primijeniti ovaj stav jer niste imali djecu).
Stav 2 navedenog člana glasi: „Udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenog pod uslovima iz stava 1, tačka 2 i 3, člana 62 zakona navrši 45 godina života, zadržava trajno pravo na porodičnu penziju. S obzirom da u momentu smrti vašeg supruga niste imali potrebne godine života, ne ispunjavate uslov da vam se prizna pravo na porodičnu penziju. (član 62, stav 1, tačka 1 – ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života). Što se tiče nekog drugog vida socijalne zaštite, da bi ostvarila pravo na stalnu novčanu potporu, potrebno je da bude proglašena potpuno nesposobnom za rad i privređivanje. Da bi to ostvarila, potrebno je da se, prema propisima kantona, obrati nadležnoj komisiji koja vrši ocjenu sposobnosti. Najbolje da se obrati Centru za socijalni rad u svom mjestu prebivališta i kad nadležna komisija utvrdi da je potpuno nesposobna za rad, odnosno spriječena da ostvari pravo na rad, a da uz to nema dovoljno prihoda za izdržavanje i da nema člana obitelji koji je po zakonu obavezan da je izdržava, mogla bi ostvariti pravo na stalnu novčanu pomoć.
RSE: Naredno pitanje glasi: „Imam oko 23 godine radnog staža u Banjaluci. Prekid radnog odnosa sam dobila 1993. godine. Pokušala sam da, preko advokata, ostvarim pravo iz radnog odnosa, ali mi je rečeno da sam zakasnila s tužbom. Iz nekih nepotpunih informacija sam doznala kako bih mogla tražiti penziju. Imam 56 godina života“.
BLAŽEVIĆ: Ako se radi o ostvarivanju prava na penziju u Federaciji BiH, Zakonom o PIO-u je predviđena i prijevremena starosna penzija. Taj rok je nedavno produžen do 2008. godine. Ako žena ima 30 godina staža i 55 godina života, može –prema članu 137, stav 2 – ostvariti pravo na prijevremenu starosnu penziju. Međutim, koliko sam vidjela iz ovog pitanja, slušateljka je posljednji staž imala u Banjaluci, u Republici Srpskoj. U Zakonu o PIO-u Republike Srpske, u prelaznim i završnim odredbama zakona se kaže da žena u 2005. godini mora napuniti 59 godina života, a slušateljka ima 56, i najmanje 20 godina staža. Pošto se njeno pitanje odnosi na starosnu penziju, prema Zakonu o PIO-u Republike Srpske starosna penzija se ostvaruje kada se napuni 60 godina života i najmanje 20 godina staža, ili ako neko ima 35 godina staža, onda je nebitno koliko ima godina života. Ovdje se spominje i da nije poduzimala neke radnje u vezi sa prekidom radnog odnosa, može se obratiti jednom od naših ureda i donijeti dokumentaciju, da bi se detaljnije vidjelo postoji li neki pravni put da joj se još pomogne.
RSE: Kakvi su uslovi za muškarce prema izmjenama Zakona o PIO-u Federacije, čije je važenje produženo, kako ste rekli, do 2008. godine?
BLAŽEVIĆ: Muškarci treba da imaju 60 godina života i 35 godina staža. Znači za pet godina je veća starosna dob i staž. Žena 55 godina starosti, 30 godina staža. A puna starosna penzija se ostvaruje kad imate 40 godina staža, onda je nebitno koliko imate godina života. A može i 20 godina staža i 65 godina starosti, i muškarac i žena. Nema razlike za punu starosnu penziju.
Na naredna pitanja odgovara Emir Prcanović, pravnik u Udruženju „Vaša prava“, Kancelarija u Sarajevu:
RSE: Pitanje slušaoca iz inozemstva: „Nisam bio u toku baš u posljednje vrijeme, ali me interesuje šta se rješava na pitanju takozvanih vojnih stanova, odnosno stanova bivše JNA na području Federacije BiH, i da li još uvijek vrijedi ono da funkcioneri ne mogu stanovati u stanovima koji njima ne pripadaju?“.
PRCANOVIĆ: Vaše pitanje nije konkretno. Da bi se dobio odgovor na pitanje koje se odnosi na vojne stanove, treba prije svega da se navede gdje se nalazi vojni stan, da li ste isti napustili i kad, da li ste podnijeli zahtjev za povrat stana, kada i kom organu ste podnijeli takav zahtjev, da li je stan otkupljen prije rata… Nažalost, iz vašeg pitanja se ne može zaključiti šta konkretno tražite. Stoga je potrebno detaljno pojasniti problem, ukoliko postoji, sa svim potrebnim i relevantnim dokumentima, radi davanja konkretnog odgovora. Što se tiče pitanja da li funkcioneri mogu stanovati u stanovima koji im ne pripadaju, odgovor bi bio kratak i jasan – niko ne može stanovati u stanovima koji im ne pripadaju.
RSE: Možete li podsjetiti da li je bilo izmjena u zakonu koji se odnosi na ove stanove?
PRCANOVIĆ: Kad su u pitanju vojni stanovi, bilo je izmjena i dopuna, pogotovo nakon odluke Ustavnog suda BiH, član 39, odnosno član 3a koji se odnosio upravo na povrat vojnih stanova. Postupak se, znači, vodio pred Ustavnim sudom BiH, a njegova suština je bila da se ispita da li je ograničenje prava otkupa odnosno povrata tih stanova bilo u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tako da je Ustavni sud BiH stao na stanovište da je Vlada Federacije BiH odnosno Federacija BiH bila ovlaštena i da je propise koje je donijela, a koji regulišu status vojnih stanova, donijela u skladu sa interesom i ciljem zakona odnosno korištenjem takvih stanova. Prema tome, došlo je, znači, do izmjene propisa u ovom kontekstu, pogotovo člana 39a, kad je u pitanju otkup odnosno prodaja stanova, posebno ovih koji su već bili ušli u postupak otkupa pred sami rat, u skladu sa Zakonom o stambenom zbrinjavanju, gdje su nadležni fondovi JNA zaključivali sa nosiocima stanarskih prava odnosno sa svojim oficirima i podoficirima ugovore o otkupu odnosno prodaji tih stanova. Na osnovu tih ugovora su nosioci stanarskih prava mogli podnijet zahtjev za uknjižbu prava vlasništva nad tim stanovima u zemljišne knjige. Međutim, početkom rata u Bosni i Hercegovini taj postupak je stao. Tako da je član 39 izmijenjen i opširnija pitanja u ovom kontekstu se mogu dati vašim slušaocima direktno, ali sve zavisi od toga u kakvom su statusu, znači na šta se konkretno odnosi njihovo pitanje. Nažalost, iz ovog prethodnog pitanja nismo mogli utvrditi na šta konkretno gospodin ukazuje. Ukoliko se radi samo o tome da li funkcioneri mogu stanovati u stanovima koji im ne pripadaju, odgovor je kratak i jasan – ne. Ali ukoliko se radi o nekim drugim pitanjima vezanim za stanove iz fonda bivše JNA na području Federacije BiH, onda treba ispitati sve elemente kako bi se dao konkretan odgovor. Slušalac se može ponovo javiti, kontaktirati vas ili nas, sa konkretnim i preciznim pitanjem, da bi se mogao dati tačan odgovor. Situacija bi se trebalo malo preciznije i detaljnije objasniti, da se vidi šta tačno gospodina tišti.
RSE: Naredno pitanje glasi: „Obraćam vam se za informaciju i savjet u vezi sa obeštećenjem oduzete imovine od strane zvaničnih organa Republike Srpske. Konkretno, radi se o kolima golf disel koja su najčešće oduzimana od nesrpskog stanovništva u Banja Luci 1992. godine. O tome posjedujem originalan dokument Vojnog odsjeka Republike Srpske. Moje je pitanje – kome se može podnijeti zahtjev za obeštećenje i da li za to postoji neki rok?“.
PRCANOVIĆ: U Republici Srpskoj ne postoji rok za podnošenje takvih zahtjeva, dok je u Federaciji BiH postojao. Međutim, imamo indicije da se i u ovom kontekstu primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na potraživanje odnosno na naknadu štete, po kojem je rok za potraživanje po osnovu naknade štete pet odnosno tri godine. Ukoliko posjedujete potvrdu o izuzimanju sredstva u vašem vlasništvu od strane Vojske Republike Srpske tokom rata, potrebno je da što skorije podnesete zahtjev za naknadu izuzete imovine Ministarstvu odbrane RS-a. Potrebno je takav zahtjev poslati poštom preporučeno ili odnijeti neposredno nadležnom Odjeljenju za odbranu Ministarstva. S obzirom da je u toku reforma odbrane u BiH, te ukidanje entitetskih ministarstava, potrebno je takav zahtjev uputiti što prije. Nije precizirano kakav će biti postupak nakon što se ugase entitetska ministarstva. Ministarstvo odbrane BiH već funkcioniše, ali nije precizirano da li će biti nadležno da razmatra ovakve zahtjeve. Pretpostavljam da će Ministarstvo odbrane BiH imati pravo da razmatra određene predmete koji nisu riješeni, a koji bi se odnosili na naknadu štete za izuzetu imovinu. Bitno je da se taj zahtjev podnese, odnosno da postoji evidentiran zahtjev za naknadu štete. Preporučujem da se to što skorije uradi. Reforma je u toku, mnoštvo stvari ostaje neriješeno, tako da ne bi bilo loše da se što skorije obrati entitetskom ministarstvu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava.
U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini je objavio Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH za 2005. godinu. Jedno poglavlje tog Izvještaja se odnosi na povratak izbjeglih i raseljenih. Govori predsjednik Komiteta Srđan Dizdarević:
„U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, s kraja novembra 2005. godine, operisali su statističkim podacima UNHCR-a i kažu da se kućama od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu vratilo oko 50 posto izbjeglih i raseljenih, naglašavajući da se stvaran broj može utvrditi samo popisom stanovništva. Podsjetimo, sve prethodne procjene su govorile da je tokom rata adrese stanovanja promijenilo oko 2,2 miliona ljudi, što je nešto više od 50 posto ukupne predratne populacije u Bosni i Hercegovini. To u prijevodu znači da se prema tvrdnjama Ministarstva, odnosno podacima UNHCR-a, deset godina nakon Dejtona kućama vratilo više od milion ljudi. UNHCR je u trenutku pravljenja ovog izvještaja imao sređene podatke, zaključno sa 30. septembrom 2005. godine, u kojima navodi da se za prvih devet mjeseci ove godine kućama vratilo ukupno 5.599 osoba, od čega 1.099 iz inostranstva. Ostali povratnici su pripadali kategoriji interno raseljenih i izbjeglih. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, na osnovu izvještaja svojih monitora, na osnovu rezultata projekta – „Misija utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava“ koji podrazumijeva obilazak opština širom Bosne i Hercegovine, na osnovu podataka Saveza i udruženja izbjeglih i raseljenih i na osnovu podataka dobivenih u lokalnim zajednicama od predstavnika vladinog i nevladinog sektora, ne može potvrditi gornje navode. Svi prikupljani podaci idu u prilog procjenama Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH čija predsjednica Mirhunisa Zukić tvrdi da se kućama vratila tek trećina od ukupnog broja raseljenih i izbjeglih građana. U ocjeni procesa povratka, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini se nastoji baviti rezultatima stvarnog povratka, uvažavajući pravo svakog pojedinca da bira mjesto stanovanja. Istražujući kako je moguće doći do nerealnog podatka od milion i više povratnika, utvrdili smo da se u metodologiji praćenja procesa povratka često vrši prosto zbrajanje onih kojima je vraćena imovina i članova njihovih porodica. Na terenu je lako utvrditi da se najčešće u vraćeni stan ili kuću useljava jedan ili dva starija člana, mnogi se tu zadržavaju kratko – do prodaje ili zamjene. U velikom broju slučajeva obnovljene kuće vlasnici koriste kao vikendice, a nije malo ni onih koji imaju prijavu stanovanja na predratnoj adresi, a žive i rade u nekoj drugoj bosanskohercegovačkoj opštini ili u inostranstvu. Neki podaci do kojih smo došli, a koji potvrđuju „etničko čišćenje“, su sljedeći:
- Od oko 220.000 Hrvata, koliko ih je živjelo prije rata na području Republike Srpske, danas živi manje od 15.000.
- Od 39.000, tokom rata izbjeglih Srba iz Hercegovine, do sada se svojim kućama vratilo nekih 9.000.
- U Bijeljini, procjenjuju danas u opštini, živi oko 250.000 stanovnika, a od toga je 10 posto Bošnjaka. Prije rata, u strukturi stanovništva, oni su činili 36,7 odsto.
- Od oko 3.000 predratnih Bošnjaka, u Bileći danas živi njih pedesetak.
- Od 12.000 prijeratnih Hrvata, u Kraljevoj Sutjesci danas živi tek 2.000.
- Na području opštine Modriča prije rata je živjelo 11 670 Bošnjaka. Danas ih je oko 3.000. Hrvata je bilo 10.600, a danas ih je 150.
- Prema podacima povratničkih udruženja, od 82.000 izbjeglih sa područja Tuzlanskog kantona, do sada se vratilo njih oko 8.000.
- U Foču se nije vratilo ni 3.500 od ukupno oko 20.790 predratnih stanovnika bošnjačke nacionalnosti. Kao i na drugim mjestima, i ovdje se ljudi vraćaju gotovo isključivo (više od 95 odsto) u ruralne dijelove.
Za proces povrata imovine zvanično je rečeno kako je on završen 2004. godine. Ocijenjen je uspješno. Organi vlasti nadležni za ovaj dio provedbe Aneksa 7 dobili su čak i potvrde – certifikate – o dobro urađenom poslu, ali lokalne vlasti su u mnogim sredinama i tokom 2005. godine na razne načine nastavile opstrukciju i donesene odluke o pravu na povrat imovine ne provode u djelo. Velikom broju građana Bosne i Hercegovine još uvijek su uskraćena prava na uživanje imovine.
* * * * *
U Republici Srpskoj produžen je rok za verifikaciju stare devizne štednje za još četiri mjeseca, dakle do 11. marta ove godine. U Federaciji je verifikacija privremeno obustavljena, proizlazi iz Saopštenja Ministarstva finansija Federacije BIH:
„Posljednjeg dana 2005. godine istekao je rok za verifikaciju tražbina vlasnika stare devizne štednje, što je utvrđeno u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj: 66/04 I 49/05), i samim tim je prestao pravni temelj za izvršavanje postupka verifikacije pojedinačnih tražbina vlasnika stare devizne štednje, pa se ista privremeno obustavlja. Budući da je posao verifikacije pojedinačnih tražbina vlasnika stare devizne štednje izvršen samo djelomično i da se ista predviđa u Nacrtu zakona o verifikaciji i načinu izmirenja obveza po osnovu računa stare devizne štednje koje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine uputilo u Parlamentarnu proceduru u Parlament Bosne i Hercegovine i čije je usvajanje izvjesno, Agencije za verifikaciju (FIP i AFIP) će nastaviti sa svojim radom na način da će pružati informacije vlasnicima stare devizne štednje kako bi se isti pravovremeno i u potpunosti pripremili za nastavak verifikacije po usvajanju navedenog zakona od strane Parlamenta Bosne i Hercegovine. Sve informacije o procesu verifikacije možete dobiti u toku radnog vremena kod ovlaštenih osoba za kontakt:
- AFIP d.d., Sarajevo, Azra Vajnberger, tel. 033 651-384
- FIP d.d., Mostar, Ankica Barbarić, tel. 036 321-220
- Web stranica: www.fmf.gov.ba
* * * * *
Na pitanja slušalaca danas odgovaraju pravnici Udruženja za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša Prava“ - Mirjana Blažević, Kancelarija u Zenici, i Emir Prcanović, Kancelarija u Sarajevu:
RSE: Dva pitanja su vezana za ostvarivanje prava na penziju. U pismu upućenom našoj redakciji, slušateljka iz Sarajeva pita da li može ostvariti pravo na penziju iza smrti supruga, što se desilo prije desetak godina. Ona u tom momentu nije radila, što je slučaj i sada. Kada se obratila Zavodu PIO, neposredno nakon njegove smrti, kako bi ostvarila pravo na penziju, odbijena je jer nije imala navršene godine života, koje predviđa zakon. Sada je napunila 50 godina, te pita da li bi se mogla ponovo obratiti Penzijsko-invalidskom fondu, s obzirom da nema sredstava za život. Takođe pita šta joj je druga mogućnost?
BLAŽEVIĆ: U skladu sa važećim odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, shodno odredbi člana 62 zakona, pravo na porodičnu penziju udovica stiče ako ispunjava jedan od slijedećih uslova:
1. ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života.
2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postala potpuno nesposobna za privređivanje.
3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece (na vaš slučaj se ne može primijeniti ovaj stav jer niste imali djecu).
Stav 2 navedenog člana glasi: „Udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenog pod uslovima iz stava 1, tačka 2 i 3, člana 62 zakona navrši 45 godina života, zadržava trajno pravo na porodičnu penziju. S obzirom da u momentu smrti vašeg supruga niste imali potrebne godine života, ne ispunjavate uslov da vam se prizna pravo na porodičnu penziju. (član 62, stav 1, tačka 1 – ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života). Što se tiče nekog drugog vida socijalne zaštite, da bi ostvarila pravo na stalnu novčanu potporu, potrebno je da bude proglašena potpuno nesposobnom za rad i privređivanje. Da bi to ostvarila, potrebno je da se, prema propisima kantona, obrati nadležnoj komisiji koja vrši ocjenu sposobnosti. Najbolje da se obrati Centru za socijalni rad u svom mjestu prebivališta i kad nadležna komisija utvrdi da je potpuno nesposobna za rad, odnosno spriječena da ostvari pravo na rad, a da uz to nema dovoljno prihoda za izdržavanje i da nema člana obitelji koji je po zakonu obavezan da je izdržava, mogla bi ostvariti pravo na stalnu novčanu pomoć.
RSE: Naredno pitanje glasi: „Imam oko 23 godine radnog staža u Banjaluci. Prekid radnog odnosa sam dobila 1993. godine. Pokušala sam da, preko advokata, ostvarim pravo iz radnog odnosa, ali mi je rečeno da sam zakasnila s tužbom. Iz nekih nepotpunih informacija sam doznala kako bih mogla tražiti penziju. Imam 56 godina života“.
BLAŽEVIĆ: Ako se radi o ostvarivanju prava na penziju u Federaciji BiH, Zakonom o PIO-u je predviđena i prijevremena starosna penzija. Taj rok je nedavno produžen do 2008. godine. Ako žena ima 30 godina staža i 55 godina života, može –prema članu 137, stav 2 – ostvariti pravo na prijevremenu starosnu penziju. Međutim, koliko sam vidjela iz ovog pitanja, slušateljka je posljednji staž imala u Banjaluci, u Republici Srpskoj. U Zakonu o PIO-u Republike Srpske, u prelaznim i završnim odredbama zakona se kaže da žena u 2005. godini mora napuniti 59 godina života, a slušateljka ima 56, i najmanje 20 godina staža. Pošto se njeno pitanje odnosi na starosnu penziju, prema Zakonu o PIO-u Republike Srpske starosna penzija se ostvaruje kada se napuni 60 godina života i najmanje 20 godina staža, ili ako neko ima 35 godina staža, onda je nebitno koliko ima godina života. Ovdje se spominje i da nije poduzimala neke radnje u vezi sa prekidom radnog odnosa, može se obratiti jednom od naših ureda i donijeti dokumentaciju, da bi se detaljnije vidjelo postoji li neki pravni put da joj se još pomogne.
RSE: Kakvi su uslovi za muškarce prema izmjenama Zakona o PIO-u Federacije, čije je važenje produženo, kako ste rekli, do 2008. godine?
BLAŽEVIĆ: Muškarci treba da imaju 60 godina života i 35 godina staža. Znači za pet godina je veća starosna dob i staž. Žena 55 godina starosti, 30 godina staža. A puna starosna penzija se ostvaruje kad imate 40 godina staža, onda je nebitno koliko imate godina života. A može i 20 godina staža i 65 godina starosti, i muškarac i žena. Nema razlike za punu starosnu penziju.
Na naredna pitanja odgovara Emir Prcanović, pravnik u Udruženju „Vaša prava“, Kancelarija u Sarajevu:
RSE: Pitanje slušaoca iz inozemstva: „Nisam bio u toku baš u posljednje vrijeme, ali me interesuje šta se rješava na pitanju takozvanih vojnih stanova, odnosno stanova bivše JNA na području Federacije BiH, i da li još uvijek vrijedi ono da funkcioneri ne mogu stanovati u stanovima koji njima ne pripadaju?“.
PRCANOVIĆ: Vaše pitanje nije konkretno. Da bi se dobio odgovor na pitanje koje se odnosi na vojne stanove, treba prije svega da se navede gdje se nalazi vojni stan, da li ste isti napustili i kad, da li ste podnijeli zahtjev za povrat stana, kada i kom organu ste podnijeli takav zahtjev, da li je stan otkupljen prije rata… Nažalost, iz vašeg pitanja se ne može zaključiti šta konkretno tražite. Stoga je potrebno detaljno pojasniti problem, ukoliko postoji, sa svim potrebnim i relevantnim dokumentima, radi davanja konkretnog odgovora. Što se tiče pitanja da li funkcioneri mogu stanovati u stanovima koji im ne pripadaju, odgovor bi bio kratak i jasan – niko ne može stanovati u stanovima koji im ne pripadaju.
RSE: Možete li podsjetiti da li je bilo izmjena u zakonu koji se odnosi na ove stanove?
PRCANOVIĆ: Kad su u pitanju vojni stanovi, bilo je izmjena i dopuna, pogotovo nakon odluke Ustavnog suda BiH, član 39, odnosno član 3a koji se odnosio upravo na povrat vojnih stanova. Postupak se, znači, vodio pred Ustavnim sudom BiH, a njegova suština je bila da se ispita da li je ograničenje prava otkupa odnosno povrata tih stanova bilo u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tako da je Ustavni sud BiH stao na stanovište da je Vlada Federacije BiH odnosno Federacija BiH bila ovlaštena i da je propise koje je donijela, a koji regulišu status vojnih stanova, donijela u skladu sa interesom i ciljem zakona odnosno korištenjem takvih stanova. Prema tome, došlo je, znači, do izmjene propisa u ovom kontekstu, pogotovo člana 39a, kad je u pitanju otkup odnosno prodaja stanova, posebno ovih koji su već bili ušli u postupak otkupa pred sami rat, u skladu sa Zakonom o stambenom zbrinjavanju, gdje su nadležni fondovi JNA zaključivali sa nosiocima stanarskih prava odnosno sa svojim oficirima i podoficirima ugovore o otkupu odnosno prodaji tih stanova. Na osnovu tih ugovora su nosioci stanarskih prava mogli podnijet zahtjev za uknjižbu prava vlasništva nad tim stanovima u zemljišne knjige. Međutim, početkom rata u Bosni i Hercegovini taj postupak je stao. Tako da je član 39 izmijenjen i opširnija pitanja u ovom kontekstu se mogu dati vašim slušaocima direktno, ali sve zavisi od toga u kakvom su statusu, znači na šta se konkretno odnosi njihovo pitanje. Nažalost, iz ovog prethodnog pitanja nismo mogli utvrditi na šta konkretno gospodin ukazuje. Ukoliko se radi samo o tome da li funkcioneri mogu stanovati u stanovima koji im ne pripadaju, odgovor je kratak i jasan – ne. Ali ukoliko se radi o nekim drugim pitanjima vezanim za stanove iz fonda bivše JNA na području Federacije BiH, onda treba ispitati sve elemente kako bi se dao konkretan odgovor. Slušalac se može ponovo javiti, kontaktirati vas ili nas, sa konkretnim i preciznim pitanjem, da bi se mogao dati tačan odgovor. Situacija bi se trebalo malo preciznije i detaljnije objasniti, da se vidi šta tačno gospodina tišti.
RSE: Naredno pitanje glasi: „Obraćam vam se za informaciju i savjet u vezi sa obeštećenjem oduzete imovine od strane zvaničnih organa Republike Srpske. Konkretno, radi se o kolima golf disel koja su najčešće oduzimana od nesrpskog stanovništva u Banja Luci 1992. godine. O tome posjedujem originalan dokument Vojnog odsjeka Republike Srpske. Moje je pitanje – kome se može podnijeti zahtjev za obeštećenje i da li za to postoji neki rok?“.
PRCANOVIĆ: U Republici Srpskoj ne postoji rok za podnošenje takvih zahtjeva, dok je u Federaciji BiH postojao. Međutim, imamo indicije da se i u ovom kontekstu primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na potraživanje odnosno na naknadu štete, po kojem je rok za potraživanje po osnovu naknade štete pet odnosno tri godine. Ukoliko posjedujete potvrdu o izuzimanju sredstva u vašem vlasništvu od strane Vojske Republike Srpske tokom rata, potrebno je da što skorije podnesete zahtjev za naknadu izuzete imovine Ministarstvu odbrane RS-a. Potrebno je takav zahtjev poslati poštom preporučeno ili odnijeti neposredno nadležnom Odjeljenju za odbranu Ministarstva. S obzirom da je u toku reforma odbrane u BiH, te ukidanje entitetskih ministarstava, potrebno je takav zahtjev uputiti što prije. Nije precizirano kakav će biti postupak nakon što se ugase entitetska ministarstva. Ministarstvo odbrane BiH već funkcioniše, ali nije precizirano da li će biti nadležno da razmatra ovakve zahtjeve. Pretpostavljam da će Ministarstvo odbrane BiH imati pravo da razmatra određene predmete koji nisu riješeni, a koji bi se odnosili na naknadu štete za izuzetu imovinu. Bitno je da se taj zahtjev podnese, odnosno da postoji evidentiran zahtjev za naknadu štete. Preporučujem da se to što skorije uradi. Reforma je u toku, mnoštvo stvari ostaje neriješeno, tako da ne bi bilo loše da se što skorije obrati entitetskom ministarstvu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava.
U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba