Iako je novi statut kojim je Mostar trebao postati jedinstven grad donesen prije dvije godine, svakodnevni život Mostara nastavlja funkcionisati odvojeno na bošnjačkoj i hrvatskoj strani. Paralelne osnovne i srednje škole, dva univerziteta, zdravstvene i kulturne institucije, komunalna preduzeća, pa čak i ustanove koje su pravno ujedinjene nastavljaju raditi fizički odvojene u dva dijela grada, sa gotovo jednonacionalnom strukturom zaposlenika. Također, zanimljivo je kako su mnoga mostarska poduzeće, nakon rata registrirana u dva dijela grada, privatizirana odvojeno i kao takva djeluju i danas.
Posljednji u nizu mostarskih apsurda je nova autobuska stanica. Direktor Milenko Zelenčić naglašava:
“Planirali smo to završiti u ovoj godini. Nije to samo autobusni kolodvor nego ima i prateće sadržaje, kao svi ostali, trgovačke poslovni radnje, obrti itd., tako da planiramo u ovoj godini kompletne radove u cijelosti, znači sve prateće objekte i sve, završiti.”
Slična stanica već postoji u Mostaru. Izgrađena je davne 1967. godine, kada je utemeljeno javno preduzeće Autoprevoz Mostar. Nakon rata, Autoprevoz se privatizirao odvojeno u dva dijela grada. Dok stanica, s obzirom na lokaciju, postaje vlasništvo Autoprevoza iz dijela grada s bošnjačkom većinom, uslovno rečeno hrvatskom Autoprevozu prepušteno je zemljište u u zapadnom dijelu grada - iako se stanica uglavnom koristila zajedno. Direktor Autoprevoza iz većinski bošnjačkog dijela Mostara, Mirsad Kuko:
“Postoji autobuska stanica koju je Autoprevoz izgradio 1967. godine i koja, znači, evo 40 godina funkcioniše. I svak zna za nju - i tu je gdje jeste. Zadovoljava sve kriterije koje je Federacija, odnosno država tražila od autobuske stanice - a i kanton naravno i grad. Iskorištena je svega sa pedesetak posto kapaciteta. Znači, nije nije iskorištena s drugih 50 posto kapaciteta. I sa tog aspekta nema potrebe za izgradnju neke druge autobuske stanice.”
S obzirom da oba preduzeće uglavnom preživljavaju, na pitanje kako će dvije moderne stanice moći podnijeti tržišnu utakmicu u gradu sa 120 hiljada stanovnika, i Kuko i Zelenčić se slažu da se ništa bitnije neće promijeniti. Naime, iz većinski bošnjačkog dijela grada i dalje će se voziti prema Sarajevu, a autobusima, uslovno rečeno, hrvatskog Autoprevoznika prema Zagrebu, čime je de fakto ozvaničena i podjela tržišta. Milenko Zelenčić, direktor nove autobuske stanice ili zvanično Autobuskog kolodvora, to smatra samo prilagođavanjem na postojeće stanje:
“Neće to, ni dosadašnjih godina niko nije uticao na ničije poslovanje. Mi smo se otprilike i profilirali - koje linije dolaze ovdje, koje dolaze tamo, tako da mi u tom smislu i nemamo konkurenciju.”
Unatoč pozitivnim ocjenama međunarodne zajednice, Mostar je sve dalje od stvarnog životnog ujedinjenja. Da stanica nije izdvojen slučaj, svjedoče i sve češće najave da će grad dobiti još jedan stadion, te paralelne sportske dvorane. Najvažnije da svako ima svoje, šta su, čini se, osim aktuelnih političara, u Mostaru prihvatili i poduzetnici. Narod ionako niko ništa ne pita.
Posljednji u nizu mostarskih apsurda je nova autobuska stanica. Direktor Milenko Zelenčić naglašava:
“Planirali smo to završiti u ovoj godini. Nije to samo autobusni kolodvor nego ima i prateće sadržaje, kao svi ostali, trgovačke poslovni radnje, obrti itd., tako da planiramo u ovoj godini kompletne radove u cijelosti, znači sve prateće objekte i sve, završiti.”
Slična stanica već postoji u Mostaru. Izgrađena je davne 1967. godine, kada je utemeljeno javno preduzeće Autoprevoz Mostar. Nakon rata, Autoprevoz se privatizirao odvojeno u dva dijela grada. Dok stanica, s obzirom na lokaciju, postaje vlasništvo Autoprevoza iz dijela grada s bošnjačkom većinom, uslovno rečeno hrvatskom Autoprevozu prepušteno je zemljište u u zapadnom dijelu grada - iako se stanica uglavnom koristila zajedno. Direktor Autoprevoza iz većinski bošnjačkog dijela Mostara, Mirsad Kuko:
“Postoji autobuska stanica koju je Autoprevoz izgradio 1967. godine i koja, znači, evo 40 godina funkcioniše. I svak zna za nju - i tu je gdje jeste. Zadovoljava sve kriterije koje je Federacija, odnosno država tražila od autobuske stanice - a i kanton naravno i grad. Iskorištena je svega sa pedesetak posto kapaciteta. Znači, nije nije iskorištena s drugih 50 posto kapaciteta. I sa tog aspekta nema potrebe za izgradnju neke druge autobuske stanice.”
S obzirom da oba preduzeće uglavnom preživljavaju, na pitanje kako će dvije moderne stanice moći podnijeti tržišnu utakmicu u gradu sa 120 hiljada stanovnika, i Kuko i Zelenčić se slažu da se ništa bitnije neće promijeniti. Naime, iz većinski bošnjačkog dijela grada i dalje će se voziti prema Sarajevu, a autobusima, uslovno rečeno, hrvatskog Autoprevoznika prema Zagrebu, čime je de fakto ozvaničena i podjela tržišta. Milenko Zelenčić, direktor nove autobuske stanice ili zvanično Autobuskog kolodvora, to smatra samo prilagođavanjem na postojeće stanje:
“Neće to, ni dosadašnjih godina niko nije uticao na ničije poslovanje. Mi smo se otprilike i profilirali - koje linije dolaze ovdje, koje dolaze tamo, tako da mi u tom smislu i nemamo konkurenciju.”
Unatoč pozitivnim ocjenama međunarodne zajednice, Mostar je sve dalje od stvarnog životnog ujedinjenja. Da stanica nije izdvojen slučaj, svjedoče i sve češće najave da će grad dobiti još jedan stadion, te paralelne sportske dvorane. Najvažnije da svako ima svoje, šta su, čini se, osim aktuelnih političara, u Mostaru prihvatili i poduzetnici. Narod ionako niko ništa ne pita.
