Odmah nakon Koštunice o crnogorskom referendumu govorio je i spski predsjednik Boris Tadić. On smatra da se odluka o crnogorskoj samostalnosti može donijeti jedino – uz saglasnost Srbije.
Dakle: dok srpski premijer odbija svaki razgovor o referendumu, srpski predsjednik upozorava da - ukoliko nema razgovora - referendum ne važi. Uz sve pobrojano, nedavno se oglasio i lider radikala Tomislav Nikolić koji poziva srpske partije u Crnoj Gori na bojkot.
Odbijanje razgovora, uslovljavanje referenduma i prijetnja bojkotom – liči na nepovezanu priču. A u stvari, to su tri varijante jedne iste politike. Posvađane srpske partije samo u jednom su saglasne: politička većina u Srbiji otvoreno je protiv crnogorskog referenduma.
U različitim prilikama Podgorica je Beogradu slala razne prijedloge. Prvo platformu o redefinisanju odnosa unutar federacije još u doba Miloševića, pa onda prijedloge o uniji država za vrijeme jedinstvenog DOS-a, te sada, ponudu o savezu međunarodno priznatih država. Istini za volju, Đukanović, Vujanović i Marović su slali ponude - više iz želje da se dobiju međunarodni poeni nego iz stvarne namjere da se postigne međudržavni dogovor. Ipak, glavna politička činjenica stoji - tokom posljednje decenije Beograd ignorisao sve zvanične prijedloge Podgorice.
Ima tu naslaga stare, velikodržavne logike i neugaslih imperijalnih ambicija. Kada Koštunica odbija razgovore on sebe vidi kao nastavljača pobjedničke politike Nikole Pašića i Karađorđevića, a u Đukanoviću vidi nasljednika gubitničke politike Kralja Nikole. Valjda zato - od kako je postao srpski premijer - Vojislav Koštunica ni jednom nije došao u Crnu Goru na zvanične razgovore sa Đukanovićem.
Ko zna koji su motivi Borisa Tadića. Nasljednik Zorana Đinđića morao bi da sjedne za pregovarački sto sa Đukanovićem. Izgleda, međutim, da ga je otac Ljuba - lider Pokreta za zajedničku državu - natjerao da se povuče i čeka bolje dane. To govori više o ograničenoj sposobnosti sina, nego o političkoj vještini oca.
Ali, ovdje nije riječ o ličnim sudbinama i ličnim politikama, već o budućnosti država. Odbijanje većine u Beogradu da ozbiljno razgovara o crnogorskom referendumu imaće višestruko loše posljedice. Sada je izvjesno da neće biti razdruživanja Srbije i Crne Gore po češko-slovačkom modelu. To će, bez sumnje, otežati međudržavne odnose nakon referenduma i još dugo će vladati nepovjerenje nekadašnje složne braće. To nije, niti može biti, interes države Srbije ni države Crne Gore.
Istovremeno, odbijanjem referendumske priče Beograd demonstrira koliko im je zaista stalo i koliko brinu o svojim sunarodnicima u Crnoj Gori. Kada Vojislav Koštunica odbija razgovore, kada Boris Tadić uslovljava referendum ili kada radikal Toma Nikolić poziva na bojkot, oni promovišu jedan model ponašanja - od ovdašnjih unionista zahtijevaju sveopštu političku blokadu Crne Gore.
Samo, Koštunici, Tadiću i Nikoliću je lako: oni ne žive u Crnoj Gori. Što da rade ovdašnji zagovornici zajedničke države? Od njih se traži da postanu političke kamikaze - da žrtvuju svoj politički život i da rizikuju političku marginalizaciju. Nešto sliučno je tražio i Milošević. To nije pomoć braći u nevolji - više liči na guranje podanika iz kolonije u nove nevolje.
Zato je razumljiv vapaj Predraga Bulatovića koji je nedavno kazao da ne bi bilo dobro da se Beograd suviše angažuje u antireferendumskoj kampanji. Izgleda da je i lider SNP-a shvatio: i dan nakon referenduma samo je novi dan i treba ga živjeti. To je dobra vijest za budućnost Crne Gore: odluku o referendumu moraju donijeti građani Crne Gore misleći svojom, a ne glavom Beograda, Brisela ili bilo koga drugog.
Dakle: dok srpski premijer odbija svaki razgovor o referendumu, srpski predsjednik upozorava da - ukoliko nema razgovora - referendum ne važi. Uz sve pobrojano, nedavno se oglasio i lider radikala Tomislav Nikolić koji poziva srpske partije u Crnoj Gori na bojkot.
Odbijanje razgovora, uslovljavanje referenduma i prijetnja bojkotom – liči na nepovezanu priču. A u stvari, to su tri varijante jedne iste politike. Posvađane srpske partije samo u jednom su saglasne: politička većina u Srbiji otvoreno je protiv crnogorskog referenduma.
U različitim prilikama Podgorica je Beogradu slala razne prijedloge. Prvo platformu o redefinisanju odnosa unutar federacije još u doba Miloševića, pa onda prijedloge o uniji država za vrijeme jedinstvenog DOS-a, te sada, ponudu o savezu međunarodno priznatih država. Istini za volju, Đukanović, Vujanović i Marović su slali ponude - više iz želje da se dobiju međunarodni poeni nego iz stvarne namjere da se postigne međudržavni dogovor. Ipak, glavna politička činjenica stoji - tokom posljednje decenije Beograd ignorisao sve zvanične prijedloge Podgorice.
Ima tu naslaga stare, velikodržavne logike i neugaslih imperijalnih ambicija. Kada Koštunica odbija razgovore on sebe vidi kao nastavljača pobjedničke politike Nikole Pašića i Karađorđevića, a u Đukanoviću vidi nasljednika gubitničke politike Kralja Nikole. Valjda zato - od kako je postao srpski premijer - Vojislav Koštunica ni jednom nije došao u Crnu Goru na zvanične razgovore sa Đukanovićem.
Ko zna koji su motivi Borisa Tadića. Nasljednik Zorana Đinđića morao bi da sjedne za pregovarački sto sa Đukanovićem. Izgleda, međutim, da ga je otac Ljuba - lider Pokreta za zajedničku državu - natjerao da se povuče i čeka bolje dane. To govori više o ograničenoj sposobnosti sina, nego o političkoj vještini oca.
Ali, ovdje nije riječ o ličnim sudbinama i ličnim politikama, već o budućnosti država. Odbijanje većine u Beogradu da ozbiljno razgovara o crnogorskom referendumu imaće višestruko loše posljedice. Sada je izvjesno da neće biti razdruživanja Srbije i Crne Gore po češko-slovačkom modelu. To će, bez sumnje, otežati međudržavne odnose nakon referenduma i još dugo će vladati nepovjerenje nekadašnje složne braće. To nije, niti može biti, interes države Srbije ni države Crne Gore.
Istovremeno, odbijanjem referendumske priče Beograd demonstrira koliko im je zaista stalo i koliko brinu o svojim sunarodnicima u Crnoj Gori. Kada Vojislav Koštunica odbija razgovore, kada Boris Tadić uslovljava referendum ili kada radikal Toma Nikolić poziva na bojkot, oni promovišu jedan model ponašanja - od ovdašnjih unionista zahtijevaju sveopštu političku blokadu Crne Gore.
Samo, Koštunici, Tadiću i Nikoliću je lako: oni ne žive u Crnoj Gori. Što da rade ovdašnji zagovornici zajedničke države? Od njih se traži da postanu političke kamikaze - da žrtvuju svoj politički život i da rizikuju političku marginalizaciju. Nešto sliučno je tražio i Milošević. To nije pomoć braći u nevolji - više liči na guranje podanika iz kolonije u nove nevolje.
Zato je razumljiv vapaj Predraga Bulatovića koji je nedavno kazao da ne bi bilo dobro da se Beograd suviše angažuje u antireferendumskoj kampanji. Izgleda da je i lider SNP-a shvatio: i dan nakon referenduma samo je novi dan i treba ga živjeti. To je dobra vijest za budućnost Crne Gore: odluku o referendumu moraju donijeti građani Crne Gore misleći svojom, a ne glavom Beograda, Brisela ili bilo koga drugog.
