RSE: Gospođo Mirović da li se može reći da je porodično nasilje u porastu posljednjih godina?
MIROVIĆ: Ja ne bih rekla da je u porastu, rekla bih da je javno u većoj mjeri prisutno, u stvari, da se više o tome priča i da su se i novinari i mediji uključili, da više registruju, pišu i govore o svemu tome. Da su se osobe, koje su u nasilju, na neki način ohrabrile, pa se tu i tamo u većim procentima javljaju određenim organizacijama kao što je naša Sigurna ženska kuća ili neka druga ne vladina organizacija koja pruža određene pomoći. Dakle, prosto su se stvari pokrenule i izašle iz one privatne sfere u javnu sferu, gdje u stvari i treba da pripada, jer nasilje i kad je porodično jeste u stvari društveni problem.
RSE: U najglobalnijem smislu, koliko su uzroci: ekonomska frustracija koja pogađa gotovo sve ljude, jedna opšta socijalna situacija koja je nestabilna?
MIROVIĆ: Možemo reći sve ovo što ste pomenuli da jednim dijelom značajno utiče, ali je činjenica da je nasilje pristuno od kada je svijeta u ovom ili onom obliku i da je kod nas u velikoj mjeri prisutno. su Dodatne loše okolnosti, pogotovo u našoj zemlji i u regionu, okruženje od rata i promjena sistema vrijednosti. Jer, ta socijalno ekonomska i materijalna situacija jeste uzdrmala možda i onako labilne osobe, ali neće svako ko je zapao u materijalnu i socijalnu bijedu ispoljavati kroz nasilje. To je stvar određene osobe i strukture, odnosno da je osoba po sebi nasilna.
RSE: Koliko je jedno tradicionalno, konzervativno vaspitanje crnogorsko, u kome je negdje muškaracima dozvoljeno nasilje, a u kojem se takođe žene počesto vaspitavaju da trpe, plodno tle za porodično nasilje kasnije?
MIROVIĆ: To je apsolutno plodno tlo, jer ono što je suštinski za nasilje je - tradicija. Tradicija, mentalitet i naše vaspitanje, dakle, gdje je nasilje socijalno vrijednovano kao pozitivna stvar i gdje je potkrijepljeno. Dakle, biti nasilan muškarac u porodici, bilo da se radi o nasilju sina prema majci ili o nasilju supruga prema svojoj ženi, je negdje dozvoljeno. Dakle, muškarcima može dozvoljeno biti da budu nasilni i to je jedna zloupotreba muške moći, direktna i otvorena. I to je sredstvo kojim on drži ženu u nekoj zavisnoj poziciji i na taj način ona njemu omogućava zadovoljenje svih njegovih potreba, psihičkih, emocionalnih, fizičkih i seksualnih. Dakle, drži porodicu, sve je pod kontrolom, nasilje se i dalje vrti u krug dok neko, a najčešće najzdraviji član, pokušava i proba da iz toga izađe u nekom trenutku. Diskriminacija polna, dakle nepostojanje ni blizu nečega što zovemo rodna ravnopravnost na našim prostorima, jeste jedan od osnovnih uzroka zloupotrebe žene, diskriminacije kako i u porodici tako i u javnoj i društvenoj sferi. Mi smo svjedoci toga svakodnevno, jer od samog rođenja kroz socijalizaciju i učenje naših polnih uloga, dobijamo različite poruke. Mi smo na tome sazdali naš identitet i od žene se očekuje određeni oblik ponašanja. Dakle, da bude smjerna, dobra, nježna, puna ljubavi, tolerancije i razumijevanja, da bude podrška i inspiracija muškarcu i da joj je dozvoljeno ispoljavanje emocija. I sve što je emotivno je na strani žene, a sve što je intelektualno moćno i snažno ide na stranu muškarca, gdje mu se čak zabranjuje tokom vaspitanja, kao što znate kod nas je zabranjeno, da muškarac plače. Nekako vremenom taj muškarac kad napuni 20-30 godina negdje je naučio da je ispoljavanje nježnosti slabost, a ispoljavanje agresije je snaga i moć.
RSE: Da li upravo ta potisnuta agresija kasnije biva okidač za nasilje prema članovima porodice?
MIROVIĆ: Da, to često može da bude jedan od uzroka, može da bude identifikacija, dakle život u nasilju gdje jedan muškarac može da usvoji model zadržavanja objekta, odnosno žene kroz nasilje i da je to jedini put da se zadrži voljeni objekat, jer je tako naučio.
RSE: Da li fizičko nasilje nužno prati i emocionalno nasilje, psihičko nasilje i neki drugi pojavni oblici?
MIROVIĆ: Mislim da je nužno, jer uz psihičko nasilje uvijek ide fizičko, emocionalno i seksualno nasilje, s tim što emocionalno i psihičko može da ide bez fizičkog nasilja, koje je pogubno za ličnost koja je u toj vrsti nasilja jer stvara konfuziju kod osobe i mnogo teško može da razazna realnost. Emocionalno nasilje dovodi do jedne suptilne erozije ličnosti u svim njenim segmentima i ubija samopouzdanje i kapacitete za nezavisnost osobe. Vremenom ona sve manje ima snage da se sa tim suoči i izbori.
RSE: Može li se govoriti da su u osnovi i neki elementi destrukcije koje osjećamo prema spoljašnjem svijetu, a onda se okreću ka unutra, ka sopstvenoj porodici usljed isfrustriranosti ekonomske, socijalne i svake druge?
MIROVIĆ: Može da se govori o strukturi i ličnosti i o organizmima odbrane i na koji način se svaka individua bori sa tim strašnim velikim količinama frustracije u kojima smo jako dugo vremenski. Dakle, to je jedan specifičan oblik stresa koji svakodnevno nanosi zahtjev svakoj osobi da se iz momenta u moment prilagođava nečem novonastalom. To je strašno zahtijevajuće za osobu, a individualno se nosi svako na svoj način, u skladu sa nekim predhodno usvojenim mehanizmima odbrane i načinima rješavanja izlaska iz situacija.
RSE: U kojoj mjeri je sve ono što se dešavalo u okruženju, dakle rat, silni zločini koje smo preko medija mogli i da vidimo, u kolikoj mjeri su oni doprinijeli da to nasilje bude u jednom stalnom porastu u posljednjih 15 godina?
MIROVIĆ: Može da budi, ustvari smanjuje toleranciju, jer ako smo okruženi stravičnim zločinima, manji zločin je tada bezazlen. Kako obično muškarci znaju da kažu – Nije to ništa šta sam ti ja uradio, šta je uradio onaj...I tako minimiziraju neke stvari i kriterijume, kako za dobro i zlo, za pravdu i nepravdu, tako i za oblike nasilja. To se na neki način malo banalizuje i dovodi do normalizacije time što se uopštavaju stvari.
RSE: Mislite, stotine hiljada mrtvih u okruženju su poslužili za relativizaciju nasilja kao manjeg zla od zločina?
MIROVIĆ: Da, na neki način, jer ljudi su prosto toliko bili bombardovani dnevno tokom rata na strašne zločine, pa u mirnodopskim uslovima, sa nesrećama u smislu pojedinačnih ubistava ili saobraćajnih nesreća, su ljudi toliko zasićeni da ne mogu ni da se šokiraju i prosto to postaje dio svakodnevnice.
RSE: Da li mislite da se društvo uspješno nosi sa ovim problemima?
MIROVIĆ: Kada kažemo društvo i to su pojedine institucije, pa onda pojedinci u tim institucijama i opet dolazimo na mentalni sklop, na iskustva na način profesionalnog dijela i razvoj svijesti i koliko mi u stvari dođemo na onaj lični nivo sistema vrijednosti, procjene, vrijednovanja, moralisanja, sve je individualno. Dakle, nekako na globalnom nivou ne mogu da kažem da se uspješno nosimo. Ima tu jako puno neodrađenog, kako na individualnom planu tako negdje i na društvenom, da se i društvo priviklo na sve to.
RSE: Ponekad je utisak da društvo zatvara oči pred tim i da nasilje u porodici postaje individualan problem do onog momenta dok se ne desi, kao nedavno čovjek koji je ubio ćerku. U tom momentu ono postaje društveni fenomen i tek onda društvo počinje u tim drastičnim situacijama da se bavi takvom posljedicom. Ustvari je to porodično nasilje, koje je vjerovatno predhodilo tom fatalnom činu.
MIROVIĆ: Pa negdje društvo djeluje kao individua, jer kad nešto ne može da riješi pokušava malo i da zatvara oči i da pomjeri, odloži do momenta kad se suočimo sa nečim da moramo da napravimo potez. Ovaj slučaj jeste skrenuo pažnju javnosti i institucija, a opet iza njega stoji razvoj i mentalitet i sistem vrijednosti, a ovo je jedan tragičan izlaz iz te situacije.
RSE: Da li mislite da smo kao pojedinci u velikoj mjeri izloženi destrukciji, znači svakodnevnoj i da smo uopšte postali jedno jako netolerantno društvo, koje je onda pogodno tle za nasilje?
MIROVIĆ: Ja mislim da smo izloženi strašnoj destrukciji i agresiji, ponižavanju, nepoštovanju čovijeka kao ljudskog bića i njegovih elementarnih prava na život. I što je još najtragičnije, da su se naši kriterijumi i na neki način senzibilitet za prepoznavanje svega toga isto smanjili. Možda kao jedan od mehanizama da se iz svega toga izađe ili da se izdrži i prevaziđe ili na neki način da se to razriješi na individualnom planu, pa i na grupnom. Agresija je prisutna svakodnevno kroz riječi, tretiranje, kroz nemogućnost ostvarenja, uslove života razne frustracije, to je sve jedan oblik agresije. I onda čovjek iscrpi sve zalihe energije i sve zalihe racionalnih kapaciteta da to razradi i da pronađe neki smisao i neku energiju, da sa malo radosti ide dalje kroz život. Ovo govorim u globalnom smislu, misleći na veliki procenat ljudi u Crnoj Gori. Do sad je uglavnom bila povezana priča da se sužavaju žrtve nasilja, u zadnje vrijeme društvo shvata da su žrtve nasilja djeca u velikom procentu, roditelji i stare osobe. Dakle, ne radi se samo o partnerskom obliku nasilja i dolaze onda do izražaja institucije sistema, kao što je centar za socijalni rad, policija i sud.
RSE: Koliko zakonska regulativa institucijama omogućava da se umiješaju u nešto?
MIROVIĆ: U značajnoj mjeri je to poboljšano i zakon je sada otvorio mogućnosti i policiji. Naravno, centar bi trebao da brine o uslovima života svakog pojedinca i da uđe u porodicu i da snimi situaciju i tamo gdje se nešto dešava da reaguje. Dakle, to je prosto njihov opis posla. Policija ima mogućnost i njen zadatak je da pruži svijest svakoj osobi u Crnoj Gori o tome da je zaštićena i da ne mora da trpi nasilje. Puno osoba sa kojima sam ja imala kontakt strahuje da to nije tako, opet zbog našeg mentaliteta i zbog nekih njihovih poruka: ...pa i ne bije te strašno....ili...kad krene javi.....Žena je u strahu, a pogotovo možete misliti ako je dijete ili stara osoba u pitanju. Kako da u tom momentu za dva minuta neko reaguje? Dakle, tu ima jedna kopča koja bi trebalo da se, u onom momentu kad neko prijavi nasilnika, tada reaguje. A često nema zakonskog elementa da ga u tom momentu zatvore i sklone od žrtve, nego se ta osoba vrati i nakon nekog možda individualnog razgovora, onda kreće još veće nasilje.
RSE: Da li su predrasude da se nasilje dešava češće socijalno ugroženim i manje obrazovanim kategorijama stanovništva?
MIROVIĆ: To je jedna od najčešćih pojava, nasilje je prošireno u svim slojevima što se tiče obrazovanja, dakle od neobrazovanih do docenta i doktora nauka, od siromašnih do bogatih. Apsolutno nema statističkih podataka iz naše prakse i svih organizacija koje se time bave nije potvrđeno, jer ovo je velika predrasuda. Mi smo imali i žene intelektualke, doktorice, svih profesija i vrlo je mali procenat neobrazovanih žena koje su bile u skloništu.
RSE: Da li imate iskustva sa tim da je neki muškarac u Crnoj Gori bio žrtva nasilja?
MIROVIĆ: Tu i tamo sam imala prilike da razgovaram sa muškarcima koji imaju problema u tom partnerskom odnosu, gdje ih supruga ne razumije i na neki način možda emocionalno i psihički. Ali, to je toliko zanemarljivo i najčešće to koriste muškarci kao argument da izminimiziraju poziciju žene i da skrenu pažnju sa tako ogromnog nasilja koje žene danas trpe, a vjerujte da trpe. Kad kažem nasilje, mislim i na ono emocionalno, psihičko i na nemanje istih mogućnosti i prava. I kad se borimo za tu rodnu ravnopravnost oni obično kažu: „Šta vi hoćete, jeste se pomamile“ itd.
RSE: Dakle, muškaraca žrtava u Crnoj Gori skoro da i nema?
MIROVIĆ: Tačno, skoro da i nema. A kada se radi o fizičkom nasilju, oni su toliko moćni da žena ne može ništa.
MIROVIĆ: Ja ne bih rekla da je u porastu, rekla bih da je javno u većoj mjeri prisutno, u stvari, da se više o tome priča i da su se i novinari i mediji uključili, da više registruju, pišu i govore o svemu tome. Da su se osobe, koje su u nasilju, na neki način ohrabrile, pa se tu i tamo u većim procentima javljaju određenim organizacijama kao što je naša Sigurna ženska kuća ili neka druga ne vladina organizacija koja pruža određene pomoći. Dakle, prosto su se stvari pokrenule i izašle iz one privatne sfere u javnu sferu, gdje u stvari i treba da pripada, jer nasilje i kad je porodično jeste u stvari društveni problem.
RSE: U najglobalnijem smislu, koliko su uzroci: ekonomska frustracija koja pogađa gotovo sve ljude, jedna opšta socijalna situacija koja je nestabilna?
MIROVIĆ: Možemo reći sve ovo što ste pomenuli da jednim dijelom značajno utiče, ali je činjenica da je nasilje pristuno od kada je svijeta u ovom ili onom obliku i da je kod nas u velikoj mjeri prisutno. su Dodatne loše okolnosti, pogotovo u našoj zemlji i u regionu, okruženje od rata i promjena sistema vrijednosti. Jer, ta socijalno ekonomska i materijalna situacija jeste uzdrmala možda i onako labilne osobe, ali neće svako ko je zapao u materijalnu i socijalnu bijedu ispoljavati kroz nasilje. To je stvar određene osobe i strukture, odnosno da je osoba po sebi nasilna.
RSE: Koliko je jedno tradicionalno, konzervativno vaspitanje crnogorsko, u kome je negdje muškaracima dozvoljeno nasilje, a u kojem se takođe žene počesto vaspitavaju da trpe, plodno tle za porodično nasilje kasnije?
MIROVIĆ: To je apsolutno plodno tlo, jer ono što je suštinski za nasilje je - tradicija. Tradicija, mentalitet i naše vaspitanje, dakle, gdje je nasilje socijalno vrijednovano kao pozitivna stvar i gdje je potkrijepljeno. Dakle, biti nasilan muškarac u porodici, bilo da se radi o nasilju sina prema majci ili o nasilju supruga prema svojoj ženi, je negdje dozvoljeno. Dakle, muškarcima može dozvoljeno biti da budu nasilni i to je jedna zloupotreba muške moći, direktna i otvorena. I to je sredstvo kojim on drži ženu u nekoj zavisnoj poziciji i na taj način ona njemu omogućava zadovoljenje svih njegovih potreba, psihičkih, emocionalnih, fizičkih i seksualnih. Dakle, drži porodicu, sve je pod kontrolom, nasilje se i dalje vrti u krug dok neko, a najčešće najzdraviji član, pokušava i proba da iz toga izađe u nekom trenutku. Diskriminacija polna, dakle nepostojanje ni blizu nečega što zovemo rodna ravnopravnost na našim prostorima, jeste jedan od osnovnih uzroka zloupotrebe žene, diskriminacije kako i u porodici tako i u javnoj i društvenoj sferi. Mi smo svjedoci toga svakodnevno, jer od samog rođenja kroz socijalizaciju i učenje naših polnih uloga, dobijamo različite poruke. Mi smo na tome sazdali naš identitet i od žene se očekuje određeni oblik ponašanja. Dakle, da bude smjerna, dobra, nježna, puna ljubavi, tolerancije i razumijevanja, da bude podrška i inspiracija muškarcu i da joj je dozvoljeno ispoljavanje emocija. I sve što je emotivno je na strani žene, a sve što je intelektualno moćno i snažno ide na stranu muškarca, gdje mu se čak zabranjuje tokom vaspitanja, kao što znate kod nas je zabranjeno, da muškarac plače. Nekako vremenom taj muškarac kad napuni 20-30 godina negdje je naučio da je ispoljavanje nježnosti slabost, a ispoljavanje agresije je snaga i moć.
RSE: Da li upravo ta potisnuta agresija kasnije biva okidač za nasilje prema članovima porodice?
MIROVIĆ: Da, to često može da bude jedan od uzroka, može da bude identifikacija, dakle život u nasilju gdje jedan muškarac može da usvoji model zadržavanja objekta, odnosno žene kroz nasilje i da je to jedini put da se zadrži voljeni objekat, jer je tako naučio.
RSE: Da li fizičko nasilje nužno prati i emocionalno nasilje, psihičko nasilje i neki drugi pojavni oblici?
MIROVIĆ: Mislim da je nužno, jer uz psihičko nasilje uvijek ide fizičko, emocionalno i seksualno nasilje, s tim što emocionalno i psihičko može da ide bez fizičkog nasilja, koje je pogubno za ličnost koja je u toj vrsti nasilja jer stvara konfuziju kod osobe i mnogo teško može da razazna realnost. Emocionalno nasilje dovodi do jedne suptilne erozije ličnosti u svim njenim segmentima i ubija samopouzdanje i kapacitete za nezavisnost osobe. Vremenom ona sve manje ima snage da se sa tim suoči i izbori.
RSE: Može li se govoriti da su u osnovi i neki elementi destrukcije koje osjećamo prema spoljašnjem svijetu, a onda se okreću ka unutra, ka sopstvenoj porodici usljed isfrustriranosti ekonomske, socijalne i svake druge?
MIROVIĆ: Može da se govori o strukturi i ličnosti i o organizmima odbrane i na koji način se svaka individua bori sa tim strašnim velikim količinama frustracije u kojima smo jako dugo vremenski. Dakle, to je jedan specifičan oblik stresa koji svakodnevno nanosi zahtjev svakoj osobi da se iz momenta u moment prilagođava nečem novonastalom. To je strašno zahtijevajuće za osobu, a individualno se nosi svako na svoj način, u skladu sa nekim predhodno usvojenim mehanizmima odbrane i načinima rješavanja izlaska iz situacija.
RSE: U kojoj mjeri je sve ono što se dešavalo u okruženju, dakle rat, silni zločini koje smo preko medija mogli i da vidimo, u kolikoj mjeri su oni doprinijeli da to nasilje bude u jednom stalnom porastu u posljednjih 15 godina?
MIROVIĆ: Može da budi, ustvari smanjuje toleranciju, jer ako smo okruženi stravičnim zločinima, manji zločin je tada bezazlen. Kako obično muškarci znaju da kažu – Nije to ništa šta sam ti ja uradio, šta je uradio onaj...I tako minimiziraju neke stvari i kriterijume, kako za dobro i zlo, za pravdu i nepravdu, tako i za oblike nasilja. To se na neki način malo banalizuje i dovodi do normalizacije time što se uopštavaju stvari.
RSE: Mislite, stotine hiljada mrtvih u okruženju su poslužili za relativizaciju nasilja kao manjeg zla od zločina?
MIROVIĆ: Da, na neki način, jer ljudi su prosto toliko bili bombardovani dnevno tokom rata na strašne zločine, pa u mirnodopskim uslovima, sa nesrećama u smislu pojedinačnih ubistava ili saobraćajnih nesreća, su ljudi toliko zasićeni da ne mogu ni da se šokiraju i prosto to postaje dio svakodnevnice.
RSE: Da li mislite da se društvo uspješno nosi sa ovim problemima?
MIROVIĆ: Kada kažemo društvo i to su pojedine institucije, pa onda pojedinci u tim institucijama i opet dolazimo na mentalni sklop, na iskustva na način profesionalnog dijela i razvoj svijesti i koliko mi u stvari dođemo na onaj lični nivo sistema vrijednosti, procjene, vrijednovanja, moralisanja, sve je individualno. Dakle, nekako na globalnom nivou ne mogu da kažem da se uspješno nosimo. Ima tu jako puno neodrađenog, kako na individualnom planu tako negdje i na društvenom, da se i društvo priviklo na sve to.
RSE: Ponekad je utisak da društvo zatvara oči pred tim i da nasilje u porodici postaje individualan problem do onog momenta dok se ne desi, kao nedavno čovjek koji je ubio ćerku. U tom momentu ono postaje društveni fenomen i tek onda društvo počinje u tim drastičnim situacijama da se bavi takvom posljedicom. Ustvari je to porodično nasilje, koje je vjerovatno predhodilo tom fatalnom činu.
MIROVIĆ: Pa negdje društvo djeluje kao individua, jer kad nešto ne može da riješi pokušava malo i da zatvara oči i da pomjeri, odloži do momenta kad se suočimo sa nečim da moramo da napravimo potez. Ovaj slučaj jeste skrenuo pažnju javnosti i institucija, a opet iza njega stoji razvoj i mentalitet i sistem vrijednosti, a ovo je jedan tragičan izlaz iz te situacije.
RSE: Da li mislite da smo kao pojedinci u velikoj mjeri izloženi destrukciji, znači svakodnevnoj i da smo uopšte postali jedno jako netolerantno društvo, koje je onda pogodno tle za nasilje?
MIROVIĆ: Ja mislim da smo izloženi strašnoj destrukciji i agresiji, ponižavanju, nepoštovanju čovijeka kao ljudskog bića i njegovih elementarnih prava na život. I što je još najtragičnije, da su se naši kriterijumi i na neki način senzibilitet za prepoznavanje svega toga isto smanjili. Možda kao jedan od mehanizama da se iz svega toga izađe ili da se izdrži i prevaziđe ili na neki način da se to razriješi na individualnom planu, pa i na grupnom. Agresija je prisutna svakodnevno kroz riječi, tretiranje, kroz nemogućnost ostvarenja, uslove života razne frustracije, to je sve jedan oblik agresije. I onda čovjek iscrpi sve zalihe energije i sve zalihe racionalnih kapaciteta da to razradi i da pronađe neki smisao i neku energiju, da sa malo radosti ide dalje kroz život. Ovo govorim u globalnom smislu, misleći na veliki procenat ljudi u Crnoj Gori. Do sad je uglavnom bila povezana priča da se sužavaju žrtve nasilja, u zadnje vrijeme društvo shvata da su žrtve nasilja djeca u velikom procentu, roditelji i stare osobe. Dakle, ne radi se samo o partnerskom obliku nasilja i dolaze onda do izražaja institucije sistema, kao što je centar za socijalni rad, policija i sud.
RSE: Koliko zakonska regulativa institucijama omogućava da se umiješaju u nešto?
MIROVIĆ: U značajnoj mjeri je to poboljšano i zakon je sada otvorio mogućnosti i policiji. Naravno, centar bi trebao da brine o uslovima života svakog pojedinca i da uđe u porodicu i da snimi situaciju i tamo gdje se nešto dešava da reaguje. Dakle, to je prosto njihov opis posla. Policija ima mogućnost i njen zadatak je da pruži svijest svakoj osobi u Crnoj Gori o tome da je zaštićena i da ne mora da trpi nasilje. Puno osoba sa kojima sam ja imala kontakt strahuje da to nije tako, opet zbog našeg mentaliteta i zbog nekih njihovih poruka: ...pa i ne bije te strašno....ili...kad krene javi.....Žena je u strahu, a pogotovo možete misliti ako je dijete ili stara osoba u pitanju. Kako da u tom momentu za dva minuta neko reaguje? Dakle, tu ima jedna kopča koja bi trebalo da se, u onom momentu kad neko prijavi nasilnika, tada reaguje. A često nema zakonskog elementa da ga u tom momentu zatvore i sklone od žrtve, nego se ta osoba vrati i nakon nekog možda individualnog razgovora, onda kreće još veće nasilje.
RSE: Da li su predrasude da se nasilje dešava češće socijalno ugroženim i manje obrazovanim kategorijama stanovništva?
MIROVIĆ: To je jedna od najčešćih pojava, nasilje je prošireno u svim slojevima što se tiče obrazovanja, dakle od neobrazovanih do docenta i doktora nauka, od siromašnih do bogatih. Apsolutno nema statističkih podataka iz naše prakse i svih organizacija koje se time bave nije potvrđeno, jer ovo je velika predrasuda. Mi smo imali i žene intelektualke, doktorice, svih profesija i vrlo je mali procenat neobrazovanih žena koje su bile u skloništu.
RSE: Da li imate iskustva sa tim da je neki muškarac u Crnoj Gori bio žrtva nasilja?
MIROVIĆ: Tu i tamo sam imala prilike da razgovaram sa muškarcima koji imaju problema u tom partnerskom odnosu, gdje ih supruga ne razumije i na neki način možda emocionalno i psihički. Ali, to je toliko zanemarljivo i najčešće to koriste muškarci kao argument da izminimiziraju poziciju žene i da skrenu pažnju sa tako ogromnog nasilja koje žene danas trpe, a vjerujte da trpe. Kad kažem nasilje, mislim i na ono emocionalno, psihičko i na nemanje istih mogućnosti i prava. I kad se borimo za tu rodnu ravnopravnost oni obično kažu: „Šta vi hoćete, jeste se pomamile“ itd.
RSE: Dakle, muškaraca žrtava u Crnoj Gori skoro da i nema?
MIROVIĆ: Tačno, skoro da i nema. A kada se radi o fizičkom nasilju, oni su toliko moćni da žena ne može ništa.
