Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je zadovoljno ostvarenim brojem povrataka. Međutim, nezadovoljno je ostvarivanjem osnovnih prava ljudi koji su se konačno uspjeli vratiti u svoje domove:
„S druge strane, oni koji su se vratili nemaju uvjete kakve bismo željeli, u smislu pristupa pravima, posebno pravima na zdravstvenu zaštitu, školovanje, socijalnu zaštitu, i drugim važnim pitanjima koja su u određenom smislu determinanta održivog povratka u Bosni i Hercegovini.“
Banjaluka je među gradovima s certifikatom o uspješno provedenim imovinskim zakonima. Za rješavanje su ostali najteži slučajevi, dijelom i oni za koje se postupci vode pred sudovima:
„Odsjek Banjaluka je donio odluke po svim podnesenim zahtjevima za povrat imovine, a bilo ih je ukupno 16 303, od kojih se 8 433 odnosilo na povrat privatne imovine i 7 870 za povrat stanova.“
Selo Gornji Vukšić u okolici Brčkog je primjer mjesta u kojem je veliki broj kuća bez krova i ognjišta koja nikog ne griju:
„Eto kuća praznih, pogledajte. Nabavili sebi kuće u Hrvatskoj, tamo preko Save i sada neće da se vraćaju. Imaju djecu, djeca tamo idu u školu…“
* * * * *
Šta je ostvareno u 2005. godini, koliko uspješnim se ocjenjuje proces povratka, te u kojoj mjeri su ostvareni zaključci Ministarske regionalne konferencije o rješavanju izbjegličko raseljeničke problematike? Govori Mario Nenadić, pomoćnik ministra:
NENADIĆ: Mi u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smo često isticali kako smo zadovoljni procesom povratka u smislu da se, ipak, jedna kritična masa ljudi vratila. Tako je bilo i tokom ove 2005. godine. Međutim, s druge strane, oni koji su se vratili, već unatrag nekoliko godina nemaju uvjete kakve bismo željeli, u smislu pristupa pravima, posebno pravima na zdravstvenu zaštitu, školovanje, socijalnu zaštitu, i drugim važnim pitanjima koja su u određenom smislu determinanta održivog povratka u Bosni i Hercegovini. Ono što posebno zabrinjava jeste i dalje veoma slab proces zapošljavanja povratnika. Ovu godinu još uvijek karakteriše dovršenje procesa povrata imovine i stanarskih prava i tu smo definitivno zadovoljni, jer smo taj proces priveli kraju – u 99,6 procenata, taj proces u Bosni i Hercegovini je skoro završen. Međutim, i za imovinu koju smo vratili raseljenim osobama, izbjeglicama i povratnicima, mi sada imamo veliku obavezu da značajan dio tih sredstava, odnosno značajan dio tih stambenih jedinica rekonstruišemo, jer su neke od njih, odnosno oko 40 procenata te vraćene imovine, u stanju koje nije uvjetno za stanovanje.
RSE: Postoje li procjene o tome koliko novca je još potrebno za obnovu stambenog fonda?
NENADIĆ: Postoje procjene i analize. Mi smo sad završili detaljnu analizu. Pitanje je samo šta treba obnoviti? Dakle, da li govorimo o obnovi ukupno ratom razrušene imovine ili o obnovi imovine za potrebe povratka, što su veoma različita pitanja? Ali, ako krenemo od pretpostavke da se interesiramo za obnovu s ciljem poboljšanja procesa povratka, našom strategijom koju smo pisali prije dvije godine je bilo predviđeno ili procijenjeno oko 900 miliona konvertibilnih maraka. Mi mislimo da bi sa nekih 600 miliona ovaj proces u značajnom dijelu završili.
RSE: Godina 2006. je određena kao godina završetka implementacije aneksa VII. Ali, naravno, to neće biti presječeno zbog datuma, već onda kad se nešto riješi. Je li tako?
NENADIĆ: Naš ministar često u zadnje vrijeme u medijima o tome govori. Stav ministra i ministarstva jeste da je proces povratka završen onda kada više ne bude interesovanja za povratak u Bosni i Hercegovini. Ali mi ne govorimo samo o procesu povratka, nego uopšte o procesu sprovedbe aneksa VII. Povratak je samo dio sprovedbe aneksa VII. S te strane možemo reći da će se proces u 2006. godini nastaviti, međutim, definitivno je jasno da strategija koja je pisana prije više od dvije godine, nije bila u dovoljnoj mjeri praćena finansijskim kontribucijama i adekvatnim proračunima, tako da je s te strane definitivno jasno da proces neće moći biti završen u 2006. godini i da će se vjerovatno nastaviti i u budućnosti. Drugo pitanje jeste pitanje osiguranja sredstava za proces ostanka, odnosno odabira drugog mjesta stanovanja u odnosu na prijeratno stanovanje. To je pitanje koje se u Bosni i Hercegovini praktički tek otvara. Treba razviti propise, procedure i ostalo, kako bi se i ovaj segment aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma počeo sprovoditi. Naravno, pored ovog pitanja, tu je i pitanje prava na naknadu štete, što je takođe Dejtonom zagarantirano pravo. A u Bosni i Hercegovini, zbog prioriteta koje je zakonodavna vlast utvrdila kroz proces povratka, ovim pitanjima do sada nije posvećivana dužna pažnja.
RSE: Molim vas da sada komentarišete ostvarivanje dokumenta usvojenog na kraju regionalne ministarske konferencije održane u Sarajevu, a krajem mjeseca će se navršiti godišnjica tog skupa. Radi se o deklaraciji kojom se izražava namjera zajedničkog rješavanja izbjegličko-raseljeničkih pitanja u regiji. a ne samo dobrovoljnog povratka.
NENADIĆ: Ne radi se samo o problematici dobrovoljnog povratka, iako je to za Bosnu i Hercegovinu uistinu prioritetno strateško pitanje. Zemlje u regionu su svoje mape puta i druge dokumente usmjerile i na pitanje lokalnog integriranja izbjeglih i raseljenih osoba koje nemaju namjeru da se vrate na prijeratno mjesto stanovanja. Tako da je to, ustvari, deklaracija o ubrzanom rješavanju izbjegličko-raseljeničkih pitanja. Dakle, to je jedna ministarska deklaracija, a u vezi sa ukupnim rješavanjem izbjegličko-raseljeničkih pitanja, dakle bez obzira na to da li je neko odlučio vratiti se, ostati, otići u treće zemlje ili već na neki četvrti način riješiti ovo pitanje. U tehničkom smislu i u smislu sprovedbe, zaključaci sa regionalne sarajevske ministarske konferencije su bili prilično kratki. Uspostavljeni su kvartalni rokovi vezani za izradu mapa puta. Bosna i Hercegovina je prva odbranila, na nivou radne grupe, svoju mapu puta, jer smo je mi pripremali u saradnji sa civilnim sektorom i sa institucijama međunarodne zajednice. U okviru naše radne grupe aktivno su učestvovali predstavnici entiteta i Distrikta Brčko. Tako da smo mi radili na jedan sistematičan način i to je dovelo do toga da smo u veoma ranoj fazi ovih ekspertnih usuglašavanja odbranili mapu puta Bosne i Hercegovine, dakle jedan strateški okvir u kome ćemo se mi kretati, s ciljem rješavanja ovog pitanja u okviru regionalne saradnje. S druge strane, na zadnjem sastanku eksperata koji je održan prije otprilike mjesec dana, usaglašene su i mape puta i Srbije i Crne Gore i predstoji da se na nivou ministara riješi nekoliko otvorenih pitanja koja se tiču mape puta Republike Hrvatske, a evo mogu napomenuti da su među njima najvažnija otvorena pitanja koja eksperti nisu mogli dogovoriti – pitanje povrata, odnosno rješavanja stanarskih prava u Republici Hrvatskoj i pitanje slobode kretanja, a u kontekstu objavljivanja liste osumnjičenih za ratne zločine u Republici Hrvatskoj. Ta i neka druga pitanja biće predmet rasprave na ministarskom sastanku, nakon čega bi ministri odredili datum nove ministarske konferencije, kako bi se ovo važno pitanje u regionu nastavilo kontinuirano i tretirati. To što još uvijek nije održan novi ministarski sastanak, odnosno konferencija, ne znači da se na tom planu ništa ne radi, jer Bosna i Hercegovina sve što je potpisala u svojoj mapi puta smatra dnevnim zadatkom. Svako je upućen u zaključke i odredbe onoga što smo propisali u našoj mapi puta i po tome već radimo.
* * * * *
Banjaluka je završila proces implementacije imovinskih zakona i dobila certifikat međunarodnih organizacija o tome da je taj posao uspješno završen. Šta znači ovaj certifikat objašnjava Georgina Obradović, šef Odsjeka ministarstva za izbjeglice (OMI) Banjaluka:
OBRADOVIĆ: Prelazni datum za Banjaluku je bio 13. mart prošle godine, što podrazumijeva da je do tog datuma Odsjek Banjaluka donio odluke po svim podnesenim zahtjevima za povrat imovine, a bilo ih je ukupno 16 303, od kojih se 8 433 odnosilo na povrat privatne imovine i 7 870 za povrat stanova. To znači da smo mi do tog datuma izvršili sva pozitivna rješenja i po osnovu njih izvršili uvođenje u posjed 6 594 nosioca stanarskih prava, odnosno članova njihovih porodičnih domaćinstava i 6 601 vlasnika privatne imovine. Takođe je izvršen i značajan broj pečaćenja privatne imovine – zapečatili smo 188 objekata i 34 stana i uredno obavijestili podnosioce zahtjeva da mogu preuzeti svoju imovinu, što se u protekloj godini, znači od 17. marta pa do kraja godine, u značajnoj mjeri i desilo. Tako da smo izvršili znatan broj uvođenja u posjed ovih ljudi, odnosno predali im ključeve. Pored toga, a što je u skladu sa važećim zakonskim odredbama, OMI je prekinuo postupak u 560 predmeta radi rješavanja postupka na sudu, odnosno ocjene pravne valjanosti ugovora o zamjeni i kupoprodaji imovine. A u jednom broju predmeta, odložen je izvršni postupak radi izdavanja privremene mjere zabrane izvršenja, bilo da je ona izdata od suda, Doma za ljudska prava ili CRPC-a (Komisije za izbjeglice i raseljena lica). Značajno je istaći da je Odsjek Banjaluka odsjek koji je imao najviše ugovora o zamjeni imovine, s obzirom da je ovdje veliki broj izbjeglih iz Srbije i Hrvatske, a koji su mijenjali imovinu. U 99 posto slučajeva je imovina koju smo mi vratili, bila useljena, što znači da je trebalo iseliti privremene korisnike, što je za Odsjek Banjaluku bio dodatni napor. Ali kamo sreće da nam je tako bilo u čitavoj Bosni – da smo vraćali uslovnu imovinu, a ne porušenu. U proteklim mjesecima je smanjen broj predmeta gdje je bila izdata privremena mjera zabrane izvršenja, jer su prestali razlozi za obustavu postupka, tako da je jedan broj predmeta već okončan, odnosno postupak nastavljen i izvršeno uvođenje u posjed. To najbolje ilustruje podatak da smo mi od implementacije, kad smo zvanično dobili sertifikat, pa do kraja prošle godine, odnosno sad do kraja 31. decembra, uveli u posjed 30 nosioca stanarskih prava po takozvanim starim predmetima i 97 vlasnika privatne imovine, takođe po starim predmetima. Pošto još uvijek radimo po Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, još uvijek su važeći rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat privatne imovine. Istakla bih da, pored rješavanja ovih, da tako kažem zaostalih slučajeva, slučajeva koji su u sporu, koji se rješavaju po žalbi, na sudu, mi smo u prošloj godini imali i 205 zahtjeva za povrat privatne imovine, od kojih smo 130 riješili i podnositelje uveli u posjed, a ostali su u postupku rješavanja. Odnosno, donijeli smo odluke po svim zahtjevima i čekamo da predmeti postanu izvršni da bi mogli ići u postupak izvršenja. Odsjek Banjaluka obavlja poslove tamo gdje je za to nadležan – u opštinama Laktaši, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Pčelinac, Kneževo i Šipovo. Tako da imamo jako puno posla. Imamo predmeta koji su u sporu i iz ovih ranijih odsjeka koji sada pripadaju Odsjeku Banjaluka i gdje mi, u skladu sa važećim zakonskim propisima, provodimo postupak i donosimo odluke. Slušaocima će, kad uporede ove podatke o ukupnom broju podnesenih zahtjeva i o broju donesenih pozitivnih rješenja i uvođenja u posjed, nedostajati određeni broj. U tim slučajevima su, naravno, odluke bile negativne, jer se nije po svakom zahtjevu mogla donijeti pozitivna odluka. Radilo se u skladu sa zakonom i doneseni su akti onako kako je to zakon naložio.
RSE: Šta će za vas biti najteži problem u ovoj godini?
OBRADOVIĆ: Pored implementacije imovinskih zakona, radimo i na drugim, statusnim pitanjima izbjeglih i raseljenih lica. Jedan od većih problema je problem obezbjeđivanja alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica. Zbog nedostatka stambenog prostora, a i zbog nedostatka sredstava, često se susrećemo sa problemom obezbjeđenja alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica. Tako da se vodi politika na nivou ministarstva i čine se napori da se svim tim ljudima, koji ispunjavaju uslove za obezbjeđenje alternativnog smještaja, taj smještaj i obezbijedi. Rekla sam da, gdje god kremeno u postupak izvršenja rješenja, naiđemo na situaciju da se u objektu ili u stanu nalazi lice koje najčešće ispunjava pravo na alternativni smještaj. Tako da sad najviše pribjegavamo obezbjeđivanju alternativnog smještaja u vidu individualnog zakupa, što je za nas administrativno najlakše. Međutim, za ministarstvo to predstavlja problem radi nedostatka budžetskih sredstava. Tako da u tom dijelu malo kasnimo sa isplatama. Trudimo se da one idu redovno, da idemo nekom hronologijom, ali često smo u prilici da dobijamo primjedbe korisnika alternativnog smještaja da u tom smislu nismo najuredniji.
RSE: Kad se radi o vraćanju stanova i kuća, koji su slučajevi ostali kao neriješeni?
OBRADOVIĆ: Ostali su neriješeni slučajevi gdje je doneseno negativno rješenje. Podnosioc zahtjeva je, normalno, podnio žalbu i te predmete smo proslijedili drugostepenom organu. Još uvijek imamo negdje oko 400-500 predmeta koji se nalaze na rješavanju na drugostepenom organu ili predmeta koji nam se vraćaju sa upravnog spora. Nekada su ti predmeti toliko kritični i teški da bi trebao tim pravnika da sjedne i da vidi kako ih riješiti. S obzirom na ove rokove koji su utvrđeni zakonom i na smanjen broj radnika u svim odsjecima u kompletnom ministarstvu, čini nam problem kako u nekom trenutku predmet riješiti. Vi znate da su zakoni neprecizni, tako da smo vrlo često u situaciji da pribjegnemo logici, da pribjegnemo jednostavno nekoj pravičnosti. Pored toga, ovi predmeti koji se nalaze na sudu, gdje najčešće sud donosi presude kojim ugovore proglašava pravno ništavnim, onda mi idemo u postupak izvršenja. Od početka procesa implementacije imovinskih zakona, skoro evo 10 godina, ljudi teško prihvataju da se ti ugovori poništavaju, tako da tu imamo malo, ne bih rekla opstrukcije, ali malo više problema kod izvršenja takvih rješenja, gdje je potrebno nekad biti u funkciji i mirovnog vijeća i socijalnih radnika i savjetodavaca, gdje pokušavamo ljudima objasniti situaciju da bi što lakše izvršili rješenje. Tako da Odsjek Banjaluka ima još uvijek puno posla, s obzirom na broj donesenih negativnih rješenja i broj prekinutih postupaka koji se sad rješavaju na sudovima.
RSE: Može li se govoriti o nekim procentu tih preostalih predmeta ili nekom ukupnom broju, u odnosu na onaj riješeni broj?
OBRADOVIĆ: Kad je u pitanju donošenje odluke po svakom zahtjevu, ona je stopostotna, jer smo po svakom zahtjevu donijeli odluku. E sad, mislim da je negdje, od ukupnog broja podnesenih zahtjeva, procent negativnih rješenja negdje oko osam ili deset posto. Imali smo slučajeva da su nam ljudi podnosili zahtjeve za stanove koje su koristili u spornom periodu ili za stanove koji im se nikako ne mogu vratiti. Tražili su ono što nije njihovo. Neki zbog neinformisanosti i neupućenosti. U čitavom tom procesu, moralo je, normalno, biti i donesenih negativnih odluka.
RSE: Pomenuli ste neinformisanost koja je naročito karakteristična za rokove koje su precizirali zakoni o podnošenju zahtjeva za povrat stanova i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Naime, i na našu adresu još uvijek stižu upiti građana kako da ostvare pravo na povrat, iako su svi rokovi davno prošli. Javljaju li se takvi ljudi i vama?
OBRADOVIĆ: Posljednji rok za povrat stanova je bio 19. juni 2000. godine. Od tog perioda imamo dosta podnesenih zahtjeva, gdje jednostavno nismo mogli ništa drugo uraditi nego donijeti zaključak kojim zahtjev odbacujemo kao neblagovremen. U svakom takvom slučaju se na naš zaključak izjavi žalba koju mi uredno proslijedimo dalje u proceduru, iako se ništa drugo neće desiti ni na višim nivoima odlučivanja – naš zaključak će se samo potvrditi. Ljudi nam i dan danas dolaze, mi im objašnjavamo da je rok istekao, ali na njihovo insistiranje primimo njihov zahtjev, u tom smislu provedemo postupak i donesemo akt koji možemo donijeti u skladu sa zakonom, ali jednostavno nema više mogućnosti jer je zakon tu bio decidan sa rokovima podnošenja. U zakonu je rečeno da svi oni koji nisu podnijeli u roku zahtjev za povrat stana, u skladu sa članom 16 gube to stanarsko pravo. A za povrat imovine se zahtjevi još uvijek mogu podnositi i mi ih uredno obrađujemo.
RSE: Georgina Obradović će u narednoj emisiji odgovoriti na konkretna pitanja naših slušalaca.
* * * * *
Selo Gornji Vukšić u blizini Brčkog. Reporter je Marko Divković:
Moge su kuće u Gornjem Vukšiću bez krova, a i one koje su obnovljene, bez znakova života. Nijedan od tri sina Nedeljka Tikvića ne živi u Vukšiću. U svoju obnovljenu kuću najstariji rijetko navrati. Drugome se, uz pomoć vlasti Distrikta, kuća upravo obnavlja. Ali Nedeljko kaže kako je sve to nekako nazor, jer, kao i većina, i njegovi sinovi u Njemačkoj ili Hrvatskoj namjeravaju raditi do penzije:
„Dođu i odu. Budu 10-15 dana. Daju mi malo para, malo me pomiluju, poljube i opet odu.“
Avram Klarić je sa suprugom i sinom svojim novcem obnovio kuću, pa tek potom tražio pomoć i, kako kaže, dobio odgovor da je njegova kuća obnovljena. Devet godina traži i odgovor na pitanje – ko će mu nadoknaditi nanesenu štetu, ali uzalud, pa kaže kako je možda i to razlog slabog povratka:
„Eto kuća praznih, pogledajte. Nabavili sebi kuće u Hrvatskoj, tamo preko Save i sada neće da se vraćaju. Imaju djecu, djeca tamo idu u školu. Ovdje je, da izvinete, neka zajebancija s tim školama – Srbi neće sa Hrvatima, Hrvati neće sa Srbima… Šta je, kako je, ne znam ni ja.“
Avramov sin Slobodan, prijeratni je vlasnik pilane. Nije čekao donatore, već je nakon sanacije kuće krenuo starim putem. Privatnoj deminerskoj agenciji platio je 20 hiljada maraka da deminiraju okućnicu i građevinske placeve, a potom krenuo u gradnju tovilišta i koka nosilja, gdje namjerava zaposliti desetak radnika:
„Ljudi uvijek kažu – što bi se vraćali tamo kad nema novaca, što bismo tu doveli svoju djecu da tu rastu bez ikakve perspektive…“
Uz nezaposlenost, mještani Gornjeg Vukšića kod Brčkog navode minska polja, zbog čega su oranice u korovu, a šume nepristupačne. U aprilu ove godine jedan je mještanin poginuo, dok je Iliju Marića, kako sam kaže, spasila sudbina. Traktorskom prikolicom je nagazio na minu, ostao živ, a vlastima se obratio za pomoć:
„Nisu me baš rado ni primili, a kamoli šta dali. Rekli su mi – dobro si prošao, sad hajde i budi sretan.“
Slika sela Gornji Vukšić kod Brčkog , naseljenog Hrvatima, slika je cijele Posavine koja, kako sami kažu, lagano odumire. Svejedno je li riječ o Federaciji, Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu.
„S druge strane, oni koji su se vratili nemaju uvjete kakve bismo željeli, u smislu pristupa pravima, posebno pravima na zdravstvenu zaštitu, školovanje, socijalnu zaštitu, i drugim važnim pitanjima koja su u određenom smislu determinanta održivog povratka u Bosni i Hercegovini.“
Banjaluka je među gradovima s certifikatom o uspješno provedenim imovinskim zakonima. Za rješavanje su ostali najteži slučajevi, dijelom i oni za koje se postupci vode pred sudovima:
„Odsjek Banjaluka je donio odluke po svim podnesenim zahtjevima za povrat imovine, a bilo ih je ukupno 16 303, od kojih se 8 433 odnosilo na povrat privatne imovine i 7 870 za povrat stanova.“
Selo Gornji Vukšić u okolici Brčkog je primjer mjesta u kojem je veliki broj kuća bez krova i ognjišta koja nikog ne griju:
„Eto kuća praznih, pogledajte. Nabavili sebi kuće u Hrvatskoj, tamo preko Save i sada neće da se vraćaju. Imaju djecu, djeca tamo idu u školu…“
* * * * *
Šta je ostvareno u 2005. godini, koliko uspješnim se ocjenjuje proces povratka, te u kojoj mjeri su ostvareni zaključci Ministarske regionalne konferencije o rješavanju izbjegličko raseljeničke problematike? Govori Mario Nenadić, pomoćnik ministra:
NENADIĆ: Mi u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smo često isticali kako smo zadovoljni procesom povratka u smislu da se, ipak, jedna kritična masa ljudi vratila. Tako je bilo i tokom ove 2005. godine. Međutim, s druge strane, oni koji su se vratili, već unatrag nekoliko godina nemaju uvjete kakve bismo željeli, u smislu pristupa pravima, posebno pravima na zdravstvenu zaštitu, školovanje, socijalnu zaštitu, i drugim važnim pitanjima koja su u određenom smislu determinanta održivog povratka u Bosni i Hercegovini. Ono što posebno zabrinjava jeste i dalje veoma slab proces zapošljavanja povratnika. Ovu godinu još uvijek karakteriše dovršenje procesa povrata imovine i stanarskih prava i tu smo definitivno zadovoljni, jer smo taj proces priveli kraju – u 99,6 procenata, taj proces u Bosni i Hercegovini je skoro završen. Međutim, i za imovinu koju smo vratili raseljenim osobama, izbjeglicama i povratnicima, mi sada imamo veliku obavezu da značajan dio tih sredstava, odnosno značajan dio tih stambenih jedinica rekonstruišemo, jer su neke od njih, odnosno oko 40 procenata te vraćene imovine, u stanju koje nije uvjetno za stanovanje.
RSE: Postoje li procjene o tome koliko novca je još potrebno za obnovu stambenog fonda?
NENADIĆ: Postoje procjene i analize. Mi smo sad završili detaljnu analizu. Pitanje je samo šta treba obnoviti? Dakle, da li govorimo o obnovi ukupno ratom razrušene imovine ili o obnovi imovine za potrebe povratka, što su veoma različita pitanja? Ali, ako krenemo od pretpostavke da se interesiramo za obnovu s ciljem poboljšanja procesa povratka, našom strategijom koju smo pisali prije dvije godine je bilo predviđeno ili procijenjeno oko 900 miliona konvertibilnih maraka. Mi mislimo da bi sa nekih 600 miliona ovaj proces u značajnom dijelu završili.
RSE: Godina 2006. je određena kao godina završetka implementacije aneksa VII. Ali, naravno, to neće biti presječeno zbog datuma, već onda kad se nešto riješi. Je li tako?
NENADIĆ: Naš ministar često u zadnje vrijeme u medijima o tome govori. Stav ministra i ministarstva jeste da je proces povratka završen onda kada više ne bude interesovanja za povratak u Bosni i Hercegovini. Ali mi ne govorimo samo o procesu povratka, nego uopšte o procesu sprovedbe aneksa VII. Povratak je samo dio sprovedbe aneksa VII. S te strane možemo reći da će se proces u 2006. godini nastaviti, međutim, definitivno je jasno da strategija koja je pisana prije više od dvije godine, nije bila u dovoljnoj mjeri praćena finansijskim kontribucijama i adekvatnim proračunima, tako da je s te strane definitivno jasno da proces neće moći biti završen u 2006. godini i da će se vjerovatno nastaviti i u budućnosti. Drugo pitanje jeste pitanje osiguranja sredstava za proces ostanka, odnosno odabira drugog mjesta stanovanja u odnosu na prijeratno stanovanje. To je pitanje koje se u Bosni i Hercegovini praktički tek otvara. Treba razviti propise, procedure i ostalo, kako bi se i ovaj segment aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma počeo sprovoditi. Naravno, pored ovog pitanja, tu je i pitanje prava na naknadu štete, što je takođe Dejtonom zagarantirano pravo. A u Bosni i Hercegovini, zbog prioriteta koje je zakonodavna vlast utvrdila kroz proces povratka, ovim pitanjima do sada nije posvećivana dužna pažnja.
RSE: Molim vas da sada komentarišete ostvarivanje dokumenta usvojenog na kraju regionalne ministarske konferencije održane u Sarajevu, a krajem mjeseca će se navršiti godišnjica tog skupa. Radi se o deklaraciji kojom se izražava namjera zajedničkog rješavanja izbjegličko-raseljeničkih pitanja u regiji. a ne samo dobrovoljnog povratka.
NENADIĆ: Ne radi se samo o problematici dobrovoljnog povratka, iako je to za Bosnu i Hercegovinu uistinu prioritetno strateško pitanje. Zemlje u regionu su svoje mape puta i druge dokumente usmjerile i na pitanje lokalnog integriranja izbjeglih i raseljenih osoba koje nemaju namjeru da se vrate na prijeratno mjesto stanovanja. Tako da je to, ustvari, deklaracija o ubrzanom rješavanju izbjegličko-raseljeničkih pitanja. Dakle, to je jedna ministarska deklaracija, a u vezi sa ukupnim rješavanjem izbjegličko-raseljeničkih pitanja, dakle bez obzira na to da li je neko odlučio vratiti se, ostati, otići u treće zemlje ili već na neki četvrti način riješiti ovo pitanje. U tehničkom smislu i u smislu sprovedbe, zaključaci sa regionalne sarajevske ministarske konferencije su bili prilično kratki. Uspostavljeni su kvartalni rokovi vezani za izradu mapa puta. Bosna i Hercegovina je prva odbranila, na nivou radne grupe, svoju mapu puta, jer smo je mi pripremali u saradnji sa civilnim sektorom i sa institucijama međunarodne zajednice. U okviru naše radne grupe aktivno su učestvovali predstavnici entiteta i Distrikta Brčko. Tako da smo mi radili na jedan sistematičan način i to je dovelo do toga da smo u veoma ranoj fazi ovih ekspertnih usuglašavanja odbranili mapu puta Bosne i Hercegovine, dakle jedan strateški okvir u kome ćemo se mi kretati, s ciljem rješavanja ovog pitanja u okviru regionalne saradnje. S druge strane, na zadnjem sastanku eksperata koji je održan prije otprilike mjesec dana, usaglašene su i mape puta i Srbije i Crne Gore i predstoji da se na nivou ministara riješi nekoliko otvorenih pitanja koja se tiču mape puta Republike Hrvatske, a evo mogu napomenuti da su među njima najvažnija otvorena pitanja koja eksperti nisu mogli dogovoriti – pitanje povrata, odnosno rješavanja stanarskih prava u Republici Hrvatskoj i pitanje slobode kretanja, a u kontekstu objavljivanja liste osumnjičenih za ratne zločine u Republici Hrvatskoj. Ta i neka druga pitanja biće predmet rasprave na ministarskom sastanku, nakon čega bi ministri odredili datum nove ministarske konferencije, kako bi se ovo važno pitanje u regionu nastavilo kontinuirano i tretirati. To što još uvijek nije održan novi ministarski sastanak, odnosno konferencija, ne znači da se na tom planu ništa ne radi, jer Bosna i Hercegovina sve što je potpisala u svojoj mapi puta smatra dnevnim zadatkom. Svako je upućen u zaključke i odredbe onoga što smo propisali u našoj mapi puta i po tome već radimo.
* * * * *
Banjaluka je završila proces implementacije imovinskih zakona i dobila certifikat međunarodnih organizacija o tome da je taj posao uspješno završen. Šta znači ovaj certifikat objašnjava Georgina Obradović, šef Odsjeka ministarstva za izbjeglice (OMI) Banjaluka:
OBRADOVIĆ: Prelazni datum za Banjaluku je bio 13. mart prošle godine, što podrazumijeva da je do tog datuma Odsjek Banjaluka donio odluke po svim podnesenim zahtjevima za povrat imovine, a bilo ih je ukupno 16 303, od kojih se 8 433 odnosilo na povrat privatne imovine i 7 870 za povrat stanova. To znači da smo mi do tog datuma izvršili sva pozitivna rješenja i po osnovu njih izvršili uvođenje u posjed 6 594 nosioca stanarskih prava, odnosno članova njihovih porodičnih domaćinstava i 6 601 vlasnika privatne imovine. Takođe je izvršen i značajan broj pečaćenja privatne imovine – zapečatili smo 188 objekata i 34 stana i uredno obavijestili podnosioce zahtjeva da mogu preuzeti svoju imovinu, što se u protekloj godini, znači od 17. marta pa do kraja godine, u značajnoj mjeri i desilo. Tako da smo izvršili znatan broj uvođenja u posjed ovih ljudi, odnosno predali im ključeve. Pored toga, a što je u skladu sa važećim zakonskim odredbama, OMI je prekinuo postupak u 560 predmeta radi rješavanja postupka na sudu, odnosno ocjene pravne valjanosti ugovora o zamjeni i kupoprodaji imovine. A u jednom broju predmeta, odložen je izvršni postupak radi izdavanja privremene mjere zabrane izvršenja, bilo da je ona izdata od suda, Doma za ljudska prava ili CRPC-a (Komisije za izbjeglice i raseljena lica). Značajno je istaći da je Odsjek Banjaluka odsjek koji je imao najviše ugovora o zamjeni imovine, s obzirom da je ovdje veliki broj izbjeglih iz Srbije i Hrvatske, a koji su mijenjali imovinu. U 99 posto slučajeva je imovina koju smo mi vratili, bila useljena, što znači da je trebalo iseliti privremene korisnike, što je za Odsjek Banjaluku bio dodatni napor. Ali kamo sreće da nam je tako bilo u čitavoj Bosni – da smo vraćali uslovnu imovinu, a ne porušenu. U proteklim mjesecima je smanjen broj predmeta gdje je bila izdata privremena mjera zabrane izvršenja, jer su prestali razlozi za obustavu postupka, tako da je jedan broj predmeta već okončan, odnosno postupak nastavljen i izvršeno uvođenje u posjed. To najbolje ilustruje podatak da smo mi od implementacije, kad smo zvanično dobili sertifikat, pa do kraja prošle godine, odnosno sad do kraja 31. decembra, uveli u posjed 30 nosioca stanarskih prava po takozvanim starim predmetima i 97 vlasnika privatne imovine, takođe po starim predmetima. Pošto još uvijek radimo po Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, još uvijek su važeći rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat privatne imovine. Istakla bih da, pored rješavanja ovih, da tako kažem zaostalih slučajeva, slučajeva koji su u sporu, koji se rješavaju po žalbi, na sudu, mi smo u prošloj godini imali i 205 zahtjeva za povrat privatne imovine, od kojih smo 130 riješili i podnositelje uveli u posjed, a ostali su u postupku rješavanja. Odnosno, donijeli smo odluke po svim zahtjevima i čekamo da predmeti postanu izvršni da bi mogli ići u postupak izvršenja. Odsjek Banjaluka obavlja poslove tamo gdje je za to nadležan – u opštinama Laktaši, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Pčelinac, Kneževo i Šipovo. Tako da imamo jako puno posla. Imamo predmeta koji su u sporu i iz ovih ranijih odsjeka koji sada pripadaju Odsjeku Banjaluka i gdje mi, u skladu sa važećim zakonskim propisima, provodimo postupak i donosimo odluke. Slušaocima će, kad uporede ove podatke o ukupnom broju podnesenih zahtjeva i o broju donesenih pozitivnih rješenja i uvođenja u posjed, nedostajati određeni broj. U tim slučajevima su, naravno, odluke bile negativne, jer se nije po svakom zahtjevu mogla donijeti pozitivna odluka. Radilo se u skladu sa zakonom i doneseni su akti onako kako je to zakon naložio.
RSE: Šta će za vas biti najteži problem u ovoj godini?
OBRADOVIĆ: Pored implementacije imovinskih zakona, radimo i na drugim, statusnim pitanjima izbjeglih i raseljenih lica. Jedan od većih problema je problem obezbjeđivanja alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica. Zbog nedostatka stambenog prostora, a i zbog nedostatka sredstava, često se susrećemo sa problemom obezbjeđenja alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica. Tako da se vodi politika na nivou ministarstva i čine se napori da se svim tim ljudima, koji ispunjavaju uslove za obezbjeđenje alternativnog smještaja, taj smještaj i obezbijedi. Rekla sam da, gdje god kremeno u postupak izvršenja rješenja, naiđemo na situaciju da se u objektu ili u stanu nalazi lice koje najčešće ispunjava pravo na alternativni smještaj. Tako da sad najviše pribjegavamo obezbjeđivanju alternativnog smještaja u vidu individualnog zakupa, što je za nas administrativno najlakše. Međutim, za ministarstvo to predstavlja problem radi nedostatka budžetskih sredstava. Tako da u tom dijelu malo kasnimo sa isplatama. Trudimo se da one idu redovno, da idemo nekom hronologijom, ali često smo u prilici da dobijamo primjedbe korisnika alternativnog smještaja da u tom smislu nismo najuredniji.
RSE: Kad se radi o vraćanju stanova i kuća, koji su slučajevi ostali kao neriješeni?
OBRADOVIĆ: Ostali su neriješeni slučajevi gdje je doneseno negativno rješenje. Podnosioc zahtjeva je, normalno, podnio žalbu i te predmete smo proslijedili drugostepenom organu. Još uvijek imamo negdje oko 400-500 predmeta koji se nalaze na rješavanju na drugostepenom organu ili predmeta koji nam se vraćaju sa upravnog spora. Nekada su ti predmeti toliko kritični i teški da bi trebao tim pravnika da sjedne i da vidi kako ih riješiti. S obzirom na ove rokove koji su utvrđeni zakonom i na smanjen broj radnika u svim odsjecima u kompletnom ministarstvu, čini nam problem kako u nekom trenutku predmet riješiti. Vi znate da su zakoni neprecizni, tako da smo vrlo često u situaciji da pribjegnemo logici, da pribjegnemo jednostavno nekoj pravičnosti. Pored toga, ovi predmeti koji se nalaze na sudu, gdje najčešće sud donosi presude kojim ugovore proglašava pravno ništavnim, onda mi idemo u postupak izvršenja. Od početka procesa implementacije imovinskih zakona, skoro evo 10 godina, ljudi teško prihvataju da se ti ugovori poništavaju, tako da tu imamo malo, ne bih rekla opstrukcije, ali malo više problema kod izvršenja takvih rješenja, gdje je potrebno nekad biti u funkciji i mirovnog vijeća i socijalnih radnika i savjetodavaca, gdje pokušavamo ljudima objasniti situaciju da bi što lakše izvršili rješenje. Tako da Odsjek Banjaluka ima još uvijek puno posla, s obzirom na broj donesenih negativnih rješenja i broj prekinutih postupaka koji se sad rješavaju na sudovima.
RSE: Može li se govoriti o nekim procentu tih preostalih predmeta ili nekom ukupnom broju, u odnosu na onaj riješeni broj?
OBRADOVIĆ: Kad je u pitanju donošenje odluke po svakom zahtjevu, ona je stopostotna, jer smo po svakom zahtjevu donijeli odluku. E sad, mislim da je negdje, od ukupnog broja podnesenih zahtjeva, procent negativnih rješenja negdje oko osam ili deset posto. Imali smo slučajeva da su nam ljudi podnosili zahtjeve za stanove koje su koristili u spornom periodu ili za stanove koji im se nikako ne mogu vratiti. Tražili su ono što nije njihovo. Neki zbog neinformisanosti i neupućenosti. U čitavom tom procesu, moralo je, normalno, biti i donesenih negativnih odluka.
RSE: Pomenuli ste neinformisanost koja je naročito karakteristična za rokove koje su precizirali zakoni o podnošenju zahtjeva za povrat stanova i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Naime, i na našu adresu još uvijek stižu upiti građana kako da ostvare pravo na povrat, iako su svi rokovi davno prošli. Javljaju li se takvi ljudi i vama?
OBRADOVIĆ: Posljednji rok za povrat stanova je bio 19. juni 2000. godine. Od tog perioda imamo dosta podnesenih zahtjeva, gdje jednostavno nismo mogli ništa drugo uraditi nego donijeti zaključak kojim zahtjev odbacujemo kao neblagovremen. U svakom takvom slučaju se na naš zaključak izjavi žalba koju mi uredno proslijedimo dalje u proceduru, iako se ništa drugo neće desiti ni na višim nivoima odlučivanja – naš zaključak će se samo potvrditi. Ljudi nam i dan danas dolaze, mi im objašnjavamo da je rok istekao, ali na njihovo insistiranje primimo njihov zahtjev, u tom smislu provedemo postupak i donesemo akt koji možemo donijeti u skladu sa zakonom, ali jednostavno nema više mogućnosti jer je zakon tu bio decidan sa rokovima podnošenja. U zakonu je rečeno da svi oni koji nisu podnijeli u roku zahtjev za povrat stana, u skladu sa članom 16 gube to stanarsko pravo. A za povrat imovine se zahtjevi još uvijek mogu podnositi i mi ih uredno obrađujemo.
RSE: Georgina Obradović će u narednoj emisiji odgovoriti na konkretna pitanja naših slušalaca.
* * * * *
Selo Gornji Vukšić u blizini Brčkog. Reporter je Marko Divković:
Moge su kuće u Gornjem Vukšiću bez krova, a i one koje su obnovljene, bez znakova života. Nijedan od tri sina Nedeljka Tikvića ne živi u Vukšiću. U svoju obnovljenu kuću najstariji rijetko navrati. Drugome se, uz pomoć vlasti Distrikta, kuća upravo obnavlja. Ali Nedeljko kaže kako je sve to nekako nazor, jer, kao i većina, i njegovi sinovi u Njemačkoj ili Hrvatskoj namjeravaju raditi do penzije:
„Dođu i odu. Budu 10-15 dana. Daju mi malo para, malo me pomiluju, poljube i opet odu.“
Avram Klarić je sa suprugom i sinom svojim novcem obnovio kuću, pa tek potom tražio pomoć i, kako kaže, dobio odgovor da je njegova kuća obnovljena. Devet godina traži i odgovor na pitanje – ko će mu nadoknaditi nanesenu štetu, ali uzalud, pa kaže kako je možda i to razlog slabog povratka:
„Eto kuća praznih, pogledajte. Nabavili sebi kuće u Hrvatskoj, tamo preko Save i sada neće da se vraćaju. Imaju djecu, djeca tamo idu u školu. Ovdje je, da izvinete, neka zajebancija s tim školama – Srbi neće sa Hrvatima, Hrvati neće sa Srbima… Šta je, kako je, ne znam ni ja.“
Avramov sin Slobodan, prijeratni je vlasnik pilane. Nije čekao donatore, već je nakon sanacije kuće krenuo starim putem. Privatnoj deminerskoj agenciji platio je 20 hiljada maraka da deminiraju okućnicu i građevinske placeve, a potom krenuo u gradnju tovilišta i koka nosilja, gdje namjerava zaposliti desetak radnika:
„Ljudi uvijek kažu – što bi se vraćali tamo kad nema novaca, što bismo tu doveli svoju djecu da tu rastu bez ikakve perspektive…“
Uz nezaposlenost, mještani Gornjeg Vukšića kod Brčkog navode minska polja, zbog čega su oranice u korovu, a šume nepristupačne. U aprilu ove godine jedan je mještanin poginuo, dok je Iliju Marića, kako sam kaže, spasila sudbina. Traktorskom prikolicom je nagazio na minu, ostao živ, a vlastima se obratio za pomoć:
„Nisu me baš rado ni primili, a kamoli šta dali. Rekli su mi – dobro si prošao, sad hajde i budi sretan.“
Slika sela Gornji Vukšić kod Brčkog , naseljenog Hrvatima, slika je cijele Posavine koja, kako sami kažu, lagano odumire. Svejedno je li riječ o Federaciji, Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu.