RSE: Gospođo Tomović-Šundić, u kolikoj mjeri su Crnogorci vjerujući ljudi, dali se za njihovu religioznost može reći da je negdje prilično niskog intenziteta?
ŠUNDIĆ: Da, moglo bi se govoriti o jednom specifikumu u Crnoj Gori kada je u pitanju religija i religiozno vjerovanje. Usljed određenih društvenih, političkih i istorijskih okolnosti, prirodna religioznost Crnogoraca, kao i svakog naroda, ispoljavala se na jedan, možda u Crnoj Gori poseban način. I mislim da je ta prirodna religiozna svijest pomjerena u Crnoj Gori više ka praktično etičkim pitanjima. Tako da je ta narodna etika, koja je postala i osnov našeg zakonika od Bogišića odnosno od one prvobitne stege Bogišića do savremenih pravnih regulativa, ustvari korporirala u sebi jednu prirodnu moralnost koja je u dubljem smislu povezana sa religijom. Znači, u Crnoj Gori je manje bio prisutan taj ritualno-crkveni život, usljed tih istorijskih okolnosti. Dakle, bilo ga je manje, što ne znači da ga nije bilo, a da je više na djelu bila ova praktično-religijska svijest, dakle moralna norma koja se ispoljava i u djelu Marka Miljanova i u poslanicama Svetog Petra i u narodnom i običajnom predanju. Dakle, tačno se vidi jedna jasna moralna norma, koja je bila postavljena kao ideal narodnog života, i individualnog i kolektivnog, a istovremeno u tim svojim dubljim slovima čuvala vezu sa tim izvornim religijskim učenjima. I ako se shvati pravo značenje religije, ona zapravo i znači u svojim najdubljim suštinskim slovima jednu nepatvorenu moralnu normu. Bilo da je riječ o Talmudu, Kur'anu, Bibliji, uvijek imate jednu čistu moralnu normu koja se preporučuje kao pravo i istinsko ponašanje, vezano za individue i za kolektiv.
RSE: Da li se religioznost kod Crnogoraca može negdje tumačiti i istorijskim kontekstom, s obzirom da su nekadašnje vladike bili i duhovni i svjetovni poglavari?
ŠUNDIĆ: Tako je. Sve do Knjaza Danila, Crna Gora je praktično teokratska država gde naše vadike ujedinjuju i svjetovnu i duhovnu vlast. Iz same te činjenice – istorijski pogotovo vezane za kuću Petrovića, dakle za vladarsku kuću gdje su njeni glavni predstavnici bar u tim starijim vremenima istovremeno i vladike i vladari - vidi se ta dubinska povezanost između religijskog, duhovnog i onog što je svjetovno. Vjerovatno usljed tih naših istorijskih okolnosti je taj specifični oblik upravljanja. Dakle, gdje se upravljalo istovremeno iz tih duhovnih krugova i nekako gdje je bilo spojeno to duhovno i svjetovno. Vjerovatno je to nešto što je utkano i u istorijski kod Crnogoraca. Dakle, to osjećanje svetosti i svjetovnosti nekako je prirodno povezano.
RSE: Crnogorci su opet, sa druge strane, dosta lako prihvatili i komunističku ideologiju, koja je marginalizovala crkvu. Da li to govori opet o jednom stanju kolektivne svijesti koja je pogodna za prihvatanje raznih vrsta ideologija?
ŠUNDIĆ: U osnovi religija, ako se u tom svom suštinskom načinu shvati, ona je ustvari temelj za ličnost, individualnost. Kolektivnost je izvedena mjera, bez obzira dali se radi o nacionalnom kolektivu ili o nekim političkim zajednicama ili već nečeg što se tiče kolektiva. Ako se pravilno shvati, svaka religija je uput na jedan individualni čovjekov odnos i sa drugim čovjekom i sa Bogom. Kako bi rekao jedan od najvećih francuskih savremenih filozofa, Levinas - čovjek je u religiji postavljen kao biće odgovornosti, koji odgovara za sebe, ali kao individua i za drugog. U tom smislu je moderna građanska Evropa od Francuske revolucije. Dakle, taj proces koji se odvija u modernim evropskim državama znači insistiranje na unutrašnjem identitetu, gdje građanski identitet znači, ustvari, mnoštvo identiteta objedinjenih u jedno individualno građansko biće. Znači da je tu i vjerski identitet i nacionalni, ali uvijek je na neki način individualni. Međutim, u zemljama koje su imale komunističko iskustvo, pa i ovo vrijeme postkomunizma koje je u suštini refleks ideološkog sistema, upravo je na neki način pogodovalo i nastalo možda u onim narodima i populacijama koje su imale vrlo snažne kolektivističke, utopističke vizije. Moguće da se na tu prirodnu religioznost Crnogoraca i na taj prirodno etnički kodeks, koji mi imamo iz naše obične tradicije, prosto uglavilo uvjerenje o jednom pravednom društvu. Dakle, sad se ta utopijska vizija nekako naslonila i postala preokrenuta. I sada su Crnogorci zamijenili nebeske simbole za zemaljske, pa su prosto pokušavali da zamjene onu istinsku jednakost, koju nije moguće ostvariti na ideološkim osnovama jer ona je jedna univerzalno-antropološka kategorija, a ne nešto što može proisteći iz jednog političko-ideološkog projekta.
RSE: U kolikoj mjeri je današnje vjersko pitanje u Crnoj Gori čisto religijsko, a u kolikoj mjeri je posljedica nekih drugih društvenih, političkih, socioloških, moralnih i ostalih uticaja?
ŠUNDIĆ: Nikada nije moguće odvojiti fenomene u jednom društvu i kulturi. Sve što čini jednu kulturnu matricu jednog naroda ustvari predstavlja jedinstvo i njenih političkih i religiskih naslaga i društvenih, istorijskih. Dakle, sve to sačinjava jednu cjelinu. Teško je govoriti o jednoj strogoj odvojenosti, jer vidimo istorijski da to nije bilo moguće i da su se istorijski na našoj sceni često preplitale i političke i vjerske institucije i iskustva. Mislim da moderna građanska država, kojoj se stremi, može ove stvari postaviti na svoje mjesto i da svaka od ovih institucija ima svoje mjesto. Dakle, sa jednim konceptom moderne građanske države u kojoj će sve što postoji - dakle svaka institucija i svako pravo na vjerovanje i pogotovo u ovim društvima koja imaju više vjerskih nastrojenja - doći na svoje pravo mjesto. Inače, ja kao antropolog, prateći istoriju kulture drevnih naroda i izumrlih civilizacija i savremenih, kad to sagledate vidite da sve te naslage religijske, mitske, umjetničke, kulturološke, da one traju i da je tradicija ono što je autoritet, izvor legitimiteta i normi. Naravno, ako se tu na neki način normira ponašanje. Ali sa stanovišta najviših i najuniverzalnijih vrijednosti i to onih vrijednosti koje ne mogu protivurječiti nijednoj religiji i nijednoj humanističkoj slici svijeta, to su te najuniverzalnije vrijednosti koje svaki narod može izvući iz svoje tradicije, koja je u stvari ne sukobljavati se ni sa kim i ni sa čim. Znači, one su univerzalne ljudske i obuhvataju sve ljude. I ako se religija i crkva shvataju na taj način, kao jedna zajednica svih, dakle zajednica koja ima za cilj formiranje čovjeka prema najvišim idejama pravednosti, časnosti, čovjekoljubivosti, onda je to nešto što zaista ne bi moglo da dođe u koliziju u praktičnom životu.
RSE: Koliko ima pomodarstva u današnjem upražnjavanju religije ili vjerskih osjećanja? Mislim konkretno na to jedno pretjerano nošenje i kačenje krstova i gdje im je mjesto i gdje nije. I ikona. I potom to, čini mi se, malo neprimjereno kićenje badnjacima automobila i autobusa.
ŠUNDIĆ: Vjerovatno da je pojačana potreba za tim spoljašnjim formama religioznosti naročito prisutna u onim narodima koji su imali jedan vakuum. Ili jedan period kada je sve ono što je bilo u vezi sa religijom ili sa crkvom bilo sklonjeno po strani. I vjerovatno da ta erupcija tih spoljašnjih znakova pripadnosti određenoj crkvi ili religiji nekako je u tim postkomunističkim verzijama pojačana i ima i druge konotacije osim manifestacija čiste religiske svijesti. Znate, to je uvijek ako se tim simbolima priđe u tom spoljašnjem smislu. I oni onda zamijene suštinu, a to se uvijek osjeti i liči na formu kojoj nedostaje suština. I sva ta simbolika za bilo koju religiju da je vezana i ritualno crkveni život ustvari je jedna manifestacija onog što je nevidljivo. I ono je samo u funkciji nečeg što je vječno i neprolazno i nije samo ta spoljašnja manifestacija cilj religije, već upravo da čovjek preko tih spoljašnjih znakova shvati dublju simboliku toga. Sad je nekada na sceni zamjena, dakle da se prosto ljudi zadovolje ovim prvim slojem pa svoju religioznost ispoljavaju na samo jednom formalnom smislu, ne pitajući se kakvo je značenje tih simbola i dali za njihovi individualnost oni zaista znače nešto dublje i suštinski. Ili je to samo demonstracija nečega što ima, a i nema veze sa religijom i to sad zahteva jednu sociološko-antropološku analizu.
ŠUNDIĆ: Da, moglo bi se govoriti o jednom specifikumu u Crnoj Gori kada je u pitanju religija i religiozno vjerovanje. Usljed određenih društvenih, političkih i istorijskih okolnosti, prirodna religioznost Crnogoraca, kao i svakog naroda, ispoljavala se na jedan, možda u Crnoj Gori poseban način. I mislim da je ta prirodna religiozna svijest pomjerena u Crnoj Gori više ka praktično etičkim pitanjima. Tako da je ta narodna etika, koja je postala i osnov našeg zakonika od Bogišića odnosno od one prvobitne stege Bogišića do savremenih pravnih regulativa, ustvari korporirala u sebi jednu prirodnu moralnost koja je u dubljem smislu povezana sa religijom. Znači, u Crnoj Gori je manje bio prisutan taj ritualno-crkveni život, usljed tih istorijskih okolnosti. Dakle, bilo ga je manje, što ne znači da ga nije bilo, a da je više na djelu bila ova praktično-religijska svijest, dakle moralna norma koja se ispoljava i u djelu Marka Miljanova i u poslanicama Svetog Petra i u narodnom i običajnom predanju. Dakle, tačno se vidi jedna jasna moralna norma, koja je bila postavljena kao ideal narodnog života, i individualnog i kolektivnog, a istovremeno u tim svojim dubljim slovima čuvala vezu sa tim izvornim religijskim učenjima. I ako se shvati pravo značenje religije, ona zapravo i znači u svojim najdubljim suštinskim slovima jednu nepatvorenu moralnu normu. Bilo da je riječ o Talmudu, Kur'anu, Bibliji, uvijek imate jednu čistu moralnu normu koja se preporučuje kao pravo i istinsko ponašanje, vezano za individue i za kolektiv.
RSE: Da li se religioznost kod Crnogoraca može negdje tumačiti i istorijskim kontekstom, s obzirom da su nekadašnje vladike bili i duhovni i svjetovni poglavari?
ŠUNDIĆ: Tako je. Sve do Knjaza Danila, Crna Gora je praktično teokratska država gde naše vadike ujedinjuju i svjetovnu i duhovnu vlast. Iz same te činjenice – istorijski pogotovo vezane za kuću Petrovića, dakle za vladarsku kuću gdje su njeni glavni predstavnici bar u tim starijim vremenima istovremeno i vladike i vladari - vidi se ta dubinska povezanost između religijskog, duhovnog i onog što je svjetovno. Vjerovatno usljed tih naših istorijskih okolnosti je taj specifični oblik upravljanja. Dakle, gdje se upravljalo istovremeno iz tih duhovnih krugova i nekako gdje je bilo spojeno to duhovno i svjetovno. Vjerovatno je to nešto što je utkano i u istorijski kod Crnogoraca. Dakle, to osjećanje svetosti i svjetovnosti nekako je prirodno povezano.
RSE: Crnogorci su opet, sa druge strane, dosta lako prihvatili i komunističku ideologiju, koja je marginalizovala crkvu. Da li to govori opet o jednom stanju kolektivne svijesti koja je pogodna za prihvatanje raznih vrsta ideologija?
ŠUNDIĆ: U osnovi religija, ako se u tom svom suštinskom načinu shvati, ona je ustvari temelj za ličnost, individualnost. Kolektivnost je izvedena mjera, bez obzira dali se radi o nacionalnom kolektivu ili o nekim političkim zajednicama ili već nečeg što se tiče kolektiva. Ako se pravilno shvati, svaka religija je uput na jedan individualni čovjekov odnos i sa drugim čovjekom i sa Bogom. Kako bi rekao jedan od najvećih francuskih savremenih filozofa, Levinas - čovjek je u religiji postavljen kao biće odgovornosti, koji odgovara za sebe, ali kao individua i za drugog. U tom smislu je moderna građanska Evropa od Francuske revolucije. Dakle, taj proces koji se odvija u modernim evropskim državama znači insistiranje na unutrašnjem identitetu, gdje građanski identitet znači, ustvari, mnoštvo identiteta objedinjenih u jedno individualno građansko biće. Znači da je tu i vjerski identitet i nacionalni, ali uvijek je na neki način individualni. Međutim, u zemljama koje su imale komunističko iskustvo, pa i ovo vrijeme postkomunizma koje je u suštini refleks ideološkog sistema, upravo je na neki način pogodovalo i nastalo možda u onim narodima i populacijama koje su imale vrlo snažne kolektivističke, utopističke vizije. Moguće da se na tu prirodnu religioznost Crnogoraca i na taj prirodno etnički kodeks, koji mi imamo iz naše obične tradicije, prosto uglavilo uvjerenje o jednom pravednom društvu. Dakle, sad se ta utopijska vizija nekako naslonila i postala preokrenuta. I sada su Crnogorci zamijenili nebeske simbole za zemaljske, pa su prosto pokušavali da zamjene onu istinsku jednakost, koju nije moguće ostvariti na ideološkim osnovama jer ona je jedna univerzalno-antropološka kategorija, a ne nešto što može proisteći iz jednog političko-ideološkog projekta.
RSE: U kolikoj mjeri je današnje vjersko pitanje u Crnoj Gori čisto religijsko, a u kolikoj mjeri je posljedica nekih drugih društvenih, političkih, socioloških, moralnih i ostalih uticaja?
ŠUNDIĆ: Nikada nije moguće odvojiti fenomene u jednom društvu i kulturi. Sve što čini jednu kulturnu matricu jednog naroda ustvari predstavlja jedinstvo i njenih političkih i religiskih naslaga i društvenih, istorijskih. Dakle, sve to sačinjava jednu cjelinu. Teško je govoriti o jednoj strogoj odvojenosti, jer vidimo istorijski da to nije bilo moguće i da su se istorijski na našoj sceni često preplitale i političke i vjerske institucije i iskustva. Mislim da moderna građanska država, kojoj se stremi, može ove stvari postaviti na svoje mjesto i da svaka od ovih institucija ima svoje mjesto. Dakle, sa jednim konceptom moderne građanske države u kojoj će sve što postoji - dakle svaka institucija i svako pravo na vjerovanje i pogotovo u ovim društvima koja imaju više vjerskih nastrojenja - doći na svoje pravo mjesto. Inače, ja kao antropolog, prateći istoriju kulture drevnih naroda i izumrlih civilizacija i savremenih, kad to sagledate vidite da sve te naslage religijske, mitske, umjetničke, kulturološke, da one traju i da je tradicija ono što je autoritet, izvor legitimiteta i normi. Naravno, ako se tu na neki način normira ponašanje. Ali sa stanovišta najviših i najuniverzalnijih vrijednosti i to onih vrijednosti koje ne mogu protivurječiti nijednoj religiji i nijednoj humanističkoj slici svijeta, to su te najuniverzalnije vrijednosti koje svaki narod može izvući iz svoje tradicije, koja je u stvari ne sukobljavati se ni sa kim i ni sa čim. Znači, one su univerzalne ljudske i obuhvataju sve ljude. I ako se religija i crkva shvataju na taj način, kao jedna zajednica svih, dakle zajednica koja ima za cilj formiranje čovjeka prema najvišim idejama pravednosti, časnosti, čovjekoljubivosti, onda je to nešto što zaista ne bi moglo da dođe u koliziju u praktičnom životu.
RSE: Koliko ima pomodarstva u današnjem upražnjavanju religije ili vjerskih osjećanja? Mislim konkretno na to jedno pretjerano nošenje i kačenje krstova i gdje im je mjesto i gdje nije. I ikona. I potom to, čini mi se, malo neprimjereno kićenje badnjacima automobila i autobusa.
ŠUNDIĆ: Vjerovatno da je pojačana potreba za tim spoljašnjim formama religioznosti naročito prisutna u onim narodima koji su imali jedan vakuum. Ili jedan period kada je sve ono što je bilo u vezi sa religijom ili sa crkvom bilo sklonjeno po strani. I vjerovatno da ta erupcija tih spoljašnjih znakova pripadnosti određenoj crkvi ili religiji nekako je u tim postkomunističkim verzijama pojačana i ima i druge konotacije osim manifestacija čiste religiske svijesti. Znate, to je uvijek ako se tim simbolima priđe u tom spoljašnjem smislu. I oni onda zamijene suštinu, a to se uvijek osjeti i liči na formu kojoj nedostaje suština. I sva ta simbolika za bilo koju religiju da je vezana i ritualno crkveni život ustvari je jedna manifestacija onog što je nevidljivo. I ono je samo u funkciji nečeg što je vječno i neprolazno i nije samo ta spoljašnja manifestacija cilj religije, već upravo da čovjek preko tih spoljašnjih znakova shvati dublju simboliku toga. Sad je nekada na sceni zamjena, dakle da se prosto ljudi zadovolje ovim prvim slojem pa svoju religioznost ispoljavaju na samo jednom formalnom smislu, ne pitajući se kakvo je značenje tih simbola i dali za njihovi individualnost oni zaista znače nešto dublje i suštinski. Ili je to samo demonstracija nečega što ima, a i nema veze sa religijom i to sad zahteva jednu sociološko-antropološku analizu.
