Da li se Bosna vratila u devedesete

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li se Bosna i Hercegovina vratila u devedesete godine.

Naši sagovornici su bili Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakuleta u Banjaluci i Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle.

Bilo je riječi o tome zašto na političkoj sceni Bosne i Hercegovine dominira ista zapaljiva nacionalistička retorika kakva je vladala devedesetih godina, zašto se 15 godina nakon završetka rata nisu pojavili novi političari nego su na sceni uvijek isti igrači, da li je strah od drugog glavni uzrok dubokog međunacionalnog nepovjerenja, zašto se u Bosni i Hercegovini nose zastave Srbije, Hrvatske i Turske, koliko su Beograd i Zagreb doprinjeli destabilizaciji Bosne i Hercegovine, da li se može desiti da socijalni bunt ujedini Srbe, Bošnjake i Hrvate ili je nacionalizam jači od gladnog stomaka, kao i tome može li međunarodna zajednica pomoći da Bosna i Hercegova izađe iz svoje najdublje poslijeratne krize.

Omer Karabeg: Da li vas ova sadašnja situacija u Bosni i Hercegovini podsjeća na devedesete godine, kada su nacionalne podjele dostigle vrhunac?

Miodrag Živanović: Mene ovo podsjeća ne 1990. nego na 1890, godinu. To je povratak plemenskom uređenju i načinu života davno prevaziđenom i stavljenom u istorijske arhive. Mi živimo život u kome je jedini kriterij etnička pripadnost, a vlast je u rukama plemenskih vračeva, ustvari naših političkih elita koje su odvojene od ljudi. Nisam defetista, ali ovo što se događa, posebno u posljednjih pet ili deset godina, navodi me da ovako razmišljam.

Vehid Šehić: Ne bih se vraćao u 19. vijek, daleko su mi bliže devedesete godine jer sam savremenik tog vremena. U mnogo čemu politička klima u Bosni i Hercegovine podsjeća na te godine. Čujemo apsolutno istu retoriku o nacionalnoj ugroženosti, a jedina i isključiva vrijednost je pripadnost etničkoj grupi. Isti oni koji su devedesetih godina kritikovali onaj prijašnji sistem u bivšoj Jugoslaviji da guši građansko društvo danas negiraju potrebu postojanja tog društva u Bosni i Hercegovini, što je vrhunsko političko licemjerstvo. Ovdje se ljudima ne dozvoljava da budu ljudska bića, oni moraju biti samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Omer Karabeg: Kako se moglo desiti da se 15 godina nakon zavšetka rata i nesumnjivih pozitivnih promjena koje su se dogodile u tom periodu Bosna i Hercegovina vrati tamo gdje je bila devedesetih?

Miodrag Živanović: Prvi i najveći problem je nepostojanje države Bosne i Hercegovine. Taj problem nam je ispostavljen dejtonskim ustavom koji ne preferira državu već dijelove te države. Naime, različiti dijelovi naše države - entiteti, kantoni i opštine - mogu funkcionisati sami za sebe. Ne treba im država jer je ovo naše ustrojstvo postavljeno naglavačke. Državne institucije nisu nadređene nižim nivoima vlasti nego je obratno - niži nivoi vlasti su zapravo viši.

Vehid Šehić: Jedan od glavnih razloga je što se političari u Bosni i Hercegovini ne mogu dogovoriti kakvu državu žele. U tim beskonačnim raspravama, gubi se energija, gubi se vijeme, a Bosna i Hercegovina sve više propada. Političari stvaraju situaciju u kojoj vlada anarhija koja im omogućuje da ne poštuju ni ustav, ni zakone ove zemlje.

Omer Karabeg: I vi, gospodine Šehiću, i vi, gospodine Živanoviću, pominjete kao glavne krivce političare. Kako je moguće da se za oovih 15 godina otkako se rat završio nisu pojavili novi političari sa novim idejama nego su na sceni sve isti igrači? A i kad se pojavi neki novi igrač koji ne pripada ratnoj generaciji lidera, kao što je, recimo, Milorad Dodik, on se vrlo brzo vrati na nacionalističku retoriku.

Miodrag Živanović: Ja mislim da se tu ne radi samo o retorici, već o strukturalnom poremećaju jer su svi mehanizmi ustrojstva naše države takvi da ne dozvoljavaju nikakve iskorake izvan postojećih nacionalnih matrica. Ali moram reći još nešto. Ja nisam uvjeren da su krivi samo političari, da su samo oni odgovorni. Krivi su i birači koji svaki put na izborima svoj glas daju upravo takvim ljudima.

Vehid Šehić: Mi nemamo, na žalost, kritičnu masu građana koja bi mogla da promijeni ovo sadašnje stanje, da podrži nove ljude. Nju bi trebalo tražiti u onom velikom broju ljudi koji ne izlaze na izbore, a njih je blizu 50 posto. Međutim, njihov glas se ne može artikulisati jer su svi segmenti ovoga društva izdali čovjeka pojedinca. Ne samo političke stranke, one su najodgovornije, ali i sindikati i civilno društvo. Ovdje pojedinac apsolutno ne vrijedi ništa. U takvom ambijentu normalno je da nijedna nova politička stranka, koja bi pretendovala da pokriva cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, ne može polučiti dobar rezultat. U sadašnjem sistemu političke stranke mogu da računaju samo na one dijelove teritorije gdje je njihov narod dominantan i zato isključivo igraju na nacionalnu kartu.

Omer Karabeg: Da li je strah od drugog glavni razlog dubokog međunacionalnog nepovjerenja koje postoji u Bosni i Hercegovini?

Miodrag Živanović: Taj strah postoji. Kao što postoje i mržnja i predrasude prema drugima. Taj strah je instaliran na vještački način time što smo počeli forsirati i stavljati u prvi plan isključivo razlike. Evo u ovoj emisiji, zahvaljući Radiju Slobodna Evropa, gospodin Šehić i ja pokušavamo da sazidamo jedan most. Imamo materijala, to nije problem. Ali čini mi se da nema dovoljno radnika, onih pravih graditelja koji bi pomogli da se ti mostovi što prije naprave. I to je ključni problem. Nema kritične mase, kao što je to rekao gospodin Šehić. Ja ne vjerujem ni da će je uskoro biti. Možda za nekih četvrt stoljeća - toliko nam je, mislim, potrebno da iskoračimo izvan ove sive zone ili zone sumraka u kojoj se trenutno nalazimo.

Vehid Šehić: Ja ne mislim da je strah od drugoga prirodno osjećanje. Problem je u tome što je strah od drugoga ugrađen u sistem. Uzmimo na primer institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Samo njegovo uvođenje u sistem govori o tome da postoji onaj drugi koji hoće da nas ugrozi. On se često zloupotrebljava da bi se stvorila atmosfera straha i ugroženosti. Mi uporno pokušavamo graditi našu budućnost na razlikama ističući da je naše bogatstvo u jedinstvu različitosti zaboravljajući da vrijednost života čine upravo sličnosti među ljudima, a one su u Bosni i Hercegovini izuzetno velike. Međutim, svi bježe od toga pod izgovorom da će izgubiti identitet, prije svega onaj nacionalni i vjerski.

Omer Karabeg: Protivnici Bosne i Hercegovine šire tezu da tri naroda ne mogu zajedno živjeti. To tvrdi i rukovodstvo Republike Srpske. S druge strane, i Brisel i Vašington uporno ponavljaju da nikava podjela ne dolazi u obzir i da oni to neće dozvoliti. Zašto onda lideri Republike Srpske govore takve stvari kada znaju da međunarodna zajednica ni po koju cijenu neće dozvoliti podjelu Bosne i Hercegovine?

Miodrag Živanović

Miodrag Živanović: Ja bih rekao da se ne radi samo o Republici Srpskoj i o političkim strukturama iz tog entiteta. Pitanje je zapravo ko je iskreno za Bosnu i Hercegovinu. Ako pogledamo srpsku stranu, vidimo da političke elite nisu za Bosnu i Hercegovinu. Ako pogledamo hrvatsku stranu, konstatacija je ista - nisu ni oni. Moram, međutim, reći da se i kod bošnjačke strane - govorim o političkim elitama, ne o običnim ljudima - pokazuje da je ona samo deklarativno za Bosnu i Hercegovinu jer često ističe nerealne, maksimalističke zahtjeve koji nisu izraz iskrenog zalaganja za Bosnu i Hercegovinu.

Vehid Šehić: Ja se nekad ježim od onih kojima su puna usta Bosne i Hercegovine. Ima onih koji govore da su za Bosnu i Hercegovinu, a u dijelu države gdje imaju vlast nećete vidjeti nijedno obilježje ove države. Apsurdno je da se na domaćim sportskim takmičenjima vijore zastave drugih zemalja - Srbije, Hrvatske ili Turske. Kad govorimo o građanskoj Bosni i Hercegovini, za koju ja jesam, tu treba biti posebno oprezan da se ne padne u zamku principa jedan čovjek-jedan glas. Ne treba zaboraviti da je devedesetih godina lider Srbije, Slobodan Milošević, krenuo s tom tezom i tako izazvao strah strah brojčano manjih naroda. Strah izazivaju i izjave bošnjačkog vjerskog lidera poput one da je dosta bilo našeg prilagođavanja i da je sada vrijeme da se oni nama prilagode. Ako to kaže osoba koja ima posebnu specifičnu težinu i posebno mjesto u društvu, normalno da će to oni drugi zloupotrijebiti i reći - pogledajte šta oni žele.

Omer Karabeg: Koliko su Beograd i Zagreb doprinjeli da se Bosna i Hercegovina vrati u devedesete?

Vehid Šehić: Ljudi u Bosni i Hercegovine pamte neke događaje iz prošlosti kao šro su sporazum Cvetković- Maček i dogovor Tuđman- Milošević koji su imali krvav rasplet u Bosni i Hercegovini. Zato ih danas hvata strah kad se sastanu predsjednici Tadić i Josipović makar i u najboljoj namjeri. Problem Beograda i Zagreba, a i Bosne i Hercegovine, jeste što se još nismo suočili sa prošlošću koje generalno svi moramo da se stidimo. Neko više, neko manje. Još uvijek se sramni događi iz prošlosti pokušavaju pravdati. I Beograd i Zagreb bi morali imati u vidu da je Bosna i Hercegovina bolestan organizam kome treba pomoć od njenih prvih susjeda, pa bi u skladu s tim trebali i povlačiti poteze. Mene kao čovjeka, recimo boli, što određene političke strukture iz Hrvatske, koje se zalažu za građansku i sekularnu državu, prihvataju model nacionalnih stranaka, u ovom slučaju dva HDZ-a, o podjeli građana na vjerodostojne i nevjerodstojne Hrvate, Bošnjake i Srbe.Oni su napravili sistem vrijednosti u kome ljude dijele na dobre i loše Bošnjake, Srbe i Hrvate zaboravljajući da prethodno, valjda, moraš biti dobar čovjek da bi bio dobar Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Meni također smeta kada ministar vanjskih poslova Srbije kaže da su oni spremni da sklope sporazum o specijalnim vezama ne samo sa Republikom Srpskom, na šta imaju pravo po Dejtonskom sporazumu, nego i sa Federacijom. Onda se ja pitam - a gdje je tu Bosna i Hercegovina? Da li je to negiranje Bosne i Hercegovine? Jer, svi oni koji se pozivaju na Dejtonski sporazum i dejtonski ustav moraju znati da u članu 1. tog ustava stoji da Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoj međunarodno-pravni subjektivitet i suverenitet kao država sa modifikovanim unutrašnjim uređenjem. Znači, Bosna i Hercegovina nije dejtonska tvorevina, nego su to entiteti.

Miodrag Živanović: Politički dijelovi Hrvatske i Srbije su, naravno, doprinijeli da se poljuljano stanje u Bosni i Hercegovini možda još više destabilizuje. Ali, moram reći da posljednjih godina, posebno angažmanom oba predsjednika, dolai do poboljšanja. Kod nas je, na žalost, situacija takva da će njihovi potezi još dugo vremena izazivati različite reakcije. Uvijek će jedna ili druga ili treća strana biti nezadovoljna. To je slika potojećeg stanja u kome mi, ponavljam, funkcionišemo samo kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, nikako drukčije. Za takvo stanje su mnogo odgovornije domaće političke elite nego naše okruženje. Da navedem sam jedan primjer. Prije 10 ili 12 godina govorilo se da se Srpska demokratska stranka ponaša tako kao da je na ovoj planeti prvo postojao SDS, pa je iz njega nastao srpski narod, a onda su iz tog srpskog naroda nastali ljudi. Danas se slično ponaša HDZ-a što se vidi iz ove priče ko je autentični Hrvat, a ko nije - dakle, prvo je na našoj planeti bio HDZ , iz njega je nastao hrvatski narod, pa iz njega ljudi. A u intermecu tako se ponašala i Stranka demokratske akcije.

Omer Karabeg: Može li međunarodna zajednica pomoći da Bosna i Hercegovina izađe iz ove najdublje poslijeratne krize?

Vehid Šehić: Svi oni koji tvrde da možemo bez pomoći međunarodne zajednice izaći iz ovog političkog, ekonomskog i moralnog gliba, u kojem se sada nalazimo, ne žele dobro građanima Bosne i Hercegovine. Jasno je da Bosna i Hercegovina, ovaka kakva je sada, ne može biti partner u pregovorima s Evropskom unijom. Međunarodna zajednica mora preduzeti mjere prema onim političarima koji opstruiraju stabilizaciju u Bosni i Hercegovini. Na potezu su Brisel i Vašington, a ja bih volio da se uključi i Moskva.

Miodrag Živanović: Ja imam nešto drugačije mišljenje od gospodina Šehića kad je riječ o ulozi međunarodne zajednice na ovim našim prostorima. Međunarodna zajednica i njene institucije mogu eventualno ugasiti poneki požar ili spriječiti eskalaciju političkih konflikata - ne vjerujem u vojne sukobe - ali ne mogu dugoročno riješiti problem. Meni je bliži drugačiji pristup - da mi ovdje počnemo graditi našu vlastitu svijest o sebi. Da bismo to postigli moramo prije svega biti iskreni prema sami sebi. Navešću vam jedan primjer. Prije koju godinu gledao sam jednu anketu na televiziji. Pitanje je glasilo: “Šta je, po vama, imidž Bosne i Hercegovine?“ Jedan od anketiranih, čovjek bez noge, koji je stajao na Baščarsiji, na Slatkom ćošetu, ovako je odgovorio: “Ja sam imidž Bosne i Hercegovine. Ovu nogu sam izgubio u Alijinoj vojsci, oženjen sam Srpkinjom, a hranim se u Karitasu“. Potrebna nam je takva iskrenost da bismo pokrenuli ovu zemlju.

Omer Karabeg: Može li se desiti da u jednom trenutku socijalno nezadovoljtvo toliko naraste da počisti sa scene sve ove sadašnje političare koji šire nacionalnu netrepeljivost ili je snaga nacionalizma tolika da će on uvijek biti jači od gladnog stomaka?

Vehid Šehić: Može, ali samo pod jednim uslovom - da socijalni bunt istovremeno bude i u Tuzli, i u Banjaluci, i u Bihaću, i u Sarajevu, i u Mostaru i u Trebinju. U suprotnom, ništa se neće napraviti jer će ovi koji vladaju reći: “Njihov bunt je uperan protiv našeg naroda, moramo se braniti“. Bez obzira što ljudi nemaju hljeba, njima je još uvijek važnija njihova nacionalna pripadnost.

Omer Karabeg: A da li je moguće da u isto vrijeme dođe do socijalnog bunta i u Sarajevu, i u Banjaluci, i u Mostaru, i u Doboju i u Zenici?

Miodrag Živanović: Na žalost, ne. Jer, ako bi ovdje došlo do socijalnog bunta, to neće biti bunt građana nego Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ništa se u Bosni i Hercegovini ne može dogoditi izvan nacionalne matrice.Ovde se ne radi o tome da je nacionalizam suviše jak nego o tome da je naprosto ugrađen u svijest ovdašnjih ljudi. I drugi bitan faktor zbog kojeg mislim da teško može doći do opšteg bunta u Bosni i Hercegovini je visok stepen rezignacije, prije svega kod mladih ljudi. Rezignacije i beznađa. Otuda se bojim da ćemo u ovoj močvari i dalje ovako živjeti - daveći se, ali neudavljeni potpuno.

Omer Karabeg: Bojite li se vi, gospodine Šehiću, ove loše beskonačnosti o kojoj govori gospodin Živanović?

Vehid Šehić: Ništa nije beskonačno, sve ima svoj kraj, pa će se i ovo jednog dana završit. Problem je što mi iz ove perspektive ne možemo reći kada će doći kraj ovom beznađu. Moram reći da živim za trenutak kada će se ponovo u Bosni i Hercegovini pojaviti radnici i rudari, ne rudari hrvatskih, bošnjačkih i srpskih rudnika, ne radnici srpskih, hrvatskih i bošnjačkih šuma nego radnici koji žele da bolje žive. Mislim da će taj trenutak doći onda kada postanemo svjesni da smo postali robovi i najamnici. Tog trenutka će se stvoriti jedna druga vrsta patriotizma drukčijeg od lažnog patriotizma naših političara koji vole ovu zemlju do posljednje marke.

Miodrag Živanović: Ako mi dozvolite dodao bih samo jednu rečenicu - dokle god smo poniženi kao ljudi, ne možemo biti uspravni kao pripadnici svog naroda.