Dvanaesti juli 1995. godine. Potočari - Srebrenica. Srpske snage zauzimaju enklavu. Za vojnicima idu i novinari.
Tako nastaju snimci Ratka Mladića koji lažno obećava spas Bošnjacima, Radislava Krstića kojem se naređuje napad na Bratunac, srspkih vojnika koji bombarduju Srberenicu.
Među ovim snimcima 16 godina kasnije pojavio se i onaj koji je potresao novinarske krugove u BiH. Njegovi akteri su tadašnji novinari Srpske RTV Snježan Lalović i Slobodan Vasković, te Srebreničanin Abdulah Purković zvani Dulac:
Prisjećajući se ovog događaja Purković za RSE kaže kako je krenuo da obavijesti majke ranjenih koji su dovedeni u Potočare u prostorije holandskog bataljona, te da je presreten. Vojska mu je skinula su mu oznake Ljekara bez granica, te pod prijetnjom dovela pred kameru:
„Naravno, bio sam i preplašen svim tim šta se događa, a oni su zahtijevali da ja izgovorim, čak su mi rekli sve šta ja treba da kažem. To se ustvari odnosilo na to da treba da kažem kako je Alija uvalio bošnjčake, muslimanske, oni kažu- balijske ljude, kako ih je ostavio na cjedilu, da govorim protiv ovih koji su bili u Srebrenici, protiv Nasera, Hakije i ostalih. I ja sam pokušao da to izgovorim, međutim, napravio sam u tom uzbuđenju, tremi, strahu grešku i onda onaj me udario i kaže: ’Još jednom budeš pogriješio, mi ćemo te ovdje prostrti’, znači ubiće me, likvidiraće me“, priča Purković.
Da je izvještavao iz Srebrenice i Bratunca Vasković, do objavljivana posljednjeg snimka perjanica političkog magazina 60 minuta FTV, nije krio. Govoreći svojevremeno za RSE o svojim ratnim izvještajima je kazao:
„Ja sam sa svoje strane ubijeđen da nisam ni za šta odgovoran jer nisam ništa loše učinio. Tačno je da sam ja bio u Potočarima tada, poslan sam sa tadašnje Srpske RTV kao novinar, ali ništa loše niti sam rekao niti sam učinio.“
(Abdulah Purković objašnjava kako su ga 12. jula 1995. novinari uz prijetnju natjerali da kaže kako su Srebreničani jedva dočekali oslobađanje enklave, Video RSE, april 2011.)
Vrh ledenog brijega
Pojava novog snimka Vaskoviću je donijela otkaz na FTV, a podigla pitanje gdje su i šta danas rade ratni huškači. Za većinu se zna šta su i kako radili.
Tako Dragan Božanić, bivši urednik na SRT, intervjuisao je Mevludina Sejmanovića u logoru Omarska, a koji je prethodno instruisan šta da kaže, bez ikakvog pominjanja monstruozunih zločina i nečovječnih uslova u kojima se nalazi. U svom svjedočenju pred Haškim tribunalom Sejmenović je kazao kako su „Božanić i drugi novinari prije njega željeli da čuju upravo takve izjave“.
Božanić se danas može pohvaliti bogatom diplomatskom karijerom u Ministarstvu vanjskih poslova u zemlji koju je tokom rata zvao bivša, i trenutno obnaša funkciju nacionalnog koordinatora za Pakt stabilnosti Jugoistočne Evrope s titulom ambasadora.
Mirsad TokačaU ratnom izdanju bošnjačkog časopisa „Ljiljan“ 23. februara 1994 godine Zilhad Ključanin, danas pisac višestruko nagrađivan za svoja djela, između ostalog, jednom prilikom je napisao: “Srbin se približava čovjeku samo onda kada je mrtav. Ili zatvoren."
Primjera je mnogo, a dokumentacijom o djelovanju huškača raspolaže i Istraživačko dokumentacioni cenatar iz Sarajeva. Ono što je problem, naglašava direktor Centra Mirsad Tokača, jeste to što se niko nije pozabavio lustracijom, ne samo novinara već i svih drugih aktera političkog, sudskog i svakog drugog polja tokom posljednjeg rata, što ostavlja prostor da se iz ladica kad kome odgovara vade razni dosijei:
„Imam desetine, stotine imena ljudi, ali nikad nisam došao u iskušenje da objavim bilo šta što može ljudima zagorča život sve dok se ne otvori sudski postupak. I tako se moramo ponašati“, kaže Tokača.
Odron novinarstva
Autor filma „Godine koje su pojeli lavovi“ - Boro Kontić, pojašnjavajući motive za film koji se bavi ratnom propagandom, kaže:
„Ja sam samo želio da ustanovim realno stanje. Većina ljudi živi, ako bismo znali više šta je to, manje-više ugodan građanski život i čak i neke građanske titule, koje nisu ni male, je li, od profesora, diplomata, uglednih ljudi u svojim sredinama itd. Nešto sam o tome znao, ali kad sam završio cijeli film baš sam se upozao sa tim da se zapravo za njih ništa nije promijenilo, da je svijet u kojem su oni učestvovali, novine, radiostanice i televizije koje su oni vodili na jedan potpuno neprofesionalan način, da to nije uticalo na njihovu karijeru“, kaže Kontić.
Aldin Arnautović jedan od producenata dokumentarnog serijala „Antipropaganda“, koji se još prije tri godine bavio pitanjem uloge novinara u ratnim zbivanjima, pita se zašto ovi snimci nisu izašli ranije, te smatra kako je tzv. slučaj Vasković vrh ledenog brijega. Na pitanje zašto se, ako ne već sud, ono bar profesija nije pozabavila njihovom ulogom, odgovara:
„Odron novinarske profesije traje i do danas i ništa se u proteklim godinama nije na tome radilo. Zašto se nije radilo,? Mislim da jednostavno sistem na način kako je organizovan onemogućava da se na neki normalan, demokratski način javnost obavijesti ili, da upotrijebim malo težu riječ, obračuna faktički sa zaostavštinom onoga što su ti ljudi radili.“
Rješiti pitanje ratnih huškača 2011. graniči sa nemogućim, smatra bivši ombudsman za medije FBiH Mehmed Halilović.
„Nažalost, mi smo takva država u kojoj je i to moguće. I na javnoj sceni i u političkom životu se nalaze ličnosti koje imaju određene ratne uloge. Vjerovatno će tako ostati i na medijskoj sceni i jednostavno ćemo se od slučaja do slučaja zabavljati time, ali nećemo vjerovatno nikad ništa riješiti pošto to nismo riješili kda je trebalo da se riješi“, ocjenjuje Halilović.
Zbog poziva na genocid i istrijebljenje Tutsija u Ruandi 1994. godine, pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu osuđeni su čelni ljudi radija RTLM, te njegove preteče novine Kangura na kazne zatvora od 12 godina do doživotnog zatvora.
Novinari, urednici i autori govora mržnje tokom rata u BiH nikada još nisu kažnjeni. Iako je njihova uloga čak i u pripremama za rat, prema međunardnim analitičarima, bila presudna.
Tako nastaju snimci Ratka Mladića koji lažno obećava spas Bošnjacima, Radislava Krstića kojem se naređuje napad na Bratunac, srspkih vojnika koji bombarduju Srberenicu.
Među ovim snimcima 16 godina kasnije pojavio se i onaj koji je potresao novinarske krugove u BiH. Njegovi akteri su tadašnji novinari Srpske RTV Snježan Lalović i Slobodan Vasković, te Srebreničanin Abdulah Purković zvani Dulac:
Prisjećajući se ovog događaja Purković za RSE kaže kako je krenuo da obavijesti majke ranjenih koji su dovedeni u Potočare u prostorije holandskog bataljona, te da je presreten. Vojska mu je skinula su mu oznake Ljekara bez granica, te pod prijetnjom dovela pred kameru:
„Naravno, bio sam i preplašen svim tim šta se događa, a oni su zahtijevali da ja izgovorim, čak su mi rekli sve šta ja treba da kažem. To se ustvari odnosilo na to da treba da kažem kako je Alija uvalio bošnjčake, muslimanske, oni kažu- balijske ljude, kako ih je ostavio na cjedilu, da govorim protiv ovih koji su bili u Srebrenici, protiv Nasera, Hakije i ostalih. I ja sam pokušao da to izgovorim, međutim, napravio sam u tom uzbuđenju, tremi, strahu grešku i onda onaj me udario i kaže: ’Još jednom budeš pogriješio, mi ćemo te ovdje prostrti’, znači ubiće me, likvidiraće me“, priča Purković.
Da je izvještavao iz Srebrenice i Bratunca Vasković, do objavljivana posljednjeg snimka perjanica političkog magazina 60 minuta FTV, nije krio. Govoreći svojevremeno za RSE o svojim ratnim izvještajima je kazao:
„Ja sam sa svoje strane ubijeđen da nisam ni za šta odgovoran jer nisam ništa loše učinio. Tačno je da sam ja bio u Potočarima tada, poslan sam sa tadašnje Srpske RTV kao novinar, ali ništa loše niti sam rekao niti sam učinio.“
(Abdulah Purković objašnjava kako su ga 12. jula 1995. novinari uz prijetnju natjerali da kaže kako su Srebreničani jedva dočekali oslobađanje enklave, Video RSE, april 2011.)
Vrh ledenog brijega
Pojava novog snimka Vaskoviću je donijela otkaz na FTV, a podigla pitanje gdje su i šta danas rade ratni huškači. Za većinu se zna šta su i kako radili.
Tako Dragan Božanić, bivši urednik na SRT, intervjuisao je Mevludina Sejmanovića u logoru Omarska, a koji je prethodno instruisan šta da kaže, bez ikakvog pominjanja monstruozunih zločina i nečovječnih uslova u kojima se nalazi. U svom svjedočenju pred Haškim tribunalom Sejmenović je kazao kako su „Božanić i drugi novinari prije njega željeli da čuju upravo takve izjave“.
Božanić se danas može pohvaliti bogatom diplomatskom karijerom u Ministarstvu vanjskih poslova u zemlji koju je tokom rata zvao bivša, i trenutno obnaša funkciju nacionalnog koordinatora za Pakt stabilnosti Jugoistočne Evrope s titulom ambasadora.
Primjera je mnogo, a dokumentacijom o djelovanju huškača raspolaže i Istraživačko dokumentacioni cenatar iz Sarajeva. Ono što je problem, naglašava direktor Centra Mirsad Tokača, jeste to što se niko nije pozabavio lustracijom, ne samo novinara već i svih drugih aktera političkog, sudskog i svakog drugog polja tokom posljednjeg rata, što ostavlja prostor da se iz ladica kad kome odgovara vade razni dosijei:
„Imam desetine, stotine imena ljudi, ali nikad nisam došao u iskušenje da objavim bilo šta što može ljudima zagorča život sve dok se ne otvori sudski postupak. I tako se moramo ponašati“, kaže Tokača.
Odron novinarstva
Autor filma „Godine koje su pojeli lavovi“ - Boro Kontić, pojašnjavajući motive za film koji se bavi ratnom propagandom, kaže:
„Ja sam samo želio da ustanovim realno stanje. Većina ljudi živi, ako bismo znali više šta je to, manje-više ugodan građanski život i čak i neke građanske titule, koje nisu ni male, je li, od profesora, diplomata, uglednih ljudi u svojim sredinama itd. Nešto sam o tome znao, ali kad sam završio cijeli film baš sam se upozao sa tim da se zapravo za njih ništa nije promijenilo, da je svijet u kojem su oni učestvovali, novine, radiostanice i televizije koje su oni vodili na jedan potpuno neprofesionalan način, da to nije uticalo na njihovu karijeru“, kaže Kontić.
Aldin Arnautović jedan od producenata dokumentarnog serijala „Antipropaganda“, koji se još prije tri godine bavio pitanjem uloge novinara u ratnim zbivanjima, pita se zašto ovi snimci nisu izašli ranije, te smatra kako je tzv. slučaj Vasković vrh ledenog brijega. Na pitanje zašto se, ako ne već sud, ono bar profesija nije pozabavila njihovom ulogom, odgovara:
„Odron novinarske profesije traje i do danas i ništa se u proteklim godinama nije na tome radilo. Zašto se nije radilo,? Mislim da jednostavno sistem na način kako je organizovan onemogućava da se na neki normalan, demokratski način javnost obavijesti ili, da upotrijebim malo težu riječ, obračuna faktički sa zaostavštinom onoga što su ti ljudi radili.“
Rješiti pitanje ratnih huškača 2011. graniči sa nemogućim, smatra bivši ombudsman za medije FBiH Mehmed Halilović.
„Nažalost, mi smo takva država u kojoj je i to moguće. I na javnoj sceni i u političkom životu se nalaze ličnosti koje imaju određene ratne uloge. Vjerovatno će tako ostati i na medijskoj sceni i jednostavno ćemo se od slučaja do slučaja zabavljati time, ali nećemo vjerovatno nikad ništa riješiti pošto to nismo riješili kda je trebalo da se riješi“, ocjenjuje Halilović.
Zbog poziva na genocid i istrijebljenje Tutsija u Ruandi 1994. godine, pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu osuđeni su čelni ljudi radija RTLM, te njegove preteče novine Kangura na kazne zatvora od 12 godina do doživotnog zatvora.
Novinari, urednici i autori govora mržnje tokom rata u BiH nikada još nisu kažnjeni. Iako je njihova uloga čak i u pripremama za rat, prema međunardnim analitičarima, bila presudna.
