The Guardian, priredio Nedim Dervišbegović
Jučer Dublin, danas Lisabon. Portugalska tehnička vlada sada mora birati između kredita za premoštavanje deficita, za koji ne postoji fond ili mehanizam, ili pregovara o interventnom paketu koji bi bio između 70 i 80 miljardi eura.
Koga god portugalski glasači izaberu na junskim izborima, njihov stvarni gazda će biti Njemica, Angela Merkel, čija će vlada pisati uslove kredita. Ako primjeri Grčke i Irske nečemu služe, to neće biti baš prijatno štivo za čitanje.
Jedna od karakteristika post-kriznog svijeta je da "zemlje surplusa" -- one koje izvoze nego što same uvoze -- donose odluke. Kina je zemlja surplusa. To je također i Njemačka, i to čini gospođu Merkel onom koju treba slušati u eurozoni. Njemačka kancelarka može zahtijevati da ima takav uticaj u vezi interventnih paketa za Grčku, Irsku i Portugal budući da će njeni glasači ponijeti najveći teret. Ja sicher. (na njemačkom, Da, naravno.)
Međutim, politika ovih paketa je ono što ih čini apsurdnim. Kada se radi o zemljama koje se muče da otplate kredite, mnogo više smisla ima restrukturiranje duga, tako da oni, recimo, bude vraćeni na duži vremenski rok.
U slučaju Irske, taj proces je trebao ići ruku pod ruku sa ukupnom reformom bankarskog sektora. Umjesto toga, interventni paketi u eurozoni su opteretili zemlje kojima su namijenjeni sa još više duga sa višim kamatnim stopama.
Ovo omogućava gospođi Merkel i Nicolasu Sarkozyju da prikažu svojim građanima koji plaćaju porez da njihov novac nije protraćan od strane neopreznih južnih Evropljana.
Nijemce je uistinu teško ubijediti, nakon što su snizili troškove radne snage, da plaćaju za zemlje kao što je Portugal, koji to nije uradio.
Evropski projekat se nije trebao ovako odvijati. Kad je Jacques Delors nazvao EU neidentifokvanim političkim objektom, ekonomija je stajala tako dobro da Unija nije trebala biti definirana.
Razum i dogma
Izgledalo je da sama može postavljati pravila. Od tada, EU je griješila u oba pravca: dva pristupna pravila -- da deficit ne smije biti viši od tri posto bruto domaćeg proizvoda a ukupni dug veći od 60 posto -- su se pokazala kao uska i restriktivna, ali ipak nisu postojali planovi u slučaju neodređene prijetnje kao što je bankarska kriza.
Znak Eura ispred Evropske centralne banke u Frankfurtu, maj 2010Zbog toga je svaka intervencija bila ad hoc i paničarska. Ne čudi stoga što Evropljani gube vjeru u mogućnost njihovih političara da riješe kontinentalne zaraze i okreću se "patriotskim" alternativama, domaćim planovima da se podignu nacionalni zidovi.
Naš jednomjesečni serijal Nova Evropa je započeo s ICM anketom koja je pokazala da samo 20 posto ispitanih Evropljana vjeruje svojim vladama da se mogu nositi s problemima u zemlji.
Samo devet posto smatra da će one djelovati pošteno. Ispostavilo se da su naši susjedi i njihove političke elite također u previranju, od topljenja njemačkog CDU-a do težnji Marine Le Pen u Francuskoj, koja ima realnu šansu za ponavljanje nastupa njenog oca 2002. godine i prolaska u drugi predsjednički krug.
Evropska krajnja desnica je u porastu. U Finskoj, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, ona šalje populističke poruke u kojima su upakovani imigracija, kriminal, islam i interventni ekonomski paketi, sve u paketu sa mašnom za one koji misle da je njihov identitet, kao i posao i način života, ugrožen.
Ni Unija ni eurozona neće propasti, ali su im potrebe popravke u hodu.
Odluka Evropske centralne banke u četvrtak da poveća kamatne stope pokazuje da treba proći još podosta vremena prije nego što razum nadvlada dogmu.
Atmosfera ipak nije predrevolucionarna, kao što bi Marine Le Pen željala da vjerujemo, jer je osnovni princip regionalne saradnje važniji danas nego ikada prije.
Proći će dosta vremena prije nego što nevoljena i nefleksibilna Unija pronađe političare koji su sposobni da je vode, ali ona ih mora naći.
Jučer Dublin, danas Lisabon. Portugalska tehnička vlada sada mora birati između kredita za premoštavanje deficita, za koji ne postoji fond ili mehanizam, ili pregovara o interventnom paketu koji bi bio između 70 i 80 miljardi eura.
Koga god portugalski glasači izaberu na junskim izborima, njihov stvarni gazda će biti Njemica, Angela Merkel, čija će vlada pisati uslove kredita. Ako primjeri Grčke i Irske nečemu služe, to neće biti baš prijatno štivo za čitanje.
Jedna od karakteristika post-kriznog svijeta je da "zemlje surplusa" -- one koje izvoze nego što same uvoze -- donose odluke. Kina je zemlja surplusa. To je također i Njemačka, i to čini gospođu Merkel onom koju treba slušati u eurozoni. Njemačka kancelarka može zahtijevati da ima takav uticaj u vezi interventnih paketa za Grčku, Irsku i Portugal budući da će njeni glasači ponijeti najveći teret. Ja sicher. (na njemačkom, Da, naravno.)
Međutim, politika ovih paketa je ono što ih čini apsurdnim. Kada se radi o zemljama koje se muče da otplate kredite, mnogo više smisla ima restrukturiranje duga, tako da oni, recimo, bude vraćeni na duži vremenski rok.
Kada se radi o zemljama koje se muče da otplate kredite, mnogo više smisla ima restrukturiranje duga, tako da oni, recimo, bude vraćeni na duži vremenski rok.
U slučaju Irske, taj proces je trebao ići ruku pod ruku sa ukupnom reformom bankarskog sektora. Umjesto toga, interventni paketi u eurozoni su opteretili zemlje kojima su namijenjeni sa još više duga sa višim kamatnim stopama.
Ovo omogućava gospođi Merkel i Nicolasu Sarkozyju da prikažu svojim građanima koji plaćaju porez da njihov novac nije protraćan od strane neopreznih južnih Evropljana.
Nijemce je uistinu teško ubijediti, nakon što su snizili troškove radne snage, da plaćaju za zemlje kao što je Portugal, koji to nije uradio.
Evropski projekat se nije trebao ovako odvijati. Kad je Jacques Delors nazvao EU neidentifokvanim političkim objektom, ekonomija je stajala tako dobro da Unija nije trebala biti definirana.
Razum i dogma
Izgledalo je da sama može postavljati pravila. Od tada, EU je griješila u oba pravca: dva pristupna pravila -- da deficit ne smije biti viši od tri posto bruto domaćeg proizvoda a ukupni dug veći od 60 posto -- su se pokazala kao uska i restriktivna, ali ipak nisu postojali planovi u slučaju neodređene prijetnje kao što je bankarska kriza.
Naš jednomjesečni serijal Nova Evropa je započeo s ICM anketom koja je pokazala da samo 20 posto ispitanih Evropljana vjeruje svojim vladama da se mogu nositi s problemima u zemlji.
Samo devet posto smatra da će one djelovati pošteno. Ispostavilo se da su naši susjedi i njihove političke elite također u previranju, od topljenja njemačkog CDU-a do težnji Marine Le Pen u Francuskoj, koja ima realnu šansu za ponavljanje nastupa njenog oca 2002. godine i prolaska u drugi predsjednički krug.
Evropska krajnja desnica je u porastu. U Finskoj, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, ona šalje populističke poruke u kojima su upakovani imigracija, kriminal, islam i interventni ekonomski paketi, sve u paketu sa mašnom za one koji misle da je njihov identitet, kao i posao i način života, ugrožen.
Ni Unija ni eurozona neće propasti, ali su im potrebe popravke u hodu.
Odluka Evropske centralne banke u četvrtak da poveća kamatne stope pokazuje da treba proći još podosta vremena prije nego što razum nadvlada dogmu.
Atmosfera ipak nije predrevolucionarna, kao što bi Marine Le Pen željala da vjerujemo, jer je osnovni princip regionalne saradnje važniji danas nego ikada prije.
Proći će dosta vremena prije nego što nevoljena i nefleksibilna Unija pronađe političare koji su sposobni da je vode, ali ona ih mora naći.