Pobuna protiv pakta države i tajkuna

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o protestima u Hrvatskoj i Srbiji. Sagovornici su bili Srećko Horvat, filozof iz Zagreba, i Ivan Kuzminović, sociolog iz Beograda.

Bilo je reči o sličnostima i razlikama protesta u Hrvatskoj i Srbiji, o kolebljivosti sindikata, o sprezi države i tajkuna, o tome šta ujedinjuje ljude koji protestuju i koje su institucije najviše na udaru, zašto nema štrajkova u velikim tajkunskim korporacijama, zašto je u Hrvatskoj šetnja, a ne miting glavni oblik protesta, zašto u Srbiji više nema masovnih protestnih šetnji, kako se vlast u Hrvatskoj i Srbiji odnosi prema protestima kao i o tome može li doći do regionalnog povezivanja ljudi koji protestuju protiv socijalne nepravde i korumpirane vlasti.

Omer Karabeg: Gospodine Horvat, kako biste okarakterisali ove sadašnje proteste u Hrvatskoj koji traju, evo, već više od mesec dana?

Srećko Horvat: Ne radi se samo o prosvjedima protiv vlade, odnosno o prosvjedima koji traže ostavku Jadranke Kosor i vodećeg političkog establišmenta. Premda je na početku tako krenulo, mislim da se u međuvremenu u tim prosvjedima iskristalizirala jedna jaka antisistemska poruka. To se, prije svega, pokazalo u šetnjama kroz Zagreb kada su ljudi prosvjedovali ispred neuralgičnih točaka sustava. Naime, u tim šetanjama stanice su bile ne samo središnjice političkih stranaka - HDZ-a i SDP-a, nego i neke druge lokacije poput vodećih medija koji provode neku vrstu cenzure u Hrvatskoj, vodećih korporacija proisteklih iz tranzicije, Fonda za privatizaciju, a prosvjednici su se zaustavljali i ispred stanova političara. Tek kada zbrojimo sve te lokacije možemo vidjeti o čemu se, zapravo, radi u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: U Srbiji već duže vremena protestuju i štrajkuju prosvetni radnici, a u poslednje vreme su im se pridružili i zaposleni u javnim službama i državnim organima. Gospodine Kuzminoviću, da li su to klasični štrajkovi u kojima se traži povećanje plata ili ima i šireg protesta protiv sistema?

Ivan Kuzminović: Za te proteste u Srbiji se može reći da imaju izrazito socijalni karakter i posledica su dubokog nezadovoljstva procesom tranzicije u Srbiji. Jer, ovde nije reč o takozvanoj prvoj tranziciji, već, verovali ili ne, o trećoj tranziciji u poslednjih 20 godina. Mene čudi kako imamo tako malo protesta u odnosu na stepen nezadovoljstva i tešku situaciju u kojoj svi živimo. Pošto su glavni organizatori sindikati, postavlja se pitanje njihove uloge. Naime, ranije su sindikalne organizacije bile ispostave raznih službi bezbednosti režima Slobodana Miloševića, ali to se promenilo. Sada sindikati predstavljaju nekakve čudne, potpuno fragmentirane organizacije za koje se ne zna sasvim tačno u čijem interesu rade - sopstvenom, u interesu građana, tajkuna ili države.

Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da nema protesta zaposlenih u velikom Miškovćevom carstvu? Tamo ljudi rade malte ne ceo dan, a imaju najmanje plate.

Ivan Kuzminović: Tu postoji nekoliko razloga. Na prvom mestu reč je o tome da se radnici u kompanijama, kao što je Miškovićeva, boje da ne izgube posao. Ali rekao bih da je tu daleko veći problem odnos države i sindikata prema tajkunima. Tu postoji, najblaže rečeno, pakt o nenapadanju, tajkunima se već 10, 20 godina pušta da rade šta hoće i tako će to biti i dalje, sve dok oni daju novac političkim strankama i ljudima iz sindikata.

Srećko Horvat: Naši sindikati jednako kao i sindikati u Srbiji služe kao poluga između vlasti i korporacija. I oni su s njima sklopili pakt o nenapadanju s time da je uloga sindikata u Hrvatskoj dosta kompleksna. Kao što vjerojatno znate, sindikati su izveli jednu veliku akciju u Hrvatskoj, skupili su 717.000 potpisa za referendum protivvladinih izmjena zakona o radu i u tom trenu se činilo da će konačno doći do buđenja sindikata i do rasprave o radničkim pravima, ali do toga uopće nije došlo. Na kraju se pokazalo da pakt o nenapadanju ipak funkcionira, oni su naprosto pokleknuli pred vladom. Na početku ovih prosvjeda, prije mjesec dana, sindikati su poslali nekakav dopis u kojem su se, naravno, složili da su prosvjedi demokratsko pravo, što uostalom kažu i predsjednik Josipović i svi ostali, a onda su uputili proglas u kojem su rekli da ti prosvjedi ugrožavaju stabilnost i pregovore sa Europskom unijom. I pazite sad ovo, šećer na kraju - rekli su da prosvjedi, između ostalog, ugrožavaju i turističku sezonu. Kada imate sindikate koji, umjesto da se bore za radnička prava, brinu za turističku sezonu, onda znate da nešto ovdje ne štima.

Omer Karabeg: Šta ujedinjuje ljude koji protestuju?

Ivan Kuzminović: Ja bih rekao da ih kod nas ujedinjuje socijalna slika Srbije. Mi u ovoj zemlji imamo 7 i po miliona građana. Od toga je četiri miliona nezaposlenih i izdržavanih. Na 100 zaposlenih dođe 85 penzionera i 45 nezaposlenih. Prosečna zarada zaposlenih u prošlom mesecu bila je nešto malo manja od 350 evra, a prosečna penzija nešto malo veća od 200 evra. Ove cifre najbolje govore o društvenoj i ekonomskoj katastrofi u kojoj se nalazi Srbija. U poslednje vreme postoji zanimljiva rasprava između građanske Srbije i građanske Hrvatske o tome gde je gore. Mogu da se kladim da iz Srbije uvek mogu da ponudim gori primer. Kolega Horvat je pomenuo kako sindikalni lideri u Hrvatskoj brinu o turističkoj sezoni umesto da se bore za prava radnika, a ja ću navesti da je pre dve godine jedan visoki službenik Ministarstva pravde poslao dopis svim sudovima u Srbiji gde je rekao da se zbog svetske ekonomske krize i recesije, koja nam preti, preporučuje svim sudovima u Srbiji da do daljnjeg suspenduju sve sporove koji se odnose na radne odnose. To je najbolja ilustracija kolika je moć tajkuna u Srbiji.

Iscrpljivanje naroda

Omer Karabeg: Među ljudima koji protestuju u Hrvatskoj ima i studenata i radnika i službenika, ima i levičara i desničara i anarhista. Šta je to što ujedinjuje tako raznorodne učesnike protesta?

Srećko Horvat: Dobro ste naveli - ovdje ima i desnice i ljevice i studenata, možda malo manje umirovljenika upravo zbog šetnji, i mnogo različitih skupina. Ali najviše je mladih ljudi. Ako bismo gledali šta su njihovi zajednički zahtjevi onda su to ostavka vlade, raspisivanje izbora ove godine i ono što bih nazvao “No pasaran“, odnosno njihova odlučnost da ne dozvole da prođu mjere vlade - od štetnog zakona o radu do novih privatizacija. Podsjećam da je prije nekih mjesec ili dva u uglednom tjedniku u Hrvatskoj objavljena naslovnica pod nazivom “Škegrin novi manifest za privatizaciju“, u kojem je savjetnik za gospodarstvo i nekadašnji ministar eksplicitno i jasno rekao da treba privatizirati hrvatske šume, hrvatsku vodu, hrvatsku elektroprivredu i preostale tvornice. Mislim da je u Hrvatskoj došlo do one kritične točke u kojoj ljudi naprosto shvaćaju da to više tako ne može ići.

Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da je šetnja, a ne miting, trenutno glavni oblik protesta u Hrvatskoj?

Srećko Horvat: Šetnja nije nastala planski, nego je naprosto vlada svojim zabranama uvjetovala šetnje. Kao što vjerojatno znate, na Markovom trgu, gdje se nalazi Sabor, prosvjedovanje je zabranjeno, pa su se građani najprije počeli okupljati na Cvjetnom trgu, pa na Trgu bana Jelačića. Potom su, upravo kao izraz nezadovoljstva, počeli obilaziti simboličke točke u gradu. Na samom početku bilo je zamjerki da prosvjedi nisu dovoljno artikulirani, a pokazalo se da su se upravo kroz šetnje oni počeli artikulirati, odnosno izbor lokacija pred kojim su se prosvjednici zaustavljali i izvikivali parole pokazao je o čemu se zapravo radi.

Omer Karabeg: Koji oblik imaju protesti u Srbiji? Da li su to mitinzi ili protestne šetnje? Koliko znam, protestna šetnja je nekada bila glavni oblik otpora Miloševićevom režimu.

Ivan Kuzminović: Tako je. Beograd je bio prepoznatljiv po protestnim šetnjama. A sada je uglavnom reč o mitinzima i to prilično bedno organizovanim. To, uglavnom, izgleda tako što neki sindikat izvede grupu nezadovoljnih radnika ispred vlade Srbije, pa se onda blokira neka raskrsnica ili neka ulica na nekoliko sati, pa se onda pojavi nekakav činovnik vlade koji im posle nekoliko sati ili nekoliko dana protesta obeća da će problem biti rešen, pa se oni onda lepo raziđu kućama. To gledamo već najmanje pet godina. Jedini put kada smo imali ozbiljnu protestnu šetnju, koja je podsetila na one antimiloševićevske, to je bilo 12. marta, na godišnjicu ubistva premijera Đinđića. Tada je građanska Srbija, koje dugo nije bilo na ulicama, na dostojanstven način pokazala da se u Srbiji još uvek poštuju neki datumi, uprkos potpunom zaboravu koji ovde vlada već jako dugo vremena.

Omer Karabeg: Koje su insititucije najviše na udaru ljudi koji protestuju?

Ivan Kuzminović: U Srbiji su na meti, pre svega, predstavnici vlasti. Sećam se onih protesta u Hrvatskoj u vreme Franje Tuđmana kada su ljudi osiromašeni i oštećeni tranzicijom vikali: “Hoćemo kruha, a ne tenisa“. E, mi smo otprilike na tom nivou. Dakle, ovde imate zahtev za socijalnom pravdom i zato je vlada Srbije meta protesta.
Srećko Horvat: Mislim da je izuzetno korisno da se naše situacije, ona u Srbiji i ova u Hrvatskoj, uspoređuju. Recimo, u hrvatskim medijima se jako malo može pročitati o tome što se događa u Srbiji. Sjećam se da su se 2006. godine radnici Tvornice duhana Zagreb, kada su, nezadovoljni privatizacijom, okupirali tvornicu i počeli da govore o samoupravljanju, pozivali na primjer Argentine gdje su se zaposleni također samoorganizirali. Ako me pamćenje ne vara, te iste godine u Srbiji imate sličan slučaj u tvornici lijekova “Jugoremediji“ i, umjesto da se hrvatski radnici pozivaju na solidarnost i na slučaj u Srbiji koji je bio gotovo identičan ovome u Hrvatskoj, oni se pozivaju na radnike u Argentini. Tako je i danas. Uzor se traži u nemirima u arapskom svijetu umjesto da se okrenemo jedni prema drugima i vidimo šta možemo učiti jedni od drugih. Ovaj koncept šetnji u Zagrebu nije ni po čemu nov, mada ima neke nove elemente. On ima mnogo elemenata o kojima se pisalo u analizama prosvjednih šetnji u Beogradu sredinom devedesetih. Tu možemo onda ići još korak dalje i vidjeti kakvu ulogu ima policija. Čini se da je brutalan odnos policije prema antimiloševićevskim prosvjednicima u Beogradu povećavao otpor građana. U Hrvatskoj se ovih dana događa ono što je Markuze zvao represivnom tolerancijom, odnosno tolerantnom represijom. Policiju gotovo da ni ne možete vidjeti na ulicama, oni su negdje sa strane i do sukoba uopće ne dolazi. Zapravo se radi isto ono što se radilo tijekom studentskih blokada prošle godine, a to je iscrpljivanje naroda i, dakako, ignoriranje.

U srž sistema

Omer Karabeg: Mislite li da bi ovi protesti, koji se nekako istovremeno dešavaju i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, mogli imati nekakvu regionalnu dimenziju? Naravno, ne mislim organizovanu, jer oni nisu ni na koji način povezani.

FOTOGALERIJA - Sindikalni protesti u Beogradu

x

Ivan Kuzminović: Ja bih voleo da je tako, ali mislim da je to sasvim neizvodljivo iako su društva u Hrvatskoj i u Srbiji upućena jedno na drugo. Rekao bih da političari i mediji zasad drže ta dva društva na distanci. Ne verujem da će doći do bilo kakve povezanosti u budućnosti, iako bismo jedni od drugih mogli mnogo da naučimo.

Omer Karabeg: Pored socijalnih protesta imamo i proteste krajnje desnice na kojima se kliče ratnim zločincima i uzvikuju rasističke parole. Koliko je to masovno?

Ivan Kuzminović: To za sada u Srbiji nisu masovni protesti, niti su to udruženja koja u ovom trenutku okupljaju veliki broj ljudi, ali rekao bih da imaju veliku podršku u jednom delu javnosti, od jednog broja partija i najverovatnije od Srpske pravoslavne crkve. Ta ultradesničarska udruženja imaju vrlo ambiciozne planove i mislim da su izuzetno opasna. To su grupe koje bi mogle da izazovu zaista velike nevolje.

Srećko Horvat: Moram reći da su ovi sadašnji prosvjedi u Hrvatskoj, na koje ja izuzetno pozitivno gledam, krenuli kao prosvjedi radikalne desnice, međutim oni su se vrlo brzo transformirali u smjeru o kome sam govorio. Ono što svi u Hrvatskoj sada očekujemo jesu dakako vijesti iz Haga i što će se zapravo presuditi hrvatskim generalima. Pitanje je što će se u tom trenu dogoditi, hoće li se mobilizirati desničari i hoće li se priključiti ovim sadašnjim prosvjedima, ili će doći do drugačijeg razvoja situacije.

Omer Karabeg: Kako se vlast u Srbiji odnosi prema protestima? Koliko znam, vlada ovih dana nudi sindikatima sporazum kojim bi se utvrdila minimalna nadnica. Koliko je to ozbiljno?

Ivan Kuzminović: Vlada ne nudi bog zna šta sindikatima. Njena glavna ponuda je da se nadnica po satu poveća na jedan evro, što znači da će najniže plaćeni radnici umesto 200 imati 220 evra, što je bedno. Ja bih rekao da se vlast u Srbiji opredelila za politiku neodlučnosti. To je politika koja hoće i Kosovo i Evropu, i četnike i partizane, i budućnost i prošlost, i levo i desno, i socijalnu pravdu i kapitalizam, a sve je to nespojivo.

Srećko Horvat: Reakcija hrvatske vlade na prosvjede je pokušaj ignoriranja i izvrtanja činjenica. To me podsjeća na reakcije vlasti u arapskom svijetu. Kao što je Ben Ali u Tunisu prosvjednike nazvao teroristima, Mubarak u Egiptu rekao da su za sve kriva Muslimanska braća i radikalni islamisti, a Gadafi u Libiji za sve optužio Al-Kaidu, tako su i naše vlasti u Hrvatskoj najprije, to je bio prvi korak manipulacije činjenicama, rekle da su za sve krivi nekakvi ekstremisti. Potom ste imali drugi pokušaj delegitimacije. Vlast je rekla da je opozicija organizirala prosvjede. Insinuiralo se da je svaki prosvjednik dobio 250 kuna da dođe na prosvjed, pa ako to pomnožite sa 10.000 ljudi doći ćete do enormne cifre - ne znam tko bi to mogao platiti - da bi onda otišli korak dalje i rekli da su prosvjednici izvlačili transparente iz džipova koji vrijede 300.000 kuna. Kada se vidjelo da su prosvjednici zapalili ne samo zastavu HDZ-a nego i SDP-a i da idu i pred središnjice drugih stranaka, pa se nije više mogla vrtiti priča da opozicija stoji iza svega, sada se pronalaze novi načini delegitimacije prosvjeda. Sada imate paradoksalnu situaciju da sam režim pokušava prosvjedima nametnuti vođe. Vlast kaže: “Kako vam ovi prosvjedi mogu uspjeti ako funkcionirate po načelima direktne demokracije? To nema šanse da uspije. Hajde, nađite vođu, pa će onda vaši prosvjedi uspjeti“.

Omer Karabeg: Kakav efekat mogu imati sadašnji protesti?

Ivan Kuzminović: U Srbiji za sada nema nekog rezultata, a mislim da ga ni uskoro neće biti. Protesti u ovom trenutku predstavljaju neku vrstu ubijanja slobodnog vremena i opozicije i sindikata.Čak i kada se stvar zaoštri do krja, kao što je slučaj sa protestima zaposlenih u obrazovanju, sve se završi na tome da vlada Srbije u najboljem slučaju nađe nekakav budžetski višak i poveća plate za nekoliko desetina evra. Nema sistemskog odgovora na problem socijalne nepravde. Jednom rečju, efekat protesta je slab ili nikakav.

Srećko Horvat: Ja mislim da su prosvjedi u Hrvatskoj već polučili svojevrsni efekt. Mislim da je vrlo značajno što se krivac ne traži samo u državi nego i u sistemu. Mada se slažem sa mnogim stvarima koje je rekao kolega Kuzminović, ne bih se složio sa tvrdnjom da na razini regije neće doći do svojevrsnog ujedinjavanja. Naravno, veoma je teško očekivati da će doći do zajedničkog organiziranja, pošto u Hrvatskoj nema kapaciteta za to. I tu se vraćam na ulogu sindikata. U Hrvatskoj nije došlo do njihovog ujedinjavanja ni između Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke. Zato nije realno očekivati da bi moglo doći do povezivanja protesta između Zagreba, Beograda, Sarajeva, Podgorice i drugih gradova u regionu. Međutim, ovih sam dana imao priliku pričati sa Slavojem Žižekom. On tvrdi da će upravo Hrvatska na neki način predvoditi buđenje u postkomunističkim državama. Možda je to i pretjerivanje, ali duboko sam uvjeren da prosvjedi u Hrvatskoj neće stati samo na ovome. U zadnje dvije godine imali smo mjesec dana studentskih blokada, veliku borbu za Varšavsku ulicu, zapravo borbu za pravo na grad, a protiv privatizacije javnih prostora, potom su bili seljački prosvjedi. Dakle, u Hrvatskoj se u etapama od tri do četiri mjeseca konstantno i kontinuirano pojavljuju različiti oblici prosvjeda koji su sada poprimili nekakav općenarodni karakter i mislim da će se to nastaviti. Mislim da će i u Srbiji sve više sazrijevati antisistemska kritika, da će ljudi shvatiti da nije dovoljno usmjeriti revolt samo protiv vlasti nego i prema korumpiranim političarima i biznismenima i mnogo dublje - u srž samoga sistema.