Izazovi Libije: Dobre namjere ili krvavo blato

Priredila Mirjana Rakela

Serije američkih, britanskih i francuskih raketa koje padaju na jednu arapsku i islamsku zemlju u gluho doba noći pobuđuju i neke slutnje. Takvi pothvati prečesto su počinjali s dobrim namjerama i naivno, no u roku od nekoliko tjedana, znali su se pretvarati u skupo i krvavo blato, piše Economist.

Ipak, nitko ne može optužiti Baracka Obamu i njegove saveznike , posebno ne Davida Camerona i Nicolasa Sarkozya, za prekomjerno granatiranje Libije 19. marta. Do sada, naime, nije bilo vojnog poduhvata koji je izazivao toliko dvojbi i nedoumica.

Što ako se Muamer Gadafi skriva u svom bunkeru dok traju napadi? Što ako Libija bude podijeljena? Što ako se zapadna koalicija počne raspadati nakon objavljivanja snimki mrtvih žena i djece? Što ako se Libijci iz istočnog dijela zemlje, koje Zapad štiti, okrenu prema al-Qaedi? Što ako se oni počnu ponašati jednako kao pukovnik i njegov plaćeni ubojice?

Odgovori na ta pitanja počinju intervencijom u Libiji. Zapadni skeptičari smatraju da tu nema pravog rješenja. Libijcima, bi se prema njima, trebalo prepustiti ili da se pokore pukovniku ili da ga odstrane. No, takav pogled je previše jednostran.

Pukovnik Gadafi je najnasilniji despot u arapskom svijetu. U jednom danu 1996., njegovi su ljudi ubili 1.270 zatvorenika u Tripoliju.

Podržavao je terorizam i ubijao disidente. Zapadni lideri su bili u pravu kada su mu 2003., dali priliku da okrene novi list, kada se odrekao nuklearnog programa. No, kada su mirni prosvjednici prije nekoliko tjedana tražili promjene, on je pucao po njima i to prilično strastveno.

Realna politika

Bez obzira na to kako će se odvijati događaji idućih mjeseci, ne smije se zaboraviti da su pukovnik i njegovi sinovi obećali da će ubijati stanovnike Tobruka i Bengazija, uništavati kuću po kuću.

No, ono što se događa u Libiji, utjecati će i na susjedne zemlje, Egipat i Tunis, pa čak i šire. Moguće je da i režim u Siriji izabere Gadafijev stil obračuna s oponentima. Ako nasilje prevladava u Libiji, zamah mirnih promjena diljem Bliskog istoka mogao bi biti usporen. I autokratski vladari i prosvjednici u arapskom svijetu mogli bi zaključiti da je nasilje najbitnije sredstvo u ostvarivanju ciljeva.

Drugi argument skeptika je licemjerstvo Zapada. Naime, Saudijska Arabija, zapadni saveznik, pomogla je u Bahreinu zaustaviti demokratske prosvjede. Jemenski dikator Ali Abdulah Saleh, sličan je Gadafiju i Zapad bi ga također trebao spriječiti da nastavi ubijati prosvjednike.

Ovdje na scenu stupa ono što se zove realna politika. Nasilje u Bahreinu je znatno manjeg opsega nego u Libiji. Bahrein i ugošćuje američku Petu flotu, a Saudijska Arabija koja je zaštitnik kraljevske obitelji u Bahreinu , je takodjer značajni američki saveznik u tom dijelu svijeta.

Uz to, Jemen je zemlja s nizom suprostavljenih plemena i s jakim ogrankom al-Qaede.

Treći argument skeptika je da je Zapad ušao ovu kampanju bez definiranja misije, što je potpuno netočna i nepoštena tvrdnja.

Nepoštena je jer diktatori ne funkcioniranju po diplomatskim pravilima. Pukovnik Gadafi je napredovao prema Bengaziju i vanjski svijet je morao intervenirati u roku od nekoliko dana ili odustati od intervencije.

Istina je da je bilo neodlučnosti, prvenstveno kod američkog predsjednika, no sada je važno da se razjasni tko je za što zadužen, ali i razjasni što konkretno znači upotreba "svih potrebnih sredstva" kako bi se zaštitili civili u Libiji i naravno, odrediti cilj sama kampanje.

Teška odluka

Amerika želi ustupiti cjelokupni nadzor nad akcijom nakon početne serije bombardiranja Gadafijevih vojnih uporišta. Misija će biti manje „američka“ što će prisiliti Europljane da budu odgovorni za akciju za koju su se zalagali, te da NATO-u preuzme i operativnu kontrolu nad akcijom.

Teška odluka je da li uklanjanje Gadafija, živa ili mrtva, treba biti krajnji cilj. Rezolucija UN-a to ne spominje, iako mnogi zapadni i arapski čelnici, ističu kako žele odlazak Gadafija. On je, kao vrhovni zapovjednik snaga sigurnosti koje su ubile stotine prosvjednika, nedvojbeno legitiman cilj.

Ali, bilo bi daleko bolje da se njegov narod bavi s njim, da ga predaju Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, ili ga otjeraju u progonstvo, umjesto da se s njim bavi medjunarodna zajednica.

Ostavljati Libijcima da to učine sami, bez bez pomoći, je rizik, ali povoljni su izgledi na strani Gadafijevih protivnika.

Gadafi ne može nekažnjeno proći nakon što je granatirao Bengazi, ubijao civile. Opozicija će ojačati. Izoliran i ekonomski ugušen , pukovnik i njegov režim će biti sretni da opstanu na neodređeno vrijeme.

Čak i ako Libija bude privremeno podijeljena, Zapad bi mogao osiguravati zonu zabrane letenja uz minimalne napore. Postepeno bi se stezala omča oko pukovnika. Ne smije se zaboraviti da njegovi protivnici drže istočni dio zemlje gdje je i najviše nafte.

Libija nije Irak. Zapad je kroz gorko iskustvo naučio kako izbjeći greške koje je ranije učinio.

Sadašnja misija nedvojbeno je legalna. Drugo, barem za sada, podržava je libijski narod, a uz neke disonante tonove iz Turske i Arapske lige, misija ima podršku većine arapskih i islamskih zemalja. Libija ima značajno manje stanovnika od Iraka, zemlja se može lakše kontrolirati. Većina stanovnika živi duž obalnog pojasa Mediterana.

Raspadne li se Gadafijeva država, Zapad ne smije tražiti da se raspusti libijska vojska ili da se riješi visokih službenika državne administracije, kao što je to glupo učinjeno u Iraku.

Opozicijsko prijelazno vijeće sastoji se od sekularnih liberala, islamista, Muslimanskog bratstva, plemenskih ličnosti, kao iz prebjega iz Gadafijevog režima. Zapad bi trebao priznati vijeće kao prijelaznu vladu, pod uvjetom da ona obeća kako će održati višestranačke izbore. Ipak, prvenstveno valja izbjeći vojnu okupaciju međunarodnih snaga.

Uspijeh u Libiji, naravno, nije zagarantiran, a i kako bi mogao biti. Nasilja ima, moglo bi biti i snažnije i sigurno je da Libija neće, već, sutra biti demokratska država. No, libijski narod je zaslužo da ne bude meta diktatorovog oružja, i da dobije priliku za bolju budućnost, zaključuje „Economist“.