Kad je prije četvrt stoljeća Vladimir Putin preuzeo vlast u postsovjetskoj Rusiji u rasulu, odmah je krenuo s vraćanjem statusa Moskve kao globalne sile.
Trebalo je 15 godina, ali Rusija je najavila svoju vojnu intervenciju u sirijskom građanskom ratu kao dokaz svog povratka kao sile na koju se mora računati na međunarodnoj sceni.
Moskva je iskoristila tu sliku kako bi proširila svoj utjecaj diljem Bliskog istoka i šire, kao protuteža Zapadu.
Sada je pad vlade predsjednika Bašara al-Asada, ključnog saveznika Moskve, zadao ozbiljan udarac ruskim velikodržavnim ambicijama.
"Putinova vojna avantura u Siriji osmišljena je da pokaže da je Rusija velika sila i da može projicirati svoj utjecaj u inozemstvo", rekao je Phillip Smyth, stručnjak za Bliski istok. Gubitak Sirije veliki je šamar za Putina.
Asadovo svrgavanje ne predstavlja samo udar na reputaciju Rusije, već vjerojatno i veliki strateški neuspjeh.
U Siriji se nalaze dva velika ruska vojna postrojenja: zračna baza u Heimimu i pomorska baza u Tartusu. Potonji je jedina ruska pomorska baza na toplim morima i omogućuje Moskvi pristup Sredozemnom moru.
"Rusija je koristila svoje baze u Siriji da projicira svoju moć i na istočni Mediteran i na širi Bliski istok", rekao je Smyth.
Ruska vojna intervencija u Siriji 2015. promijenila je tijek rata. Razorne zračne kampanje Moskve protiv položaja pobunjenika pomogle su sirijskoj vojsci da povrati dijelove teritorija i zadrži Asada na vlasti.
Kampanja Moskve u Siriji uslijedila je godinu nakon njezine invazije na ukrajinski poluotok Krim, kao i njezine podrške separatističkim snagama na istoku Ukrajine.
Moskva je kapitalizirala svoju umiješanost i u Siriji i u Ukrajini kako bi se prodala kao sila sposobna izazvati Sjedinjene Države, NATO i Zapad općenito, dok je širila svoj globalni doseg od Sredozemlja do Afrike i Latinske Amerike.
Nakon sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022., Sirija je postala veća prednost za Moskvu, kažu stručnjaci, dok je također predstavljala izazov kako održavati vojne kampanje na dvije fronte.
Nakon pada Asadove vlade, zadatak je postao još zastrašujući.
Rusija je već mnogo uložila u veliku protuofenzivu kako bi povratila osvojeni teritorij u svojoj jugozapadnoj regiji Kursk koju je izgubila od Ukrajine, do te mjere da se oslanja na pomoć sjevernokorejskih trupa. Istodobno pokušava zauzeti što više teritorija na istoku Ukrajine prije mogućih mirovnih pregovora.
Ruske vojne objekte duž obale Sredozemnog mora u zapadnoj Siriji mogli bi zauzeti militanti predvođeni Hajat Tahrir al-Šam (HTS), organizacijom koju su SAD proglasile terorističkom, i njezinim saveznicima.
Aaron Zelin, viši suradnik na Institutu Washington, rekao je da Rusija jednostavno nema vatrenu moć na raspolaganju da zaštiti svoju imovinu u Siriji.
"Važno je zapamtiti da se Rusija sada mora nositi sa svojim većim ratom u Ukrajini u usporedbi s onim kad su prvi put otišli u Siriju 2015. godine", rekao je Zelin.
"Rusija također ima svoje snage koje se bore u podsaharskoj Africi, također. I za razliku od prije deset godina, kada je Rusija imala Wagnerovu grupu koju je vodio [preminuli Jevgenij] Prigožin... Rusija nema iste kapacitete ili sposobnosti nositi se s ovim sada na isti način", dodao je Zelin.
Zelin je rekao da bi gubitak mornaričke baze u Tartusu bio "iznimno veliki gubitak za Rusiju".
"To je jedina ruska luka na toplim morima koju može koristiti za svoje pomorske aktivnosti i projekciju moći. Gubitak bi u biti izbacio Rusiju iz jezgre Bliskog istoka", rekao je.
Moskva nije poslala kopnene trupe u pomoć Damasku, koji je pao u ruke HTS-a i njegovih saveznika 8. decembra. Rusija je izvela desetke zračnih napada otkako su militanti pokrenuli svoju ofenzivu protiv Asadovih snaga krajem novembra, ali ograničena intervencija Moskve nije učinila mnogo da zaustavi pobunjeničko napredovanje.
Rusija će platiti veliku cijenu za svoj neuspjeh u Siriji, kažu stručnjaci.
Pad Asada je "veliki udarac tvrdnji Rusije da je još uvijek globalna sila u smislu održavanja vojnog i političkog utjecaja u inozemstvu", rekao je Azizi.
Odatle bi akteri u drugim regijama poput Latinske Amerike i Afrike mogli "početi preispitivati svoje veze i svoje oslanjanje na Rusiju," zaključio je.
