Ne postoji zemlja na svijetu koja je u potpunosti iskorjenila nasilje nad ženama, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Belén Sanz Luque, regionalna direktorica UN Women za Evropu i centralnu Aziju.
"U prosjeku, svakoga dana 140 žena i djevojčica ubije partner ili član porodice", navodi Sanz Luque.
Nasilje nad ženama ne nastaje u vakumu, dodaje Sanz Luque. "Žene i djevojčice suočavaju se sa nasiljem zbog jakih rodnih neravnoteža moći."
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembar, kojim počinje i 16 dana aktivizma, globalna kampanja protiv rodno zasnovanog nasilja, direktorica UN Women za Evropu i centralnu Aziju pojašnjava zbog čega sa svakom novom krizom i sa svakim novim razvojem dolazi i do povećanja nasilja nad ženama, šta je to šta države i vlade mogu učiniti kako bi poboljšale borbu protiv nasilja nad ženama, ali i kako do bolje rodne ravnopravnosti koja je direktno povezana sa rodno zasnovanim nasiljem.
'U 2023. ubijeno 85.000 žena'
RSE: Nasilje nad ženama je najraširenije kršenje ljudskih prava na svijetu. To je vaša procjena u UN Woman. Izgleda kao da nigdje nismo sigurne. Nismo sigurne u domu, online, na poslu. Kako smo došli do toga da živimo u takvom okruženju u 2024. godini?
Sanz Luque: Upravo zbog ovih statistika trebamo da na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama posvetimo posebnu pažnju kako bi razmjere problema postale vidljive, ali i izazovi s kojima se suočavamo i kako bismo zaista ostvarili napredak.
Prema podacima koje danas imamo, u izvještaju koji su zajednički objavili UN Women i UNDOC, svakih deset minuta jedna žena bude ubijena na globalnom nivou, što znači da je tokom 2023. godine namjerno ubijeno 85.000 žena. Kada kažemo "namjerno", mislimo na to da je postojala rodna dimenzija i diskriminacija koja je motivisala ta ubistva, što nazivamo femicidom.
U prosjeku, svakoga dana 140 žena i djevojčica izgubi život od partnera ili člana porodice. Ono što vidimo širom svijeta jeste da ne postoji nijedna zemlja koja je potpuno iskorijenila nasilje nad ženama. Također, ovaj oblik nasilja je najraširenije kršenje ljudskih prava na svijetu, ali i najprihvaćenije, s visokim stepenom tolerancije u društvu. To je jedno od područja kojem moramo posvetiti posebnu pažnju. Podaci nam govore da je gotovo svaka treća žena bila podvrgnuta fizičkom ili seksualnom nasilju.
Na primjer, kada pogledamo djevojčice i adolescentice koje su u riziku od nasilja od intimnog partnera, vidimo da, kada napune 19 godina, gotovo svaka četvrta adolescentica, odnosno 24 posto njih koje su bile u vezi, već su preživjele fizičko, seksualno ili psihološko zlostavljanje od partnera.
Svi ovi oblici nasilja koji se javljaju rano u životima djevojčica ostavljaju brojne posljedice tokom njihovog života.
Veoma je važno naglasiti da ovo nisu samo bezlične statistike. Kada govorimo o ovim brojkama, znamo da iza njih stoje životi hiljada žena, profesionalki, djevojaka koje sanjaju da završe školovanje i postanu ono što žele.
Također je važno spomenuti da ovaj međunarodni dan obilježavamo u veoma značajnom trenutku globalnog zalaganja za rodnu ravnopravnost.
Ove godine obilježavamo 30 godina od najopsežnijeg sporazuma kojeg su Ujedinjene nacije usvojile o pravima i osnaživanju žena, Pekinške platforme za akciju. Sljedeće godine obilježavamo i 25 godina od važne rezolucije Vijeća sigurnosti o ženama, miru i sigurnosti. Stoga, kada ove godine razmatramo nasilje nad ženama, moramo se osvrnuti na obećanja koja još nismo ispunili prema ženama i djevojčicama.
Koji su to faktori koji objašnjavaju zašto se i dalje suočavamo s ovim raširenim problemom i ovim kršenjem ljudskih prava?
Imamo dokaze koji ukazuju da kada se zakoni provode, nasilje nad ženama se smanjuje
Prije svega, moramo razumjeti da nasilje nad ženama ne nastaje u vakuumu. Žene i djevojčice suočavaju se s nasiljem zbog jakih rodnih neravnoteža moći. Žene i djevojčice nemaju iste mogućnosti kao muškarci i dječaci u društvu. Djevojčice se još uvijek suočavaju s mnogim izazovima da završe obrazovanje, da učestvuju u javnom životu ili ekonomiji.
Činjenica da žene i muškarci nemaju jednake šanse u društvu utiče na način na koji djevojčice i žene žive svoje živote i čini ih podložnim nasilju samo zato što su žene. Ove strukturalne nejednakosti su ključna dimenzija za razumijevanje i objašnjenje problema.
Pored toga, tu su i neadekvatni pravni i politički okviri. Imamo dokaze koji ukazuju da u zemljama gdje postoji snažno zakonodavstvo koje nasilje nad ženama definira kao zločin, a zakoni se provode, nasilje nad ženama se smanjuje. Iako imamo sve više pravnih okvira usklađenih s međunarodnim standardima, mnoge zemlje još uvijek ne pokrivaju sve oblike nasilja nad ženama. Na primjer, nasilje u digitalnom svijetu još uvijek nije dovoljno uključeno u zakonodavstvo. Mnoge zemlje nemaju zakone o femicidu.
Treće, imamo slabu implementaciju institucionalnih okvira za pristup uslugama za žene. Žene koje su žrtve nasilja imaju poteškoća u pristupu uslugama, bilo zdravstvenim, pravnim ili uslugama zaštite. To dovodi do nepovjerenja žena prema institucijama. Moramo osigurati da institucije i usluge budu blizu ženama i osjetljive na rodne razlike kako bi žene bile tretirane s poštovanjem koje zaslužuju.
Četvrto, nasilje u digitalnom prostoru zahtijeva poseban pristup. To nasilje replicira ono što se događa izvan digitalnog svijeta, ali poprima drugačije oblike. Potrebno je osigurati da ovo nasilje postane vidljivo i da se zaštite žene u digitalnom prostoru.
Konačno, tu je i utjecaj kriza na žene. Dokazi pokazuju da u vrijeme konflikta, rata ili prirodnih katastrofa, nasilje nad ženama koje je postojalo prije krize dodatno eskalira, čineći žene još ranjivijima. Pandemija COVID-19 povećala je nasilje nad ženama, a slično se događa i tokom prirodnih katastrofa i ratova širom svijeta.
Na kraju, suočavamo se s rodnim otporom, nazadovanjem u politikama rodne ravnopravnosti zbog dezinformacija i zloupotrebe principa rodne jednakosti. Vidimo tendencije ka preispitivanju napretka u rodnoj ravnopravnosti i zakonima koji štite žene. Ovo negativno utječe na žene, i zato moramo osigurati da nema prostora za regresiju.
RSE: Kada je u pitanju nasilje nad ženama evropske i centralno azijske zemlje možda imaju drugačije probleme u fokusu. Od dječjih brakova, nasilja, ubistava do niskog učešća u politici, ali rodni aspekt je u korijenu svega. No, da li postoje slični načini na koje zemlje odgovaraju na nasilje nad ženama?
Sanz Luque: Ono što vidimo širom regije jeste značajna posvećenost unapređenju normativnih okvira kako bi se odgovorilo na rodno zasnovano nasilje. Sve više zemalja nasilje nad ženama definiše kao zločin koji se kažnjava i osigurava pristup zakonima kako bi žene bile zaštićene. Također, vidimo da sve više zemalja u Evropi prepoznaje nasilje nad ženama i djevojčicama koje se dešava putem tehnologije kao područje koje zahtijeva posebnu pažnju i regulaciju.
Vidimo i da zemlje ulažu napore u sprječavanje ranih brakova, odnosno onoga što nazivamo dječijim brakovima, kako bi djevojčice imale svoja prava i mogle odlučiti kada će stupiti u brak ili partnerstvo kao odrasle osobe.
U nekim zemljama naglasak se stavlja i na saglasnost. Ovo je vrlo važna tema koja se sve više pojavljuje u mnogim zemljama, a odnosi se na to da, bilo u privatnoj bilo u javnoj sferi, žene i djevojčice moraju dati saglasnost za bilo kakav seksualni odnos. Saglasnost je suština naših prava kao žena, uključujući seksualna i reproduktivna prava.
U tom smislu, postoji trend rješavanja ovih različitih oblika nasilja u regiji.
Međutim, podaci koje imamo pokazuju da smo još uvijek daleko od toga gdje bismo trebali biti. Na primjer, u zadnjih godinu dana u Evropi i Centralnoj Aziji 24 miliona žena i djevojčica preživjele su neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja kojeg su počinili njihovi partneri.
U zemljama poput Zapadnog Balkana, Ukrajine i Moldavije, 45 posto žena je doživjelo seksualno uznemiravanje, uključujući i online uznemiravanje. U tim zemljama je također zabilježeno da je 60 posto žena koje su bile u intimnom partnerstvu doživjelo psihološko nasilje. Podaci pokazuju da su stope nasilja i dalje veoma visoke.
Kada je riječ o specifičnim izazovima s kojima se regija suočava, uključujući rat u Ukrajini, vidimo da se oblici i vrste nasilja nad ženama pogoršavaju.
Na primjer, ove godine u Ukrajini je procijenjeno da oko 2,5 miliona ljudi, uglavnom žena i djevojčica, treba usluge i pomoć vezane za rodno zasnovano nasilje. To je problem koji se javlja u konfliktima i ratovima, gdje se seksualno nasilje može koristiti kao oružje rata. Posebnu pažnju moramo posvetiti zaštiti žena u situacijama sukoba.
Također, 64 posto žena koje su namjerno ubijene u Evropi, ubili su, najvjerovatnije, njihovi partneri, dok je u Americi taj procenat 58 posto. U ostatku svijeta, žene i djevojčice češće ubijaju članovi porodice – oko 59 posto.
Što se tiče regije, vidimo da su pravni okviri u mnogim zemljama značajno ojačani. Neki od primjera ovog jačanja uključuju zakone protiv nasilja u porodici, zakone protiv seksualnog uznemiravanja, uključujući uznemiravanje na radnom mjestu, te zakone protiv digitalnog nasilja. Zemlje su razvile nacionalne akcione planove i politike za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja, često koristeći multisektorski pristup koji uključuje zdravstveni sektor, pravosuđe, socijalne službe i zaštitu.
U tom kontekstu, Istanbulska konvencija Vijeća Evrope bila je veoma važan alat za postizanje ovog napretka u regiji. Vidjeli smo i značajna ulaganja u poboljšanje uspostavljanja sigurnih kuća, telefonskih linija za pomoć i podrške žrtvama kao uobičajene strategije mnogih zemalja.
Javne kampanje podizanja svijesti i obrazovni programi također su ključni za podizanje senzibiliteta društva. Mnoge zemlje podržavaju organizacije civilnog društva koje su na prvoj liniji pružanja usluga ženama. Ovo je nešto što zemlje trebaju sve više da rade, jer organizacije civilnog društva, posebno organizacije za prava žena, imaju stručnost potrebnu za rješavanje problema s kojima se žene suočavaju.
Okvir se značajno unapređuje, ali implementacija i odgovornost moraju postati prioritet, jer ne možemo priuštiti da se svakih deset minuta dogodi ubistvo jedne žene. Mora doći do promjene.
RSE: Podaci koje spominjete su užasni. Ali i dalje smo svjesni da se veliki broj slučajeva nasilja nikada ne prijavi. Također, manje od deset posto žena potraži pomoć policije. Može li nepovjerenje biti razlog zbog kojeg žene izbjegavaju da prijave nasilje? I ako je ovo nepovjerenje prema institucijama tako rašireno, kako ga možemo obnoviti?
Sanz Luque: To je veoma ključan problem. S jedne strane, moramo uzeti u obzir da svaka žena ili djevojčica koja je bila žrtva nasilja, prvo s čime se suoči jeste potpuna izolacija i osjećaj da je to nešto o čemu je teško govoriti.
Dakle, prvi aspekt koji zaista moramo ojačati kao društvo jeste da saslušamo žena koje se suočavaju s nasiljem, kako bi mogle progovoriti, dobiti podršku i obratiti se institucijama. Taj društveni aspekt nulte tolerancije, slušanje njenih priča ključan je kako bi ona shvatila da ono što prolazi nije normalno, nije prihvatljivo i da treba dobiti podršku.
Drugo, moramo smanjiti nekažnjivost. Nije prihvatljivo da, ako sam žena koja je doživjela nasilje, odem u institucije, a one ne odgovore na način koji mi je potreban. Moramo osigurati da institucije i usluge imaju rodnu perspektivu, tako da, kada žena zatraži pomoć, može osjetiti razumijevanje. Ona ne smije biti ponovo viktimizirana i mora imati potpuni pristup svim uslugama, uključujući zdravstvenu, psihološku, pravnu podršku i zaštitu.
U tom smislu, nedostatak povjerenja u institucije usko je povezan s nekažnjivošću, bez obzira na to ko je počinitelj. Svi počinitelji moraju odgovarati. Moramo se fokusirati na zahtijevanje odgovornosti od počinitelja. Oni moraju snositi odgovornost, biti pozvani na odgovornost i suočiti se s posljedicama svojih djela, dok žene moraju dobiti punu zaštitu i pristup uslugama.
Svakako, moramo osposobiti institucije kako bi bile spremne pružiti sve ove usluge na efikasan način, a za to su potrebni adekvatni resursi kako bi institucije mogle provoditi sve zakone.
Ako sve ovo provedemo, a to možemo učiniti i mnoge zemlje već rade, možemo značajno promijeniti živote žena i djevojčica te značajno smanjiti nasilje koje one trpe.
'Kćerke naših unuka neće doživjeti ravnopravnost'
RSE: Djeluje kao da sa svakom novom krizom ili sa svakim novim razvojem dolazi i do povećanja nasilja nad ženama. Digitalizacija je donijela online nasilje, osvetničku pornografiju i cyberbullying. Klimatske promjene: 80 posto ljudi koji su izmješteni zbog klime su žene. U prirodnim katastrofama dolazi do povećanja slučajeva silovanja i porodičnog nasilja, a da i ne spominjem ratove. Zašto je, kako se čini, odgovor na bilo koji razvoj u svijetu, više nasilja nad ženama?
Sanz Luque: Kao što sam već spomenula, krize se ne dešavaju u vakuumu. Kada imamo krizu uzrokovanu prirodnim uzrocima, poput pandemije COVID-a, koja je ograničila pristup uslugama zatvaranjem institucija, kada je rat, kada su ljudi i građani napadnuti, opet, to se ne dešava u vakuumu. Društvo se već suočava s nivoima nejednakosti koji žene stavljaju u nepovoljan položaj i zbog toga one moraju nositi teret tih kriza.
Kada se dogode prirodne katastrofe, poput vanrednih klimatskih situacija, žene su ponovo pogođene. Žene često vode domaćinstva i snose najveći teret tih situacija. Zato u UN Women uvijek kažemo da nam je potreban dvostruki pristup.
S jedne strane, moramo raditi na strukturnim nejednakostima jer trebamo osigurati da smo, u slučaju krize, bolje pripremljeni. Za to je potrebno da žene imaju socijalnu zaštitu, ekonomsku autonomiju i da budu zaštićene, kako ne bi plaćale dvostruki teret krize.
S druge strane, moramo osigurati da su usluge koje štite žene vrlo efikasne, a to zahtijeva, kao što smo ranije spomenuli, ne samo zakone i okvire, već i resurse i njihovu provedbu.
Ovaj dvostruki pristup je ključan kako bismo osigurali da smo, kada kriza nastupi, bolje pripremljeni. Posebno je važno da nejednakosti s kojima se žene suočavaju ne budu produbljene, već da žene budu zaštićene na način da, nakon krize i nadamo se brzom završetku krize, žene budu u boljoj situaciji. Žene trebaju biti osnažene i uključene u rješavanje problema, što je često slučaj.
RSE: Svjesni smo da rodnu ravnopravnost nećemo postići u narednih 300 godina. Kako onda da se nastavimo boriti za to?
Sanz Luque: Ako nastavimo ovim tempom kojim sada idemo, trebat će nam, zaista, skoro 300 godina da to postignemo.
To znači da naše kćerke to neće doživjeti, naše unuke to neće doživjeti, a ni kćerke naših unuka to neće doživjeti – što si ne možemo priuštiti.
Ali to ne znači da trebamo prihvatiti ovaj tempo. Ono što nam treba jeste ubrzati implementaciju, ubrzati posvećenost. Ako uložimo resurse i predanost koji su potrebni, vidjet ćemo promjenu. Dakle, ne trebamo čekati 300 godina.
Ono što trebamo jeste ubrzati djelovanje i zato je na dan poput današnjeg, ovog Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, ključno da osiguramo ubrzanje i posvećenost te pozovemo sve na djelovanje, od vlada, institucija, privatnog sektora, javnog sektora, cijelog društva, uključujući medije.
Svi imamo odgovornost da doprinesemo rješenju. Ne trebamo čekati još 300 godina da postignemo rezultate koje želimo.
RSE: Kako da ubrzamo tempo?
Sanz Luque: Ubrzanje zahtijeva vrlo specifičnu posvećenost s različitih strana. Prije svega, moramo razumjeti da je rodna ravnopravnost povezana s nasiljem nad ženama. Dakle, moramo se boriti za rodnu ravnopravnost. Put prema rodnoj ravnopravnosti uključuje pružanje i zaštitu prava žena na svim nivoima.
U tom smislu, moramo osigurati poboljšanje situacije za žene i djevojčice od samog početka: pristup obrazovanju, pristup svim uslugama, pristup prilikama, ekonomsku autonomiju i pravo na donošenje odluka.
Drugo moramo osigurati proširenje usluga podrške za žene. To znači da gdje god žene mogu biti mete ili su pretrpjele nasilje, one moraju imati pristup uslugama. Sigurne kuće su posebno važne, kako bi žene osjećale da su sigurne od svojih počinitelja. Tu su i SOS linije, savjetovališta i centri za podršku, linije života koje za mnoge žene mogu spasiti živote. Zato moramo osigurati pružanje ovih usluga u svim oblicima nasilja kako bismo spriječili i najteže oblike nasilja, poput femicida.
Treće, ekonomsko osnaživanje je ključna oblast. Kada žene imaju autonomiju nad svojim tijelima i nad svojim životnim odlukama, ta autonomija je presudna da budu slobodne od nasilja. Moramo naglasiti važnost ekonomske autonomije žena, osigurati da kompanije i privatni sektor ulažu u žene, u njihov profesionalni razvoj i podršku vlasnicama malih biznisa, kako bi žene imale potrebnu autonomiju za donošenje svojih odluka.
Naravno, put je dug, jer ono što ovdje rješavamo predstavlja značajnu transformaciju nejednakosti unutar našeg društva. Međutim, dokazano je da se sveobuhvatnim naporima može postići promjena.
Na primjer, na Zapadnom Balkanu, kroz kampanje u saradnji s našim partnerima, preko 4,6 miliona žena i djevojaka dobilo je informacije o dostupnosti pravne pomoći, usluga za preživjele nasilja, važnosti nulte tolerancije prema nasilju nad ženama, kao i prevenciji seksualnog nasilja na internetu.
Na Kosovu i Sjevernoj Makedoniji fokusirali smo se na romske zajednice i preko 3.000 Roma je unaprijedilo razumijevanje nasilja nad ženama, štetnih rodnih stereotipa i ranih brakova, što je postignuto kampanjama na terenu kako bi se zajednica direktno angažirala.
U ovoj regiji smo također kroz regionalne kampanje došli do milion ljudi, fokusirajući se na pozitivnu muškost, kako bi muškarci postali dio rješenja, a ne problema.
Ovo su samo neki primjeri ogromnog posla koji se obavlja u zemljama Zapadnog Balkana, ali i u Centralnoj Aziji i Evropi. Oni pokazuju da uključivanje civilnog društva, medija, institucija i vlada može napraviti stvarnu promjenu.
RSE: Na Radiju Slobodna Evropa imamo zajednički projkat koji se zove ‘Ispričaj mi’ u kojem pozivamo žene da podijele svoje priče, da se informišu kako potražiti pomoć i kakva rješenja postoje. I vi ste spomenuli da je važno saslušati žene, dati im prostor da govore. Da li vi u UN Women radite nešto u toj oblasti?
Sanz Luque: Ove godine se globalno fokusiramo na poruku da nema opravdanja za femicid. Nema opravdanja za nasilje nad ženama i nema opravdanja za to da budemo pasivni posmatrači, moramo djelovati. To je vrlo važan dio naše globalne kampanje.
Na regionalnom nivou, u Evropi i Centralnoj Aziji, razvili smo kampanju za prevenciju nasilja nad ženama, koristeći hashtag koji će se zvati Hear Her Story (Poslušaj njenu priču).
Radi se upravo o onome što ste spomenuli, omogućavanju prostora za žene i djevojčice da budu saslušane, da se uključe u razgovor i podijele svoja iskustva o bilo kojem obliku nasilja koji su možda pretrpjele. Već samo stvaranje prostora za slušanje predstavlja ljekovit prostor.
Prvo, za društvo, da ne negira da se to dešava, i drugo, za ženu, da prepozna da to nije njen problem, već problem koji je izazovao počinitelj i problem društva.
U tom smislu, nadamo se da će ova kampanja, u kombinaciji s drugim inicijativama poput one koju ste spomenuli, zaista biti poluga koja će osnažiti žene da progovore i potaknuti društvo da sluša i djeluje. Ovo ima izuzetno važne efekte, i nadamo se da ćemo ove godine, tokom ovih 16 dana aktivizma, moći glasnije i jasnije pokrenuti ovu temu i uključiti cijelo društvo u razgovor.
Ispričaj mi
Kakvi ožiljci ostaju nakon nasilja? Kako porodice i žrtve nasilja nastavljaju dalje sa životima zauvijek obilježenim traumom?
Uprkos Istanbulskoj konvenciji i zakonskim okvirima rodno uslovljeno nasilje je i dalje sveprisutno u zemljama Zapadnog Balkana.
U "Ispričajte mi" pronađite priče onih koji su preživjeli rodno zasnovano nasilje, kao i svjedočenja porodica žena kojih više nema.
Saznajte i kako prijaviti nasilje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.
Facebook Forum