Pišu: Michael Scollon i Nasrin Ashfar
U rano jutro 9. jula 1999. godine, studenti teheranskog univerziteta spavali su nakon dugog dana demonstracija za reforme u Iranu kada ih je probudila surova stvarnost, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Policajci u civilu i dobrovoljci paravojnih jedinica upali su u spavaonice, razvaljujući nogama vrata nako čega su tukli studente u njihovim sobama. Neki su bačeni sa prozora, a najmanje jedan student je poginuo, dok je stotine povrijeđeno.
Ono što je počelo kao mali protest protiv zatvaranja reformističkih novina danima ranije, brzo se proširio iz glavnog grada u druge velike gradove.
Tokom nekoliko dana, najmanje pet demonstranata je smrtno stradalo, stotine su povrijeđene, a hiljade više zatočeno u onome što će trajati čitavu deceniju kao najvećim protestima protiv establišmenta u Iranu od Islamske revolucije 1979. godine.
Osvrćući se na događaje 25 godina kasnije, bivši student koji je nesvjesno postao lice demonstracija protiv klerikalnog establišmenta kaže da su demonstranti zaista vjerovali da mogu pomoći u pokretanju društvenih i strukturnih reformi koje promovira reformistički politički tabor.
"Mislili smo da reforme predstavljaju novu paradigmu, koju vode pojedinci koji su istinski drugačiji i posvećeni promjenama", rekao je Ahmad Batebi za Radio Farda RSE.
To što je do nasilnog obračuna došlo za vrijeme predsjedavanja posljednjeg reformističkog predsjednika zemlje, Mohamada Hatamija - koji je izabran 1997. na osnovu obećanja o jačanju vladavine prava i većih društvenih sloboda - više ne predstavlja iznenađenje.
"Vrijeme je pokazalo da se reformisti nisu suštinski razlikovali od onih koji su bili ukorijenjeni na vlasti. Oni su bili samo još jedan aspekt Islamske republike", rekao je on.
Batebi je bio jedan od hiljada reformistički orijentisanih iranskih studenata koji su izašli na ulice nakon racije u studentskim domovima, otvoreno prkoseći establišmentu.
Kada se na naslovnici britanskog magazina The Economist pojavio kako drži krvavu košulju kolege demonstranta kojeg su ubile snage sigurnosti u Teheranu, to je privuklo pažnju svijeta.
Ali sada već kultna fotografija privukla je pažnju i iranskih vlasti. Batebi je uhapšen i osuđen na smrt zbog navodne umiješanosti u "ulične nemire".
Nakon što su ga strane organizacije za ljudska prava proglasile zatvorenikom savjesti, Batebijeva kazna je na kraju smanjena na 15 godina zbog međunarodnog pritiska. Služio je devet godina prije nego što je pobjegao u susjedni Irak dok je bio na medicinskom odsustvu radi liječenja nekoliko bolesti od kojih je patio u zatvoru, i na kraju se preselio u Sjedinjene Države.
Batebi je rekao da se Islamska republika od svog početka oslanjala na nasilnu represiju, ukazujući na masovna pogubljenja političkih zatvorenika 1980-ih i smrtonosna gušenja protesta u gradovima Mašhad, Kazvin i Islamšahr 1990-ih.
"Islamska republika je uobičajeno koristila takve metode gušenja (kritike), ne prepoznajući nikakav drugi pristup", rekao je Batebi.
Oštar odgovor na studentske proteste 1999. godine "nije neobičan", dodao je Batebi, jer je "vlada bila navikla i spremna za takve akcije, i nije znala drugi način da djeluje".
Ti događaji su jednostavno nagovijestili metod vlasti da se nosi sa kasnijim protestima protiv establišmenta, uključujući studentske demonstracije 2003. godine, masovne demonstracije protiv rezultata spornih predsjedničkih izbora 2009. i suzbijanje Pokreta zelenih.
"Ovo je inherentna priroda Islamske republike i ona će nastaviti da djeluje na ovaj način", rekao je Batebi.
On se također osvrnuo na nedavne proteste, uključujući proteste 2019. i 2020. podstaknute nestašicom vode i ekonomskim problemima, te protestima ‘Žene, život, sloboda’ 2022. godine.
Čak 1.500 demonstranata je navodno ubijeno tokom protesta širom zemlje koji su izbili 2019. Više od 550 demonstranata ubijeno je u gušenju protesta 2022., koji je uslijedio nakon smrti Mahse Amini u policijskom pritvoru i trajao je mjesecima.
Aktivisti ljudskih prava kažu da je odgovor bio obilježen nizom zlodjela koje je počinila država, uključujući vansudska ubistva, mučenje i silovanja.
Batebi je rekao da je nivo potiskivanja na koji će država ići "premašio ono što je doživljeno u studentskim domovima" 1999. godine, što je po obimu i nasilju daleko zasjenjeno protestima 2009, 2019. i 2022. godine.
Ali isto tako je i sa uključenosti opšte populacije, dodao je.
"U početku je studentski pokret bio na čelu društvenih protesta, zbog čega je njihovo suzbijanje bilo vrlo vidljivo", rekao je Batebi. "Međutim, tokom protekle decenije, svaki segment društva, od nastavnika do radnika i medicinskih sestara, bio je uključen."
Bivši studentski demonstrant rekao je da vidi "značajnu zrelost i sofisticiranost među današnjim aktivistima" u Iranu. Ali žali se da su reforme za koje su se borili studenti njegovog doba, uključujući veće političke i društvene slobode, u suštini mrtve.
"Od reformskog pokreta koji je nekada tražio strukturne promjene, ostalo je samo ime", rekao je on.
"Reforme koje vidimo danas se uvelike razlikuju od onih početnih težnji i zapravo su dio vlade, koja neznatno odstupa od svog autoritarnog segmenta dok pokušava da se uskladi s dugogodišnjim vladinim idealima."
Nedavna pobjeda Masuda
Pezeškiana - koji se predstavio kao reformista tokom vanrednih predsjedničkih izbora u Iranu nakon što je ultrakonzervativni Ebrahim Raisi poginuo u padu helikoptera u maju - neće napraviti nikakvu razliku, kaže Batebi.
Batebi je izrazio sumnju u Pezeškianovu "reformističku" akreditaciju, ali je radi argumenta razmislio o tome šta bi se moglo dogoditi ako odstupi od saveza s vrhovnim vođom ajatolahom Alijem Hamneijem ili od Raisijeve politike.
Čak i da je Pezeškian bio "pravi demokrata, istinski moderan i željan da sprovede promjene u Iranu, kako bi to postigao?", upitao je Batebi. "U Iranu nedostaju alati za promjene. Ne postoje institucije izvan kontrole vrhovnog vođe."
To uključuje pravosuđe, medije, snage sigurnosti i vojske, Ministarstvo obavještajnih službi i sva uticajna vladina tijela "koja bi mogla opstruirati predsjedničke inicijative" u unutrašnjoj i vanjskoj politici.
"Situacija je jasna", zaključio je Batebi. "Bez obzira na demokratske namjere ili transformativne težnje pojedinca, bez neophodnih instrumenata za promjenu, suštinska reforma je nedostižna. Stoga, po mom mišljenju, potencijal za promjenu praktično ne postoji."
Facebook Forum