Piše: Ksenija Sokoljanskaja i Current Time
Current Time je 3. juna bio domaćin premijere dokumentarnog filma ruskog reditelja Andreja Lošaka "The Age Of Disagreement: 2024." (Vrijeme neslaganja: 2024.).
To je nastavak filma "The Age Of Disagreement", koji je snimljen uoči predsedničkih izbora u Rusiji 2018. godine i fokusiran je na opozicionog političara Alekseja Navaljnog i mlade pristalice koje su mu pomagale u njegovoj nezvaničnoj kampanji.
Naime, Navaljnom je odbijena registracija za kandidaturu, ali je vodio kampanju kao da je bio na glasačkom listiću.
Premotajte šest godina unaprijed, do 2024. i još jednih ruskih predsedničkih izbora, održanih u martu i na kojima je ponovo pobijedio Vladimir Putin sa, kako je država rekla, 87,3 odsto glasova.
Novi Lošakov film, koji je naručio Current Time, TV i digitalna mreža na ruskom jeziku Radija Slobodna Evropa, govori o tome kako su se dramatično promijenili životi aktivista koji su zajedno sa Navaljnim sanjali o "lijepoj Rusiji budućnosti".
Snimanje je bilo skoro završeno kada su u februaru objavljene vijesti o misterioznoj smrti Navaljnog u ruskom arktičkom zatvoru dok je služio 19-godišnju kaznu po optužbama koje su njegove pristalice i mnoge zapadne vlade smatrale politički motivisanim.
Pred premijeru filma, novinarka Current Time-a Ksenija Sokoljanskaja se srela sa Lošakom u Tel Avivu, prenosi redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
RSE: Da li ste na samom početki znali da će ova priča imati neku vrstu nastavka? Ili da li se nešto desilo u određenom trenutku što je učinilo da želite da se vratite tim ljudima?
Andrej Lošak: Moram reći da, ideja je vjerovatno bila tu od samog početka.
Nakon realizacije prvog filma, i samo je nekako krenulo. Ljudi su mi govorili da se pitaju šta će se naredno desiti protagonistima filma. I, pomislio sam, da, zaista je interesantno da će za šest godina biti novi izborni ciklus.
Morao sam da pratim njihove sudbine, tako da sam snimao neke stvari, iako nisam znao za koga i zašto tačno snimam. Ali onda sam shvatio da su svi oni napustili Rusiju, da su se njihove sudbine vrlo dramatično promijenile, i da sve za šta su se borili i za šta su živjeli, sve to je uništeno u tih proteklih šest godina.
Da, meni se činilo dovoljno da im se vratim i snimmim ono šta im se desilo. Ali morate da shvatite da smo u januaru, početkom februara (2024.) završili snimanje. Sjedio sam u Tbilisiju i razmišljao šta da radim sa svim tim.
Šta je bila moja ideja? Da skrenem pažnju na Alekseja Navaljnog, jer je za mene to bio jako ozbiljan motivator. Bio je to trenutak kada je on prebačen u (zatvor Polarni vuk u ruskom arktičkom gradu) Harp, i onda je nestao, a ja sam bio zapanjen koliko je malo ljudi o tome pisalo. Tokom dvije sedmice, nije bilo jasno da li je živ ili ne.
Ubili su Alekseja Navaljnog 16. februara. U tom trenutku, ja sam jednostavno bio izgubljen. Nisam znao šta da radim sa meterijalom.
Mislim da je bilo važno da se snime reakcije (protagonista filma) na vijesti toga dana, prije nego što su imali vremena da se na njih naviknu. Iako, da budem iskren, ja se još uvijek nisam navikao. I mene je to ubilo.
Ovo je vjerovatno najličniji film koji sam napravio dugo vremena. Jer, obično zauzimate poziciju posmatrača i snimate svakakve stvari, ali u ovom filmu, ja sam živio sa protagonistima, imao jedan san, jednu nadu, a Aleksej je za mene bio važna figura.
Gledajte: Dokumentarni film Alekseja Lošaka "Vrijeme neslaganja: 2024." (na ruskom jeziku)
RSE: Pročitala sam komentare ispod reklame za film, objavljene prije neki dan. Ljudi su pisali da je bilo bolno gledati, da su im srca slomljena. Živimo u Rusiji u kojoj ne želimo da živimo, a Violeta u filmu govori o onima koji su "traumatizirani od Rusije".
Lošak: Čak i više, psihijatar im je dao takvu dijagnozu.
RSE: U filmu je odvojena tema pitanje - kako živite kada je glavni razlog za što živite, oduzet? Mislite li da ima odgovora?
Lošak: Mi svi sada postavljamo to pitanje, a malo ljudi razumije kako da prevaziđe to stanje. To je snimak baš tog trenutka, kada nas je naša domovina odbacila. Našli smo se suvišni i nepotrebni. Potrebni smo joj, ali okolnosti su takve da nas tamo ne očekuju, neće nas tamo, guraju nas odatle.
Nada je slamka. Još uvek se hvataš za to. Naravno, nekoliko meseci nije dovoljno vremena da shvatite kako sada živjeti. Ja sam u ovom procesu, a moji heroji su u ovom procesu razumevanja. U filmu Oleg kaže ovu frazu sa stanovišta zdravog razuma: "Moramo da prekinemo ovo, ljudi".
RSE: Što znači da politički aktivizam nije profesija?
Lošak: Da. Moguće je u nekim istorijskim krugovima, ali u drugim, to je nemoguće. A kada se nađete odbačeni, bez korijena i bez domovine, vaš plan mora da se promijeni...
Zato uvijek gledam na ovaj cijeli "opozicioni pokret" sa velikim skepticizmom. Ne znam ko ga gleda bez skepticizma. Ali, s druge strane, ne poričem to. Na neki način je neophodno, jer oni rade pravu stvar, ali je bukvalno nemoguće da se utiče na bilo šta u Rusiji iz egzila. To mora da bude jasno.
Taj osjećaj bespomoćnosti sa kojim Violeta govori: 'Šta, kako i zašto?' – gubitak tih značenja je vrlo bolan. Ali mi uvijek moramo da se oprostimo sa nečim, sve ima svoj životni ciklus.
Nažalost, sada smo u trenutku kada moramo da se oprostimo od svega ovoga o počnemo nešto novo. Pitanje je: Šta?
RSE: Imate li vjere? U filmu ljudi mnogo govore o vjeri, i završava se Aleksejevim riječima o potrebi da se vjeruje.
Imate li vjere da Aleksejeva priča takođe može da se transformiše u nešto šta će ljudi gledati. I, ako ne znaju priču o Janu Palachu, naučiće je iz filma?
(Dvadesetogodišnji student Jan Palach se 16. januara 1969. godine zapalio u Pragu u znak protesta zbog invaziju na Čehoslovačku iz avgusta 1968. koju su izvršile trupe Varšavskog pakta. Podlegao je opekotinama tri dana kasnije. Op.red.)
Lošak: Siguran sam u to. Uvjeren sam u to. Takve žrtve, herojska djela tih razmjera ne mogu biti uzaludna. Apsolutno sam siguran da to nije protraćena žrtva i da će Aleksej zauvijek ostati zapamćen u istoriji Rusije kao herojska figura, koja će, naravno, sama imati svoju mitologiju. U onome što će naši unuci čitati o Alekseju jedva da ćemo moći da ga prepoznamo.
Uvijek postoji nekoliko takvih figura u istoriji. Ništa slično nisam sreo u svom životu, takav nivo samožrtvovanja.
RSE: Nivo.
Lošak: Da, ali i mi smo naravno imalo našeg Jana Palacha. Irinu Slavinu (ruska novinarka) koja se zapalila u Nižnji Novogorodu (2020.) preko puta policijske stanice.
(Prije samospaljivanja Slavina je na Facebooku napisala: "Krivite Rusku Federaciju za moju smrt." Dan ranije, napisala je da je policija pretražila njen stan pokušavajući da nađe dokaze koji je povezuju sa grupom Otvorena Rusija, i konfiskovala je njen telefon i kompjutere. Op. red.)
Ni ona to nije uzalud napravila. Potpuno sam siguran u to. Ko je se danas sjeća? To je bilo samo prije nekoliko godina, prije rata u Ukrajini... Ona će takođe biti na panteonu heroja koji su otvoreno ustali protiv zla.
Naravno, Aleksej i ono šta je on napravio, i način na koji je umro, sve će to kasnije inspirisati ljude, jer svakome treba svijetli primjer, svakome trebaju ovakvi mitovi. Aleksej je već postao takav mit. Već mogu da vidim kako ljudi koji ga nisu cijenili dok je bio živ, i negiralno malo toga dobrog sam čuo od njih o Navaljnom, sada pišu: "Ali, Navaljni to ne bi rekao" ili "Navaljni to ne bi uradio".
Njegova krila su već narasla; on se već uzdigao iznad ove nesretne Rusije i uvijek će od sada biti tu. To je zapravo dobro, jer morate u nešto vjerovati.
RSE: Nakon smrti Navaljnog pojavila se diskusija u ruskoj zajednici među emigrantima. Čini mi se da je podstrek bio manifest Šure Burtina na Meduzi da se neće desiti "lijepa Rusija budućnosti" i da je nada u nekakvu dobru budućnost štetna.
Jedna od protagonista vašeg filma, Violeta, takođe govori o tome kako ne osjeća radost, da ne može da kaže da živi, ona samo postoji. Mislite li da zaista treba da vjerujete u takve priče?
Lošak: Vjerovati u šta?
RSE: Rekli ste da Aleksejeva žrtva nije bila uzaludna, ali mi se čini da za veliki broj ljudi to ne izgleda tako.
Lošak: Da je sve uzaludno, da zlo pobjeđuje dobro i da je uvijek tako bilo u Risiji? Uvijek je bilo tako. Ali čini mi se da sve ima svoje vrijeme. Čai i ako pogledamo istoriju Rusije, zlo je uvijek pobjeđivalo dobro, ali je takođe bilo trenutaka kada je dobro imalo šansu.
Uvek je bilo odmrzavanja, nazadovanja ka demokratizaciji i oslobađanja od okova kojima država uvijek zapliće ljude u Rusiji. Uvijek smo imali ovu šansu; jednostavno to nikada nismo iskoristili.
Sa Aleksejem je postojala ova šansa; on nam je tu šansu davao tokom cijelog svog političkog života, počev od 2017. godine, ali ovaj naš liberalni sloj, da tako kažem, je jednostavno na sve to gledao sa radoznalošću TV gledaoca, ništa više.
Onda se on vratio. Vratio se (u Rusiju iz Njemačke u januaru 2021. nakon liječenja zbog trovanja) shvatajući da će najvjerovatnije biti zatvoren. Ali nam je ponovo dao tu šansu, i sve je izgledalo kao da je montirano. Vratio se, njegov dokumentarac Putinova palata je objavljen, gledalo ga je 100 miliona ljudi. Onda je bilo okupljanja, došlo je uobičajenih 20.000 do 40.000 ljudi.
Protraćili smo šansu koju nam je dao Navaljni.
Zaista vjerujem da ćemo u nekom trenutku shvatiti koliko je važno učestvovati u politici, koliko je važno biti građanin, a ne biti samo stanovnik države.
Jedan od učesnika prvog dijela dokumentarca 2017. mi je rekao, neću reći njegovo ime jer je on u Rusiji, ali on je bio na Maidanu, pukim slučajem se našao tamo, "Kada je 10.000 ljudi izašlo, ništa se nije desio. Ali kada je milion ljudi izašlo, ne možeš da ne uradiš ništa".
Zato ja beskrajno poštujem Navaljnog, zbog činjenice da je on uradio sve što je mogao, i više od toga, da nam da tu šansu. A mi smo je propustili. Nadam se da će to jednog dana postati očigledno. Vidite, ono što se sada dešava u Rusiji ne može vječno da traje.
RSE: Zašto?
Lošak: Zato jer se protivi zdravom razumu. Ide protiv protoka vremena. To je pokušaj da se vrijeme vrati unazad, da se zaokrene...
Generalno, istorija je ciklična. Sada je jedan trenutak krize u kojem se našla zapadna civilizacija. Vidimo nevjerovatne podjele među zapadnim zemljama. Ne sjećam se da je tako bilo prije. To je takođe neki novi znak vremena. Ali, bez obzira, zapadne civilizacije su prošle kroz mnoge krize, i njihova snaga je da su one demokratične i zahvaljujući otvorenosti, one ih prevazilaze, prerade ih i dođu na novi nivo.
Ali Rusija to ne radi. Rusija nas jednostavno goni u neku vrstu srednjeg vijeka. Retorika koja je sada jako prisutna je o "svetom ratu", o odbrani tradicionalnih vrijednosti. Sve se svodi na homofobiju, zapravo.
To je jedino što su našli kao strašilo oko kojeg su izgradili cijelu ovu strukturu o "svetom ratu" ruskog svijeta sa zapadnom civilizacijom, koja je satanska, jer gej osobe mogu otvoreno da se drže za ruke i priznaju svoje brakove. To su besmislice.
Za ovu generaciju, o kojoj sam snimao 2017. godine, uopšte nije bilo pitanja homofobije. Oni su već odrasli u ovom prekograničnom svijetu interneta. Vidjeli su da je to normalno. Svi ljudi tako žive i srećni su.
Pratim iranske opozicione kanale na ruskom jeziku. Iznenađujuće je koliko toga ima. Samo što ovi djedovi tamo izgledaju šarenije. Naši su u sekularnim plavim sakoima, a u Iranu su bradati u kućnim ogrtačima. Ali sve je isto. Ljudi žele da žive slobodno; žele da budu srećni. Nemoguće je biti srećan kada je sve zabranjeno.
Nemoguće je držati ove zabrane cio život jer se u cijelom svijetu odvija obrnuti proces. Ljudi idu putem sticanja sve veće slobode, jer je tako ugodnije živjeti, a pritom poštovati slobodu drugih...
Ali u bilo kom trenutku ruska država može da izvrši invaziju vašeg života i kaže vam kako treba da se ponašate, da se oblačite. Nemate ništa. Sve im dugujete iz nekog razloga, ali oni vama ne duguju ništa.
Ovo je tako stari patrijarhalni model svjetskog poretka. Ako sve ovo posmatrate šire, ja to vidim kao bunt protiv patrijarhata. A ovo što se dešava u Rusiji je agonija patrijarhata. U Rusiji su jaki uvijek u pravu.
Na pitanje "Koja je snaga?", odgovaram da u Rusiji postoji snaga u snazi. Ni u kakvoj istini. Ovo je besmislica. Šta je istina? Istina je bila na Aleksejevoj strani. A gdje je on? Siguran sam da ovi starci postaju oronuli. Vrijeme će ih jednostavno ubiti, jer vrijeme nije na njihovoj strani. I u jednom trenutku će jednostavno prestati da budu jaki, a onda će biti gotovi.
Došavši na grob Jana Palaha (u Pragu), Oleg priča priču o tome šta se dogodilo 1969. A 1989. počela je Baršunasta revolucija (u Čehoslovačkoj) kada su ljudi dolazili na njegov grob. Da, morali smo da čekamo 20 godina da ovo ime i ovaj podvig postane impuls i počne da radi. Ali sada, čini mi se, vrijeme brže protiče. Volio bih da vjerujem da nećemo morati da čekamo još 20 godina.
RSE: Kada ste putem Facebooka pozvali ljude na premijeru u Tel Avivu, napisali ste: "Ne želim vam ugodno gledanje. To bi bilo licemjerno s moje strane".
Kao neko ko je film pogledao dva puta, mogu da kažem da je zaista težak za gledanje. Kakvom efektu se vi, kao autor, nadate?
Lošak: Zbog onoga šta se desilo tokom snimanja, nisam ja u scenariju napisao o smrti Navaljnog, prestao sam da razmišljam za koga radim film. To je samo film u kojem ima dosta moje lične boli. Uradio sam to kako bih pokušao da se odvojim od tog bola. To je kao psihoterapija; morate da prođete kroz to i proživite kako biste krenuli dalje...
Navaljni je bio važan za toliko mnogo ljudi. To je mnogo veća brojka od one koju smo mogli da zamislimo. Ima i važnost i vrijednost. Ipak, njegovo prisustvo u Rusiji, čak i u zatvoru u ovom političkom okruženju bilo je potpuno neizmjerljivo. Samo još ne shvatamo koliko je važno. I razumjećemo postepeno sve više i više. Ovaj film je vjerovatno za te ljude.
RSE: Napisali ste veliki post na Facebooku o Alekseju i rekli da vam nedostaje, i da to ne prestaje. I na kraju kažete da je malodušnost smrtni grijeh, da je Rusija strašna bajka sa lošim završetkom. Kažete da je vjera iracionalna stvar. Da li želite da se vratite u Rusiju?
Lošak: Naravno, želim da se vratim u Rusiju sada... ako Putin umre, onda, naravno, vratiću se...
Čujte, to je naša domovina. Normalno je da želiš da živiš u svojoj domovini sa svojim narodom. Pretvorili su nas u neke nacionalne izdajnike, iako su oni nacionalni izdajnici. Ali i sami smo počeli da se navikavamo na to, osjećajući da smo nekako drugačiji, što znači da tu ne pripadamo, da ovo nije naša domovina.
Ali, do vraga, ovo je naša domovina, tu su naši korijeni, tu je sve naše. Zašto ne bismo željeli da se vratimo? Normalno je da želite da se vratite i želite da živite u drugačijoj zemlji. Odnosno, da želite promjene u svojoj zemlji, koja se jednostavno pretvorila u đavolji pakao, koja čitavom svijetu prijeti nuklearnom katastrofom i radi na tome da cio svijet rascijepi i gurne u neku vrstu ponora i haosa.
Šta je zapadna civilizacija? Ako govorimo o evropskim vrijednostima, to je demokratija, to su ljudska prava, to je sloboda, to su normalne stvari. To je norma. A oni su normu proglasili za zlo. Ko su oni zapravo? To je neka vrsta ludila koja će se okončati bilo u nuklearnoj apokalipsi ili u činjenici da će oni u jednom trenutku jednostavno umrijeti, kako se generalno dešava sa negativcima kroz istoriju. U jednom trnutku, oni jednostavno umru, i svijet slobodno diše dok se ne rodi novi.
RSE: U jednom intervjuu ste rekli da želite da snimite film u ukrajinskom gradu Odesi, koji je važno mjesto za vas. Da li ste mislili na film koji je manje težak od ovog koji ste napravili za Current Time? Nešto sasvim drugačije?
Lošak: Zaista to želim. Jako sam umoran od politike, od Putina, te kreature, tok beznačajnog pokvarenjaka koji nas stalno prisiljava da ga pratimo. Onda svi pišemo o tome, snimamo i reagujemo sa užasom. Prisiljeni smo na to jer reagujemo na zlostavljanje, konstantno nasilje nad nama, jer nas ta osoba ismijava.
Želim da snimim film o nečem više metafizičkom. Sa nadom, sa vjerom, sa ljubavlju. Nedostaje mnogo ljubavi.
Facebook Forum