Piše: Kollen Post

Ispaljene granate tri kilometra od ruske granice i artiljerijska paljba tutnjale su iznad sela Kozača Lopan sa sjevera i juga svakih 10 minuta ili manje sredinom maja, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Centralne zgrade su se rušile, mnoge od njih sravnjene su sa zemljom. Većina domova imala je očigledne ožiljke od granatiranja, a gotovo sve su bile napuštene pred nadolazećim ruskim napretkom preko sjevernog ruba regije Harkiv.

Jedan od njih, još uvijek okupiran, bio je okružen s dva vrta gotovo nadrealne ljepote u pozadini rata i razaranja. Grančice lavande i široki listovi hosti izranjali su usred urednih malih živih ograda i kipića.

Međutim, cvijeće je u lošem stanju, rekla je Tetjana, koja tamo živi sa suprugom i odraslom kćerkom.

"Sve rakete, one su izbacile atmosferu iz ravnoteže", rekla je: Kasni mraz odnio je pupoljke trešnje i vinovu lozu. I usprkos stalnom naoblačenom nebu, prave kiše nije bilo.

Tetjana, koja u junu puni 87 godina, sjeća se zemlje koja je na sličan način patila pod nacističkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, dok je ona bila dijete.

"Ista stvar se desila u tom ratu", rekla je ona. "Proživjela sam taj rat. Nije bilo ni kapi kiše, bila je suša i bile su iste pukotine u zemlji, baš kao i ove."

Prije dvije sedmice, Rusija je otvorila novi front u ratu protiv Ukrajine, šaljući trupe preko sjeverne granice regije Harkiv, napadajući sa kopna i iz zraka gradove i mjesta blizu granice.

Tetjana je cijeli život živjela u Kozači Lopanu. Sada, znakovi širom grada ukazuju na potrebnu evakuaciju, ali ona, njen 93-godišnji suprug i njihova kćerka Nataša ne žele da odu.

Ujutro 17. maja probudili su se i izašli iz vlažnog podruma u kojem spavaju, odvojeni od glavne kuće i relativno sigurni pod zemljom, da bi se našli okruženi dimom.

"Polja iza su se zapalila. Mislili smo da je i naša kuća konačno izgorjela. Hvala Bogu (vatra) se sama ugasila", rekla je Tetjana.

"Rusija pokušava da od ovoga napravi sivu zonu tako da svi idu u Harkiv", rekla je Nataša, misleći na regionalnu prijestolnicu nekoliko desetina kilometara južno, koja je i sama pogođena ruskim raketnim i dron napadima. Ona je izbrojala do 60 pogodaka u selu u jednom danu, rekla je.

Zadnji povrtnjak bio je posut gelerima iz velike štale koja je pogođena bombom u februaru. Oštećeni ostaci tri kamiona koja su se nalazila unutar konstrukcije izloženi su stihiji, a Nataša je istakla "željezno lišće", dijelove uništene zgrade i zidova bašte koje visi sa drveća. U međuvremenu, jagode su sazrijevale.

"A ovo su krompiri. Još uvijek su ovdje, sve dok ih krompirova zlatica ne proždere", rekla je Nataša. To je igra riječi: crno-narandžaste pruge na oklopu bube podsjećaju na vrpcu Svetog Đorđa, ratobornog ruskog simbola, koji je ime insekta pretvorio u pejorativ za proruske separatiste i osumnjičene kolaboracioniste.

Nakon što se prošle sedmice probudila usred dima, porodica je našla nekoga da odnese veći dio njihove imovine u stan u Harkivu. Međutim, ne žele da se presele tamo jer se stan nalazi na osmom spratu zgrade sa malo zaštite od dronova, klizećih bombi ili, ako ruske snage budu napredovale dalje, artiljerije koja bi mogla da dođe u domet grada.

"Zbog toga smo na raskrsnici", rekla je Tetjana. "Ne znamo šta da radimo."

Svoju imovinu su poslali u slučaju obavezne evakuacije, jer u mnogim slučajevima ljudima kojima je naređeno da se evakuišu kažu da uzmu samo službena dokumenta a sve ostalo ostave.

Za sada, porodica živi u mraku i snalazi se sa vlastitim proizvodima, kao i kutijama konzervirane hrane iz Svjetskog programa za hranu. Oni se ne usuđuju ići izvan zidova koji opasuju njihov dom, bašte i gomilu šupa, pomoćnih kuća i umivaonika, kao i rezervoara za vodu koji je probušen u eksploziji.

Niz ulicu, Mikola je pokazao na svježe kratere od granata koje su pogodile njegovo dvorište nekoliko dana ranije. "Udarili su usred bijela dana", rekao je.

Dvostruki amputirac, Mikola ove godine nije zasadio ništa u svojoj bašti. Njegova invalidska kolica štitila su žutookog mačka po imenu Timuka, koji se lecnuo kada su u daljini odjeknule eksplozije.

"Kad odnekud pucaju, on više ni ne zna gdje da se sakrije", rekao je Mikola.

Mnogi od njihovih komšija, kao i ljudi iz drugih sela u oblasti Harkiva, potisnuti su ruskim napredovanjem. Otkako su pokrenule prekograničnu ofanzivu 10. maja, ruske snage zauzele su dva dijela teritorije na ukrajinskoj strani granice istočno od Kozače Lopana. Oni pokušavaju da zauzmu Vovčansk, grad sa 17.000 stanovnika prije invazije, i uništili su veliki dio teritorije intenzivnim bombardovanjem.

Napredoavnje Rusa u toj oblasti je usporeno nakon početnog proboja. Ukrajinska vojska je 24. maja saopštila da su njene snage "zaustavile ruske trupe u sektoru Harkiva i da provode kontraofanzivne akcije".

Oleg Sinjehubov, guverner Harkivske oblasti, napisao je na Facebooku da je više od 11.000 ljudi evakuisano širom regije do 24. maja.

Novoraseljeni uglavnom odlaze u Harkiv, uprkos opasnosti u gradu udaljenom 30 kilometara od ruske granice, kalkulišu sa mogućnosti da se dalje udalje od fronta. Većina onih koji su ostali su starije osobe, sa ograničenim izgledima da u novom gradu počnu život iznova.

Nina, penzionerka, evakuisana je iz Vilče, izvan Vovčanska. Za sada, barem, ona i njena gluha majka žive u žutoj spavaonici bivše srednje škole koja je pretvorena u centar za raseljena lica u Harkivu, kojom upravljaju IRC (International Rescue Committee) i UN.

Oni osiguravaju sve što je njoj i njenoj majci potrebno, rekla je Nina, ali par ostaje u limbu. Nakon otprilike sedmicu dana u domu, našla je stan u gradu.

"Mada ne znam kako ću tamo živjeti", rekla je. "Nisam navikla na takav život. Moram da budem u svojoj bašti, da okopavam, sa cvijećem okolo."

Nije to bio prvi put da je Nina iščupana iz korijena zbog katastrofe: mnogi stanovnici Vilče tamo su preseljeni iz svojih domova u blizini nuklearne elektrane u Černobilu 1986. godine.

Po povratku u Kozaču Lopan, postoji još nešto zbog čega Nataša ne želi da ode: njeni kućni ljubimci i lutalice o kojima se brine.

Kada se začuje posebno glasna eksplozija, njeni psi se skrivaju u malim cementnim cilindrima koji im služe kao kućice u dvorištu.

Ona preuzima na sebe da hrani pse čiji su vlasnici evakuisani kada se pojave na njenoj kapiji, uključujući i štene krzna boje čokolade koje se, kaže, boji stranaca.

"Oni su moji, dragi", rekla je Nataša. "Kako mogu otići i ostaviti ih?"