Jednog kišnog poslijepodneva 1891., pet godina prije nego što će biti okrunjen za ruskoga cara, Nikolaj Romanov vozio se rikšom ulicama Otsua u Japanu, kada je jedan od policajaca zaduženih za čuvanje carevića, krenuo na njega sabljom.

Napadač je dvaput zarezao 22-godišnjeg Romanova po glavi prije nego što je oboren na tlo.

Reakcija Japana na pokušaj atentata bila je duboko kajanje. Ponuđene su ostavke, tisuće telegrama civila poslane su ruskom izaslanstvu, a jedna djevojka se javno ubila u činu krajnje pokore.

Međutim, carevo sjećanje na to da je stajao "sam, nasred ulice" ispred gomile koja je tiho gledala dok je krvario, potaknulo je duboku mržnju prema Japancima, koje je Nikolaj nazivao "makaki".

Desetljeće nakon incidenta u Otsuu, Nikolaj II stupio je na prijestolje Rusije, a veliki sukob s Japanom činio se neizbježnim.

Uzroci neprijateljstava nisu bili povezani s napadom mačem, ali ožiljci na njegovom tjemenu i glavobolje od kojih je car patio, nisu mogli spriječili nadolazeći rat.

Nakon stoljeća izolacije, Japan je u kasnim 1800-im godinama bio zemlja koja se brzo modernizirala, a vojna sila bila u usponu.

Porazio je kinesku vojsku u sukobu oko Koreje i preuzeo teritorij uključujući poluotok Liaotung, dio kopna zapadno od Koreje s značajnom pomorskom lukom.

Međutim, Rusija, Francuska i Njemačka, zabrinute zbog rastućeg utjecaja Japana u regiji, snažno su naoružale Tokio da vrati strateški ključni poluotok Kini.

Primopredaja otoka za Japan je bio čin poniženja. To je bilo vrijeme kada će Sankt Peterburg od Kine zakupiti poluotok Liaotung i njegovu luku Port Arthur na 25 godina.

Ruski ratni brodovi ubrzo su pristali u azijskoj luci, a transsibirska željeznica je produžena niz poluotok, što znači da su vojnici i materijal mogli stići iz Sankt Petersburga u Port Arthur za samo nekoliko dana.

Tada se ruski car suočavao s nezadovoljnim stanovništvom. Jedan od savjetnika ga je upozorio je da "za zadržavanje revolucije trebamo mali, pobjednički rat."

Takav je sukob mogao okupiti Ruse oko autokracije i osvojiti dovoljno zemlje i resursa za potencijalno ublažavanje teške ekonomske situacije u Rusiji.

Japansko društvo bilo je ogorčeno zbog gubitka poluotoka Liaotung, koji se u zemlji smatrao pravim ratnim plijenom. No, Tokio nije imao izbora nego prihvatiti diktat.

Japan nije imao šanse pobijediti u bilo kakvom potencijalnom sukobu s udruženim silama Rusije, Francuske i Njemačke.

Međutim, Japan je ubrzo dobio svoju kartu za izlaz u obliku složenog ugovora s Velikom Britanijom.

Anglo-japanski savez iz 1902. obvezao je svaku zemlju da brani drugu ako je napadnu dvije ili više drugih zemalja.

Ako bi izbio rat između Rusije i Japana, a druga država stala na stranu cara, Velika Britanija bi bila primorana ući u bitku i to na strani Japana.

Japan je, ohrabren sporazumom, počeo potajno planirati rat, ulažući novac u vojne pripreme.

Kasno u noći 8. veljače 1904., japanska mornarička flota pokrenula je pritajeni torpedni napad na rusku Prvu pacifičku eskadrilu unutar Port Arthura. Tri sata kasnije, Japan je objavio rat.

Unatoč šteti na floti u Port Arthuru, Sankt Peterburg je vjerovao da će rat završiti.

Ruski poručnik je primijetio da pomorska snaga njegove zemlje u azijskim vodama znači da "lako ćemo pobijediti ne samo japansku nego i bilo koju kombiniranu anglo-japansku flotu ako se Britanci odluče umiješati."

Ruski pisac Lav Tolstoj s užasom je reagirao na vijest o sukobu.

"Opet rat. Opet patnje, nikome nepotrebne, krajnje nepotrebne", napisao je. "Opet sveopće zaglupljivanje i brutalizacija ljudi."

Japan je 8. veljače upozorio brodove iz nekoliko zemalja u neutralnoj luci Chemulpo, današnjem Incheonu, da se "drže podalje", obećavajući da će dva ruska broda u luci biti meta već sljedećeg popodneva.

Ruski brodovi odlučili su isploviti na otvoreno more kako bi se suočili s japanskom flotom koja ih je čekala, uz navijanje, kako se prisjetio jedan svjedok – "oko 400 britanskih časnika i ljudi, koji su ih jako žalili i divili se njihovoj hrabrosti u borbi".

Borba je završila brojčano nadjačanim ruskim brodovima.

Jednog maglovitog jutra u travnju 1904., tri bojna broda predvođena ruskim admiralom Stepanom Makarovim, isplovila su kako bi se sukobila s japanskim brodovima koji su kružili u blizini Port Arthura.

To je bila zamka. Nekoliko drugih japanskih brodova u zasjedi pridružilo se borbi.

Kada je Makarov pokušao pobjeći natrag u luku, njegov brod, Petropavlovsk, naletio je na minu. On i gotovo 700 drugih ljudi potonuli su s brodom.

Makarovljeva zamjena bio je admiral Wilgelm Vitgeft, koji je u kolovozu iste godine uplovio u bitku i poginuo kada su japanske granate pogodile njegov brod.

Sankt Peterburg, zapanjen nizom poraza, preostalim ruskim pomorskim snagama je naredio sedmomjesečno putovanje od Baltičkog mora, oko pola svijeta, do voda ispred Koreje.

"Žrtvujte flotu ako bude potrebno", rekao ruski admiral Zinovi Rožestvenski o pomorskoj misiji dugoj 33.000 kilometara. "Ali, istodobno, zadajte smrtonosni udarac japanskoj pomorskoj moći."

Na kopnu su uslijedili novi defenzivni neuspjesi Rusije, dijelom zbog učinkovite japanske upotrebe nove tehnologije mitraljeza, kao i gotovo samoubilačke hrabrosti japanskih vojnika.

Japanski car je podsjećao vojnike da je "dužnost teža od planine... dok je smrt lakša od pera".

Rusi koji su pokušavali zadržati zemlju koju su zauzeli suočili su se sa zastrašujućim napadima na utvrđene položaje. Japanci su ovu taktiku nazivali napadima "ljudskim mecima".

Takva taktika pokazala se učinkovitom, ali je bila nevjerojatno skupa za Japan. U jednom napadu na ruske položaje oko 4.000 japanskih vojnika bilo je dnevno ubijeno.

Japanci su opkolili Port Arthur, pokupivši preostale zarobljene ruske brodove sa položaja u brdima oko luke. Dana 2. januara 1905., ruske snage su se predale Japancima u Port Arthuru.

Novi problemi pojavili su se u ruskoj palati. U januaru 1905. prosvjedi su izbili u Sankt Peterburgu zbog katastrofalnog rata i nestašica koje je on uzrokovao u Rusiji.

Dana 22. siječnja, tisuće prosvjednika približile su se Zimskom dvorcu u središtu Sankt Peterburga. Vojska je otvorila vatru na prosvjednike, ubivši najmanje 96 ljudi.

U vrijeme kada su umorne posade Baltičke flote konačno stigle u azijske vode, Japanci su imali potpunu kontrolu nad kopnom i morem.

Admiral Rožestvenski telegramom je obavijestio Sankt Peterburg da, s obzirom na okolnosti, "nema ni najmanji izgled da ponovno uspostavi kontrolu nad morem sa snagama pod mojim zapovijedima".

Ubrzo se pokazalo da je Rožestvenski bio u pravu. Dok je pokušavao proći kroz ratnu zonu do sigurnosti ruske luke Vladivostok, njegovu flotu primijetili su japanski promatrači i napali je.

U nečemu što je postalo poznato kao bitka kod Tsushime, gotovo sva preostala ruska mornarička plovila su ili potopljena ili predana Japancima.

Oko 5.800 ruskih mornara je ubijeno ili ranjeno.

U rujnu 1905., Rusija i Japan potpisali su mirovni sporazum koji je od Rusije zahtijevao da prizna Koreju kao dio japanske "sfere utjecaja" i odustane od zakupa Port Arthura.

Japanci nisu uspjeli dobiti predviđenu odštetu, ali su nakon odlučujuće pobjede u ratu naširoko nazivani jednom od "velikih sila".

Unutar Rusije, poraz je bio glavni čimbenik u revoluciji 1905. koja je ohrabrila mnoge ruske radikalne lijeve pokrete, uključujući boljševike, koje je predvodio revolucionarni marksist Vladimir Lenjin.

Godine 1904., Lenjin je reagirao na rat riječima od kojih se ledi krv u žilama.

"Oni koji siju vjetar, žet će vihor!" napisao je.

Preveo: Zvjezdan Živković