Piše: Vazha Tavberidze
Profesor Peter Roberts je viši saradnik na Royal United Services Institute (RUSI) sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji se bavi pitanjima odbrane i sigurnosti. Njegovo istraživanje fokusira se na savremene sukobe i način na koji se vode ratovi. U intervjuu za Gruzijski servis Radija Slobodna Evropa (RSE), Roberts kaže da način borbe koji danas preferira Zapad, golema nadmoćna sila namijenjena postizanju brze pobjede, ne funkcioniše u Ukrajini gdje je vojska Kijeva zaglavljena u ratu iscrpljivanja s ruskim snagama.
Ruski predsjednik Vladimir Putin igra na kartu sukoba koji bi mogao potrajati godinama, kaže Roberts, i "nadživjeti raspon fokusa pažnje Zapada". Za Ukrajinu, čiji su borci "vještiji", prema Robertsu, mnogo će zavisiti od sposobnosti zemlje da pojača vlastitu vojnu proizvodnju, u čemu će njeni zapadni partneri igrati ulogu.
RSE: Kako je tekla evolucija pristupa Zapada od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022? Kakve lekcije su naučene?
Peter Roberts: To je zanimljivo pitanje. Zapadni način ratovanja je koncept koji su mnogi smatrali ustaljenim, da se radi o manevrima, da se radi o ratovanju ekspedicijama, o visokoj tehnologiji, da se radi o brzini i tempu, vazdušnoj moći i preciznosti. I mislim da je to ideja koja je preovladavala u većini zapadnih sila vjerovatno od 1980-ih. Ali ako se osvrnemo na 2003, 2004, to je vjerovatno bio vrhunac i kraj tog koncepta.
Nakon toga je došao niz vrlo teških angažmana za Zapad, niz lekcija koje su mogli, trebali, možda neki od njih i naučili, o ideji da manevar, vrijeme i brzina ne funkcionišu nužno na taj način, naročito dugotrajne kampanje koje su prošli tokom 20 godina u Iraku i Afganistanu.
Mislim da je rat u Ukrajini doveo do povratka na konvencionalno ratovanje koje je, u neku ruku, uveliko zaboravljeno nakon Koreje i Vijetnama: dugotrajne, ogorčene borbe.
Ideja da bi moglo brzo da se odigra bila je vrlo selektivan pristup Zapada koji je rekao: Hej, možemo učiniti da se ratovi odvijaju brzo i s dobrim završetkom. A Ukrajina je potaknula mnoge zapadne saveznike i njihove vojske da kažu: Oh, moramo se vratiti na industrijalizovanu skalu spremnosti i priprema, obuke ljudstva, sposobnosti.
I ne zaboravite, dio tog konvencionalnog oružja su mnogi na Zapadu željeli da žrtvuju, kako bi mogli ulagati u kibernetički prostor i svu tu novu tehnologiju za koju se mislilo da će pobjeđivati u bitkama, ali to nije uspjelo.
RSE: Znači li to da je stara izreka da će se momci vratiti kući do Božića, danas dalje od istine više nego ikad?
Roberts: Jeste. Mislim da zapadne vojske imaju dilemu jer su one opremljene i pripremljene na kratku borbu, oštre ratove, ratove visoke tehnologije. Oni se takođe suočavaju sa dilemom da to nije način na koji se neprijatelj bori. Mislim da je činjenica da neprijatelj ima svoj pristup stvarima, uveliko zaboravljena u mentalnom vojnom sklopu Zapada.
RSE: Da li je to zato što su izgledi bili mnogo više na strani Zapada?
Roberts: Apsolutno. I, iako su izgledi uvijek bili na strani Zapada, te su se lekcije mogle vidjeti i u Iraku i Afganistanu.
U Afganistanu ste imali alijansu koja nije imala premca u istoriji u smislu vojne sposobnosti, koja je imala mnogo više snage od ostatka svijeta, koji su imali obavještajne kapacitete i analitiku, koji su vladali vazdušnim prostom i imali najsofisticiraniju tehnologiju generacijama... a ipak su bili pobijeđeni. I potukle su ih snage od 5.000 do 10.000 boraca, koji su jahali uokolo na konjima, pravili bombe u kolibama od blata i borili se oružjem iz Drugog svjetskog rata.
Tako da, ta ideja da zapadnjački način ratovanja, kako su ga zamišljali 30 godina, može da prevlada i da će i dalje biti uspješna, bila je pogrešna i problematična. A ipak je malo ljudi to prihvatalo. Bilo je mnogo poricanja, i još ima poricanja.
Usprkos svim najavama nakon Ukrajine da će se Njemačka ponovno naoružati, da će Ujedinjeno Kraljevstvo uložiti više novca, vidite da je vrlo malo država koje to ispunjavaju. Poljska možda; Švedska; nekoliko nordijskih država, svakako baltičkih država; ali vrlo malo velikih evropskih vojnih sila: Velika Britanija, Francuska i Njemačka, bile su u skladu s političkom retorikom odmah nakon Ukrajine.
I mislim da u tome leži jedan od ključnih problema: čini se da ne mogu uvjeriti svoje stanovništvo ili sebe da se nalaze u situaciji kada su stvarno potrebna ulaganja.
RSE: Hvaljeni manevar kombinovanog naoružanja, način na koji je Zapad krenuo u kasnijim ratovima, prije kontraofanzive naširoko je zagovaran i smatralo se da je Ukrajina trebala to da postigne na bojnom polju. Da može, onda bi uslijedio uspjeh.
Malo smo toga vidjeli i, zapravo, vrhovni komandir ukrajinskih oružanih snaga, general Valerij Zalužnij, istaknuo je to u nedavnom intervjuu za The Economist i priznao da je rat na mrtvoj tački. Zašto?
Roberts: Manevar kombinovanog oružja je jedini način ratovanja, je li tako? On, dakle spaja, umjesto da se razdvojeno bore pješadija ili samo artiljerija - borite se sa svim oružjem zajedno: inženjerijom, artiljerijom, pješadijom, plus vazdušne snage, plus inicijative za udare dugog dometa.
Razlika je, mislim, u tome što je Zapad očekivao da će koristiti mnogo više manevara; premještati snage po bojnom polju za napad na protivnikovu volju i borbenu koheziju. Ukrajina je to učinila u nekoliko navrata. Ukrajinski glavni štab je napravio briljantan posao napadajući rusku komandu i kontrolu. Obavili su izvrstan posao prekidanja linija logistike i napada na njihove teritorije duboko iza linije fronta. I tu smo vidjeli uspjeh u protivofanzivi krajem prošle godine.
Ali, i to je realost, problem je da to traži vrlo dobro razumijevanje neprijatelja, koje Ukrajina ima, međutim, nisam siguran da to shvata i ostatak Zapada.
A drugo, geomertija, geografija zemlje koja dozvoljava da to radite. Sada, dok su linije ratišta u Ukrajini izuzetno duge, znate, stotine, hiljade kilometara, realnost je da to nije vrsta terena koje vam dozvoljava da koristite takve ratne manevre, da probijate čeličnom pesnicom i tako ostvarujete velike dobitke.
Planine, rijeke, krajolik, vremenski uslovi, poljane, usjevi, živice, sve onemogućava takav manevar. A tu je i činjenica da je Rusija obavila jako dobar posao, i to ne možete poreći, napravila je jako dobar posao izgradnje odbrambenih linija koje sprječavaju proboj, što znači da se vi sada borite za zemlju kao što je general Zalužnij rekao, 91 metar odjednom. To je povratak na nekakva kretanja iz Prvog svjetskog rata koja idu tamo-amo.
To ne znači da se ne može postići napredak, da se protivnik ne može pobijediti. To samo znači da se vraćamo u vrijeme koje Zapad ne voli, a to je dug, spor, težak period rata pun smrti i razaranja sa krvavim ratištima koja zaista stvaraju neprijatne uslove za borbu, ako uslovi za borbu ikada mogu biti prijatni, je li tako?
Ali mnogim sa Zapada je teško da konceptualno promijene stav. Oni žele jedan udarac oklopnom pesnicom i proboj linija, širenje i poraz Rusije. To je veoma tradicinalan zapadni pristup. Samo ne vidim način da se to ostvari, da se to dogodi upravo sada.
RSE: Vidio sam da se to opisuje kao hollywoodski način ratovanja. Koliko je to približan opis?
Roberts: Pa, Hollywood ga je popularisao. Mislim da postoji romantizovana predstava da je to nešto šta se može desiti na ratištu.
Realnost je da se može desiti i da se dešavalo na ratištu. Nijemci su to vrlo dobro koristit u blitzkriegu ("brzi rat" tokom Drugog svjetskog rata). Na isti način Amerikanci su to vrlo dobro koristili tokom Drugog svjetskog rata, i sve do 2003.
Hoću reći, ima mnogo primjera gdje to funkcioniše, ali zavisi od brojnih stvari kako bi bilo djelotvorno. A ratište u Ukrajini nema krajolik, geografiju, topografiju, tu geometriju koja dozvoljava da se vodi takva vrsta ratovanja.
Tako da, mislim da je bilo očekivanja za hollywoodski način ratovanja, brza pobjeda koja se koristi ovom metodologijom. Mislim da kontekst ovog rata to nije dozvolio iz mnogo razloga. Ali prvi razlog je geografija. Ukrajinski Glavni štab je bio vrlo jasan u vezi s tim. Oni su bili pod ogromnim pritiskom, ne samo od strane njihovih političara i društva, što je bilo očekivano, već takođe i od strane Zapada, zapadnih vlada i generala, da naprave neku vrstu nevjerovatnog proboja, kao da je to odjednom bilo moguće.
Ključna stvar je da se kontekst svake bitke u koju ulazite razlikuje. Sve su različite. A, pošto se neprijatelj takođe prilagođava, same bitke su dinamične. Peti dan bitke nije isti kao prvi. Oni se veoma razlikuju jer se obje strane prilagođavaju neprijatelju, terenu na kojem su. Bojno polje se mijenja.
Dakle, doktrina bi trebalo da bude sveobuhvatan skup ideja koje vam daju fleksibilnost na nadmašite protivnika na mnogo različitih načina. Ponekad, međutim, dođete do zida, obje strane se bore na najbolji mogući način sa opremom koju imaju na raspolaganju i ne postoji ništa što će to promijeniti u kratkom roku. Tako sve ostaje na dugotrajnoj borbi i u zamrznutom sukobu ako borbe potraju dugo.
Ako pogledate Gruziju 2008., to je uglavnom zamrznuti konflikt. Rusija je izvršila invaziju, anektirala, zauzela dio njihove suverene teritorije u Južnoj Osetiji i Abhaziji i zadržala ih je u zamrznutom konfliktu. Neće vratiti teritorije, gradi vojne baze, ojačava položaje. Moramo biti jako pažljivi kako ne bismo dozvolili da se to dogodi u Ukrajini.
RSE: Šta se može reći o ruskoj kulturi ratovanja? I koje su neke od najvećih razlika u odnosu na Zapad?
Roberts: U osnovi, Glavni štab Rusije je bio zaveden zapadnim pristupom "šoka i strahopoštovanja". Tim zapadnjačkim načinom ratovanja o kojem smo govoriti. I zaista, njihov munjeviti napad ili pokušaj napada na Kijev na početku rata, bio je upravo to. Bio je to oklopni konvoj snaga uz podršku iz vazduha koji je trebalo da zauzme ključna mjesta, obezglavi vladu i efikasno smijeni režim. Ovaj pristup je dobro poznat svakome ko živi na Zapadu. Očajničku su pokušali da to ostvare a Ukrajina je odlično reagovala da ih zadrži i porazi.
Ono što je umnogome spasilo rusku ofanzivu je činjenica da je dio tog plana bio da se fiksira i drži na položajima većina ukrajinske vojske na istoku zemlje s artiljerijom i razmještanjem ruske vojske i oružja velikih razmjera. To je završilo u ratu artiljerijom, što je vrlo ruski način ratovanja: dugim, sporim, monotonim, vrlo iscrpljujućim, koji se manje oslanja na zapovijedanje i kontrolu, manje se oslanja na razmišljanje a više na samu težinu vatrene moći na masu, na uništenje, i bez razmišljanja o posljedicama. I to na mnogo načina simbolizuje ruski način ratovanja, jer je bio uspješan, ali izuzetno rasipan.
Ali slušajte, rat nikada nije efikasan, ali ruski način ratovanja je jako rastrošan. Ispaljivanje po 60.000 plotuna dnevno. To je držalo ukrajinsku vojsku u mjestu, a zatim je Rusija izvršila te goleme upade u teritoriju Ukrajine, zauzevši ogromne dijelove zemlje, ali ih je uporna ukrajinska odbrana zaustavila i briljantno je to izvela.
Teško je u istoriji zamisliti bolje izveden način na koji je bilo koja nacija polako gubila teritorije pred protivnikom i iscrpljivala ih da se održe na onoj liniji koju su zauzeli prije prve protivofanzive.
Dakle, ruski način ratovanja je dugotrajna igra. Ide se na više od pet ili 10 godina, istorijski vrlo uspješna, borba za iscrpljivanje neprijatelja. Nije bila uspješna kada je pokušala promijeniti režim, možda nije ni Zapad.
Više se radi o tome kako je (Rusija) uspjela da ih iscrpi do tačke u kojoj žele da odustanu. I to je upravo ono šta Rusija sada radi. Djeluje na infrastrukturu. Gađa naseljene centre; gađa snabdijevanje električnom energijom; udara na vodosnabdjevanje, gas. Sve ono što život tokom rata čini prihvatljivim, Rusi sada uništavaju. To je ono što napadaju dok drže liniju. Nadaju se da će tako Ukrajinu baciti na koljena.
RSE: U kombinaciji sa pokušajem da se istraje duže od Zapada i njegove otpornosti, pretpostavljam?
Roberts: Zbog toga su ruski, i možda kineski načini ratovanja bili uspješniji od zapadnih, jer imaju dugoročni pogled.
Znamo da postoji stvaran problem sa narednim predsjedničkim izborima u SAD, pogotovo ako se vrati bivši predsjednik Donald Trump. Njegov odnos sa Rusima vjerovatno bi značio mnogo manje pomoći Ukrajini. Evropljani nemaju dovoljni oružane moći, oružja za podršku, ratnih zaliha ili obim proizvodnje koji može da parira onome što je davala Amerika.
Tako da postoji stvaran problem vremenskog okvira. A zapad ima mali raspon fokusa pažnje. Količina podrške od februara do novembra 2022. se gasi. Ne vidimo kontinuitet takve podrške sada. Vidimo da Poljaci, nekada najveći saveznici Ukrajine, obustavljaju snabdijevanje zbog štrajkova kamiondžija na ukrajinskoj granici, što blokira stotine kamiona natovarenih municijom, hranom i vodom, svime što je potrebno Ukrajini da nastavi da se bori.
Postoje ogromni problemi. Vrijeme je na strani Rusije, kao što je i na strani Kine. I to je ono što Rusija razumije. Spremna je da odbaci živote, novac, mnogo stvari. Ali zna da može da izdrži duže od fokusa pažnje Zapada u političkom smislu, u društvenom smislu, i onda će na kraju moći da zauzme Ukrajinu, Gruziju i ostatak Kavkaza.
RSE: Mislite u cijelosti?
Roberts: Da, mislim da ako Putin i ruski narod budu uspješni u Ukrajini, mislim da ćemo ih vidjeti kako napreduju u Gruziji. I bilo da stvarno pripoje teritoriju ili samo postanu glavni mešetar moći širom Kavkaza, ne bi me iznenadio ni jedan od tih poteza.
RSE: S obzirom da sam Gruzijac, iznenadilo bi me da dođe do ponovnog upada Rusije u Gruziju. Bio sam malo iznenađen kada ste rekli da bi Rusija mogla da zauzme cijelu Ukrajinu.
Roberts: Mislim da će to biti tijesna situacija. Da Zapad nije toliko ometen, mislim da to ne bi bilo moguće. Ali mislim da postoji niz stvari koje idu protiv Ukrajine, koje čine ovu borbu stvarno teškom.
Prvo, potencijalni izbor Trumpa i kraj podrške SAD Ukrajini, to bi se moglo dogoditi ranije nego što želimo. Drugo, dolazi politički vremenski okvir za Zapad i njihov gubitak interesa (za Ukrajinu). Treće, mislim da sankcije Rusiji nisu bile efikasne. I ne mislim da je došlo do toga se da svjetska zajednica pobuni zbog Ukrajine.
Pogledate one koji uvode sankcije Rusiji i one koji daju oružje Ukrajini, to je ista grupa država, što je manje od 15 posto svjetske populacije. Niko sa Globalnog juga, niko iz Latinske Amerike, vrlo malo u Aziji, daju oružje Ukrajini.
Tako da samo jedna petina svijeta stoji uz Ukrajinu. Tu se ne radi o BDP-u već o populaciji, prihvatam to. Ali, mislim da, bez podrške Globalnog juga i šire međunarodne zajednice, Rusija smatra da ima zeleno svjetlo. A Moskva sebe vidi se kao mjesto gdje se sukobljava nekakva Ruska Federacija protiv NATO saveza. I mislim da Putin svakako razumije da povratak Trumpa na vlast, a siguran sam da će on učiniti sve što može da pomogne takvom razvoju situacije, ne sluti na dobro za Ukrajinu i dugoročno ide direktno na ruku Putinu.
S druge strane, morate da pogledate i Ukrajinu. Oni su bolji borci. Tehnološki su vještiji. Imaju planove za korištenje svojih tehnoloških mogućnosti na daleko sofisticiraniji način. Oni nastavljaju da ostvaruju dobitke, ne prihvataju samo liniju kontrole, i nastavljaju da guraju dalje. Sada su brojčano nadmašili Ruse sedam prema jedan na nekim mjestima. Imali su velike gubitke.
Ali oni su započeli ne samo obnovu, već su započeli masovnu proizvodnju i sada imaju dogovore s dobavljačima Western Armsa da počnu proizvodnju unutar Ukrajine. I mislim da će biti prelomno to ko može više da proizvede? A iz istorije ukrajinskog vojno-industrijskog kompleksa znamo da će, jednom kad se osposobe, biti nezaustavljivi.
Nadam da ćemo vidjeti spor, ali postepeno sve brži ritam vojnog napredovanja Ukrajine kako bi izbacila Ruse... Najbolje što Ukrajina može da učini u ovom trenutku je da radi tačno ono što radi i da nastavi da se istrajno bori. Napredak s prelaskom rijeke Dnjepar bio je odličan i pokazali su svijetu da borba nije završena. Možda to nije došlo do na naslovne strane, ali je bilo jako važno.
Facebook Forum