Ukrajinski tinejdžer prisilno prebačen u Rusiju, nakon povratka kaže da se 'svako dijete osjeća napušteno'

Piše: Marijana Sič

Ukrajinskom tinejdžeru koji je 2022. nasilno odveden iz svoje domovine i poslan u Moskvu, rođendanska želja je ispunjena prošlog mjeseca kada je vraćen u Ukrajinu i ponovno ujedinjen s porodicom, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Bogdan Jermohin odrastao je kao siroče u Mariupolju, gradu u ukrajinskoj regiji Donjeck koji je postao meta brutalne opsade u prvim nedeljama ruske invazije u februaru 2022. Kad su ruske snage preuzele kontrolu nad gradom, Jermohin je postao jedno od više od 20.000 djece za koje Ukrajina tvrdi da su ilegalno prebačeni u Rusiju od početka rata.

Proveo je oko godinu i po u hraniteljstvu protiv svoje volje u Rusiji prije nego što je 19. novembra, na dan kada je napunio 18 godina, osigurano njegovo puštanje na slobodu, nakon ukrajinske i međunarodne intervencije.

Iz svog novog doma u glavnom gradu Ukrajine, razgovarao je ovog mjeseca s Marijanom Sič iz Ukrajinskog servisa RSE o tome da je poslan iz svog rodnog grada zajedno s 31 drugim ukrajinskim djetetom. On govori o naporima Moskve da ga indoktrinira, da ga regrutuje u rusku vojsku da se bori protiv njegove domovine i o njegovoj želji da pobjegne iz Rusije.

Slijedi skraćena verzija njegovog intervjua, dijela serije tekstova koji istražujuju kako prolaze Ukrajinci čije je živote rat iščupao iz korijena.

Bogdane, sada smo u centru Kijeva. Jeste li već bili ovdje?

- Ne, nikad nisam bio ovdje. Ali ovdje je jako lijepo, na svoj način.

Posvuda oko nas izložena je uništena ruska opremu. Što osjećate, kakve su vam misli kada to gledate?

- Osjećam toplinu u duši. Osjećam da ćemo uskoro pobijediti, da naš duh nije slomljen i da smo jači nego što iko može biti.

Koliko ste dugo ostali u Mariupolju nakon početka rata?

- Oko tri mjeseca.

Što se dalje dogodilo?

- Deportovan sam u Rusiju.

Da li ste imali izbor da odete u Rusiju?

- Nisu nas posebno pitali. Nismo imali dokumenta; odnosno nismo imali pravog izbora. Bili smo suočeni sa činjenicom: "Vi odlazite." I to je bilo to. Otišli smo s nadom u najbolje, s nadom da ćemo se mi - inteligentni ljudi - nekako izvući.

Ali u svakom slučaju, bilo je sigurnije napustiti Mariupolj. Ne bismo preživjeli u Mariupolju više od nedelju dana. Već nam je ponestalo hrane.

Koliko sam shvatila, u početku ste odvedeni u Donjeck (okupirani glavni grad ukrajinske istočne regije Donjeck). Možete li objasniti kako se dogodilo da su vaši drugovi, drugovi iz škole, svi završili u Donjecku u istoj bolnici?

- To je bila sudbina. Tako je trebalo da bude.

Potom ste autobusom i avionom prevezeni u Rusiju. Smješteni ste u sanatorijum, dio grupe od 31 djeteta. Znate li gdje su sada ostali dječaci i djevojčice?

- Generalno, da, svi su u (ruskim hraniteljskim) porodicama. Ali većinu njih... nakon što smo bili u Donjecku, nakon što su prebačeni, više nisam vidio. I nisam čuo za njih.

Šta su vama i drugoj ukrajinskoj djeci rekli o Ukrajini u Rusiji?

- Mnogo toga: uključujući i to da je djecu predala (Ukrajina Rusiji).... Ima mnogo propagandnih priča o tome i mnoga djeca čak i iz moje grupe su u to vjerovala, nažalost.

Jeste li išli u školu u Rusiji?

- Da, učio sam.

Gdje ste išli u školu i s kim?

- U Možajskoj tehničkoj školi (u Moskovskoj oblasti), za automehaničare.

Da li ste sami odabrali tu profesiju?

- Moglo se birati.

Kako su se vaši kolege učenici ponašali prema vama?

- Ne toliko loše. Ali pošto ja nisam slab dječak, nisam bio izložen otvorenom vrijeđanju.

I kako su te vrijeđali?

- Po tome što sam morao da "kleknem" - po njihovim riječima - da "padnem" nazad. To sam u osnovi i uradio.

Smješteni ste u hraniteljsku porodicu Irine Rudnitske. Kako se prema vama odnosila ta porodica?

- Rekao bih da nije bilo tako loše u porodici. Irina Rudnitska, moja starateljica, pokazala je koliko je to bilo moguće, čak i na kraju, da želi samo da mogu da idem (kući).

Podržavala je, pomagala i puštala. U principu, dobra osoba. Ali, opet, ona ne bi išla protiv autoriteta (Rusije).

Koje su bile posljednje riječi koje ti je rekla na aerodromu?

- Da me voli, kao sina.

Kada ste shvatili da želite da napustite Rusiju?

- Iskreno, prvih šest mjeseci sam se povukao iz svega. Povučen sam nakon svega što se dogodilo u Mariupolju. Nisam mogao da shvatim gdje sam, ko sam. Ali kada sam napustio (Ukrajinu), shvatio sam da nisam kod kuće. Bilo mi je neprijatno.

Vidjela sam video gdje ste rekli da je svaki dan unutrašnja borba. Možete li objasniti tu borbu?

- Činjenica da se u krugu neprijatelja, takvih patriota svoje zemlje, možete okrenuti protiv sopstvene zemlje. Osjećate unutrašnju borbu.

S jedne strane, shvatate da morate govoriti (u korist svoje situacije); a s druge strane, shvatite da ne možete tako govoriti. Imaš drugu domovinu, a oni te čekaju kod kuće.

Napisali ste pjesmu o Mariupolju. O čemu je pjesma?

- Pjesma govori o mom rodnom gradu, o tome kako je lijep, kako su svi u njemu ljubazni i da ga niko nikada neće vidjeti kakav je bio – samo na fotografijama i u sjećanjima.

Koje je vaše posljednje sjećanje na Mariupolj?

- Uništen grad. Zovem ga gradom duhova jer je tamo umrlo toliko ljudi. Živio sam u jedinoj devetospratnici u cijelom kraju. Vidio sam sve eksplozije, svu vojnu opremu koja se kretala. Bilo je strašnije nego za one koji sve to nisu vidjeli.

Gdje ste se skrivali? Šta ste jeli?

- Svi su bili u podrumu. Pojeli su sve što su našli, sve što su imali - zalihe koje su ostale. Ljudi iz susjednih zgrada su tražili vodu i moj prijatelj i ja smo odlučili: Zašto ne?

Išli smo po vodu za sebe, pa zašto je ne bismo usput donijeli ljudima? Dali su nam flaše - napunili smo ih i isporučili.

Šta ste vidjeli u Mariupolju?

- Vidio sam eksplozije. Svaka druga kuća je uništena - do pola ili potpuno. U svakom dvorištu bilo je po 30 mrtvih. Sahranjeni su tamo u dvorištima.

Pričaj mi o djevojci u Mariupolju koju si držao u naručju.

- Iskreno, to je teška priča. Mogu samo reći da sam je vidio kada je vrisnula: "Upomoć!" (kada je) vidjela svoju majku mrtvu u blizini.

Držao sam je u naručju u nadi da mogu nešto učiniti. Ali shvatio sam da neću moći ništa. Pokušao sam nekako da joj sa osmjehom pokažem da će sve biti u redu. Ali ništa dobro se nije dogodilo.

Sjećate li se nečega o svojim pravim roditeljima?

- Nemam puno toga za reći o mojim pravim roditeljima. Samo imena. Bili su sa mnom do moje šeste godine. Takvi trenuci su vrlo brzo izblijedjeli iz sjećanja.

Ko je bio vaš staratelj na početku rata?

- Direktor moje škole. Otišao je, uzeo sva moja dokumenta sa sobom i oslobodio se svake odgovornosti. Mislim da je to pogrešno.

Da li su vas direktor ili uposlenici škole obavijestili kada je počeo rat?

- Ne, svi su nas napustili. Prebačeni smo na drugo mesto (u Donjeck) gdje su rekli da će doći pomoć.

Još uvijek ne znate gdje je taj direktor sada?

- Ne. Znam samo da se odrekao odgovornosti.

Šta mislite o toj osobi?

- Postoji ljutnja prema njemu, ali svi smo mi ljudi. Možda se plašio rata i pobjegao.... Mogao je bar da nam da naša dokumenta, jer bez dokumenata nisam mogao da se vratim na teritoriju koju su držali Ukrajinci. Imao sam takvu priliku. Bilo je autobusa iz Mariupolja za teritoriju Zaporožja pod kontrolom Ukrajine. Ali samo sa dokumentima.

Kako su Irina Rudnitska i Maria Lvova-Belova (predsjednička povjerenica Rusije za prava djece, za kojom je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje u vezi sa njenom ulogom u nezakonitoj deportaciji ukrajinske djece) reagovale na vaše pokušaje bijega i na vašu želju da se vratite kuci?

- Rudnitska, ponašala se sasvim normalno, s razumijevanjem. Lvova-Belov je bila veoma ljuta.

Lvova-Belova je u nekoliko navrata rekla da ste vi i ona imali prilično bliske odnose. Jeste li zaista razgovarali s njom i o čemu?

- Vidjeli smo se nekoliko puta i razgovarali. Općenito, nije postojalo nešto (kao odnos).

Da li je istina da ste bili prijatelji sa Pajlipom Holovnjom (dječak deportovan iz Mariupolja) kojeg je usvojila Lvova-Belova?

- Da, on i ja smo bili najbolji prijatelji.

A kada ste ga upoznali?

- Kada sam se školovao u Mariupolju, u školi broj 65, u devetom razredu. Bio je u osmom razredu. Tamo smo se sprijateljili.... A onda smo se ponovo sreli u Donjecku.

Kako je on sada?

- Ne mogu reći. To bi ga mnogo boljelo.

Dosta svojih postova na društvenim mrežama posvetili ste Ukrajini, pisali o tome da vam je Ukrajina nedostajala. Nije li vam bilo strašno pisati takve stvari dok ste bili u Rusiji?

- Uopšte nije bilo strašno. Šta bi oni uradili? U svakom slučaju, ni na koji način nisu mijenjali moje komentare.

Da li su vam prijetili nakon ovih objava?

- Bilo je trenutaka - predstavnika vlasti, predstavnika zakona, ali i civila. Svi su oni slijepe patriote.

Posvetili ste pjesmu braniocima Ukrajine. Znam da ti je bilo jako važno da znaju da si ti to napisao za njih. Zašto?

- Pa da vjeruju u sebe, u pobjedu. Da iako je njihov položaj prilično težak, ljudi i dalje vjeruju u njih. I da ne prestaju da vjeruju u pobjedu, da postoji motivacija, da ne klonu duhom. Samo ako ne klonemo duhom, moći ćemo pobijediti.

Ponuđen vam je smještaj u Rusiji. Kakav je to bio smještaj i zašto ste odbili?

- Bio je to stan. Odbio sam jer se Ukrajinci ne mogu kupiti novcem. Mi nismo takvi.

Nakon što su vas poslali iz Rusije, a zatim u Bjelorusiju, kako je bilo vratiti se u Ukrajinu?

- Već prvog dana sam mogao da shvatim gdje sam, kako sam. Moja duša se radovala svakoj sekundi, a ja sam imao osmijeh na licu. Bilo je jako lijepo. Šta sam mogao očekivati za svoj 18. rođendan? Definitivno ne ovo.

Šta ste osjetili kada ste vidjeli Valeriju, svoju sestru, koja je došla po vas?

- Osjetio sam sreću, toplinu zbog činjenice da je voljena osoba bila blizu.

Kada ste prešli granicu iz Bjelorusije u Ukrajinu, kakve ste emocije imali?

- Radost. Odmah su mi dali ukrajinsku zastavu, a ja sam, grleći je, krenuo naprijed. Tada sam shvatio da su sve moje borbe, sve, gotove. Ali isto tako sam shvatio da to nije kraj. Mnogo je djece kojoj je također potrebna naša podrška. A ni na njih ne treba zaboraviti.

Šta sada planirate da uradite?

- Pokrenućemo humanitarni fond sa prijateljima da pomognemo u povratku naše djece. Vjerujem da niko u našoj zemlji, apsolutno niko, ne zna 100 posto kako se (ukrajinsko) dijete osjeća tamo (u Rusiji), niti šta treba učiniti.

A kako se osjećaju tamošnja ukrajinska djeca?

- Osjećaju se napušteno. Svako dijete se osjeća napušteno... Zašto, ako znamo da dijete želi kući, ne radimo ništa?

Tek nakon moje žalbe (ukrajinskom predsjedniku Volodimiru) Zelenskom, tek nakon moje žalbe uredu (ukrajinskog parlamentarnog povjerenika za ljudska prava Dmitra) Lubinjeca, svi su zaista shvatili da želim ići kući, iako sam to ranije izjavio.

Samo šutimo i čekamo da nas djeca zamrze. I to ne bi trebalo da radimo.

Poznajete li mnogo ukrajinske djece koja su poslana u Rusiju?

- Poznajem dosta djece i znam da mnoga žele kući. Ali, opet, šutimo, ništa ne radimo. Možda nešto radimo, ali to radimo iza kulisa - a oni ni ne znaju za to. Osjećaju se napušteno. Tu se osjećaju zarobljenima i napuštenima od svoje domovine. To je veoma užasan osjećaj.

Imamo veliki problem u tome što ljudi koji ne poznaju dijete lično ne mogu preuzeti starateljstvo. A ima mnogo djece koja nemaju rodbinu. I ne možemo ih ni na koji način vratiti. Većina djece tamo je iz sirotišta i tu ništa ne možemo učiniti. Mnogo je lakše vratiti djecu kod rodbine.

U Rusiji ste pozvani da se pridružite ruskoj vojsci. Sada ste u Ukrajini, imate 18 godina - sada imate priliku da se pridružite ukrajinskoj vojsci. Jeste li spremni za ovo?

- Postoji takva prilika, ali ja studiram. Ne bojim se (pridruživanja vojsci). Ali ako to učinim, to će biti samo mojom slobodnom voljom.

Po povratku u Ukrajinu snimili ste pjesmu pod nazivom Domovina. O čemu se radi?

- O Mariupolju, kako sam uopšte otišao iz grada. O Ukrajini, koju bez obzira gdje sam, neću zaboraviti. Ne želim da budem nigdje drugdje osim u Ukrajini.