Zatvorite oči. Vrijeme je ručka. Čuje se lupanje šerpi i pečenje mesa. U pozadini, negdje u drugoj prostoriji u kojoj vrata udaraju zbog propuha, čuju se djeca koja trče iz sobe u sobu i igraju se skrivača. I onda osjetite. Miris janjetine i riže koji se miješa sa mirisom čaja od šafrana.

Šafran kojeg pokazuje Jan Mohammad Habibi i putovao je najduže, čak 6.500 hiljada kilometara iz Afganistana.

I onda otvorite oči, u izbjeglištvu ste u Njemačkoj. Stan u kojem živite u Nirnbergu nije vaš, već državni u kojem su prije vas živjele druge porodice čija su se djeca isto igrala skrivača i čija je majka isto pravila ručak sa sastojcima koje je donijela sa sobom od kuće.

Ako zatvorite oči, kući ste u Afganistanu, u Bosni i Hercegovini, Siriji, Ukrajini. Gdje god. Otvorite i na sigurnom ste u Njemačkoj, zemlji od koje tek treba da napravite dom.

'Za dobrobit djece'

Prvi put kada je pokušao preći granicu ka Njemačkoj Meho Travljanin je u šumi ostao bez cipela. Bio je početak rata u Bosni i Hercegovini i sa majkom i dva brata pokušao je da pređe granicu iz Slovenije. Uhvatila ih je policija.

"Imao sam vunene čarape. I sa tim vunenim čarapama, bio sam na željezničkoj stanici sav blatnjav i sa braćom i majkom smo čekali voz nazad za Trbovlje", kaže Meho u Berlinu u kojem danas živi.

Poslije prvog neuspjelog pokušaja, dobili su garantno pismo od rođaka i tako 1993. stigli u Njemačku, godinu dana nakon što su napustili ratom zahvaćeni Sanski Most, grad na zapadu BiH.

Nakon što je preživio genocid u Srebrenici, u februaru 1996. u Njemačku pokušava da uđe i Hasan Mehmedović. Osam puta je mijenjao prevoz, pješke prelazio granice i kaže i dan danas ne zna ko ga je dovezao.

Ali, Dejtonski mirovni sporazum, kojim je 1995. okončan troipogodišnji rat, već je potpisan i Hasan će dobiti kratku dozvolu uz napomenu da treba da se vrati nazad u BiH. Porijeklom iz okolice Zvornika na istoku BiH, pita se: a gdje da se vrati?

"Da je situacija u našoj državi bolja, ja sam htio odmah da se vratim odmah. Međutim, nije se ni naziralo da se mi povratnici možemo vratiti na naša ognjišta."

Trideset godina kasnije, u šumi evropske zemlje bio je i Noor Ullah Arian, iz Afganistana.

Rodnu zemlju, za koju kaže da mu je druga majka, napustio je nakon što su talibani ponovo preuzeli vlast u Kabulu. U Khostu ostavio je majku, suprugu i djecu i krenuo prema Njemačkoj. Prvo avionom za Rusiju, a potom sa krijumčarima iz Moskve ka Bjelorusiji. U autima i prostorima u kojima je u svakom momentu bilo previše ljudi, na putovanju koje je kako kaže bilo teško i bolno, Arian je proveo mjesece.

"Kada ste u rukama krijumčara, nemate ništa pod svojom kontrolom, gdje idete, kako, da li ćete biti prodati ili ubijeni", priča Arian.

"Samo kažemo, ili smrt ili Evropa," dodaje.

Nakon dva pokušaja i boravka u šumama oko bjeloruske granice, uspio je preći granicu u Poljsku i na prvi dan Bajrama stići u Njemačku.

Prema zvaničnim podacima u Njemačkoj, zemlji od 80 miliona stanovnika danas živi 13 miliona stranaca.

Među njima je i Seema Stanikzia koja u Nirnbergu živi sa suprugom Janom Habibijem i četvero djece i čija kuhinja miriše na šafran, hljeb i nadu da će u ovoj zemlji njena djeca moći da idu u školu.

"Prvog dana kada su talibani preuzeli vlast, došli su u moju kuću, oduzeli mi auto i oružje koje smo imali", priča Seema uz pojašnjenje da, ipak nisu imali direktne prijetnje od talibana.

No, kaže, jedan od značajnih problema sa talibanima jeste njihovo kontinuirano nametanje ograničenja ženama.

Otkako su se vratili na vlast zatvorena je većina srednjih škola za djevojke, ženama je zabranjen odlazak na fakultet, a mnogima je zabranjeno da rade. Brojna javna mjesta, uključujući teretane i parkove su također zabranjeni za žene.

"To me natjeralo da napustim domovinu," kaže Seema, koja ima dvije kćerke i dva sina.

Karl Kopp, šef evropskog odjela u Pro Asyl organizaciji koja pruža pomoć izbjeglicama i migrantima pri dolasku u Njemačku, kaže da u sklopu zaštite izbjeglica uvijek treba imati na umu ljudska prava.

"Analizirate zbog čega su ljudi pobjegli i onda usvojite međunarodna pravila."

Objašnjava da je među sirijskim izbjeglicama visok stepen priznavanja statusa izbjeglica, te da i Afganistanci imaju skoro 100 postotnu stopu priznavanja u Njemačkoj.

Status trpljenja

Stvari su se promijenile u zadnjih 30 godina od kada su u zemlji bile dominantne bosanske izbjeglice. Njemačka je ponešto i naučila, dodaje Kopp.

"Duldung" i "hajam" riječi koje su obilježile izbjegličke živote svake osobe sa prostora bivše Jugoslavije, danas više nisu mjerna jedinica. Kako je živjeti u "hajmu" i ovisiti o dokumentima za ostanak zna dobro i Meho Travljanin.

"Duldung znači nekoga trpiti, to je bio oficijelni naziv vize koju smo imali i koja se produžavala svakih šest mjeseci. To je vrlo traumatično iskustvo svih nas, jer se dugo čekalo", opisuje Travljanin. Dodaje da "hajam" odnosno heim na njemačkom znači dom, što je, kaže jedna lijepa riječ kojoj su dali pežorativni prizvuk.

Osim administrativne noćne more "duldung je limitirao bukvalno čitav život."

"Nisi smio raditi, ići na fakultet, ići na zanat, jedina stvar što su maloljetna djeca, morala, jer zakon nam je određivao, jeste da idemo u osnovnu školu."

Prema podacima UNHCR-a, tokom devedesetih Njemačka je primila preko 350.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine kojima je ponudila sigurnost od rata, krov nad glavom, hranu, mogućnost da žive u miru bez da misle na egzistenciju.

"Imali smo dovoljno, bio nam je plaćen stan. Čak nam je ekskurzija bila plaćena", kaže Travljanin. Sličnog je iskustva i Hasan Mehmedović.

Ali, ne i opciju integracije. Što je bio problem jer se nakon četiri-pet godina naviknete na novu sredinu, a ona koju ste ostavili iza sebe sada je razorena ratom. I onda, kako kaže Travljanin, razmišljate da ipak ostanete. No, to nije bilo moguće.

"Nije bilo tog planskog osposobljavanja ljudi, da li to bio jezik, da li to bilo neko dodatno doškolovavanje, jer nije bilo planirano da ti ljudi ostanu ovdje. I zaista je tako bilo tu ste dok rat traje, kada rat prestane vratite se u svoje zemlje,'" navodi Travljanin.

"Sjećam se zaista tog vremena kao ogromne neizvjesnosti, što je u životu vrlo teška stvar," dodaje.

'Mora se naučiti jezik'

Danas su stvari sistemski drugačije. Recimo, Federalna kancelarija za migracije i izbjeglice nudi integracijske kurseve koji uključuju njemački jezik, projekte, kao i savjetovanje.

Integracijski kursevi postoje od 2005. godine i do 2019. kako za RSE kaže Saskia Geltenpoth glasnogovornica Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice, više od dva miliona osoba je učestvovalo.

"Cilj integracijskog kursa je da se polaznici nakon pohađanja osposobe za samostalno djelovanje u njemačkom jeziku i snalaženje u svakodnevnom životu", kaže Geltenpoth.

Promjena ka boljem integracijskom sistemu migranata i izbjeglica obuhvatila je Seemu i njenu porodicu, koji danas imaju stalnu dozvolu boravka za život u Njemačkoj i politički azil, kao i priliku da uče jezik.

Kaže, nisu se suočili sa značajnim problemima pri dolasku, a prvog dana su čak dobili dva auta da ih prevezu sa aerodroma do "hajma" kao i novac za hranu i ostale potrepštine. Uprkos izmjenama sistema, "hajam" je i dalje prva stanica za većinu izbjeglica.

"Cijelim procesom je veoma dobro upravljano", kaže Seema.

Jedini problem sa kojim se, kako kaže susreću, jeste jezička barijera jer je jezik "izazovan i kompleksan."

"Moja sestra ide u školu, moji sinovi također. Naučili su njemački jezik i sada aktivno učestvuju u učenju", pojašnjava Seema. Ipak, kako kaže, problem je nepostojanje pristupačnih škola i vrtića za djecu.

"To je zakon ovdje, da osoba mora prvo naučiti jezik, to je osnovni uslov. Za one koji žele učiti više postoje i dodatni časovi jezika," kaže Seema, koja još uvijek uči jezik.

Meho Travljanin nije imao takvo iskustvo 1993. godine kada je prvi put došao u Njemačku. U osnovnu školu je pošao bez da je znao jezik. "Samo vas bace u razred," kaže.

"U osnovnu školu sam išao od petog razreda i naravno već u osmom razredu, sam zaista dobro znao njemački", kaže Meho.

Danas, nakon što je većinu svog života proveo u Njemačkoj, jezik je kaže u njegovom biću prisutan jednako kao i bosanski. Ali, volio bi da je situacija 90-ih bila drugačija.

"Volio bih da je mama radila, da smo bili dio društva, da nismo bili na socijali, da nismo bili u hajmu, volio bih da je mama znala njemački jezik, da smo bili nekako integrisani."

Dodaje da je dobro što ljudi danas imaju drugačije prilike i što mogu da se brzo integrišu na tržište rada.

Istraživanje koje godišnje od 2013. sprovodi Centar za istraživanje Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice pokazuje da poznavanje njemačkog jezika raste među izbjeglicama, kao i njihovi kontakti sa lokalnim stanovništvom.

Među onima koji danas uče njemački je i Fariba Aram, mlada novinarka iz Afganistana i Seemina komšinica. Srećemo je kod Seeme na ručku, na kojem nekada dođu i drugi iz komšiluka obzirom da u zgradi žive i druge izbjeglice iz Afganistana.

"Seema je najbolja kuharica", kaže nam Fariba dok pojašnjava da joj je trebalo pet mjeseci da dobije mjesto na kursu za njemački.

"Ključni aspekt je učenje jezika, a za Nijemce je važno da morate naučiti njihov jezik i da morate govoriti njemački."

Slično navodi i Saskia Geltenpoth glasnogovornica Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice koja kaže da se jezične vještine smatraju za ključni element uspješne integracije i socijalne uključenosti imigranata.

"Brojna empirijska istraživanja pokazuju da govorenje i razumijevanje jezika zemlje domaćina olakšava pristup društvenim kontaktima, obrazovanju ili tržištu rada", navodi Geltenpoth.

Šta se promijenilo?

Situacija po pitanju ostanka za izbjeglice u Njemačkoj bolja, jer, smatraju sagovornici Radija Slobodna Evropa, tržište rada se promijenilo i potrebno je više radne snage.

Sistem se promijenio, ali čak se i društvo promijenilo, smatra Karl Kopp iz Pro Asyl organizacije. Također, napominje treba uzeti u obzir da je početkom 90-ih proces ujedinjenja Njemačke tek okončan.

"Više je mogućnosti za Nijemce i strance, migrante, a također i za izbjeglice. Trenutno imamo blizu dva miliona oglasa za posao koji nisu popunjeni."

Prema njegovim riječima, radnici su potrebni svima: od malih poslova, pekara, socijalnih službi, ali i kompanija koje traže visoko kvalifikovane radnike.

I Travljanin, koji danas radi u menadžmentu njemačke kompanije, slaže se da postoji ekonomski interes.

"Nijemci sve decidno planiraju, kratkoročno i dugoročno i da bi održali nivo i bogatstvo svega što imamo ovdje kao država, treba nam godišnje nekoliko stotina hiljada novih radnika."

Hasan Mehmedović koji je nakon dobijene dozvole uspio da radi na njemačkom tržištu i zaradi penziju također kaže da je sada puno povoljnije jer je zemlji potrebna radna snaga.

Kopp pojašnjava da je u međuvremenu i većina političara shvatila da nije mudro ni humano držati ljude bez posla i djecu bez škole jer se radi o mogućim budućim državljanima ove zemlje.

"Tako da je bolje ranije početi sa integracijom ranije."

Sistem da, ali integracija?

Prema zvaničnim statističkim podacima za 2021. godinu svaka četvrta osoba u Njemačkoj ima migrantsko porijeklo.

Na posljednjim izborima za Bundestag izabrana su 83 zastupnika sa migrantskim porijeklom. To je 11,3 posto parlamenta. Njemačka je zemlja u kojoj su migranti dobrodošli, to je jasno.

No, kako opisuje, Seema ne osjećaju se svi tako.

"Neki ljudi ovdje ne nose afganistansku odjeću kada izađu vani jer tvrde da Nijemci netremice gledaju u nas i to ih uznemirava", kaže Seema i dodaje da trebaju biti ponosni na svoju kulturu jer ih ona definiše. Kultura rodne zemlje veoma je vidljiva u njenom domu uz jela kao što su mantu, palak ili kabuli pulao.

Njena komšinica Fariba sa druge strane smatra da je Njemačka zemlja koja prima useljenike.

"Nisam doživjela da me niko od njemačkog naroda maltretira. Možda je to zbog zakona koji sprječavaju loše postupanje sa imigrantima", kaže i dodaje da ponekad bude "pogleda" starijih osoba, ali da mladi nemaju problem sa migrantima.

Integracija danas, slaže se i Kopp, je modernizovana, više je otvorena. "Ljudi razumiju da je beskorisno predugo držati ljude van škole i tržišta rada, to je opasno, skupo i šteti ljudima", kaže Kopp i dodaje da se trenutno u Njemačkoj vodi "žestoka rasprava."

Prema podacima Infomigrants stranice, koju sufinansira Evropska unija, za prva tri mjeseca 2023. zabilježen je porast napada na tražitelje azila u odnosu na isti period prošle godine.

U nedavnom razgovoru za Spiegel, njemački kancelar Olaf Scholz rekao je da će Njemačka početi jasnije razlikovati između imigracije radnika koji su im potrebni i onih koji traže azil jer su politički progonjeni. "Ko ne pripada jednoj ili drugoj grupi ne može ostati kod nas", rekao je Scholz u intervjuu u kojem je rekao da Njemačka treba početi sa deportacijama velikih razmjera. No, rekao je i da oni koji ostaju u zemlji trebaju ne samo raditi "već živjeti i dobro se integrisati."

"Naravno da mi kao država imamo pravo odlučiti koga želimo primiti. Kvalifikovani radnici i talenti, na primjer. A to ne utiče na pravo da se pruži zaštita svima onima koji bježe od političkih progona, koji bježe od rata i smrti. Osnovno pravo na azil proizlazi iz njemačke historije", rekao je Scholz za Spiegel.

Njemačka danas traži načina kako da olakša deportaciju, dok se na nivou Evropske unije raspravlja o novom sistemu za prihvat migranata koji bi, ukoliko bude odobren, stavio van snage Dablin proceduru, prema kojoj zemlja u koju migranti uđu je zemlja koja je odgovorna za njihovo procesuiranje.

Kopp kaže da je prihvat milion ukrajinskih izbjeglica u Njemačkoj uspješna priča, ali da nisu sve izbjeglice jednako dobrodošle. Seema također ima slično mišljenje i kaže da se nekada suoče sa predrasudama i da Afganistance i Ukrajice ne tretiraju isto na časovima.

Kako pojašnjava Kopp sa jedne strane postoje programi evakuacije za ljude koji su radili za njemačke vlasti zadnjih 20 godina u Afganistanu. "To još uvijek funkcioniše, ali ne savršeno." No, sa druge strane, postoji program kojeg je ponudila njemačka vlada za prijem ljudi koji su meta talibana, žene, seksualne manjine i druge.

"I sada postoje rasprave konzervativaca i desničara koji traže da se zaustave svi humanitarni programi. To bi značilo da bi pojas za spašavanje određenih ljudi, naročito žena, bio prekinut," kaže Kopp.

'Tražili radnike, došli ljudi'

Ukoliko ostavimo aktelnu debatu o migrantima sa strane, Kopp kaže da je Njemačka naučila iz iskustva Bosne i Hercegovine. Danas je mnogo više strana uključeno u proces integracije, od sistema, kompanija, civilnog društva.

Kako navode iz Stručnog vijeća za integraciju i migraciju, njihovo istraživanje je pokazalo da je iznenađujuće visoka spremnost među stanovnicima da se pokaže solidarnost sa izbjeglicama.

Istraživanje je zasnovano na odgovorima više od četiri hiljade osoba, a fokus je bio na izbjeglicama iz Ukrajine, Sirije i Nigerije.

"Recimo, tri od četiri osobe su spremne da doniraju novac i skoro dvije trećine intervjuisanih bi ispratilo izbjeglice iz ove tri zajednice do vlasti", navodi za RSE doktorica Nora Storz, istraživačica Vijeća.

Meho Travljanin, danas njemački državljanin kaže da Njemačka ne može da si priušti ljude koji "se u potpunosti ne osjećaju dijelom društva."

Kaže da je slična situacija bila čak i 70-ih kada su radnici iz bivše Jugoslavije dolazili u Njemačku.

"Imate floskulu ovdje 'nama su trebali radnici, došli su ljudi.' Kada dođete ovdje, vi ne možete samo da radite. Bitno je i ono šta ste, bitna je vaša kultura, bitna je vaša religija, bitno je sve ono šta ste", kaže Meho i dodaje da se promjena vidjela onda kada su ljudi dobili status da mogu normalno da žive.

"Šta se dešava? Mi smo najbolje integrisana grupa."

No, kaže da, uprkos sistemu, postoje određeni izazovi. Prije svega pita se zašto je on ako ima državljanstvo i ako govori jezik, označen kao Nijemac sa migracijskom pozadinom.

Uprkos što je proveo većinu svog života u ovoj zemlji, ipak nekada osjeti da je važno kako se preziva.

"Recimo u vrtiću me pitaju da li idem u domovinu. Naravno, da je meni Bosna domovina, ali zašto mi Njemačka nije domovina?"

Travljanin je osnovnu školu završio u Njemačkoj, srednju u BiH, a potom kada je došao u Njemačku ponovo, gimnazija mu nije bila priznata i morao je da ide godinu dana na pripremnu godinu za strane studente.

"Govoriš perfektno njemački jezik, meni ljudi pitaju pa šta ćete vi ovdje? Pa dobro, pitajte vi sebe zašto sam ovdje."

Dodaje da postoje i slučajevi u kojima je ljudima teže dobiti posao ili stan ako su tamnije puti.

"Ja ne govorim to iz hirovitosti već postoje studije koje govore o toj vrsti segregacije."

Primjerice, Tareq Alaows koji je 2015. pobjegao iz Sirije, postao je šest godina kasnije kandidat Zelenih za člana parlamenta. No, zbog, kako je naveo, ličnih prijetnji i rasizma odustao je od kandidature.

Danas u njemačkom parlamentu rade izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, napominje i Karl Kopp.

"Oni više nisu izbjeglice. Oni su njemački državljani, političari i predstavljaju svoje distrikte. Rekao bih da je to dobar pristup."

No, napominje da je otvoreni i humani stav trenutno pod napadom u Njemačkoj i ponavlja da odnos nije isti prema svima.

I istraživanje Stručnog vijeća za integraciju i migraciju navodi da su podaci pokazali da ispitanici prave razliku između ljudi različitog porijekla i religije.

"Na primjer, ukrajinske izbjeglice bi do vlasti ispratilo 67 posto ispitanika, dok bi 63 posto učinilo isto za sirijske i nigerijske izbjeglice. Isto vrijedi i za vjeru: 66 posto sudionika podržalo bi kršćane, a 63 posto muslimane izbjeglice", navodi doktorica Storz.

No, podatke zbog čega ljudi prave razliku između izbjeglica nemaju.

"Moguće je nekoliko motiva, na primjer predrasuda ili možda osjećaj od (kulturološke) blizine sa ukrajinskim i kršćanskim izbjeglicama. Najvjerovatnije, ovaj malo drugačiji tretman dolazi iz mješavine različitih motiva", navodi Storz.

'Wir schaffen das!'

Kada je 2015. migrantski val pogodio Evropu, Njemačka je primila preko milion izbjeglica iz Sirije. 'Wir schaffen das', popularna izreka tadašnje kancelarke Angele Merkel koja znači "mi to možemo", bio je njemački odgovor na migracijsku krizu.

Isti broj su primili kada je prošle godine počeo rat u Ukrajini, a EU usvojila "Direktivu o privremenoj zaštiti" na osnovu koje ukrajinske izbjeglice dobiju automatski pristup socijalnoj pomoći i tržištu rada.

"Nastojimo da održimo duh jer je Njemačka veoma važna zemlja primalac za izbjeglice i ključni igrač. I ako izgubimo tu vodeću ulogu, cijeli sistem zaštite u Evropi bi bio slabiji", kaže Kopp.

Pojašnjava da su potrebni aktivni članovi društva koji će oblikovati budućnost.

"Ne treba ih držati u neizvjesnost. Život na čekanju nije u skladu sa dobrodošlim, dinamičnim društvom," kaže Kopp.

Kako je provesti više od decenije na čekanju zna dobro Hasan Mehmedović. Zbog dozvole boravka čak je jednom bio priveden sa cijelom porodicom, a njegova supruga je morala provesti dvije noći u pritvoru. Trajni boravak dobio je tek nakon devet godina borbe sa sistemom. Njegova supruga, iako je došla 1992. sa dvoje djece još uvijek nema stalni boravak.

Ipak zahvaljujući njemačkom sistemu cijelo vrijeme boravka imali su plaćen stan i socijalnu pomoć.

Danas šezdesetogodišnjak koji sa suprugom i petero djece živi u Berlinu i radi u Islamskom kulturnom centru, kaže volio bi da su stvari bile drugačije, da je mogao od svog rada izdržavati porodicu, naučiti jezik.

"Imao sam želje da radim, ali nije bio teorijske šanse."

Da je mogao, kaže, vratio bih se, ali iz rodnog mjesta Drnjača, koje se nalazi u općini Zvornik protjeran je na početku rata 1992. godine. Završit će u Srebrenici u kojoj je u julu 1995. počinjen genocid, a Hasan će 80 dana provesti u šumama do Tuzle, o čemu je kasnije napisao i knjigu "Putem smrti do slobode Hasana Mehmedovića".

'Kako ja mogu biti Nijemac?'

Nakon pet godina života u Njemačkoj, Meho se sa porodicom 1997. godine vratio u BiH. Tako je odlučila njegova majka, ali i 76.087 drugih koji su se prema podacima reintegracije i emigracije te godine vratili iz Njemačke. Ipak, četiri godine poslije, sam će se vratiti na studije u Berlin. Sada, kako kaže, kao dio društva i to privilegovanog. I ovaj put ostati, van hajma i duldunga.

"Jesam i Njemac i Bosanac i Evropljanin i svašta nešto."

No, uprkos dugogodišnjem životu u ovoj centralnoevropskoj zemlji, u kojoj se rodilo i troje njegove djece, Hasan nema slično mišljenje. Dobro mu je, kaže, fino se osjeća, nema problema, gleda da školuje familiju i da omogući da mu djeca žive od svog rada ali dodaje: "Ne mogu ja Nijemac nikad biti. Ja sam Hasan."

Niko ko je ikada bio izbjeglica neće reći da je lako. Proces je bolji ili gori, zemlje su otvorenije ili zatvorenije. Ali, nije lako. Zbog straha za svoj život i budućnost svoje djece ostavite sve što ste ikada znali i zaputite se na neizvjestan put poput Ariana koji je noći provodio po bjeloruskim šumama sve sa nadom u bolju budućnost.

U istraživanju koje svake godine rade iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice o takozvanim "socijalnim komponentama" prikupljaju se podaci o stručnoj spremi i dosadašnjem radnom iskustvu odraslih tražitelja azila.

Primjerice, tokom 2021. godine azil je zatražilo 75.000 osoba. Od toga je bilo najviše osoba iz Sirije, zatim Afganistana. Među njima 16 posto je imalo visoko obrazovanje. Zadnji posao za veći dio ispitanika, njih 8,8 posto bio je "fizički rad".

Nakon izuzetno teškog putovanja, fizičkog maltretiranja i verbalnih uvreda koje je pretrpio u dolasku Arian koji je u Afganistanu radio kao novinar kaže da sve to učini da život u Evropi "nije vrijedan."

"Niko ne zaslužuje takve batine i uvrede."

Brojne međunarodne organizacije, uključujući Amnesty International izražavali su zabrinutost zbog načina tremana izbjeglica na poljsko-bjeloruskoj granici i nasilnim vraćanjima, među ostalima, i Afganistanaca.

Kultura dobrodošlice

Prva stvar koja vas dočeka kada uđete u dom Seeme Stanikzia jeste hrana na stolu. I pitanje: "da li želite nešto popiti?" To, gotovo univerzalno pitanje, znak je i kulture dobrodošlice, ali i otvorenog doma.

Za sve ove ljude, uz sve prepreke i poteškoće, njemački sistem integracije otvorio je vrata.

Sada je potrebno održati visok duh, kaže Karl Kopp, ponavljajući rečenicu bivše njemačke kancelarke "mi to možemo."

"Mi smo u stanju da se suočimo kada imamo zajedničke snage", kaže. Njemačka je bogata, dodaje, ali suočavamo se sa mnogim frikcijama u društvu i "to je promijenilo raspoloženje."

"Držimo palčeve da ponovo pronađemo pozitivan duh da budemo dinamičniji, gostoljubiviji."

I dok prelaze prepreke, bilo da je to borba sa dokumentima, smještajem, učenjem jezika ili prilagođavanje na novu sredinu, svi ljudi koji se presele u drugu zemlju, bez obzira na razlog, suočavaju se i sa svojim ličnim borbama. A, kao što kaže Fariba, potrebno je dosta vremena da se osoba prilagodi na okruženje druge zemlje.

"Afganistan je bio posebna zemlja, a sada, u novoj zemlji kao što je Njemačka, sve poput kulture, tradicije i načina života je drugačije."

A, jednom kada se smjeste i kada su na sigurnom i bez straha od rata, onda počnu i novi život bez svojih najbližih.

"Najveći izazov imigracije jeste udaljenost od porodice i voljenih", dodaje ona. Isto kaže i Meho.

"Ja preko 20 godina ne živim u istom gradu sa svojom braćom i sa majkom. Kada imate sve te lijepe trenutke u životu, ljudi koji su vam najbitniji nisu tu. To je teško."

Hasan Mehmedović zbog nedostatka papira nije mogao otići na sahranu svome ocu 1999. godine. Brata je uspio sahraniti 2003. u Potočarima uz dozvolu da na sedam dana izađe iz zemlje.

Koliko je teško napustiti rodno mjesto, bez obzira na okolnosti, zna dobro i Seema koja je nakon što je dobila dozvolu za dolazak od njemačke vlade ipak čekala još pola godine prije no što je napustila Afganistana.

"Nadajući da ako se talibani promjene, možda će otvoriti škole i onda neće biti potrebe da napuštamo zemlju. No, to se nije desilo i mi smo donijeli odluku da dođemo ovdje."

Dan kada su otišli, kaže, bio je najgori.

"Svoje domovine ćete se sjećati u svakom momentu. Rodno mjesto nikada nije zaboravljeno."

A to mjesto Seema je u Njemačku donijela i kroz hranu koju sprema svaki dan porodici, ali i komšijama zgrade u Nirnbergu. Čaj od šafrana i dalje je njihova svakodnevnica.

Veza sa rodnom zemljom važna je i za Mehu Travljanina koji kaže svake subote ima ceremoniju sa bosanskom kafom.

"Ovo je moj dom, ja tu živim, moje djeca su ovdje rođena, idu u vrtić, tu sam obrazovan, tu sam školovan, tu sad tu radim, tu su moji prijatelji. Ali uvijek ima ta neka čežnja za nečim, ali uopšte čovjek ne zna ni za čim", priča nam Meho.

Dok završavamo razgovor u Berlinu, mjestu u kojem živi gotovo cijeli život, Meho nam kaže da želi i svim sadašnjim izbjeglicama da im život bude što prije normalniji. Njegovo iskustvo, kao i iskustva miliona onih koji su utočište našli u Njemačkoj, državi koja je u posljednjem migrantskom talasu kao rijetko koja evropska država širom otvorila vrata nevoljnicima, pouka je za odnos prema onima koji dolaze u novim migrantskim talasima, čije se zaustavljanje ne nazire.