Od vlasti, preko policije do pravosuđa. Prebacuje se loptica odgovornosti za izostanak odgovarajuće institucionalne pomoći i zaštite žrtava porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini, nakon ubistva žene u Gradačcu.
Pet dana nakon što je u tom gradu na sjeveru zemlje ubijena 38-godišnjakinja, koja je prethodno bila zlostavljana, sugovornici Radija Slobodna Evropa (RSE) ocjenjuju da ova tragedija predstavlja dokaz da sistem u BiH ne vjeruje žrtavama, dok reakcija često izostaje ili dolazi kasno.
Advokat Josip Muselimović kaže za RSE da niko nije izuzet odgovornosti, počev od najviših državnih insitucija, do onih koji su po sili zakona "pozvani da zaštite nemoćne ljude".
"U ovakvoj zajednici sve je moguće i treba biti oprezan da se ne dogode slične i gore stvari", ocjenjuje Muselimović.
Svaka treća žena u BiH je žrtva nasilja, a svaka druga, starija od 15 godina, doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova u BiH.
Nasilje u porodici u 2022. godini prijavilo je više od 2.200 osoba, a prijavljivale su ga, uglavnom žene, podaci su Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Žrtva porodičnog nasilja bila je i Nizama Hećimović iz Gradačca, koja je početkom augusta policiji prijavila bivšeg supruga zbog zlostavljanja.
Nju je bivši partner 11. augusta pretukao, a potom ubio prenoseći ubistvo uživo na Instagramu. Osim partnerice, Nermin Sulejmanović je isti dan ubio još dvije osobe, dok je tri ranio.
Ubistvo u Gradačcu je, prema ocjeni sugovornika RSE, ponovo ukazalo na manjkavosti sistema koji, unatoč zakonima, ne pruža adekvatnu zaštitu žrtvama nasilja u porodici.
"Kada bi se postojeći i zakoni poštovali, onda bi bilo više reda. Stroga kazena sankcija i lakomislenog čovjeka podsjeća da se s tim ne treba igrati", ističe advokat Muselimović.
Propusti institucija?
Nasilje u porodici u BiH regulirano je entitetskim kaznenim zakonima. U Federaciji i Republici Srpskoj, također, postoje i zakoni o zaštiti od nasilja u porodici koji su do sada mijenjani nekoliko puta.
Zakoni predviđaju da nakon prijavljenog nasilja u porodici, policija, najkasnije 12 sati od prijave nasilja, dostavlja sudu zahtjev za određivanjem mjera, poput zabrane prilaska žrtvi.
Sud potom ima rok od 12 sati da donese odluku da li će izreći neku od mjera zaštite, poput one o zabrani prilaska i uznemiravanju žrtve, udaljavanju zlostavljača ili njegovog privremenog pritvaranja.
Ništa od toga nije određeno 35-godišnjem Nerminu Sulejmanoviću iz Gradčaca, nakon što je prijavljen za nasilje, iako je, kako su potvrdili i policija i Sud, i ranije bio privođen.
Zahtjev za mjerama zabrane prilaska Nizami Hećimović policija je uputila Općinskom sudu u Gradačcu 7. augusta.
Sud je prijedlog odbio, a u rješenju, koji je RSE-u na uvid dala porodica žrtve, navedeno je da policija nije dostavila dovoljno dokaza o zlostavljanju.
U rješenju Suda ističe se, uz ostalo, da je policija u zahtjevu navela je je Nizama Hećimović prilikom prijavljivanja supruga imala povrede na licu i drugim dijelovima tijela, dok je kasnije iskoristila zakonsku mogućnost i, zbog straha, odbila svjedočiti protiv bivšeg supruga.
Četiri dana kasnije, Nizama Hećimović je pretučena, a potom i ubijena.
Ministar pravde u entitetu Federacija BiH Vedran Škobić kaže za RSE da postoji problem u primjeni zakona kada su u pitanju sud, policija i tužilaštvo.
"Ovdje se radilo u sivoj zona djelovanja pojedinaca. Problem su institucije koje se bave prepoznavanjem i kažnjavanjem takvih stvari", kazao je za RSE.
Istrage nakon zločina
Ubistvo u Gradačcu istražuje Tužilaštvo u Tuzli, koje bi, također, trebalo utvrditi da li je bilo eventualnih propusta u radu policije.
Istovremeno, Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća provjerava da li je sutkinja, koja je odbila izreći mjere zabrane zlostavljaču, povrijedila službenu dužnost.
U međuvremenu, predsjednica Suda u Gradačcu Slobodanka Kojić prebacila je na policiju odgovornost navodeći da policija u Gradačcu nije dostavila dovoljno dokaza, poput medicinske dokumentacije, fotografiranih ozljeda, kao i izjava svjedoka koji bi potvrdili da se dogodilo nasilje.
"Sud ne prikuplja dokaze po službenoj dužnosti, nego mu se dokazi dostavljaju. Policijska zabilješka se ne može prihvatiti kao dokaz. To što je napisano u zabilješci nema dokaza da je tako i bilo", kazala je Kojić obraćajući se novinarima u Gradačcu 16. augusta.
Hajrudin Mehanović, ministar unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, ustvrdio je, pak, za RSE da je "policija neopravdano targetirana kao najslabija karika".
"Ljudi imaju percepciju nekih bivših vremena kada je policajac mogao uhvatiti nekoga za uho i odevesti u pritvor. Ovo da je policija trebala prikupiti dokaze. Za to treba vrijeme, a u tom trenutku je potrebna hitna reakcija", izjavio je Mehanović za RSE.
'Treba vjerovati žrtvama'
Tužitelj iz Širokog Brijega Josip Aničić u razgovoru za RSE kaže da izricanje mjera zabrane prilaska žrtvi predstavlja preventivni postupak, u slučajevima kada postoji sumnja da je netko počinio nasilje u porodici.
Ističe da Zakonom o zaštiti od porodičnog nasilje u ovoj fazi postupka nije predviđeno dokazivanje, u stepenu u kome je to potrebno prilikom naknadnog kaznenog postupka.
Zakon, naime, ne propisuje koliko dokaza treba dostaviti da bi se izrekle mjere zabrane.
"Ukoliko imate dobar dobar iskaz, moguće je na osnovu njega odrediti mjere. Nije propisano da je nužna medicinska dokumentacija i slični dokazi, nego treba vjerovati žrtvi. Pretpostavka je da se u zakonskom roku ne može prikupiti toliko dokaza, jer se izriče mjera da se žrtva i osumnjičeni odvoje kako bi se mogli prikupiti drugi dokazi", naveo je.
Osvrćući se na slučaj ubistva žene u Gradačcu, naglašava da o njemu nema dovoljno podatka, ali da odbijanje svjedočenja žrtve "ne smije biti argument za obustavu postupka".
"Zakonska obveza je nastaviti s radom po samoj prijavi, nevezano za svjedočenje. Kazneni progon poduzima se u državnom, odnosno javnom interesu, nezavisno od žrtve", rekao je.
Kakve su kazne?
U BiH je u 2022. izrečeno 728 kazni za nasilje u porodici, a najviše je uvjetnih, njih 481. Izrečeno je, također, 35 oslobađajućih, 76 novčanih, te 136 zatvorskih kazni.
Zakoni za nasilje predviđaju kazne u rasponu od jedne do kazne dugotrajnog zatvora, odnosno 45 godina ukoliko se radi o ubistvu.
Jedna od strožih kazni, u aprilu ove godine izrečena je Eldinu Hodžiću koji je prvostepeno osuđen na 35 godina zatvora, zbog nasilja u porodici koje je kulminiralo ubistvom supruge Alme Kadić.
Hodžić je suprugu ubio u julu 2021, ispred njene roditeljske kuće. Učinio je to pred njihovom četverogodišnjom kćerkom, nakon brojnih prijava policiji i Centru za socijalni rad.
Prethodne sankcije Hodžiću za prijetnje oružjem, hiljade prijetećih poruka i uhođenje bile su simbolične i uvjetne.
Gorica Ivić, direktorica organizacije Udružene žene iz Banjaluke, kaže za RSE da svi slučajevi femicida ukazuju da je potreba temeljita procjena o tome ko su odgovorni za propuste.
Također je navela da su brutalna ubistva žrtava posljedica "prešućivanog nasilja".
"To su djela koje država procesuira po službenoj dužnosti, a ne da žrtva goni počinitelja", ističe Ivić.
Nasilje kao 'privatna stvar'
U BiH je objavljeno nekoliko publikacija koje se odnose na sudske prakse u slučajevima nasilja u porodici, koje su pokazale da zemlje regije nemaju efikasan sistem za prepoznavanje rizika od femicida i da se ne preduzimaju odgovarajuće mjere.
Maida Ćehajić-Čampara, jedna od autorica publikacije, kaže da je nasilje u porodici u BiH najčešće percipirano kao "privatno pitanje", koje policija i sud ne tretiraju kao druga krivična djela.
Naglašava, također, da policija i sudovi najčešće ne odgovaraju adekvatno na slučajeve nasilja u porodici, odnosno da ne štite žrtve nasilja.
"Često pravosuđa navode da nisu u mgućnosti da formiraju predmet da potvrde optužnicu, jer policija nije pribavila dokaze. Često policija tvrdi da oni pribave dokaze, ali da nemaju podršku pravsuđa. Ovdje se radi o propustu sistema", naglašava.
Ocjenjuje da je "promašena" suština Zakona o zaštiti od nasilja, prema kojem se izriču mjere koje bi trebale osigurati hitnu zaštitu žrtve.
"To je propušteno ne samo u slučaju Gradačca. Stotine i hiljade slučajeva prođe na isti način. Ne završe svi ubistvom, ali pitanje je koliko žena gubi povjerenje u sistem", naglasila je.
Nevena Petrušić, profesorica na Pravnom fakultetu u Nišu i autorica publikacije koja se, također, odnosi na analizu sudske prakse, tvrdi da se prijavljenima za zlostavljanje, uglavnom, ne određuje pritvor kao najefiksanija mjera zaštite žrtve.
"Pritvor se retko određuje, iako je to nekada zapravo možda jedina mera da se ne dogodi ono najgore - ubistvo", kazala je Petrušić.
Žrtve ne vjeruju institucijama
U BiH ima osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žrtve nasilja.
Mubera Lemeš, direktorica sigurne kuće u Sarajevu, kazala je za RSE da se nasilje u većini slučajeva i dalje ne prijavljuje, jer žrtve nemaju povjerenje u insitucije.
"Žena je u najvećoj opasnosti onog trenutka kada odluči izaći iz nasilnog odnosa. Zbog toga se vrlo teško odlučuje da prijavi. Ohrabrit će je ukoliko ima povjerenje institucija, a do toga će doći ako rade svoj posao da zaštite žrtvu. Da li one to imaju? Nemaju", kaže Lemeš.
BiH je 2014. godine usvojila Istanbulsku konvenciju, međunarodni sporazum Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, čiji je cilj nulta tolerancija na nasilje.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je dva puta proteklih godina donijela rezolucije o mjerama protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. U rezolucijama je ukazano na alarmantne razmjere ubistava žena, uključujući podatak da je svaku drugu ženu ubio partner ili član porodice.
