Piše: Lili Rutai
Rozina sjedi za stolom i vježba pisanje svog imena u školi u osmom okrugu mađarske prijestonice. Ima pjegice po licu, blistav osmijeh, a muku muči sa slovom "k" pri ispisivanju prezimena Farkaš. Njena majka je na drugom kraju stola i veze.
Rozina ima 38 godina i jedna je od nekoliko hiljada romskih izbjeglica iz Ukrajine koji su nakon ruske invazije u februaru 2022. pobjegli u Mađarsku, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Nastavu vodi Taleta, nevladina organizacija koju su dvije Mađarice, Silvija Moldovan (Szilvia) i Agnes Pletser, osnovale neposredno nakon početka rata s ciljem da pomognu u obrazovanju mladih romskih izbjeglica iz zapadne ukrajinske Zakarpatske oblasti, u podnožju Karpata.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, milioni građana pobjegli su u zemlje Evropske unije (EU), uključujući hiljade Roma u zemlji, gdje im je, prema Direktivi EU o privremenoj zaštiti, ponuđen boravak i boravišne i radne dozvole.
Romi iz Zakarpatije, međutim, nisu bili tretirani isto. Uprkos ukrajinskoj zabrani dvojnog državljanstva, mnogi Romi iz regije također imaju mađarske pasoše i lične dokumente te stoga nisu ispunjavali uslove za privremenu zaštitu EU, što znači da su mnogi od njih završili smješteni u kolektivnim centrima.
Međutim, godinu dana kasnije, dijelom zahvaljujući mađarskim nevladinim organizacijama, mnogi Romi iz Zakarpatja ponovo grade svoje živote i novi dom pronalaze u Mađarskoj.
Mnogi odrasli s kojima Taleta radi su djelimično ili potpuno nepismeni.
"Trudimo se da odrasli budu na nivou kako bi njihova djeca imala priliku", rekla je Pletser, koordinatorica i voditeljica obrazovanja. "Ti odrasli će imati malo lakši život nego kod kuće."
"I njihova djeca će imati priliku da idu u dobru školu", rekla je Moldovan, koja obučava učitelje na univerzitetskom nivou, završavajući rečenicu svoje kolegice.
Zakarpatska oblast, koja graniči s Mađarskom, Slovačkom, Poljskom i Rumunijom, kroz istoriju je bila na milosti i nemilosti okupacija, aneksija i diplomatskih dogovora.
U prvoj polovini 20. vijeka bila je - u brzom slijedu - dio Austro-Ugarskog Carstva, Čehoslovačke, Mađarske Republike, a zatim Sovjetskog Saveza. Od raspada SSSR-a pripada Ukrajini.
Prema popisu stanovništva iz 2021., u Zakarpatju živi do 150.000 etničkih Mađara i desetine hiljada Roma. Kao najsiromašnija i najugroženija grupa, tačan broj mađarskih Roma nije poznat, ali stručnjaci procjenjuju da ih ima oko 30.000-40.000.
Prema podacima najveće romske organizacije u Mađarskoj, Romaversitas, većina Roma u Zakarpatju govori mađarski kao svoj glavni jezik, a ne romski, ukrajinski ili ruski. Mnogi žive u siromaštvu, u segregiranim, ograđenim selima, a oko jedne trećine živi bez tekuće vode, grijanja i struje.
Posla za Rome u Zakarpatju ima malo. Prema procjenama ukrajinskih nevladinih organizacija, samo 38 posto romskog stanovništva bilo je zaposleno, a zbog nedostatka lokalnih mogućnosti mnogi muškarci iz regije već su radili u Mađarskoj prije rata.
Međutim, njih i njihove porodice to nije pripremilo za uslove s kojima su se mnogi susreli u Mađarskoj. "Izbjeglice su stigle u veoma uništen sistem", rekla je Lila Eredič (Lilla Eredics), glasnogovornica Romaversitasa. "A zakarpatski Romi su u izuzetno ranjivoj situaciji."
Dok zakarpatski Romi nisu imali pravo na privremenu zaštitu EU, Mađarski helsinški odbor, grupa za ljudska prava, primjećuje da su oni i dalje imali pravo na neke državne beneficije.
Međutim, zbog nedostatka informacija mnogi Romi toga nisu bili svjesni. Također su se suočavali s poteškoćama vezanim uz smještaj, često su se suočavali s diskriminacijom i zločinima iz mržnje.
"Ne znamo koliko je romskih izbjeglica u Mađarskoj, ali vjerovatno hiljade", rekla je Eredič. Prema njenim riječima, većina i dalje živi u velikim, kolektivnim smještajima, što dugoročno nije održivo rješenje.
Većinu tih institucija vode nevladine organizacije, lokalne samouprave ili vjerske grupe, dodaje Eredič, čineći iskustva izbjeglica vrlo raznolikim i često zavisnim o resursima i dobroj volji mještana.
U jednom od najgorih, u Čermajoru, selu blizu zapadne granice Mađarske s Austrijom, desetine izbjeglica žive u uslovima koje Eredič opisuje kao katastrofalne.
Smješteni u davno napuštenoj školi bez grijanja, čak i na temperaturama ispod nule zimi, izbjeglice su dijelile prljava zajednička kupatila i toalete, često bez tople vode i struje.
Uprkos često užasnim uslovima, neke zajednice su se okupile da bi pomogle romskim izbjeglicama, omogućivši im da napuste kolektivne smještaje. Grupa Roma iz Zakarpatja osigurala je privremeni smještaj u trospratnoj zgradi vlasništvu opštine Budimpešta u Fonjodu, odmaralištu na južnoj obali jezera Balaton, 90-ak kilometara od glavnog grada.
Nekretnine oko jezera su druge najskuplje u Mađarskoj, a prosječne cijene samo su veće u glavnom gradu.
Zgrada u Fonjodu ranije je korištena kao smještaj za romsku djecu koja su dolazila u posjetu iz Budimpešte, kaže Mario Kis (Kiss), socijalni radnik. On trenutno tamo živi zajedno s 13 romskih porodica, ukupno 56 ljudi, svi iz Zakarpatja i zbijeni na tri sprata.
Radnim danom, dok djeca idu u školu, odrasli odlaze na posao, često rade građevinske poslove ili poslove čišćenja ili pomažu mještanima oko kućanskih i baštenskih poslova.
"Fonjod je vrlo gostoljubivo naselje. Ovdje nisam naišao ni na kakvu diskriminaciju", kaže Kis, koji je i sam Rom. Vikendom žene i starci sjede i odmaraju, neki i puše, dok se djeca igraju u prostranom, iako malo zaraslom vrtu.
"Milion puta hvala Mađarskoj što nas je prihvatila, tako smo zahvalni", rekla je Margita, starija žena koja ovdje živi sa suprugom. Njena unuka, koju je odgojila, udala se za Mađara i živi u blizini. "(U Ukrajini) smo jedva zarađivali za život", rekla je. "Ali dolazili smo često ovdje da radimo. To je bio jedini način da preživimo."
Suprotna obala jezera Balaton od Fonjoda je brdovitija, destinacija za moderne turiste iz Budimpešte, privučene živopisnim selima, butik hotelima i delikatesnim trgovinama u kojima se prodaju lokalna jela i skupa uvozna roba.
Jedna ukrajinska romska porodica našla je dom u jednom od tih malih sela, Vorosto, nedaleko od obale jezera. Ivan Njerges ima upečatljive plave oči i tetovažu ptice na vratu.
Djelimično je Rom i došao je u Mađarsku iz Feketepataka, sela u Zakarpatju. Mađarski govori s blagim naglaskom, a neke njegove riječi su pod uticajem ukrajinskog jezika i često se ispravlja. Imao je samo 17 godina kada je počeo rat i napustio je Ukrajinu s bakom, partnerkom i njeno troje djece.
U Vorostu su završili uz pomoć čovjeka iz Budimpešte, koji se dobrovoljno javio da na nekoliko mjeseci smjesti jednu porodicu u svoju vikendicu.
Nakon toga, stanovnici sela pomogli su Njergesu i njegovoj porodici da renoviraju i iznajme susjednu kuću. "Bilo je teško uklopiti se u početku, jer nikoga nismo poznavali u Mađarskoj. Kad smo prešli granicu, nismo ni znali gdje da idemo, šta će biti s nama", rekao je.
Prvo su bili smješteni u kolektivnom centru, prije nego što su premješteni u Budimpeštu, gdje su boravili u domovima bogatijih romskih porodica. Tamo su upoznali svog pokrovitelja, koji im je organizovao selidbu u Vorosto.
"Nismo htjeli da ostanemo u kolektivnom smještaju. Da nismo pronašli nešto, mislim da bismo se vratili (u Ukrajinu)", rekao je Njerges. Našao je posao u dabrici nedaleko od Vorosta kao prevodilac za novozaposlene ukrajinske izbjeglice. Njegova partnerica, Kati, ukrajinska Romkinja, radi poslove čišćenja.
"Ne želim ići kući. Trebat će puno vremena da se sve ovo posloži, kako bi sve moglo biti kao prije", rekao je Njerges. Oni žele dobiti državljanstvo, uz pomoć Njergesove mađarske bake, koja ga je odgojila i pobjegla s njima iz zemlje prije više od godinu dana. "(Da li smo) imali sreće? Mislim da jesmo. Religiozan sam, pa volim reći da je Bog bio s nama", rekao je.
Nisu svi tako dobrodošli. Vlasnica trgovine u blizini lokalne željezničke stanice u Fonjodu, gdje izbjeglice žive u trospratnici, kaže kako uvijek vidi izbjeglice kako hodaju uokolo, trošeći svoj džeparac - što je ekvivalentno 66 dolara mjesečno po odrasloj osobi - na alkoholna pića i cigarete.
Samo nekoliko metara od njene trgovine, romska porodica iz obližnjeg sela uživa u ostacima peciva iz lokalnog kafića. Pitaju mogu li nešto popiti - također besplatno. "Ti im daš svoj mali prst, a oni hoće tvoj lakat", primijetio je vlasnik kafića koristeći se popularnom mađarskom izrekom.
Takve predrasude prema Romima česte su u Mađarskoj. Prema istraživanju koje je 2019. provela Evropska unija, 90 posto je reklo da je u Mađarskoj rasprostranjena diskriminacija na temelju etničke pripadnosti.
Ne računajući izbjeglice, u Mađarskoj živi 876.000 Roma, što čini gotovo devet posto stanovništva, najveća manjina prema studiji iz 2018. godine. Živeći u tog regiji od 15. vijeka, Romi uglavnom žive u ruralnim područjima, naročito na siromašnijem sjeveroistoku i jugozapadu. Veliki dio njih je neobrazovan i nezaposlen, a mnogi žive u siromaštvu.
Procjenjuje se da samo 25 posto mađarskih Roma završi srednju školu, u poređenju sa 75 posto neromskog stanovništva. Također se suočavaju sa značajnom diskriminacijom u na tržištu nekretnina, na radnom mjestu i u pristupu zdravstvenoj zaštiti.
Neke političke stranke otvoreno zagovaraju rasističku politiku. Ekstremno desni Pokret naša domovina, koji je jedna od najpopularnijih stranaka za osobe mlađe od 30 godina, podržava segregaciju obrazovanja - podjelu Roma i etničkih Mađara - i prestanak državnog finansiranja nevladinih organizacija koje pomažu Romima.
Dok su se izbjeglice u Fonjodu odmarale u svom vrtu, Legio Hungaria, radikalna ekstremno desna grupa, bila je domaćin ozloglašenog Evropskog borbenog kluba u Budimpešti, međunarodnog borbenog događaja povezanog s neonacističkim grupama.
Nakon priliva romskih izbjeglica nakon početka rata u Ukrajini 2022., "samo dio romskih porodica uspio je samostalno dobiti stan na tržištu zakupnina", rekla je Eredič iz Romaversitasa.
To je, kaže ona, djelimično zbog sve većih cijena zakupa, kao i diskriminacije na tržištu stanova. "Najurgentniji problem je to što mnoge izbjeglice nakon godinu dana još uvijek žive u masovnim kolektivnim centrima. A ovaj problem prvenstveno pogađa zakarpatske romske izbjeglice."
U stambenom bloku sovjetskog stila na periferiji Budimpešte, Levente Res (Resz), upravitelj kolektivnog smještaja to potvrđuje. Smještaj osigurava Budimpeštanski metodološki centar za socijalnu politiku i njegove institucije (BMSZKI), jedan od najvećih pružatelja socijalnih usluga u Mađarskoj.
Oni pružaju privremena skloništa za beskućnike, smještaj za porodice kao i ginekološke usluge za beskućnice. Od početka rata također su pružali sklonište izbjeglicama.
"Od početka nam je dolazilo mnogo zakarpatskih Roma", rekao je Res. "Svi drugi su imali mogućnosti da nastave dalje, ali ova grupa nije imala ništa. Za njih se svijet proteže samo do Budimpešte."
Trenutno BMSZKI radi s 81 izbjeglicom u Budimpešti. U najmanjim sobama borave tri do četiri osobe, a u najvećima njih 11.
Ovdje Romi dobivaju tri obroka dnevno, a zahvaljujući kuhinji plaćenoj od donacija, mogu i sami kuhati obroke. Sklonište nudi i psihološko savjetovanje, seksualnu edukaciju, pa čak i masažu beba. Dok neka djeca idu u školu, izazov je natjerati ih da sva idu, kaže Res.
"Ako ovo prođe dobro, možda im neće biti lako da se vrate u područje okruženo zidom od 2,5 metara s jednom česmom za vodu", rekao je Res, govoreći o nekim životnim uslovima u Ukrajini. "Ovo je izuzetno uskraćena grupa. Oni nisu dio ukrajinskog društva. Niti su dio mađarske manjine."
"Čini se da nisu bili socijalno integrisani barem 100 godina, još od Austro-Ugarske monarhije, rekao je. "Govore mađarski, tvrde da su Mađari, plaču tokom himne na dočeku Nove godine, ali to su naučili prije najmanje 100 godina."
Res smatra da će se većina Roma u skloništu htjeti vratiti u Ukrajinu nakon završetka rata. Tamo imaju rođake koje još uvijek finansijski pomažu, a mnogi su zabrinuti da im kuće ne pljačkaju interno raseljene osobe iz drugih dijelova Ukrajine.
U školi u osmom okrugu Budimpešte, samo jednu autobusku stanicu od Trga romskih muzičara, osnivači Talete, Moldovan i Pletser, govore o svojim najvećim uspjesima: Niko od djece ovdje više ne želi raditi poslove njege noktiju i, kako kažu, pomogli su mnogim porodicama da iznajme stanove u blizini.
"Ovo su veoma talentovana djeca. Ako dobijaju isto što i moja vlastita djeca, onda će postići isto. Ako nisu, onda neće", rekla je Moldovan.
Osim što im pomaže u njihovim obrazovnim potrebama i priprema ih za tržište rada, Taleta također brine o njihovom i fizičkom blagostanju.
Rozina, koja je učila pisati svoje ime, prethodno je patila od napada panike. Anita, 25-godišnjakinja s dvoje djece i suprugom, boluje od epilepsije koju je stres pogoršao. "Nisam se usudila da idem bilo gdje sama", rekla je Anita. "Ali prvo sam upoznala ulice, zatim autobuske stanice, a sada idem na mjesta koja ne poznajem."
Moldovan i Pletser kažu da daju sve od sebe, ali priznaju da su "beznadežni" kada je u pitanju osiguravanje sredstava. Taleta, zajedno s drugim mađarskim nevladinim organizacijama koje rade sličan posao, prima finansijske priloge i besplatne obroke od opštine Budimpešta.
Taleta je također primila jednokratnu isplatu od gradonačelnika Budimpešte i Ministarstva inovacija i tehnologije. Međutim, to je kap u moru u smislu njihovih potreba kao organizacije, a i Moldovan i Pletser, zajedno s ostalim edukatorima, daju svoje vrijeme i usluge besplatno.
Jedan od mladića koji ovdje volontira je Romani, jedno od 11 djece i prvi u svojoj porodici koji je završio srednju školu. On je sada jedini Rom na svom fakultetu u Budimpešti. Osim volontiranja s Taletom i pohađanja nastave, mora raditi kako bi izdržavao porodicu. Da imamo novca, platili bismo mu, rekla je Pletser.
To je poznata priča: nema dovoljno sredstava i nema dovoljno kapaciteta za pomoć. Trenutno Taleta radi s oko 20 djece i njihovih porodica, ali "moglo bi ih biti i 100", rekla je Pletser. "Podrška koju mi možemo pružiti još uvijek je puno veća od one koju bi im mogla dati mađarska država. Mi ovdje u biti obavljamo poslove koje bi država trebala da radi."
"Ova djeca trebaju najbolje od svega", rekla je Pletser. "Najšareniju, najljepšu - a ne kuću s trošnim zidovima."
Facebook Forum