Negiranje genocida u Srebrenici, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS) Milorad Dodik, kao i ljudi koji vladaju tamo, vide kao potentno gorivo za svoje biračko tijelo, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Efikasniji metod kazne bio bi, smatra on, kada bi posljedice po one koji ih negiraju bile posmatrane kao stvar narušavanja sigurnosti u Bosni i Hercegovini (BiH).
Trideset godina nakon osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, rehabilitacija ratnih zločinaca je, smatra, rehabilitacija politika koje su koristile zločine za ostvarenje svojih ciljeva.
RSE: Jeste li očekivali da će zaostavština ratnih zločina i odnos prema njima na prostoru bivše Jugoslavije biti drugačiji nakon 30 godina od osnivanja Haškog tribunala?
Hodžić: Postojala je nada od kasnih devedesetih, pa tamo negdje do 2010. Stvari koje su se događale i na političkom planu i na društvenom planu su nam davale nadu da ćemo se posljedicama ratnih zločina baviti tako da s jedne strane učinimo sve što možemo da žrtvama damo bilo kakvu satisfakciju koliko god je to moguće.
Svima onima koji su preživjeli zločine ili onima koji su izgubili nekoga u zločinima, čiji su voljeni ubijeni ili na najstrašnije načine pogubljeni. A s druge strane, da ćemo biti u stanju da uspostavimo mehanizme kao što su domaći kapaciteti za suđenje za ratne zločine.
Na kraju krajeva, jedan diskurs i u obrazovnom sistemu i u javnom prostoru koji će, delegitimisati sve politike koje su koristile ratne zločine kao oruđe u ostvarivanju svojih ciljeva.
Nažalost, nakon tog nekog perioda nade, dolazi do zaokreta, prije svega u politici Srbije, i da tako kažemo produžetku Republike Srpske, ali i kod drugih, kao što je, na neki način, slučaj sa zvaničnom politikom Hrvatske u određenim oblicima, HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica).
Međutim, ima tu i drugih, da tako kažem, glasova koji su počeli dovoditi u pitanje činjenice koje su utvrđene pred Tribunalom.
To se dogodilo, iako je Tribunal brana bilo kakvom pokušaju da se dovodi istinski u pitanje ono što se dogodilo i odgovornost onih koji su počinili zločine. Pristup u kojem se, jednostavno, sve to delegitimiše i gura ustranu kao irelevantno, nas dovodi u situaciju gdje danas imamo to što imamo.
Održavanje nestabilnosti - strateška politika
RSE: Kada je Tribunal završio sa radom rečeno je da je jedna od glavnih stvari koje ostavlja u nasljeđu istina, sadržana u presudama i arhivskoj građi. Zašto se po vama historija na ovim prostorima ne piše haškim činjenicama?
Hodžić: Zbog politike. Isključivo zbog toga što se već vrlo rano u procesu suočavanja sa posljedicama zločina na nekakvom institucionalnom planu moglo vidjeti da će obrazovni sistem biti zadnja linija odbrane za sve koji žele da da koriste traume koje su nastale zločinima. Ne samo za opstanak na vlasti, nego i za to gorivo mobilizacije. Za bilo kakav sukob koji bi mogao da se desi u budućnosti.
Uz održavanje nestabilnosti, kao jednog faktora u kojem onda ljudi, koji upravljaju tim politikama, se predstavljaju faktorom stabilnosti. Dakle, oni mogu da riješe problem koji su sami napravili.
I ono što možemo da vidimo da se to ne odnosi samo na činjenice utvrđene pred Tribunalom. One se zasnivaju na milion i po gigabajta dokaza.
To se odnosi i na događaje iz Drugog svjetskog rata i na prirodu zločinačkih režima koji su činili zločine u Drugom svjetskom ratu, koji se, odjednom rehabilitiraju kao nekakvi antifašisti i ne znam ni ja, borci za slobodu nekog naroda i tako dalje.
Jer, to je sve dio istog narativa u kojem je vrlo bitno omogućiti tu vrstu kapaciteta za mobilizaciju, ukoliko to bude potrebno.
Negiranje genocida je sigurnosni problem
RSE: Iako je u Bosni i Hercegovini zakonski zabranjeno negirati genocid u Srebrenici, to je i dalje dio diskursa najviših političkih predstavnika entiteta Republika Srpska, što prolazi nekažnjeno. Negiraju se i drugi ratni zločini što je, također, zakonski kažnjivo. Kakva je korist od negiranja ratnih zločina?
Hodžić: U konkretnom slučaju Milorada Dodika i ljudi koji vladaju u Republici Srpskoj, oni to vide kao potentno gorivo za svoje biračko tijelo i imaju, da tako kažem, vrlo jasan politički profit od toga.
I tu je, u stvari, pitanje intervencije zakona koji je donesen od strane Visokog predstavnika koji, kako možemo da vidimo, ostavlja puno prostora za interpretaciju. Da li je to krivično djelo u stvari počinjeno ili nije, što treba da ima konkretan ishod i tako dalje.
I ono što je Milorad Dodik radio on nastavlja da radi, čak često izazivajući, otvoreno pozivajući da ga se privede, ako neko smije to da uradi.
Mislim da je trebalo da bude, i bilo bi mnogo efikasnije, kada bi posljedice po ljude koji se upuštaju u takvo što bile artikulisane kroz činjenicu da to nije samo stvar izjava, to je stvar narušavanja sigurnosti u BiH.
RSE: Mjesta zatočenja i drugih zločina su danas muzeji, škole i slične stvari. Koliko ta memorijalizacija govori o odnosu prema ratnim zločinima, prema žrtvama, prema pomirenju? Imali smo primjer prije godinu dana da je zabranjena memorijalna šetnja građana Prijedora u povodu Dana bijelih traka.
Hodžić: Takve prakse nemaju veze s potrebom da se prošlost učini boljom. Negiranjem zločina ili postavljanjem muzeja, spomenika na mjesta stradanja, mjesta zatočenja, mjesta torture onima koji su bili uključeni u te zločine, time se neće ni na koji način ukinuti istina o onome što se dogodilo.
Međutim, to ima veze sa signaliziranjem intencija za budućnost i to je ono što je vrlo opasno u tome.
Mi u Prijedoru, što se tiče Dana bijelih traka, imamo tačno jasnu prekretnicu u odnosu prema memorijalizaciji koju taj dan predstavlja i borbi za spomenik za 102 ubijene djece u tom gradu od dolaska vlasti koja je zamijenila prethodnu.
Prethodna, isto tako, nije dozvoljavala izgradnju spomenika, ali nije nikada zabranila povorku.
Na kraju krajeva je čak jednom i odgodila zasjedanje Gradske skupštine zbog pijeteta.
Međutim, kada dolazi na vlast SNSD (Stranka nezavisnih socijaldemokrata), Ujedinjena Srpska i Demokratska fronta (DF) u Prijedoru, mi dobijamo jedan potpuni zaokret u skladu sa politikom Milorada Dodika, koji ima jedan agresivni revizionizam i agresivan odnos prema žrtvama nesrpske nacionalnosti u Prijedoru.
Nema prijateljstva koje se zasniva na ratnim politikama
RSE: Veliki dio osuđenika za ratne zločine je već na slobodi. Mnogi od njih su izašli nakon odslužene dvije trećine kazne. U svojim društvima su dočekivani kao heroji, pišu knjige, predaju studentima… Da li su to dobri primjeri integracije osuđenih ratnih zločinaca u naša društva?
Hodžić: Naravno da nisu. Mora se razumjeti kontekst u kojem se to događa, a to je kontekst rehabilitacije politika u okviru kojih su oni činili zločine. Niko od tih ljudi nije činio zločine na svoju ruku u nekakvim izolovanim incidentima.
Presude vrlo jasno govore o mjestu koji su zločini imali u ostvarivanju političkih ciljeva, strateških ciljeva koji su, uglavnom, uključivali uklanjanje određenih naroda sa određenih teritorija. I zločini su bili oruđe u ispunjavanju tih ciljeva.
Ovo što mi vidimo kroz rehabilitaciju ratnih zločinaca je rehabilitacija tih politika. To je, u stvari, ono što je ključ. Ne možete vi da glumite prijateljstvo i insistirate na ekonomskim projektima i na strateškim projektima, a istovremeno da rehabilitirate politiku koja je ovu zemlju uništila.
Nemoguće je biti prijatelj koji rehabilitira politiku koja je koristila zločine na taj način. To je stvar državne politike. To nisu incidenti, to nisu ekscesi bilo kakve vrste.
Facebook Forum