(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U prošloj godini, kada je riječ o težnjama ka eurointegracijama Ukrajine, Gruzije i Moldavije, bilo je nekoliko iznenađujućih poteza.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., ove zemlje su se prijavile za pridruživanje Uniji i u roku od koji mjesec dobile "europsku perspektivu" - Bruxelles ih je prepoznao kao potencijalne članice.
I doista, Ukrajina i Moldavija dobile su kandidatski status, a Gruzija postala potencijalna kandidatkinja.
Za one koji desetljećima prate pokušaje ovog istočnoeuropskog trojca u približavanju Uniji, te odluke bile su zaista povijesne.
Pozitivni trendovi iz prošle mogli bi se vrlo lako preliti na 2023. godinu. Kao i skoro sve u Bruxellesu, proširenje je politički proces i baš sada postoji zamah u mnogim dijelovima EU-a, posebice za ukrajinsko članstvo.
Čini se da je trojac željan ispuniti preporuke Bruxellesa, naročito u sferi pravosuđa, kako bi napredovao ka Uniji.
Možda i neće biti velikih iznenađenja ako procjene Europske komisije o trima državama, koje bi trebale doći u proljeće, budu pozitivne i stvarna izvješća o proširenju - predviđena za jesen - budu ohrabrujuća.
Hoće li biti dovoljno da Komisija preporuči početak otvaranja pristupnih pregovora za Kijev i Kišinjev, te kandidatski status za Gruziju još je rano govoriti.
U konačnici, za ovaj korak potrebna je jednoglasnost svih 27 država članica Unije. O njemu se odlučuje u prosincu. To je težak zadatak, ali s obzirom na trenutačno brzo mijenjanje političkog okruženja u Europi, ne treba ga u potpunosti odbaciti.
Međutim, ono što bi se sad moglo ukloniti je nada. U nekim krugovima tih zemalja postoje uvjerenja su će one u sljedećih pet do deset godina postati punopravne članice Unije. Odgovor Europske komisije o Gruziji, Moldaviji i Ukrajini nema potrebe čekati dulje od druge polovice ovog mjeseca.
Dok je onaj probavljiviji dio, poznat kao politički kriteriji, objavljen u lipnju i došao s preporukama, onaj siječanjski je njegov birokratski ostatak. U biti, to je "domaća zadaća", koju tri zemlje trebaju ispuniti za članstvo. Posao starta onog trena od poduzimanja simboličnih koraka i otvaranja pristupnih pregovora.
U nacrtima, u koje je Radio Slobodna Europa imao uvid, razmatraju se 32 polja politike, poznatija kao "poglavlja", i to na jeziku EU-a, te se provjerava koliko je zakonodavstvo jedne zemlje u bilo kojem od tih područja usklađeno sa zakonima Unije.
U trima izvješćima koristi se pet ljestvica procjene za opisivanje stanja u svakom poglavlju: "rani stadij", "određena razina pripremljenosti", "umjereno dobra pripremljenost", "dobra razina pripremljenosti" i "dobro napredno".
Ni u jednom od 32 poglavlja nijedna od triju zemalja nema ocjenu "dobro napredno". Ukrajina je u samo dva poglavlja dosegla drugi najbolji kriterij - "dobra razina pripremljenosti" – i to oba povezana s vanjskom politikom. Gruzija i Moldavija su, pak, tu razinu dosegle u tek jednom poglavlju.
Većina ukrajinskih poglavlja je u drugoj najnižoj kategoriji - "određena razina pripremljenosti". Moldavija je na ljestvici i lošija - 16 područja su u najnižoj kategoriji - "rani stadij". Gruzija, koja je za razliku od druge dvije zemlje tek potencijalna kandidatkinja, ima najbolje izvješće s osam poglavlja - "umjereno dobra pripremljenost" - što je najveći broj u usporedbi s Ukrajinom i Moldavijom.
Možda se ovo čini čudnim, ali postoje objašnjenja. Najočitije je da Gruzija na gospodarskom i financijskom području ide dobro i to nije veliko iznenađenje, jer su u prošlom desetljeću skoro sve vlade u Tbilisiju radile na jačanju gospodarstva na Zapadu.
Za Ukrajinu i Moldaviju to nije uvijek bio slučaj. Gruzija također ima dobre administrativno-birokratske kapacitete, dok je nedostatak istih vidljiv u moldavskom izvješću.
Važno je podsjetiti da je ovo druga polovica mišljenja. U prvoj, koja se bavi pitanjima pravde i temeljnih prava, Gruzija je treća. A ova pitanja, na koja je Unija stavila naglasak, znače da, dok Tbilisi može biti ohrabren činjenicom da je u mnogim područjima imao pristojno usklađivanje sa zakonima EU-a, zaostaje za druga dva na putu ka EU.
I to će biti dug put. Možda sad u vladama i parlamentima u Kijevu i Kišinjevu postoji velika politička volja za reformama i donošenjem zakonodavstva u stilu onih u Uniji, ali mnoge stvari koje se traže za otvaranje ovih pregovaračkih poglavlja – i još važnije njihovo zatvaranje – mogu potrajati godinama. Potrebno je obilje administrativnih kapaciteta, pomiješanih s političkom izdržljivošću i osjetljivošću za provođenje reformi koje možda neće vazda biti popularne.
Da ne spominjemo mogućnost slabljenja entuzijazma zemalja članica Unije - svaka od njih treba dati zeleno svjetlo za otvaranje i zatvaranje pristupnih poglavlja, a često im je mnogo više stalo do domaće publike i rezultata vlastitih političkih stranaka, nego do činjenica na terenu u zemljama kandidatkinjama.
Prošla 2022. bila je zlatna za proširenje EU-a, a 2023. bi mogla biti pristojna, ali je put neravan i ponekad cijeli proces proširenja može završiti u slijepoj ulici. Pitajte samo "predvodnike" politike proširenja na Zapadnom Balkanu - Crnu Goru i Srbiju - zemlje koje su u proteklom desetljeću uspjele ispuniti tek nekoliko poglavlja, a više puta se zapitale hoće li se ikada pridružiti bruxelleskom klubu.
Facebook Forum