Način da Europa i Zapadni Balkan budu energetski sigurni i neovisni o ruskim ili energentima drugih zemalja jeste ulaganje u obvnovljive izvore, kaže Chiara Matinelli, direktorica europske Mreže za klimatsku akciju (CAN-E) u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
Međutim, procesi energetske tranzicije, koja podrazumijeva i dekarbonizaciju do 2050. godine u zemljama Zapadnog Balkana izazivaju zabrinutost, ocijenila je Matinelli.
"Prva zabrinutost tiče se samog procesa. Sve deklaracije, sastanci, seminari – vrlo dobro, ali ne dovoljno. Ne trebaju nam sastanci iza zatvorenih vrata, već da se uključi što više strana. Ne trebaju nam procesi samo zbog procesa, nego konkretnih koraka", kaže Matinelli za Radio Slobodna Evropa.
Matinelli je u Sarajevu vodila panel u okviru Just Transition foruma o pravednoj tranziciji Energetske zajednice, na kojem su predstavnici sektora energetike zemalja Zapadnog Balkana diskutirali o budućnosti energetskog sektora.
"Ako nam treba ta energetska tranzicija, onda nam je u tome neophodno vlasništvo pojedinaca, građana, zajednice u projektima koji se tiču tranzicije. Oni koji donose odluke bez toga ne mogu učiniti mnogo", mišljenja je Matinelli.
RSE: Gdje su zemlje Zapadnog Balkana u procesu dekarbonizacije, u procesima pravedne tranzicije?
Matinelli: Važan segment procesa jeste brzina kojom se on odvija. Svugdje u Europi, pa i na Zapadnom Balkanu imamo klimatske promjene, devastirajuće posljedice na poljoprivredu, prirodu uopće, i sve drugo, na naše živote generalno. Potrebno je hitno reagirati, a procesi koje vidimo na Balkanu su spori, jednostavno su prespori. I to ne smijemo dozvoliti. To je i cilj ovog Foruma – kako sve deklaracije koje imamo prevesti u praksu, kako Zelenu agendu za Zapadni Balkan prevesti u implementacijske politike, kako bi se krenulo naprijed.
RSE: Kako ubrzati procese, gdje su najveći izazovi, a gdje prednosti Zapadnog Balkana?
Matinelli: Svaka zemlja se razlikuje sa svojim kontekstom i to je nešto što moramo poštovati. Ako generaliziramo, prvo moramo biti dosljedni u odlukama – napuštanje uglja znači napuštanje uglja, to znači da nema novih projekata koji se temelje na uglju, bez izgovora.
A drugi važan segment jesu obnovljivi izvori. Investicije u obnovljive energije koje bi postepeno zadovoljile dio potreba u svakoj od zemalja.
Čini mi se da i oni koji donese odluke polako uviđaju i da su složni s nama u tome – šta treba pojačati, a s čim bi trebalo stati. Naglašavam ponovno, najvažnija su veća ulaganja u obnovljive energije (vjetra i sunca) i bolju efikasnost. Nekad jednostavno zaboravimo na ono što je dobro, pokušavajući zaustaviti ono što je loše. Napori trebaju biti okrenuti novim izvorima energije.
RSE: Kakav je feedback ministara energetike i zvaničnika sa Zapadnog Balkana? Šta oni još navode kao prepreke?
Matinelli: Zanimljivo je da ministri iz različitih zemalja, BiH, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Ukrajine osjećaju da su pod pritiskom da navedu šta su dosad uradili, gdje su koraci naprijed. I to je pohvalno.
Ali lično imam osjećaj da je prečesto bilo rečeno ono "ali", uz izgovore o energetskoj krizi, živimo u kritičnom momentu, rat u Ukrajini, dodatni izazovi. Moja poruka njima jeste – ok, to su izazovi, ali to su simptomi krize koja je već bila prisutna. To ne smijemo zloupotrebljavati kao izgovore, nego kao način da se stvari poprave.
Mislim da je važna još jedna stvar – trebalo bi što više raditi i razmišljati u "regionalnom smislu", jer region ne može biti neovisan o fosilnim gorivima, ako ne postoji regionalno tržište koje bi zadovoljilo makar regionalne energetske potrebe.
RSE: Termoelektrane na Zapadnom Balkanu su najveći zagađivač zraka u Europi. Je li ovaj podatak dovoljan razlog da se odlučnije krene u energetsku tranziciju?
Matinelli: To je kritični element. Situacija sa zagađenjem pogađa milione ljudi. Osim činjenice da milioni ljudi pate i imaju posljedice zbog ovoga, odvajaju se ogromni novci da se saniraju posljedice ovakve situacije. A bilo bi bolje da se taj novac umjesto sa saniranje štete usmjeri u sprječavanje da do nje uopće dođe, opet ulaganjem u obnovljive izvore energije, u nešto što će prevenirati zagađenje.
RSE: Koristi li se na Zapadnom Balkanu u posljednje vrijeme izgovor da su i neke EU zemlje odlučile aktivirati neke od termoelektrana na ugalj usred energetske krize i zabrane uvoza plina i nafte iz Rusije? Koliko je veliki problem ponovno aktiviranje takvih elektrana?
Matinelli: Nažalost vidimo da se to dešava. To je klasični hitan odgovor na krizu koji će nas blokirati u naporima i zaključati nas u sistemu za koji već znamo da uzrokuje ozbiljne klimatske promjene, ali nas također stavlja u zavistan položaj od fosilnih goriva iz Rusije ili neke druge zemlje. To nas blokira da živimo u energetski sigurnoj Europi. To je doslovce korak nazad. Iduće sedmice ćemo imati energiju, ali dugoročno je to katastrofa.
Majda Ibraković iz Centra za životnu sredinu o ovisnosti BiH o ruskom gasu
RSE: Koristi li se na Zapadnom Balkanu u posljednje vrijeme izgovor da su i neke EU zemlje odlučile aktivirati neke od termoelektrana na ugalj usred energetske krize i zabrane uvoza plina i nafte iz Rusije? Koliko je veliki problem ponovno aktiviranje takvih elektrana?
Ibraković: Često je to izgovor na Zapadnom Balkanu, ali važno je naglasiti nešto. Ovo je kratkoročna mjera, recimo Njemačke. Govorimo o malom postotku kapaciteta koji će biti ponovno pokrenuti. Također, riječ je termoelektranama koje rade u skladu s EU pravilnicima, standardima o emisiji sumpordioksida. U BiH to i dalje nije tako. Imamo filtere recimo na Termoelektrani Ugljevik koji i dalje ne rade, a uloženo je mnogo novca u njih. Tako da nije isto – mjera koja dolazi iz EU nikako ne smije biti razlog da se stane s procesima dekarbonizacije na Zapadnom Balkanu. Kriza ne smije biti izgovor. Nismo toliko ovisni o ruskom gasu, tako da je sve ok dok ne planiramo nove projekte bazirane na gasu.
Najveća ovisnost BiH o ruskom gasu jeste u Sarajevu jer se grad grije na plin. I to je dobro da je riječ samo o Sarajevu, da nismo više ovisni. Mora se razmišljati o drugim izvorima, pumpama za grijanje, obnovljivim izvorima i drugim rješenjima koja se ne baziraju na fosilnim gorivima. Potreban je jači odgovor i veći koraci ka tranziciji. Ako govorimo o BiH, potrebni su nam i zakoni koji reguliraju pitanje obnovljive energije, što će dalje omogućiti građanske energetske projekte. To nam treba da krenemo naprijed i da u dosljedno vrijeme budemo neovisni.
RSE: Gdje su sličnosti, a gdje razlike u zemljama Zapadnog Balkana?
Matinelli: Više investicija u obnovljive energije, ali i pravni okvir koji će ih omogućiti. Prije investicija moramo imati pravni okvir koji će ih omogućiti i privući investitore. Neke zemlje ih imaju, neke tek rade na njima.
Predstavnici vlasti s Energetskom zajednicom rade dobar posao na tome, ali neke stvari još nisu gotove.
Naravno, ovo nije problem samo Zapadnog Balkana. Ali je za ovaj region važno da ne padne u zamku – da nastojeći napustiti ugalj, počne ovisiti energetski o ruskom gasu, recimo.
RSE: Zašto je Zapadni Balkan toliko otvoren za kineske investicije koje su najčešće, barem one najveće, usmjerene na fosilna goriva za energiju ili hidroelektrane? Posljednji primjer jeste Blok 7 Termoelektrane Tuzla koji je doveden u pitanje nakon što je Vijeće za državnu pomoć BiH garancije Vlade Federacije BiH za kinesko kreditno zaduženje ocijenila nezakonitim.
Matinelli: Ono što imamo kao podatak jeste to da su kompanije iz EU i dalje najveći ulagač u zemljama Zapadnog Balkana. A na pitanje zašto kineske investicije proizvode toliko buke, mislim da je odgovor u tome da kineske kompanije traže ispunjavanje manje uvjeta.
Zato je lakše dobiti takve investicije. Ne želim okriviti samo druge, naravno i EU kompanije ne rade uvijek strogo po pravilima, ali ako govorimo o kineskim one ne traže striktne standarde, ekološke ili one koji se tiču prava radnika.
RSE: Može li reći da su više rizične takve investicije?
Matinelli: Neću reći da su rizičnije, ali će Zapadni Balkan zadržati u sistemu koji pokušavamo promijeniti. Ne kažem da ne treba nikako surađivati s kineskim kompanijama, ali da treba osigurati ispunjenje uvjeta koje tražimo. Mi držimo ključ vrata kad je riječ o ekološkim standardima i standardima o pravima i uvjetima radnika.
Kineski projekti na Zapadnom Balkanu
Majda Ibraković iz Centra za životnu sredinu o kineskim investicijama u BiH i alternativnim izvorima
RSE: Zašto je Zapadni Balkan toliko otvoren za kineske investicije koje su najčešće, barem one najveće, usmjerene na fosilna goriva za energiju ili hidroelektrane? Posljednji primjer jeste Blok 7 Termoelektrane Tuzla koji je doveden u pitanje nakon što je Vijeće za državnu pomoć BiH garancije Vlade Federacije BiH za kinesko kreditno zaduženje ocijenila nezakonitim.
Ibraković: Pokušavali smo upozoriti na ovo ranije više puta. Ne znamo koje će biti posljedice ovakve situacija. Ali je sigurno da je ovo gubitak resursa, vremena i novca. Mi također pitamo – zašto. Ok, trebamo velike kapacitete, investicije… ali također moramo poštovati naše zakone, moramo poštovati prava radnika, trebamo nove tehnologije. Ne kažem da Kinezi ne poštuju zakone, već da im naši zvaničnici daju ključ od kuće u ruke.
Kompleksno je pitanje o tome zašto, ali recimo da je lakše dobiti takve ugovore ili čak možda dobiti nešto zauzvrat.
RSE: Ima li BiH alternative, ima li kapacitete za obnovljive izvore?
Ibraković: Trenutno se tek oko dva posto energije u BiH proizvodi od solarnih i vjetroelektrana. A potencijal je mnogo veći. Ne koristimo dovoljno i može mnogo više. Ali nam trebaju i zakoni i ulaganja.
Facebook Forum