Zabrana uvoza ruske nafte stupa na snagu u Sjedinjenim Državama 22. aprila. Jedna od zemalja koja bi mogla imati koristi je Venecuela. Zašto?
Prema Credit Suisse banci, očekuje se da će njezino gospodarstvo ove godine realno rasti za 20 posto, iako s vrlo niske baze, piše Economist.
To će u potpunosti biti vođeno naftnom industrijom. Banka očekuje povećanje proizvodnje nafte za više od petine.
Čak i prije ruskog rata u Ukrajini, Venecuela je proizvodila više nafte. Prošle godine uspjela je udvostručiti proizvodnju, na oko 800.000 barela dnevno. Iako je to djelić od tri miliona koliko je proizvodila 1990-ih, više je nego dovoljno da zamijeni 199.000 barela sirove nafte dnevno koju su Sjedinjene Države uvozile iz Rusije 2021.
Međutim, u ovom trenutku Sjedinjene Države zabranjuju uvoz venecuelanske nafte, što je jedna od niza sankcija osmišljenih da otežaju život režimu Nicolása Madura, diktatorskom predsjedniku.
Sjedinjene Države optužuju Madura za "narko-terorizam" i nude nagradu od 15 miliona dolara svakome ko pomogne da ga privede pravdi. Proglasile su da je oporbeni političar Juan Guaidó legitimni predsjednik.
Ipak, 5. marta u Caracasu, glavnom gradu Venecuele, tri visoka američka dužnosnika susrela su se s Madurom, u susretu "s poštovanjem".
Tri dana nakon što je delegacija stigla u Caracas, predsjednik Joe Biden uveo je zabranu uvoza ruske nafte.
"Vrijeme sastanka sugerira da je stvarni napor administracije da dobije više nafte", kaže Elliott Abrams, koji je bio posebni predstavnik za Venecuelu pod Donaldom Trumpom, prethodnikom Bidena.
Ako gospodin Biden razmišlja o detantu s Venecuelom, to ne bi bilo samo iz ekonomskih razloga. Možda se nada da će iskoristiti rat u Ukrajini kako bi zabio klin između Venecuele i Rusije, jednog od njezinih najbližih saveznika.
Vladimir Putin, ruski predsjednik, zainteresirao se za tu južnoameričku zemlju nakon što su Sjedinjene Države 2008. godine sugerirale da bi Ukrajina i Gruzija mogle postati članice NATO-a.
Čini se da se gospodin Putin odlučio miješati u dvorište Sjedinjenih Država u znak odmazde – i u Hugu Chávezu, Madurovom prethodniku, pronašao voljnog partnera.
Između 2009. i 2019. Rusija je Venezueli prodala oružje u vrijednosti od gotovo devet milijardi dolara. Kada je Trump koketirao s idejom invazije na Venecuelu 2017., ruska vlada poslala je dalekometne bombardere sposobne ispaliti nuklearno oružje u Caracas.
Godine 2019., kada su Sjedinjene Države i druge vlade priznale Guaidóa kao predsjednika, Putin je poslao vojnike i plaćenike da brane Madura.
Ruska vlada je od 2019. također stvorila mrežu za razbijanje sankcija za Venecuelu, pomažući joj da prodaje zlato i naftu, iako uz veliki popust.
Te je godine Petróleos de Venezuela, državna naftna tvrtka, preselila svoje europske urede iz Lisabona u Moskvu. Novac je u Caracas stizao iz Moskve, dajući režimu dovoljno čvrste valute da spriječi kolaps. Pretpostavlja se da Madurovi prijatelji svoj novac skrivaju u ruskim bankama, piše Economist.
Bidenova administracija inzistira da ne namjerava prigrliti gospodina Madura i ostaje zabrinuta za ljudska prava i demokratiju u Venecueli.
Nakon sastanka u martu, Maduro je pustio dva američka zarobljenika koji su bili taoci u Caracasu.
No mnogi su promatrači skeptični da bi Sjedinjene Države mogle kupiti naftu i natjerati Madura da promijeni svoj diktatorski način.
Pozivi SAD iz Venecuele
Skupina čelnika venezuelanskog civilnog društva, ekonomista i analitičara pozvala je tokom aprila SAD, administraciju predsjednika Nicolasa Madura i oporbu da ponovno pokrenu političke razgovore kako bi ublažili naftne sankcije koje bi ublažile humanitarnu krizu.
U pismu upućenom američkom predsjedniku Joeu Bidenu, državnom tajniku Antonyju Blinkenu i veleposlaniku u Venezueli Jamesu Storyju, skupina je zatražila od američke vlade i zakonodavaca da prevladaju "domaće političke pritiske" za koje kažu da su ometali napredak pregovora s Madurom.
Također su pozvali na sporazume koji dopuštaju povratak zapadnih naftnih kompanija i drugih privatnih tvrtki radi oporavka venecuelskog naftnog sektora i doprinosa energetskoj sigurnosti u hemisferi, javlja Bloomberg.
Među potpisnicima su bivši šef poslovne komore Fedecamaras Ricardo Cusanno, politički analitičari Michael Penfold i Luis Vicente Leon te ekonomisti Jose Guerra, Jose Manuel Puente, Francisco Rodriguez i Luis Oliveros.
"Da se razumijemo: politika maksimalnog pritiska i ekonomske sankcije protiv Venezuele nisu postigle svoje ciljeve", navodi grupa u pismu.
“Iako sankcije nisu korijen venecuelske humanitarne krize, one su ozbiljno pogoršale uvjete za prosječnog Venecuelanca.”
Mogući rast ekonomije
Gospodarstvo Venezuele moglo bi ove godine porasti za 20 posto, objavila je investicijska banka Credit Suisse u izvješću, oštro povećavši svoju prijašnju prognozu od 4,5 posto zbog rastuće potražnje za njezinom naftom otkako je Rusija sankcionirana zbog invazije na Ukrajinu.
Credit Suisse je također predvidio rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) za 2023. od 8 posto, u odnosu na prethodnu procjenu od 3 posto.
"Ovo nisu pravopisne pogreške! Ako smo tačni, to bi moglo završiti među najjačim otiscima rasta u svijetu za ove godine", stoji u izvješću od 6. aprila.
Gospodarstvo Venezuele dotaklo je "dno" 2020. godine, a nova prognoza uvelike se temelji na očekivanju da će naftni BDP porasti za više od 20 posto, navodi se.
Credit Suisse je rekao da bi Venezuela mogla nadoknaditi manjak ruske nafte, ističući da su Sjedinjene Države uvezle otprilike 700.000 barela dnevno (bpd) naftnih proizvoda iz Rusije 2021. godine, dok je kapacitet izvoza nafte Venecuele prošle godine bio između 500.000 bpd i 700,00 bpd.
"Čini se izvedivim da bi s popuštanjem sankcija venezuelanske vlasti mogle povećati taj broj", navodi se.
"Odjednom, usred zabrinutosti za opskrbu naftom, neki su se sjetili da se navodne najveće rezerve nafte na svijetu nalaze u zemlji koja nije tako daleko od SAD-a."
Mogućnost ublažavanja sankcija navela je državnu naftnu tvrtku Petroleos de Venezuela (PDVSA) i neke strane tvrtke koje poduzimaju korake u očekivanju većeg izvoza nafte.
No podaci o izvozu pokazuju da je PDVSA još uvijek sputana godinama lošeg upravljanja i nedostatka osnovnog održavanja ključne infrastrukture za proizvodnju, nadogradnju, rafiniranje, skladištenje i izvoz nafte.