Vozimo se prema granici. Mrak je, cesta je prazna, a sa radija taktove Despacita prekida telefonski poziv. Majka iz Ukrajine sa dvoje djece čeka nas u izbjegličkom centru Korczowa. No, najprije idemo na granični prelaz Medyka jer se žena sa zadnjeg sjedišta vraća u Lviv.
Vani je hladno, na granici auta koji idu ka Ukrajini. Parkiramo se, opraštamo se od Katje koja dalji put sa dvije torbe prelazi pješke.
Nastavljamo dalje u autu sa Ellom Jarmulskom, tridesetosmogodišnjakinjom iz okoline Varšave. Prije nas u ovom autu su sjedile brojne žene iz Ukrajine. Ella ih vozi sa granice i nudi par sati sigurnosti.
Stižemo u centar. Majka i dvoje djece ulaze u auto i Ella ih odvozi ka sigurnom. Ovo je njen petnaesti put na granicu od kada je počeo rat u Ukrajini.
Dan prije no što smo se sreli sa Ellom ispred izbjegličkog centra kod Medyke nailazimo na grupu od pet žena. Iz Ukrajine su stigle same. Same i odlaze u Norvešku o kojoj ne znaju ništa.
Ogrnute dekama, hladno je i vjetar puše uprkos suncu koje nas zavarava, piju čaj iz papirnih narandžastih čaša razasutih u gepeku auta. A u gepeku pored čaša, cijeli život kojeg su ponijele iz svoje ratom zahvaćene zemlje.
Dolaze iz Dnjipra, grada iz središnje Ukrajine, trećeg grada po veličini koji leži na ogromnoj rijeci Dnjepar. Uprkos nesreći koja ih je dovela na vjetroviti parking, žene su veoma srdačne, otvorene i pitaju nas: Kakva je Norveška?
“Ne znamo ništa o Norveškoj, tata nam je rekao da tamo ima posla”, kažu nam sestre Julija i Tatiana.
Sve što su znale i imale ostalo je u Ukrajini. Njihovi očevi, braća, muževi također su ostali tamo.
Sada ispred starog tržnog centra u kojem su provele noć čekaju da im volonteri donesu autobuske karte za Norvešku, zemlju o kojoj ne znaju ništa osim da bi trebalo da ima posla i da je hladno. Ali će, kažu, barem biti na sigurnom.
“Veoma je veoma strašno. Nema mnogo bombi (u Dnjipru), ali je mnogo strašno. Naš je otac ostao tamo. A mi smo sada ovdje,” kaže nam Julija koja dodaje da mama ne želi da ide u Norvešku.
Za žene koje u bijegu od rata ne mogu da nađu prevoz do Poljske ili pratnju grupe, sigurnost i solidarnost pružit će Ella.
“Da je rat u mojoj zemlji i da završim usred noći u nepoznatoj zemlji, sa nepoznatim muškarcima koji meni i mojoj kćerki govore na stranom jeziku da će me odvesti bilo gdje u ovoj stranoj zemlji besplatno, ne bi nikada ušla u auto sa njima. Bila bi prestravljena”, kaže nam Ella. Sa njom smo se našli u blizini Varšave i krenuli na put ka granici.
Od kada je 24. februara počeo rat u Ukrajini, više od 4,5 miliona ljudi pobjeglo je iz zemlje, podaci su UNHCR-a. Muškarci u dobi od 18 do 60 ne mogu napustiti zemlju zbog mobilizacije. Tako da su lica izbjeglica uglavnom žene i djeca.
Dok su stizali prvi izvještajima o napadima na ukrajinske gradove, a rijeka ljudi krenula ka granici, u susjednoj Poljskoj Ella se pitala šta ona može učiniti. Organizovala je prikupljanje donacija, ali nije bilo dovoljno. Onda joj je sinula ideja. Mužu je rekla da ide u kupovinu, sjela u auto i krenula ka granici.
“Kada sam došla na granicu bilo je otprilike 20-21 sat navečer. Bio je februar i bilo je mračno. I vidjela sam oko 30 muškaraca koji stoje tu i očigledno pokušavaju ponuditi prevoz. I pomislila sam možda je besmisleno da sam došla, ali ajde da vidim šta se dešava unutar prihvatnog centra. Ušla sam i centar je bio pun žena i djece”, priča nam Ella dok se vozimo ka granici.
Uspjela se ugurati u prepun centar u kojem kaže nije bilo muškaraca.
“Bilo mi je čudno što su svi ti muškarci vani i pokušavaju da nude prevoz, a toliko žena i djece sjedi jedno na drugom. Podigla sam ruku i zagalamila ‘Varšava’. I u roku od sekundi tri divne žene su odlučile da mi se pridruže.”
Te noći će na Facebooku napisati status: “Izvinite muškarci, vi idite pravite supu, a žene će za volan.”
I žene su reagovale, a jedna od njih je predložila da naprave grupu. Tako je krenula inicijativa “Žene za volanom”. Sada ima preko 850 članica i 150-200 aktivnih vozačica. One, ženama izbjeglicama koje sjednu iza žuto plave naljepnice, pružaju osjećaj sigurnosti. Prevezle su nekoliko stotina izbjeglica. Kada dođu u centar u Korczowi, registruju se na pultu kako bi iz organizacije znali ko vozi i koga.
A osjećaj sigurnosti za žene koje bježe od rata, žene koje su provele nekoliko dana u prevozu, prelazile granice pješke sa djecom ili same, neprocjenjiv je. One se nalaze u posebnoj opasnosti u ratu. Uporedo sa ratom, prijetnjom od bombi, metaka, smrti, žene su u riziku od mučenja, silovanja, trgovine.
Prema podacima UN Women više od 70 posto žena doživjelo je neki oblik rodnog nasilja u kriznim okruženjima. Komisija Ujedinjenih nacija također je ranije izrazila zabrinutost zbog povećanog rizika od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, trgovine, seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja sa kojima se susreću žene iz Ukrajine.
Ella kaže da je čula razne priče i da mi ni ne možemo shvatiti strah kojeg osjećaju žene iz Ukrajine.
“Da naravno da ih je strah, prestravljene su. Njihov život je odjednom završio, ko ne bi bio?” kaže Ella. Pojašnjava da je naravno uvijek bolje da ih neko vozi na granicu, ali da se dešava da granicu moraju same preći pješke.
“Nekada moraju platiti da ih neko vozi, a to je nesigurno, da li će se neko pojaviti, da li se radi o Ukrajincu ili Rusu koji se pretvara da je Ukrajinac koji priča ruski. Toliko je strahova sa kojima se suočavaju.”
I dok se vozimo ka granici razgovaramo o tome koliko se žene i u mirnodopskim uslovima suočavaju sa neželjenom seksualnom pažnjom, opasnošću koja se i ne materijalizuje uvijek, ali je prisutna.
Zbog toga je njena misija solidarnosti i sigurnosti prepoznata kod tolikog broja žena koje su se priključile vožnjama, ali i među ženama koje je prevezla na sigurno. Sa svima njima je još u kontaktu.
“Postoji taj element sigurnosti, element ženske solidarnosti.”
I dok prelazimo poljske ravnice priča nam o Nadiji, ženi iz Ukrajine koja sada sa svoje troje djece živi kod nje. Ona joj je nedavno ispričala svoj doživljaj vožnje sa inicijativom i koliko je bilo drugačije u odnosu na iskustvo njene prijateljice koju je vozio muškarac.
“Bila sam opuštena, odmarala sam se, spavala sam se u autu. A moja prijateljica u putu je bila prestravljena. Ništa se nije desilo, ali je bila prestravljena. Nakon što je došla iz Ukrajine, putovala ko zna koliko dana, bila je pet-šest sati prestravljena u autu. I kada je taj muškarac stao usred ničega, da provjeri nešto sa autom, ona je skoro imala srčani udar.”
Primjera nesigurnosti je mnogo. Od žena koje plate prevoz, pa se muškarci ne pojave, neželjene pažnje u autima, diranja.
“Znam za priče da su žene i djecu ostavljali u šumama. Jer iako je vožnja besplatna, platiš mi sve što imaš ili ću te ostaviti”, priča Ella. Kaže da se ni ona sama nije osjećala sigurno kada je prve noći vidjela sve one muškarce da stoje ispred izbjegličkog centra.
Iz ukrajinskog ogranka La Strada organizacije koja se bori protiv trgovine ženama kažu da oni do sada nisu imali potvrđene slučajeve pokušaja trgovine na granicama, ali da jesu imali informacije o nejasnim prijedlozima od ljudi koji su bili u putu.
“Recimo o smještaju za žene i djecu kako bi obavljale kućanske poslove, ali i vjerovatno imale seks sa vlasnicima smještaja. Djelovalo je veoma sumnjivo”, kaže nam direktorica La Strade Kateryna Cherepakha.
I Ella nam pokazuje poruke koje je dobila na Facebooku od muškarca koji navodno živi u Španiji. Tražio je djevojku između 20 i 35 godina, njenu sliku i rekao da bi bio sretan da joj ponudi posao i smještaj jer kaže želi da pomogne.
“Što je bizarno, jer ako želiš pomoći nije ti baš bitno godište osobe kojoj pomažeš. Naročito kod poslova kao što je čišćenje. Djevojka od 20 godina i žena od 50 mogu čistiti manje više isto.”
Julia, koja vodi odjel za smještaj pri volonterskom centru na željezničkoj stanici u Varšavi ranije nam je rekla kako ovih dana dolazi oko 500 osoba i da organizatori više ne mogu od pojedinaca prihvatati smještaj.
“Kao pojedinac ne možete se ovdje registrovati da nudite smještaj, jer ja ne mogu provjeriti vaše namjere i ko ste vi. Tako da to radimo u saradnji s organizacijama i institucijama koje mogu preuzeti tu vrstu odgovornosti", ističe Julia Karwan-Jastrzebska.
“Tako da od vas kao pojedinca ne možemo prihvatiti smještaj, ali vas mogu uputiti na pravu adresu, gdje se možete registrovati i onda će Grad Varšava provjeriti vašu pozadinu i vaš stan i poslati vam izbjeglice. “
Ali, kaže, na početku je bilo tako. Veliki centri za kolektivni smještaj još nisu bili otvoreni, a rijeka ljudi je stizala, tako da su smještali ljude ako je neko ponudio stan.
“Ali smo prestali, jer nije sigurno.”
I volonteri koji rade na željezničkim i autobuskim stanicama u Varšavi gdje dolaze izbjeglice iz Ukrajine kažu da aktivno posmatraju situaciju.
Klaudia Kalita jedna je od žena koje volontiraju na varšavskoj autobuskoj stanici Zachodnia. Prisjetila se primjera iz prvih dana. Mlada žena je pitala kako doći do nekog mjesta, dok je oko njih kružio muškarac.
“Kada je čuo gdje žena želi ići odmah je rekao ja te mogu voziti. Odmah smo zvali policiju, ali nisu mogli uraditi mnogo. Malo su ga preplašili, legitimisali i to je to.”
A da biste obukli žuti prsluk i pomagali izbjeglicama potrebno je proći proces registracije i identifikacije. Volonteri imaju i registracijsku karticu za svaki dan.
“Tako da svi znaju ko smo i na taj način nastoje zaustaviti krijumčarenje ljudi o kome smo čuli, da budu sigurni da su svi oni za koje se predstavljaju", kaže Andy Spark, volonter iz Velike Britanije.
Čuo je za jednu situaciju kada je mlada žena govorila izbjeglicama kako će im pomoći i odvodila ih do muških vozača.
“Policija je obaviještena i poslije nismo više čuli ništa o tome”, kaže Andy.
Kateryna iz La Strade kaže da su u kontaktu sa partnerskim organizacijama u drugim zemljama i da su i oni svjesni rizika.
“Nema mnogo potvrđenih slučajeva, ali vide broj žena, broj traumatiziranih i ranjivih žena.”
No, šta raditi kada se nađete u ranjivoj situaciji? Šta raditi kada usred noći nakon više dana bijega od rata uđete u stranu zemlju čiji jezik ne govorite i suočite se sa ljudima koje ne znate?
Iz La Strade kažu važno je da je jedan od osnovnih savjeta da dokumente držite sa sobom i da ih nikome ne date.
“Ako je moguće da naprave kopiju, uslikaju na telefon, možda poslati osobi kojoj vjeruju. Probati ne putovati sam, pokušati ostati u grupi. Tražiti informacije o osobi koja vas prevozi ili daje smještaj”, kaže na Kateryna.
Također savjetuju ženama da sa nekim kome vjeruje smisle neki sistem, određenu riječ, emoji koji bi poslali ili izgovorili što bi značilo da nešto nije uredu.
Ella kaže da ne treba ulaziti u auto sa muškarcima koje ne znate.
“Uslikajte auto sa registarskim tablicama. Pitajte da uslikate vozačku, stavite je pored svog lica, uslikajte pošaljite prijateljima, pošaljite svima koga znate. Pitajte za hotspot. Svaka osoba u Poljskoj ima telefon, može vam podijeliti internet ako još uvijek nemate sim karticu. Ovako možete ostati povezani dok ste u prevozu i osjećati se sigurnije.”
Također navodi da ako je policija prisutna da osoba treba da registruje i sebe, ali i onoga ko je vozi.
Ella se najčešće registruje kao vozačica u velikom izbjegličkom centru Korczowa. I dok se vozimo prema tamo kaže nam da nikada sa ženama ne započinje priču o ratu.
“Ja sam tu da vozim, da im dam vodu, pomognem. Da ih odvedem na sigurno mjesto”, navodi nam Ella.
“Osjećaš priče, ako žene hoće da pričaju, naravno slušaš.”
Jedna od njih, Katja, odnosno Katerina sjedi u autu sa nama i ide nazad u Ukrajinu po majku. Iako živi u Londonu već duže, porijeklom je iz Mariupolja, grada u Donbasu koji se od početka rata nalazi u središtu borbi. U Mariupolju je bila i njena majka o kojoj 17 dana nije ništa znala. Informaciju da je živa pronašla je na Telegramu.
“Naša zgrada je bila u centru aktivne borbe”, kaže Katja. Ta zgrada sada je potpuno uništena.
Katjina majka uspjela je da sa grupom izađe pješke iz grada, a potom mini busom za Zaporožje. Kada je stigla na teritoriju koju kontroliše Ukrajina, uspjela je da dobije telefonski signal.
“Svako jutro od kada je počeo rat, kada se ustaneš pokušavaš da dobiješ na telefon svoje najdraže. I ja bih tako zvala mamu. I navikla sam da nema signala. Stavila sam telefon na zvučnik i počela da biram. I odjednom, umjesto da odzvoni jednom i da dobiješ odgovor ‘molimo vas ostavite poruku’, ona se javila. Obje smo bile šokirane i počele smo plakati.”
Danas kaže pričaju na telefon i plaču. Nakon što je prijatelj sa granice preveze u Lviv, sa majkom će ponovo da se uputi nazad ka Velikoj Britaniji i prelasku granice iz Ukrajine. Po drugi put od kada je počeo rat.
Inače živi u Londonu, no 22. februara otišla je u Ukrajinu i ostala tamo. “Trebalo mi je skoro mjesec dana da se vratim u Veliku Britaniju.”
Vozom iz Kijeva odlazi za Odesu, pa za Moldaviju, pa u Rumuniju. Ostala je tamo kako bi pomogla pronaći smještaj za sestru i njenog muža sa kojima je izašla iz Ukrajine ii da pronađu način da pomognu majci koja je ostala u rodnom Mariupolju.
“Trebalo nam je 36 sati da dođemo od Odese do Bukurešta.” Inače bi put trajao nekih devet sati.
Ellu je našla slučajno preko linka na Facebook stranici na kojoj ljudi organizuju prevoze.
“Tu sam objavila da tražim prevoz do poljske granice. Javila mi se djevojka koja mi je objašnjavala kako da dođem i onda mi je rekla: 'Pa ima ova djevojka koju znam koja će možda ići tamo,' priča nam Katja i naglašava nevjerovatne okolnosti u kojima se ljudi javljaju i sretni su da te povežu sa drugim ljudima.
Ipak, za razliku od drugih žena koje stižu same iz Ukrajine, ona je, kaže, u drugoj poziciji, jer zna gdje ide, kada treba tamo da stigne i može da kaže ne.
Katja nije jedina koja je Elli poslala direktan zahtjev. I žene koje se sada nalaze u Ukrajini čule su za njene usluge i javljaju joj se.
Do sada je Ella u svom autu prevezla oko 60 žena iz djece sa granice ka sigurnom. Neki ostaju u Poljskoj, imaju smještaj, za neke ga grupa nađe. Drugi odlaze dalje. Njena grupa na koju je jako ponosna prevezla je oko 300 osoba.
“Za mene je fantstično da je 850 žena radi zajedno da pomogne našim sestrama u Ukrajini. U Poljskoj imamo izreku ‘tamo gdje je šest kuharica nema šta da se jede’. Ali to nije slučaj sa ovom grupom. Ja sam zadivljena ovim ženama”, kaže nam Ella.
Priča nam da im se upravo pridružila i Poljakinja iz Velike Britanije koja vozi kamione i autobuse. Ima pet kćerki i vozit će autobus u Ukrajinu.
Sretna je kaže da može pružiti nekoliko sati svog života kako bi se žene iz Ukrajine osjećale malo sigurnije i da se ne plaše toliko za sebe i svoju djecu. U petnaest putovanja do granice i nazad spoznala je i momenat u kojem žene shvate da su sigurne.
“To je najljepši momenat. Nekih sat vremena u vožnji vidite momenat kada im se pluća opuste. Dobijete tapkanje po ramenu u znak zahvalnosti, zagrljaj ako stanete na pumpu ili slično. Nakon toga malo je priče i onda zaspu. Onda znate da su uredu, da se osjećaju sigurnim.”
Rastajemo se od Elle ispred izbjegličkog centra Hala Kijowska u Korczovi. U njeno auto na mračnom parkingu sjeda žena sa dvoje djece koja je došla iz Ukrajine i ne govori jezik. Ella moli volontera da joj kaže da se sveže i pokazuje im gdje je ostavila vodu i hranu. Mašu nam na odlasku i napuštaju neosvijetljeni prostor vozeći prema svjetlima Varšave.
