Tema Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bila je koliko koncept srpskog svijeta, koji zagovara zvanični Beograd, ugrožava odnose u regionu Zapadnog Balkana. Sagovornici su bili Edina Bećirević, profesorica Fakulteta za sigurnosne studije u Sarajevu, i Boban Batrićević, profesor Fakuleta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Bilo je riječi o tome ima li sličnosti između ruskog i srpskog svijeta, vodi li se rat u Ukrajini u ime širenja ruskog svijeta, kakva je uloga pravoslavlja u promovisanju ruskog i srpskog svijeta, da li je jedan od ciljeva srpskog svijeta da se Aleksandar Vučić ustoliči kao lider svih Srba na Zapadnom Balkanu i zašto Milorad Dodik uporno zahtijeva da se Srbi, koji žive u Bosni i Hercegovini, ne zovu bosanskim Srbima.
Razgovaralo se i o tome kako se u školama u Srbiji uči da Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore srpskim jezikom samo ga nazivaju hrvatskim, bosanskim i crnogorskim, zašto Zapadu ne smeta propagiranje srpskog svijeta, kao i o tome zašto Aleksandar Vulin, ministar odbrane Srbije, ni nakon ruske agresije na Ukrajinu, koja je pokazala užasne posljedice koncepta ruskog svijeta, ne odustaje od programa srpskog svijeta.
Omer Karabeg: Termin "srpski svet" lansiran je na velika zvona sredinom jula 2020 godine kada je beogradska Politika na naslovnoj strani objavila tekst istoričara Aleksandra Rakovića u kome se on zalaže za kulturno i političko povezivanje Srba koji žive na Zapadnom Balkanu. Taj termin je ozvaničen kada ga je dva mjeseca kasnije prihvatio Aleksandar Vulin, tada ministar unutrašnjih poslova Srbije, a potom ministar odbrane. Kako je u Bosni i Hercegovini primljena zvanična promocija ideje srpskog svijeta?
![Politički analitičar Agon Maljići smatra da Vulin (lijevo) već duže artikuliše na direktniji način ono što je, zapravo, stav Vučića (desno) [na fotografiji: Vulin, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije, gleda u predsjednika Vučića, Beograd, 23. april 2018.]](https://gdb.rferl.org/96a08144-e077-4040-b095-4e7b60cf321a_cx0_cy10_cw0_w100_r1.jpg)
Edina Bećirević: Ideja o stvaranju srpskog svijeta zvuči kao nova kovanica, ali ona je očigledno nastala po uzoru na ruski svijet. Međutim, važno je imati u vidu da je historičar Raković, koji je taj termin lansirao, dopisni član Srpske akademija nauka i umjetnosti pod čijim okriljem su nastala dva Memoranduma koja imaju istu ideološku matricu kao i srpski svijet. Onaj prvi, koji je nastao 1986, poslužio je - to je već opće mjesto - kao ideološka osnova za agresivne ratove koje su devedesetih godina Srbija i JNA vodile u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Taj Memorandum je ponudio ideološku platformu za stvaranje homogene srpske države, a to je u stvari ideja o srpskom svijetu. Da je ta ideja vrlo žilava pokazuje i drugi SANU Memorandum. koji je objavila sarajevska Slobodna Bosna 2013. godine. On nikada nije zvanično priznat, ali ni ubjedljivo demantiran.
A bilo ga je jako teško demantirati jer empirijska analiza ponašanja Milorada Dodika pokazuje da je njegov politički program destrukcije države Bosne i Hercegovine baziran na instrukcijama iz tog drugog Memoranduma. Tačno je ono što je Senad Avdić 2020. napisao u Slobodnoj Bosni da Bosna i Hercegovina zapravo živi taj Memorandum čija je ideja da Srbija treba u miru da povrati sve ono što je izgubila u ratu. Neke od instrukcija Memoranduma II su da Srbija i Republika Srpska treba da se okrenu ka Rusiji, da se na svaki mogući način obesmisli funkcioniranje državnih institucija i da se u međunarodnoj komunikaciji Bosna i Hercegovina tretira kao nefunkcionalna i neprirodna država. Milorad Dodik se apsolutno pridržava svih tih uputstava.
Jedno od njih je da se izbjegava upotreba termina Bošnjak i da se uvijek govori o muslimanima jer se na taj način Bošnjaci definiraju kao religijska grupa, a ne kao narod. Ono što je posebno zabrinjavajuće je preporuka da se u Republici Srpskoj formiraju paralelne institucije što smo mogli vidjeti decembra prošle i januara ove godine kada je Dodik najavio i pokrenuo procedure za povlačenje nadležnosti sa nivoa države Bosne i Hercegovine. Time je praktično pokrenuo projekt koji zapravo vodi otcjepljenju Republike Srpske i njenom pripajanju Srbiji.
Jasno je da je Bosna i Hercegovina kao država već godinama pod atakom stvaranja srpskog svijeta, pa ono što je sredinom jula 2020. najavljeno tekstom istoričara Aleksandra Rakovića u Politici nije nova ideološka matrica. Naravno da je Aleksandar Vulin vrlo entuzijastično prihvatio promociju te ideje što govori o tome da Srbija nikad nije odustala od toga da Bosnu i Hercegovinu tretira kao ratni plijen. Čujem neke interpretacije da postoje dva koncepta srpskog svijeta. Jedan je navodno Vulinov koji u tome vidi državno povezivanje, a drugi je Vučićev koji je samo za kulturno povezivanje. Ali ko je spreman da povjeruje u to da ministar unutrašnjih poslova o srpskom svijetu ima jedan koncept, a predsjednik države drugi.
Meki blickrig
Omer Karabeg: Kako je Vulinovo ozvaničenje srpskog svijeta primljeno u Crnoj Gori?
Boban Batrićević: Bosna i Hercegovina je svakako pod velikim uticajem ideologije srpskoga svijeta što parališe njene institucije, ali Crna Gora je zapravo jedan od prvih eksperimenata te ideologije. Naravno, to je stara ideja Velike Srbije s početka 20. vijeka koja je doživjela nekoliko transformacija najprije kroz četnički pokret, a onda kroz zločinački pokret koji je pravio genocide po Bosni i Hercegovini i ratove širom Jugoslavije devedesetih godina da bi se u današnjem vremenu modifikovao u ekonomsko-kulturnu politiku čiji je cilj da sve zemlje, koje su nastale raspadom Jugoslavije, a đe živi određen broj Srba, ponovo pripoji Beogradu.
Crna Gora je od 2015, kada je krenula ka NATO paktu, pod pritiskom rusko-srpskoga svijeta. Jer ono što je ruski svijet na mapi Evrope - a sada vidimo kako funkcioniše u Ukrajini - to je srpski svijet na Balkanu koji se ogleda u odnosu Srbije prema Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Crna Gora 2020. doživljava nacionalnu katastrofu. U kom smislu? Ono što Putin sada pokušava da uradi u Ukrajini - a to je da blickrigom smijeni prozapadnu ukrajinsku vladu, instalira proruske političare i na taj način vrati Ukrajinu u interesnu zonu Rusije - to se u Crnoj Gori desilo 2020. godine, ali bez rata, mekom, sofisticiranom metodologijom koja je razrađivana nekoliko mjeseci.
- Pratite BLOG UŽIVO o ruskoj invaziji na Ukrajinu
Oni su shvatili da im se nakon nasilnog pokušaja obaranja vlasti 2016. više ne isplati da rade nasilno, sofisiticirali su svoju metodologiju tako što su umjesto građanskih prava i priče o demokratiji postavili pitanje opstanka pravoslavlja kao jedne od vrlo važnih poluga rusko-srpskog svijeta jer ono što je nekad za Sovjetski savez bio komunizam i izvoz revolucije to je danas pravoslavlje. I onda su pod krinkom borbe za slobodu pravoslavlja i ugrožavanja vjerskih prava krenuli u masovne litije u Crnoj Gori. To su ustvari bile protestne šetnje organizovane po konceptu koji su napravile ruske i srpske službe. Došlo je do pobjede na izborima retrogradnih političkih struktura, kakav je Demokratski front, i Crna Gora evo gotovo dvije godine ne krvari kao Ukrajina, ali odlično zna kako to izgleda kad su te strukture na vlasti.
Otkad je 2020. smijenjena vlast, u Croj Gori imate prekid evropskih integracija i antiNATO politiku. Odlazeća Krivokapićeva vlada ne poštuje odluke NATO-a, ona se samo deklarativno pridružuje sankcijama prema Rusiji, a unutar Crne Gore sprovodi najbestidniju politiku. Kao istoričar slobodno mogu da kažem da je ovo najgora, najizdajničkija vlada u Crnoj Gori i da od 1918. godine nije bilo većih izdajnika koji upravljaju Crnom Gorom nego što je to slučaj danas. Oni su uspjeli da u Crnoj Gori urade ono što Rusima nije uspjelo u Ukrajini.
Srećom, mi taj rat nijesmo doživjeli mada vam mogu posvjedočiti da smo u septembru prošle godine bili na ivici rata. Tih dana je puno kolega iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine došlo na Cetinje jer je na Cetinju bio organizovan jedan veliki međunarodni naučni simpozijum. Dovoljno je kad vam Sarajlije kažu da je Cetinje 5. septembra i nekoliko dana prije tog datuma ličilo na Sarajevo uoči izbijanja rata 1992. godine.
Militantni hram u Moskvi
Omer Karabeg: Gospođo Bećirević, gospodin Batrićević je pomenuo sličnosti između srpskog i ruskog svijeta. Vidite li i vi te sličnosti?
Edina Bećirević: Postoje sličnosti. To su dva povezana pojma, ne samo u kulturnom i religijskom konceptu, nego i geopolitički. Ni jedan, ni drugi nije nova ideja, ali su kao koncepti kompatibilni i uklapaju se u geopolitička stremljenja i Rusije i Srbije. Ruski svijet je kroz povijest imao različita značenja, ali se počeo intenzivnije koristiti od 2007. kada je Putinovim ukazom osnovana fondacija Ruski svijet čiji je cilj bio da promovira ruski jezik i kulturu.
Putin se na taj izraz pozvao 2014, kad je rekao da je aneksija Krima zapravo težnja ruskog svijeta i povijesne Rusije da ponovno uspostavi jedinstvo. Ključnu ulogu u oblikovanju narativa ruskog svijeta imala je i ima Ruska pravoslavna crkva koja je postala posebno važna dolaskom Putina na vlast. Putinovo shvatanje da je raspad Sovjetskog Saveza najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća postalo je kompatibilno sa svjetonazorom Ruske crkve koja smatra da je Kremlj branitelj ruske kršćanske civilizacije.
Militantnost i ekspanzionistička priroda postsovjetske ideologije i uloga pravoslavlja u toj ideologiji može se ilustrirati na primjeru pravoslavnog hrama koji je prije dvije godine izgrađen u Moskvi. Hram je zamisao ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua, a izgrađen je da obilježi 75. godišnjicu pobjede nad nacistima. Jedan mozaik je vrlo karakterističan. On je posvećen sovjetskoj i ruskoj vojsci. Na velikom mozaiku su dva anđela koji gledaju na skupinu vojnika koji nose moderno oružje, a tu je i popis ratova koje su vodili Sovjetski savez i Rusija. Među posljednjim su "nametanje mira Gruziji 2008. povratak Krima 2014. i borba protiv međunarodnog terorizma u Siriji".
Na tom mozaiku je, nažalost, ostavljeno dosta prostora i za buduće ratove. Prije tri godine položen je kamen temeljac za izgradnju rusko-srpskog pravoslavnog hrama u Banjaluci. Taj događaj je okarakterisan kao istorijski za rusko-srpske odnose. Tako da postoji mnogo sličnosti između ruskog i srpskog svijeta. Jedna od njih je izrazito antiliberalni diskurs, ali treba obratiti pažnju i na militantnu upotrebu pravoslavlja u realizaciji tih projekata.
Novi Aleksandar Karađorđević
Omer Karabeg: Da li je jedan ciljeva srpskog svijeta da se Aleksandar Vučić ustoliči kao predsjednik svih Srba? Vulin mu je već dodijelio tu titulu. A Vučić je, uostalom, sve do 2020. redovno jednom godišnje u Beogradu okupljao lidere Srba u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Prošle godine taj sastanak nije održan, vjerovatno zbog pandemije. Ali Milorad Dodik i lideri Srba iz Crne Gore su i onako vrlo često u Beogradu, posebno Dodik bez koga ne može da prođe nijedan značajniji politički događaj u Srbiji.
Boban Batrićević: Pa oni su češće u Beogradu nego u Podgorici i Banjaluci. Naravo da Aleksandar Vučić krije bolesnu ambiciju da upravlja teritorijama kojima je upravljao Aleksandar Karađorđević. Vidimo to i po tome što je skoro snimljena i serija đe se tačno vidi da postoje određene aluzije da je to zapravo i njegov cilj - da on budi novi Aleksandar u Srbiji. Poneki ga tako i nazivaju. Vulin zapravo kaže ono što Vučić misli. A to možemo da vidimo i operativno.
Ove nedjelje su lokalni u Crnoj Gori, a slijedeće izbori u Srbiji. Vučić čuda čini da Crna Gora dozvoli da se otvore biračka mjesta u određenim gradovima kako bi građani Srbije, koji žive u Crnoj Gori, mogli da glasaju na izborima u Srbiji. Do sada je bila praksa svih zemalja da njihovi građani, koji žive u Crnoj Gori, glasaju u ambasadama. Ovaj put se traži eksluzivitet. Ministar inostranih poslova je to prvo odbio, međutim zbog pritisaka, koji su uslijedili, otvoriće se nekoliko biračkih mjesta. Vučić na taj način simbolički želi da pokaže da Crnu Goru vidi isključivo kao provizorijum koji se ne isplati pripojiti Srbiji jer mu više odgovara da ima nezavisnu Crnu Goru u potpunosti kontrolisanu od strane Beograda. Zašto? Zato što su u vladi njegovi ministri koji su došli iz stranaka koje naginju Srbiji i koji se vrlo često kunu da su veći Srbi od Srba u Srbiji.
Vučić želi da ga u simboličkoj ravni Srbi iz Crne Gore dožive kao svog predsjednika, ali to je samo pokrov. Cilj je da se Crna Gora ekonomski u potpunosti podredi Srbiji. Svi su izgledi da će oni kupiti luku Bar. Oni su već kupili sve medije u Crnoj Gori izuzev jednog lokalnog. Crna Gora je mala država. Ona ima nekoliko važnih potencijala - luku Bar, autoput i elektrodistributivnu mrežu koja proizvodi višak struje. Kada to kupi srpski kapital, Vučić je ekonomski završio s Crnom Gorom.
Kulturno je već završio zahvaljujući nesposobnosti prethodnih vlada, a i megakatastrofalnom radu sadašnje vlade. Prije svega Dritanu Abazoviću čija je stranka bila ključna da se izglasa novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti đe je kompletna pravoslavna imovina prepisana na Srpsku pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Beogradu. Tako da je Crna Gora preko noći ostala bez svoje cjelokupne pravoslavne kulturne baštine.
Dodik i bosanski Srbi
Omer Karabeg: Milorad Dodik već duže vremena traži da se Srbi, koji žive u Bosni i Hercegovini, ne nazivaju bosanskim Srbima. On stalno naglašava - mi nismo nikakvi bosanski Srbi, mi smo Srbi. U tome ga podržava i Vučić koji kaže da ne postoje ni bosanski, ni hrvatski Srbi nego da je sve to jedan narod. Zašto im toliko smetaju ti pridjevi? Koliko znam, odvajkada su Srbi, koji žive u Bosni i Hercegovini, označavani kao bosanski Srbi, a Srbi koji žive u Hrvatskoj kao hrvatski Srbi, a sad im odjednom to smeta.
Edina Bećirević: To nije slučajno. To je zapravo u skladu sa strategijom očuvanja i jačanja odnosa matične države i Srba u regionu. Inače, Dodikov cjelokupni politički angažman usmjeren je ka razbijanju države Bosne i Hercegovine i ujedinjenju sa Srbijom, na homogenizaciji Srba. U njegovom diskursu, a i onih koji slijede njegov politički program, sve što je bosansko upereno je protiv srpskog identiteta. Ali mnogo je vrijednih izvora o multikulturnom duhu Bosne i Hercegovine.
Meni lično su najznačajniji oni kod kojih prepoznam - ne samo duboko razumijevanje njene povijesti - nego i specifičnu emociju. Jedan od tih autora je i pokojni profesor Ivo Banac koji je o Bosni i Hercegovini pisao s uvažavanjem njenog multikulturnog duha. On je priznavao da su Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini na različite načine povezani sa Srbijom i Hrvatskom, ali je takođe tvrdio i da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati izrazito bosanski. I time je branio legitimitet postojanja Bosne i Hercegovine. Ali i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je porijeklom bosanski Srbin.
Prije neki dan u medijima je objavljeno da obnavlja porodičnu kuću u Bugojnu, a vidim da i predizbornu kampanju vodi i na teritoriji Bosne i Hercegovine - u Zenici, Bugojnu, Sarajevu. Vučićev PR tim nas bombarduje njegovim plakatima na LED ekranima. Možda je to zapravo Vučićev način da nam podsvjesno kaže da je i on zapravo bosanski Srbin.
'Srpski jezik'
Omer Karabeg: Kako gledate na činjenicu da u Srbiji u udžbenicima srpskog jezika za osmi razred osnovne škole piše da Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore srpskim jezikom samo ga nazivaju hrvatskim, bosanskim i crnogorskim? A srednjoškolci u Srbiji uče da je dubrovačka književnost i srpska i hrvatska.
Boban Batrićević: Udžbenici koji negiraju postojanje drugih jezika i uopšte čitava kulturna politika Srbije, koja se vodi posljednjih godina, samo je nastavak nesrećne politike koja je izazvala genocid u Srebrenici i raspad bivše Jugoslavije. To je politika koju su uspostavile srpske intelektualne i kulturne elite. Te elite su početkom 20. vijeka kreirale viziju srpskog identiteta po kojoj su i katolici i muslimani zapravo Srbi samo različite vjere, a onda se kroz to gradio čitav kulturno-institucionalni aparat koji je opstao u 20. vijeku.
Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji - u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i na Kosovu koji su vođeni iz ideoloških razloga - Srbija se nije suočila sa prošlošću. Kada je smijenjen Milošević, oni nisu doživjeli ono što je doživjela Njemačka 1945. godine, a to je proces denacifikacije i promjene obrazovne i kulturne politike. Umjesto da se Srbija odrekne mitova, oni su nanovo oživljeni i prepakovani u novu verziju. Svaki put kad se u Srbiji pojavi lider tipa Miloševića ili Vučića možete očekivati da će pokušati da operacionalizuje te ideje.
Milošević je to probao tvrdo, krvavo i radikalno. a Vučić, koji je pripadao personalu Miloševića i itekako bi aktivan u ratovima devedesetih, uvidio je greške, pa je sve to modifikovao u jednu znatno prjemčiviju formu. Kada ga novinari iz Bosne i Hercegovine pitaju o njegovim aspiracijama u Bosni i Hercegovini, on priča kako je njemu san da se Banjaluka i Sarajevo autoputem spoje sa Beogradom. On ustvari prosipa demagogiju i, kada isključite ono što je laž, vidite da je to isto što je sanjao i Slobodan Milošević.
Omer Karabeg: Aleksandar Vulin često govori da je krajnji cilj srpskog svijeta ujedinjenje svih Srba na zapadnom Balkanu u jednu državu. Međutim, predstavnici Zapada se ponašaju kao da im priča o srpskom svijetu uopšte ne smeta, pa na nju ne reaguju. Kako to tumačite?
Edina Bećirević: Evropska unija je nakon pada Miloševića uglavnom imala dobre odnose sa svim vladama u Srbiji. I pored toga što je evropsku integraciju Srbije uvjetovala saradnjom sa Haškim tribunalom, ona je istovremeno tolerisala radikalnu retoriku uključujući oživljavanje nacionalizma i slavljenje ratnih zločinaca.
Evropa i Zapad su uvijek okretali glavu kad je Srbija podržavala subverzivne aktivnosti u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori ili je učestvovala u njima. Okretala je glavu i na Vučićevu politiku sjedenje na dvije ili tri stolice, odnosno na utjecaj Rusije i Kine u Srbiji.
U taj paket ulazi i tolerisanje propagande o stvaranju srpskog svijeta i do te mjere da su Amerikanci pokušali da to ublaže projektom Otvoreni Balkan - da daju Srbima srpski svijet, ali da to bude u nekoj ublaženoj formi kako bi bilo prihvatljivo i ostalim na Zapadnom Balkanu što je vrlo pogrešan projekt.
Vulinove zajedničke liste
Omer Karabeg: Ipak, nakon svega onoga što pokazuje ruska agresija na Ukrajinu gdje vidimo krajnje konsekvence koncepta ruskog svijeta, Aleksandar Vulin, 12. marta u Banjaluci, znači nakon ruske agresije, govori da stvaranje bližih odnosa i čvršćih veza između političkih činilaca Srbije i Republike Srpske garantuje da će biti stvoren srpski svijet. On ide čak i dalje i kaže: “Vjerujem da na nekim budućim izborima možemo da imamo zajedničke liste i zajedničke poslanike”. A gdje se mogu imati zajedničke liste i zajednički poslanici nego na izborima u zajedničkoj državi? Zašto i nakon Ukrajine Srbija i dalje insistira na srpskom svijetu?
Boban Batrićević: Oni, s jedne strane, moraju da čuvaju biračko tijelo koje su toliko hranili zlom i otrovnom propagandom stvarajući patriotsku Srbiju opravdavanjem zločina i širenjem mržnje prema drugim narodima. Oni su kompletan rat u bivšoj Jugoslaviji predstavili kao zavjeru protiv srpstva i pravoslavlja i to propagirali preko svih medija tako da su dio stanovništva gotovo trajno udaljili od savremenih tokova civilizacije. A, s druge strane, imaju jednu moderniju Srbiju koja je urbana, koja ide ka Evropi i onda uz Vulina, koji pokriva ovaj prvi dio, nastupa Vučić kao neko ko je garant te mekše politike.
Evropi se šalje poruka da je bolje da ostane Vučić nego da dođe Vulin koji bi sve to u krv zamutio. Ja sam to uprostio, ali mislim da Vučić i Vulin bukvalno tako funkcionišu i da se oni dogovaraju što će ko da kaže. Zato uoči neke krupne odluke uvijek imamo dvije priče - jednu da se svidi Rusiji, to je obično Vulin, i drugu, mekšu koja je uvijek u kontekstu ekonomije i kulture - tu nastupa Vučić.
Oni to rade jer Vučić pokušava da sjedi na tri stolice - jedna je u Moskvi, druga u Pekingu, a treća u Briselu. On u tom trilingu kao da igra poker i namješta karte. I ta politika je mogla da funkcioniše sve do su Evropa i Zapad tolerisali Putina i dok napadom na Ukrajinu nije postalo jasno o čemu se radi - da nije nacifikacija ono što se dešava u Ukrajini već da je ono što radi Putin nova forma nacizma.
Ukrajina i Zapadni Balkan
Omer Karabeg: U zaključku, koliko priča o srpskom svijetu narušava odnose u regionu?
Edina Bećirević: Srbija je već godinama glavni faktor destabilizacije regiona. Ono što vidimo na režimskim medijima u Srbiji od početka agresije na Ukrajinu je apsolutno šokantno. Nakon svega što smo doživjeli od Srbije ne bi trebalo da se iznenadimo, ali ipak se iznenađujemo. U tim medijima je dominirajući narativ o tvrđavi Rusiji koja hrani očekivanja i nade za ostvarivanje srpskog svijeta. Govori se o navodnom hibridnom ratu koji se vodi protiv Srbije, a susjedi se optužuju destabilizuju region. I kad u tom kontekstu pročitate naslov da je Ukrajina napala Rusiju, onda susjedi Srbije mogu svašta da očekuju.
Nažalost, Evropa i Zapad nisu prema regiji usvojili politiku koja traži suočavanje s prošlošću i reforme koje bi podržale građanske vrijednosti i suprotstavile se agresivnom nacionalizmu. Umjesto toga pristup Evropske unije bio je izbjegavanje teških problema širenjem konteksta, Evropski centri moći su se nadali da će EU integracije ublažiti srpski nacionalizam. Ali srpski čelnici su integraciju vidjeli kao priliku da u miru osvoje ono što nisu uspjeli osvojiti u ratu.
Drugim riječima, pozivanje Srbije u proces integracije u Evropsku uniju uz ignoriranje opasnosti nacionalizma nije funkcioniralo. To vidimo i na primjeru promocije srpskog svijeta. Ratni pripadnici režima nikad se nisu pokajali zbog uloge Srbije i njihovog ličnog učešća u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Mislim, međutim, da je tome došao kraj. Vjerujem da će Evropa i SAD vrlo brzo prestati tolerisati narativ o srpskom svijetu i slavljenje ratnih zločinaca i da ćemo poslije izbora u Srbiji imati potpuno drugačije stavove zapadnih saveznika prema Srbiji zbog toga što je ruska agresija na Ukrajinu u potpunosti razotkrila opasnost od radikalnih nacionalističkih i hegemonističkih politika.
Boban Batrićević: Izvjesno je da će Vučić dobiti izbore i da će biti izložen većem pritisku nego do sada, ali strah me je kakve će biti posljedice kad on osjeti da je njegova vlast ugrožena. On ima nekoliko centara đe može da izaziva nemire. To su Bosna i Hercegovina, to je Crna Gora, to je Kosovo. Možda će nekome zvučati čudno kada kažem da najveća opasnost prijeti Crnoj Gori. Mnogi analitičari ističu da je Crna Gora NATO država, da tamo ne može doći do nemira, ali se varaju. Ni u jednoj zemlji u susjedstvu ne postoji bezbjednosni sektor koji je apsolutno lojalan Rusiji i Srbiji.
Ukoliko se zaglibi rat Ukrajini, a već se zaglibio, i ukoliko bude ogroman pritisak na Vučića vrlo lako može doći do opasnosti od građanskih nemira u Crnoj Gori. Samo da podsjetim. Na dan napada Rusije na Ukrajinu Demokratski front je organizovao blokadu Crne Gore. Oni su pokušali da desetak hiljada ljudi izvedu na glavne komunikacije u Crnoj Gori i da blokiraju saobraćaj. Saobraćaj je u čitavoj državi bio blokiran na nekoliko sati. Kako su završile blokade u Sarajevu početkom 1992. godine? Oni ovđe imaju Noćne vukove, udruženje kozaka i nekoliko organizacija veterana ratova u Bosni i Hercegovini.
Postoji i nekoliko pravoslavnih bratstava raznih manastira. Svi oni na mig bezbjednosnih službi Rusije ili Srbije mogu da u Crnoj Gori izazovu haos. Sreća je što smo mi NATO zemlja, pa bi intervencija NATO pakta bila brža i efikasnija nego što je slučaj s Ukrajinom, ali postoji ogromna bojazan da bi Crna Gora u taj potencijalni sukob izazvan izvana ušla potpuno nespremna. Jer niti ima svoju policiju - ima je deklarativno, ali ona nije u potpunosti lojalna Crnoj Gori - a vojska i bezbjednosni sektor su u rukama ljudi koji su u potpunosti u službi Putinove i Vučićeve politike.
Ali i pored ovih potencijalnih negativnih scenarija moramo vjerovati da će stvari krenuti nabolje jer je u Crnoj Gori, kao što rekoh, prije nekoliko mjeseci situacija bila gotovo kao u Ukrajini, samo u jednoj drugoj formi. Nadajmo se da smo sve dalje od toga. I upravo zbog toga smatram da sva javnost mora stati uz Ukrajinu jer se ukrajinskom krvlju plaća sloboda i drugih.
Ukrajinci se ne bore samo za sebe nego i protiv onog što mi odlično znamo. Mi najbolje možemo razumjeti protiv čega se oni bore i zato im moramo slati podršku jer se oni na jedan način bore i protiv onoga što prijeti i Crnoj Gori, i Bosni i Hercegovini, i čitavom regionu.
Facebook Forum