Zašto su Rusi iskoristili gas iz svojih zaliha, a nisu ništa nadoknadili umjesto da se pripremaju za zimsku sezonu - pitanje je koje postavlja dr Aura Sabadus stručnjakinja za tržišta energetike, istraživačica pri Evropskom centru za sigurnost energetike i resurse (EUCERS) i viša novinarka pri Nezavisnoj agenciji za praćenje tržišta (ICIS), govoreći za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Situacija sa energetskom krizom ove godine pokazala je da bez obzira koliko obnovljivih izvora imamo, osnovno gorivo koje je pouzdano i kojem se možemo vratiti u slučaju da farme vjetra ne rade, vjetar ne duva, sunce ne sija, jeste prirodni gas, kaže za RSE dr Aura Sabadus.
Dok se ne nađu načini za akumuliranje energije iz obnovljivih izvora prirodni gas će biti vrlo važno gorivo, napominje Sabadus i dodaje da se njegova važnost povećava planovima za izbacivanje uglja iz upotrebe.
„Naročito u istočnoj Evropi koja je trenutno oko 40 posto zavisna od uglja. U budućnosti vrlo je vjerovatno da će se ugalj izbaciti, možda ne sasvim u narednih 10 godina, ali biće postepeno izbačen i zamijenjen.“
Uloga prirodnog gasa kao prelaznog goriva
Dogovorom iz Pariza iz 2015. godine, 195 zemalja potpisnica se obavezalo da će ograničiti zagrijavanje planete na između 1,5 i 2 stepena Celzijusa kroz značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova. Evropska unija (EU) ima ambiciju da do 2050. ostvari karbonsku neutralnost, što je prezentovano u decembru 2019. kroz Evropski zeleni plan (Green Deal), kojim se nastoji da Evropa bude klimatski neutralna do 2050.
Taj cilj će se postići evropskim klimatskim zakonom koji postavlja klimatsku neutralnost u obvezujuće zakonodavstvo EU.
Prirodni gas u prelaznom periodu ka karbonskoj neutralnosti ima glavnu ulogu. „Upotreba prirodnog gasa jako se povećala od 1990-ih kada su se kompanije prebacivale sa nafte jer je gas čišći i jeftiniji resurs“, pojašnjava Sabadus.
„Cijene gasa su počele da se odvajaju od cijena nafte. Sve to je bilo interesantno jer su ljudi počeli da instaliraju gasne bojlere. I od tada je (prirodni gas) postao dosta popularan“.
Ogromna oscilacija cijena gasa
Sabadus ukazuje da ako se provjere cijene može se vidjeti kako je Rusija upravljala evropskim tržištima posljednjih nekoliko sedmica.
“Kada je cijena prirodnog gasa otišla na 160-170 eura, nakon Putinovog govora 6. oktobra cijena je pala za 50 eura. To su ogromna pomjeranja cijena. U normalnim okolnostima, prošlih godina cijena bi se pomjerala iz dana u dan, ne u jednom danu, i to za svega nekoliko euro centi. Ove godine cijene su bilježile razliku za 50 eura. Nestabilnost je ogromna”, napominje Sabadus.
“S jedne strane imate visoke cijene, a sa druge tu nestabilnost koja pogađa ekonomiju. Nije čudo da vidimo da je dosta kompanija i industrija koje zavise od prirodnog gasa ili bankrotiraju ili smanjuju proizvodnju.”
Šta EU može da učini?
Na pitanje kako komentariše paket prijedloga Evropske unije predstavljen 13. oktobra s ciljem pomoći članicama u borbi protiv tekuće energetske krize, Sabadus odgovara:
„Jedna od tih ideja je da Evropa kupuje kolektivno. Ja imam problem s tim, jer ovo je ideja koju su prvo predložili Poljaci, onda je propala, a sada se o njoj ponovo razgovara. Moje pitanje je ko će tu zapravo kupovati? Sada su kompanije te koje kupuju, nisu vlade. Ako postoji kolektivni kupac za Evropu, ko bi bio taj kupac? Kada dođete s takvom idejom prvo morate razjasniti to.“
Druga stvar, koju naglašava Sabadus, jeste da države EU žele da formiraju strateške rezerve, dodajući da to smatra dobrom idejom, jer se tako među državama članicama koordiniše kvota i to koliko će kompanije za gas morati da predaju gasa za zalihe.
Ruski izvori prirodnog gasa i geopolitički tokovi
U periodu 1990-ih Rusija je našla velike zalihe prirodnog gasa, a danas je pored Norveške najveći snabdjevač Evrope ovim energentom – pokriva 35 posto potreba ovog resursa.
Iako su razlozi tekuće energetske krize kombinacija više faktora, kada su cijene prirodnog gasa pred sezonu grijanja skočile do rekordnih nivoa, uloga Rusije kao glavnog snabdjevača našla se u fokusu.
Zima dolazi, a samo je dva procenta zaliha.
„Evropa se okrenula Rusiji kao neposrednom i najvećem dobavljaču. Očekivala je da Rusija poveća pošiljke gasa“, kaže Sabadus.
„Međutim, ako pogledamo šta je Rusija poslala – komparativno, radi se o manjim količinama. Naime, ako se pogleda koliko gasa je slala Rusija, te su pošiljke možda veće preko Sjevernog toka 1, kako pokazuju naši podaci, ali preko Ukrajine, kada uporedimo sa podacima od prošle godine sigurno je da su poslali mnogo manje“, navodi Sabadus.
Dodaje da je predsjednik Rusije Vladimir Putin rekao da je Rusija poslala osam procenata više nego što je trebala prema ugovoru, ali je ugovor za ovu godinu bio na 40 milijardi kubnih metara (bcm) a prošle godine je bio za 65 milijardi kubnih metara. „Tako da već imamo tih 15 milijardi kubnih metara manje u ugovoru o tranzitu sa Rusijom“, ističe Sabadus.
„Takođe, Rusija nije napunila svoje zalihe gasa u Evropi. To je bilo jedno od velikih pitanja mnogih analitičara. Zašto je, u vrijeme kada počinje sezona grijanja 1. oktobra, većina evropskih zaliha bila na 70-75 posto, ruske zalihe su bile na 40-50 procenata, a u nekim rezervama svega dva posto. Zašto?”, pita Sabadus.
“Ako pogledamo podatke iz prošle godine, operativne zalihe Gasproma bile su na 80-90 procenata. Sada su na dva procenta. Zima dolazi, a samo je dva procenta zaliha. Veliko pitanje je – zašto?”
Zašto Rusija požuruje certifikaciju Sjevernog toka 2?
Kao razloge pritiska Rusije da se ubrza certifikacija Sjevernog toka 2 Sabadus kaže: „Jedan od naglašenih argumenata kaže da je ponašanje Rusije moglo biti motivisno njenim interesom da ubrza, da izvrši pritisak na evropske zvaničnike da ubrzano odobre Sjeverni tok 2.“
Ali, naglašava da niko zapravo sa sigurnošću ne zna šta je strategija Kremlja ili Gasproma.
„Idući ka okončanju radova na Sjevernom toku 2 ako Rusija odluči da preusmjeri trenutni tok od Ukrajine, prema Sjevernom toku 2 – čak i prije roka, jer tekući ugovor ističe 2024. godine – postoji stvarna opasnost da u odsustvu ukrajinskog tranzita države centralne i istočne Evrope možda neće imati pristup gasu.“
- Rusko-kineski alternativni 'gasni' svetski poredak
- Američki predsjednik protiv plinovoda Sjeverni tok 2
Do svega ovoga dolazi zato što postoji nekoliko tačaka zagušenja. Sve ovo ima veze sa kapacitetom i infrastrukturom. Pojašnjava da je zamišljeno da gas ide od istoka ka zapadu.
„Kod Sjevernog toka 2 više se neće ići od istoka ka zapadu već će se preokretati iz Njemačke nazad ka istočnoj i centralnoj Evropi“, napominje Sabadus.
Tačke zagušenja na različitim granicama jedan su od problema u isporuci i protoku gasa. „Jedna je između Češke Republike i Slovačke, druga je između Bavarske na jugu Njemačke i Austrije i postoji još nekoliko – između Austrije i Mađarske i Mađarske i Rumunije.“
„Tranzit kroz Ukrajinu je ogroman, tako da je kapacitet iz Ukrajine ka centralnoj Evropi veliki, ali kada želite da preokrenete tok onda je ulazni kapacitet u Ukrajinu ograničen. Tako da je iz Slovačke u Ukrajinu kapacitet ograničen.“
Prvi problem se tiče kapaciteta koji nije dovoljan da vrati gas nazad u region, kaže Sabadus i navodi da se ne zna gdje će Gasprom da pošalje sav taj gas.
„Oni će da šalju gas kroz Sjeverni tok 2, jedan dio će otići u Češku Republiku, drugi u Njemačku, neki u Slovačku, Mađarsku, ali Ukrajina i Rumunija su posljednje u nizu. Postavlja se pitanje da li će Ukrajina išta dobiti?“, napominje Sabadus.
Ranjivost Ukrajine ugrožava istočnu Evropu
Sabadus naglašava ranjivi položaj Ukrajine koji se reflektuje na sigurnost čitave istočne Evrope.
Kako kaže, Ukrajina ima 20 milijardi kubnih metara gasa iz vlastite proizvodnje, što čini dvije trećine njenih potreba, ali i dalje treba 10 do 15 milijardi kubnih metara, odnosno trećinu svojih potreba od uvoza. „Ako toga nema, ne znam odakle će ga nabaviti“, ističe Sabadus.
„Hoće li Ukrajina biti primorana da se vraća Rusiji i moli za dodatne količine gasa jer njena vlastita proizvodnja je ograničena i nema drugog načina da objezbijedi ovaj energent, a to nosi ogromne sigurnosne implikacije. Ako Ukrajina bude prisiljena da se vrati Rusiji, Rusija će vjerovatno reći - znači hoćete gas, hajde da vidimo kako možemo da pregovaramo“, ukazuje Sabadus.
Sabadus podsjeća na dogovor iz 2010. kada je Ukrajina morala da preda svoju pomorsku bazu na Krimu u zamjenu za nižu cijenu gasa.
Tadašnji predsednik Rusije Dmitrij Medevedev i predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič potpisuju sporazum u kome Rusija pristaje na smanjenje cijene prirodnog gasa koji se isporučuje Ukrajini za 30 procenata u zamjenu za dozvolu da produži zakup svoje glavne pomorske baze u ukrajinskom dijelu Crnog mora u Sevastopolju na Krimu na još 25 godina, uz mogućnost produžetka na dodatnih pet godina.
Na pitanje da li misli da su postojeće i najavljene sankcije dovoljne da zaštite položaj Ukrajine, Sabadus kaže:
„Ono čemu se nadam jeste da će SAD i EU podržati Ukrajinu u zadržavanju tekućeg ugovora, jer je najveća opasnost da jednom, kada se Sjeverni tok 2 pusti u rad, Rusi kažu - to je to, preusmjeravamo sav gas na Sjeverni tok 2. Tako su uradili sa Mađarskom 1. oktobra, preokrenuli su tranzit preko Ukrajine na Mađarsku preko Turskog toka. Tako da SAD i Njemačka treba da podržavaju Ukrajinu u tom smislu jer sigurnost Ukrajine je sigurnost istočne Evrope.“
Pitanje regulacije Sjevernog toka 2
Oko pitanja regulacije Sjevernog toka 2 koje još nije finalizirano i mogućeg pritiska koji Rusija vrši kako bi se odobrenje i puštanje u rad desilo što prije Sabadus ukazuje na pitanja prenosne, odnosno tranzitne i komercijalne strane gasovoda.
„Prenosna strana gasovoda Sjeverni tok 2 će morati da bude razdvojena od prodajnog, komercijalnog dijela gasovoda. Regulacija kaže da se ove dvije strane moraju razdvojiti, razgovara se o različitim modelima, ali onaj koji EU preferira naziva se ’razdvojeno vlasništvo’, gdje bi svi dijelovi bili nezavisni. Tako da bi bio nezavisni operater dijela prenosa gasovoda i odvojena komercijalna strana gasovoda Sjeverni tok 2“, rekla je Sabadus.
Ako Gasprom nije obavezan prema evropskim propisima, nećemo znati šta se dešava jer neće biti transparentnosti i konkurencije.
Gasprom je predao određenu dokumentaciju regulatornom njemačkom tijelu (Bundesnetzagentur, njemačkoj Federalnoj agenciji za struju i gas), ali istovremeno je u toku sudski proces na Evropskom sudu pravde (CJEU) zato što je Gasprom osporio amandman iz 2019. na smjernicu EU iz 2009. Smjernica se tiče zajedničkih pravila prenosa, distribucije, snabdijevanja i skladištenja prirodnog gasa.
Sabadus pojašnjava da „ako nema razdvajanja, ako Gasprom nije obavezan prema evropskim propisima, možda nećemo znati šta se dešava jer neće biti transparentnosti, neće biti konkurencije".
"Svrha primjene ovih propisa jeste da se potakne konkurencija, transparentnost. Da se dozvoli kompanijama da vide koliko tačno gasa dolazi, po kojim cijenama, itd. (...) Ali ako je gasovod izuzet iz propisa onda nećemo moći ništa da znamo. Zapravo, to će još više ojačati poziciju Gasproma na evropskom tržištu. A ono što nama treba, sa našeg evropskog stajališta, jeste da Gasprom poštuje ove propise i da smo potpuno svjesni onoga što se dešava“.
„Ni jedna kompanija, bilo da je to Gasprom ili bilo koji drugi snabdjevač, ne može Evropu da stavi u poziciju taoca u ovakvoj krizi. To je lekcija koju svi moramo da naučimo“, zaključila je Sabadus.
Facebook Forum