Njemačka je pred jednim od najnepredvidljivijih federalnih izbora u posljednjih nekoliko decenija. Ovo je vaš vodič kroz ono što će se najvjerovatnije desiti jednom kada kancelarka Angela Merkel siđe s položaja, ko je može zamijeniti i kakva je razlika između “Jamajka koalicije” i one koju nazivaju “semafor”.
Zašto su važni predstojeći izbori?
Glavni razlog je taj što će Njemačka – najmnogoljudnija i najbogatija država članica Evropske unije (EU) – imati novog lidera prvi put od 2005. godine. Merkel silazi sa položaja kancelarke nakon četiri uzastopne izborne pobjede i gotovo 16 godina mandata – što je gotovo jednako njenom prethodniku Helmutu Kohlu koji drži rekord najdužeg lidera u postratnoj Njemačkoj.
Tokom ovog perioda, ona je radila zajedno s britanskim premijerima, četiri predsjednika Sjedinjenih Država i četiri francuska šefa država. Ipak, često je Merkel bila ta, iako donekle nevoljno, za koju se smatralo da je stub zapadnog liberalnog poretka, de facto vođom Evropske unije, najmoćnijom ženom svijeta. Ili jednostavno “mutti” (mama) za mnoge Nijemce.
Merkel je često viđena kao glavni igrač u mnogim krizama koje su pogodile kontinent posljednjih godina, od gotovo ekonomske propasti i pada eura, te migrantskih talasa, Brexita, a trenutno i pandemije COVID-19. Često je optuživana da nema jasnu viziju za Njemačku i Evropu te da oklijeva da donese teške odluke. Uprkos svemu je uspjela da održi na okupu i njenu zemlju i EU putem kompromisa i beskrajnih pregovora.
Jasno je zbog čega se sada govori o završnici jednog perioda nakon što Njemačka 26. septembra izađe na izbore.
Zašto izbore porede sa trilerom?
Bez jasnog nasljednika, niti političke partije koja ima veliku većinu u vodstvu, izbori bi se mogli pratiti kao triler. Ali, ne završava se sve tu. Veliki posao će početi dan poslije s obiljem mogućnosti i političkih pregovora dok se u jednom trenutku ne pronađe model za uspostavljanje vladajuće koalicije.
Vrlo je moguće da će zemlja dobiti svoju prvu manjinsku vladu ili prvu trostranačku koaliciju od 1950-ih (konzervativna Hrišćansko-demokratska unija - CDU) i njena sestrinska stranka iz Bavarske Hrišćansko-socijalne unije (CSU) tehnički su dvije zasebne stranke, ali čine politički savez na nacionalnom nivou.
Međutim, vrlo je vjerovatno da će se trgovina nastaviti neko vrijeme, ostavljajući Berlin u režimu skrbnika, vjerovatno do Božića ili kasnije, a EU bez kormila u trenutku kada bi varijanta delta COVID-a i posljedice pobjede talibana u Afganistanu mogle osvetnički udariti po kontinentu.
Ko će zamijeniti Merkel?
Najrealističniji ishod u ovom trenutku jeste da nasljednik Merkel bude jedan od lidera tri najveće političke partije: Socijaldemokrata (SPD), desnog-centra CDU/CSU ili Zelenih.
U posljednja četiri mjeseca sve tri partije su u jednom trenutku pobijedile na izborima, a i dalje su unutar nekoliko procenata udaljene jedna od druge. Pametno uloženi novac trenutno bi vjerovatno išao kandidatu SPD-a i sadašnjem ministru finansija, Olafu Scholzu.
Ako se na dan izbora potvrdi trenutno vodstvo njegove stranke u anketama, Scholz će imati prve probleme u sastavljanju koalicione vlade. Umjereni, lijevo naklonjeni igrač trenutno ima vjetar u leđima s uspešnom prvom debatom sa političkim rivalima iza sebe i anketama koje ga podržavaju kao omiljenog kancelara u javnosti.
Uprkos tome što nije iz Merkeline partije, uspio je da se pozicionira kao kandidat kontinuiteta, siguran izbor. Ali, njegov uspjeh duguje mnogo dvojici drugih kandidata koji su prerano došli do vrhunca i generalno nisu imali posebnog uspjeha.
Greške Armina Lanscheta
Kandidat CDU/CSU, Armin Laschet izašao je iz preliminarnih izbora CDU-a i CSU-a kako bi postao kandidat za kancelara prije nekoliko mjeseci, a na proljeće tekuće godine je partija na trenutak bila sasvim komforna u pogledu izbornih šansi.
Međutim, tada je Laschet počeo da pravi gafove, a kulminacija se desila kada je uhvaćen kamerama kako se smije šali dok je predsjednik držao tužan govor nakon katastrofalnih poplava koje su zadesile zemlju tokom ljeta.
To što su se smrtonosne poplave dogodile prvenstveno u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, gdje je bio premijer posljednje četiri godine, takođe je natjeralo ljude da postavljaju pitanja o tome kolika je njegova odgovornosti zbog očite nedovoljne pripremljenosti. S druge strane, Olaf Scholz je obećao da će njegovo ministarstvo finansija popustiti kaiš i potrošiti velika sredstva na zaražena područja i tako zaradio korisne političke poene.
U Zelenima ima i boljih?
Annalena Baerbock, kandidatkinja za kancelarku ispred Zelenih takođe je iskusila rani skok podrške početkom godine, ali je onda "uhvaćena" u navodima za plagiranje i životopisa ispunjenog lažnim podacima.
I Laschet i Baerbock takođe pate od raširenog osjećaja unutar njihovih partija da postoje bolji kandidati.
Za CDU/CSU, popularni bavarski premijer Markus Söder službeno je podržao Lascheta, ali je istovremeno nastavio zadavati bočne udarce.
A u slučaju Zelenih mnogi su kao boljeg kandidata vidjeli drugog lidera partije pored Baerbock, Roberta Habecka, smatrajući ga prikladnijim izborom. Moglo bi se očekivati da će se čuti više od Södera i Habecka, kasnije tokom jeseni ili, što je vjerovatnije, na sljedećim saveznim izborima za četiri godine.
Desničari sa još manjim šansama
To je goruće pitanje posljednjih nekoliko mjeseci, a odgovori se najčešće raščlanjavaju po bojama.
Prvo postoji boja koja se već možete odbaciti: plava - boja krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD). Nijedna druga partija ne želi s njima u koaliciju. Izgubili su svu snagu. Od toga da su bili partija u centru pažnje na prethodnim izborima 2017., kada su prvi put ušli u Bundestag, i na kraju postali najveća opoziciona snaga, sada se predviđa da će dobiti oko 10 posto glasova, a uveliko se očekuju da će biti zanemareni. Time su se, makar do narednih izbora, otklonila strahovanja za budućnost zemlje koju još uvijek proganja rasistička prošlost.
Socijaldemokrati trenutno prvi
Ovo nas ostavlja sa pet partija od kojih će najvjerovatnije tri formirati koaliciju: CDU/CSU (crna), SPD (crvena), Zeleni (zelena, očigledno) liberali FDP (žuta) i krajnje lijevi Die Linke (takođe crvena iako ponekad može biti ljubičasta kako bi se odvojila od nekih socijaldemokrata). SPD je trenutno prva sa nekih 25 posto.
Ako se njima povjeri zadatak da formiraju koaliciju, oni će najvjerovatnije posegnuti za Zelenim koji vuku oko 15-18 posto.
Ali, najvjerovatnije će im biti potrebna još jedna partija kako bi osigurali većinu i mogli privući Die Linke, formirajući “crveno-crveno-zelenu” koaliciju kako bi se umirili socijalistički elementi u stranci.
Die Linke, za koji se čini da će dobiti oko 7 posto, otvoreno je protiv NATO-a i proruski orijentisan i direktni je potomak vladajuće marksističko-lenjinističke stranke Istočne Njemačke. Iako to nije politički partija u istom smislu kao AfD, mnogima bi još uvijek bilo teško da podnesu da su u vladajućoj koaliciji.
Šta je onda najvjerojatnije?
Stoga je najvjerovatnija koalicija u ovom trenutku takozvani "semafor" s crvenim SPD-om i Zelenim koji se ukrcavaju na žuti FDP (Slobodna demokratska partija), koji će nakon nekoliko teških godina dobiti, kako se procjenjuje, oko 12 posto. Ipak, ako SPD ne uspije u svojim pokušajima, mogli bi dobiti priliku CDU/CSU i Laschet, za koje se trenutno predviđa da će dobiti 20 posto.
FDP je prirodni saveznik CDU-a/CSU-a i oni bi potencijalno mogli namamiti Zelene da stvore "koaliciju Jamajke" nazvanu po zastavi karipske nacije. Iako CDU/CSU i SPD ne žele da uđu u još jednu veliku koaliciju, oni bi mogli da formiraju vladu "Njemačke" (prema bojama njemačke zastave) s FDP-om.
Iako okrug poslije rata nikada nije imao manjinsku vladu, to bi se sada moglo promijeniti udruživanjem dvije partije i dobijanjem prećutne podrške od treće.
Dakle, mogućnosti su zaista brojne, a Berlin se priprema za odgovarajuće vođenje i obračun u sedmicama i mjesecima nakon izbora.
Kako će se razlikovati Njemačka posle Merkel?
Ovo je gotovo nemoguće da se predvidi, jer sada nije poznato kakvu vrstu vlade ćemo vidjeti. Vrijedi napomenuti da sve partije imaju frakcije koje se kreću u različitim pravcima.
Uzmimo za primjer odnose s Rusijom i Kinom. CDU/CSU, FDP i SPD imaju elemente jastreba u sebi, ali imaju i poslovna krila u svojim partijama koje preferiraju minimalno remećenje trgovine i dobre odnose s Moskvom i Pekingom.
SPD je možda nešto mekša u odnosu na pitanje Rusije, čemu u prilog ide i to što je posljednji kancelar ove stranke Gerhard Schröder predsjedavajući odbora i Sjevernog toka i Rosnefta.
Zeleni bi se mogli pokazati kao najasniji od svih, stavljajući snažan naglasak na ljudska prava. Ali, partija ima svoje "mirovnjačke" korijene i ne želi dodatno trošiti na pitanja odbrane. Međutim, jasno je da bi vlada koja sadrži Die Linke uplašila mnoge zapadne saveznike u vanjskopolitičkim pitanjima.
Ali, najvjerovatnije će se desiti nekoliko stvari. Čini se da će Njemačka malo skrenuti ulijevo. To bi moglo da rezultira time da zemlja postane manje štedljiva i više federalistička na evropskoj razini, što bi Francuska posebno pozdravila.
Stoga se ne treba iznenaditi ukoliko se u budućnosti pokaže produbljivanje evropske saradnje u dosta područja.
Čemu se mogu nadati Poljska i Mađarska?
Takođe ne bi bilo nezamislivo vidjeti da Berlin postaje sve oštriji prema percipiranim prekršiocima vladavine prava poput Poljske i Mađarske s Merkel i vjerovatno cijelom CDU/CSU izvan vlade. A ako se to dogodi, to će značiti da panevropska Evropska narodna stranka desnog centra (EPP) neće biti na vlasti u jednoj od velikih država članica EU. S odlaskom Merkel, EPP će takođe prestati da bude politička snaga u Evropi kao što je nekad bila.
Budući da je mađarski premijer Viktor Orban već izvan te porodice, ne bi bilo nezamislivo da sa sobom povede nekoliko stranaka, poput SDS-a slovenačkog premijera Janeza Janše, kako bi stvorio novu, veliku populističku desničarsku grupaciju u Evropi. Ove je izbore jednostavno vrijedno posmatrati iz svih uglova.
(*priredila: Asja Hafner)
Facebook Forum