Tačno prije deset godina u Istanbulu je otvorena za potpisivanje Konvencija Vijeća Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Konvenciju, koja će postati poznata pod imenom Istanbulska, prvu će potpisati Turska.
Deset godina kasnije, izgleda da bi Turska mogla biti i prva zemlja koja će se povući iz istog međunarodnog sporazuma kojeg je i prva ratificirala manje od godinu dana nakon potpisa.
Povodom godišnjice otvaranja Konvencije za potpisivanje žene širom svijeta učestvovat će u “Globalnom danu akcije” gdje će protestovati protiv odluke turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da povuče ratifikaciju.
Ovim događajem, kao i i brojnim drugim koji će biti održani online ali i uživo bit će obilježena deseta godišnjica Istanbulske konvencije, historijskog međunarodnog ugovora o spriječavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
“Tačno deset godina nakon što je potpisan, žene govore jednim glasom tražeći od turske vlasti da ponište odluku koja u opasnost stavlja sigurnost kao i živote milione žena i djevojaka”, rekla je generalna sekretarka Amnesty Internationala Agnes Callamard.
“U sedmicama nakon što je predsjednik Erdogan najavio svoju odluku da napusti Istanbulsku konvenciju, okupljaju se žene u Turskoj kao i širom svijeta. Umjesto pokora, one su na ulicama. Umjesto da su obeshrabljene, one su podstaknute. Više nego ikada ljudi pričaju o Konvenciji i shvataju njenu važnost”, dodala je Callamard.
Ona je također rekla da je u desetljeću otkako je prvi put potpisana, Istanbulska konvencija postala ključni dokument koji pomaže u zaštiti žena od nasilja.
Glasove žena u Turskoj kao i širom svijeta podržali su, snažnom osudom odluke o povlačenju i svjetski lideri uključujući i američkog predsjednika Joe Bidena i predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen.
U Istanbulskoj konvenciji se navodi da muškarci i žene imaju jednaka prava i obavezuju se vlasti zemlje da preduzmu korake da spriječe nasilje nad ženama, zaštite žrtve i počinioce izvedu pred sud.
Konvencija predviđa zaštitu od oblika nasilja koji često nisu ugrađeni u nacionalne zakone, poput seksualnog uznemiravanja ili prisilnog braka, te zahtjeva zaštitu za sve žrtve, bez obzira na godine, porijeklo, seksualnu pripadnost ili imigracijski status. Stupila je na snagu 2014. godine.
Istanbulska konvencija je prvi evropski ugovor i najdalekosežniji međunarodni ugovor za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Do sada su 34 države ratificirale Konvenciju, a još 12 država je potpisalo.
Prva potpisala, prva napušta?
“Praktična u prirodi, ovo je konvencija koja ima potencijala da ponudi konkretan doprinos iskorjenjivanju nasilja nad ženama u Evropi”, rekla je u maju 2011. godine Gauri van Gulik autorica izvještaja “Voli te, bije te” Human Rights Watcha (HRW) o porodičnom nasilju u Turskoj. “Rješava velike praznine u zaštiti žena i djevojaka koje se suočavaju sa nasiljem u kući.”
Deset godina kasnije, bez parlamentarne debate, bez glasa turskog civilnog društva, predsjednik ove zemlje Recep Tayyip Erdogan odlučio je povući ratifikaciju. Odluka bi trebala stupiti na snagu 1. jula.“Povlačenje iz ove Konvencije nedopustiva je regresija ženskih prava u Evropi i samo po sebi negiranje femicida koji se događa širom Evrope, uključujući i Tursku”, naveli su iz Vijeća Evrope nakon Erdoganovog povlačenja, uz pitanje “Zašto turske žene ne mogu biti sigurne u svojim kućama?”.
Prema podacima turske platforme “Zaustavit ćemo femicid”, najmanje 400 žena je ubijeno u ovoj zemlji samo tokom prošle godine, ali bi taj broj mogao biti čak i veći.
Amnesty International je zabrinut da bi povlačenje Turske mogao biti samo vrh “populističkog ledenog brijega”.
Problemi sa ratifikacijom
Koristeći unazadne i pogrešno predstavljene okvire o “porodičnim vrijednostima” nekoliko vlada nastoji da unazadi prava žena i LGBTI širom Evrope, navode iz Amnestija.
Uprkos tome što je proglašen za historijskim sporazumom, Istanbulska konvencija se suočila sa neviđenim reakcijama u mnogim zemljama, često zbog svoje definicije spola kao društvenog konstrukta, kao i zbog uključivanja LGBT osoba i migranata, navode iz Human Rights Watcha.
Konzervativni političari i grupe smatraju da Konvencija prijeti “tradicionalnim” porodicama, promoviše homoseksualnost i takozvanu “rodnu ideologiju” i nagriza “nacionalne vrijednosti”.
Poljski ministar pravde Zbignew Ziobro najavio je u julu prošle godine da će tražiti povlačenje ove zemlje iz Konvencije.
Mađarski parlament u kojem vladajući Fidesz ima većinu blokirao je ratifikaciju u maju prošle godine.
Slovački parlament također je nekoliko puta blokirao ratifikaciju, posljednji put u februaru prošle godine. Bugarski Ustavni sud je 2018. godine donio presudu prema kojoj upotreba “roda” u Konvenciji, čini sam sporazum neustavnim.
Hrvatskoj je trebalo pet godina nakon potpisivanja da ratifikuje Konvenciju, uz veliko protivljenje desničarskih grupa i pritiske Katoličke crkve.
Odmah nakon ratifikacije sakupljani su potpisi za referendum za izlazak Hrvatske iz Istanbulske konvencije, zajedno s referendumom kojim bi se izmijenilo izborno zakonodavstvo, a manjinskim zastupnicima ograničila prava, no referendum je odbijen jer nije sakupljeno dovoljno potpisa.
Drugi, kako navode iz HRW posvećeni su ratifikaciji, ali oklijevaju poput Ukrajine ali i Velike Britanije koja je potpisala sporazum 2012. godine, ali ga još uvijek nije ratificirala.
Evropska unija je kao institucija potpisala konvenciju 2017. i aktivno je promovirala ratifikaciju u zemljama članicama koje to nisu ranije uradile.
Ni Sjedinjene Države, Latvija, Litvanija, Češka, Slovačka, Ukrajina, Mađarska, Bugarska, Armenija i Moldavija još je nisu ratificirale.
Azerbejdžan i Rusija su jedine države Vijeća Evrope koje još uvijek nisu potpisale sporazum.
Gdje je Zapadni Balkan?
Crna Gora ju je Istanbulsku konvenciju potpisala 2011., a stupila je na snagu 2013. Srbija je ratificirala 2013. godine, a taj dokument je stupio na snagu u avgustu 2014. godine, kao i u Bosni i Hercegovini. Slovenija ju je ratificirala 2015., a Makedonija 2018. godine.
Posljednje je to učinilo Kosovo u septembru 2020. godine kada je Skupština Kosova usvojila ovu Konvenciju.
Da li je usvajanje dovoljno?
Za branitelje prava žena Istanbulska konvencija je ključna u osiguranju sveobuhvatnih i prijeko potrebnih reformi zakona i politika, kao i resursa za njihovu implementaciju.
“Pandemija COVID-19 razotkrila je nasilje nad ženama kao jednu od najdalekosežnijih i najtrajnijih kršenja ljudskih prava i svakodnevnu prijetnju životu i zdravlju žena i djevojaka širom svijeta”, rekla je Hillary Margolis, viša istraživačica ženskih prava HRW-a.
“U ovom momentu članice Vijeća Evrope treba da pokažu da stavljaju ozbiljan prioritet na dobrobit i sigurnost žena i djevojaka, obavezujući se i provodeći Istanbulsku konvenciju”, navodi HRW.
Istanbulska konvencija ima za cilj zaštitu žena od svih vidova nasilja i sprečavanje, procesuiranje i eliminiranje nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Konvencijom se želi dati doprinos suzbijanju svih oblika diskriminacije nad ženama i promoviranje suštinske jednakosti između žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena. Jedna od obaveza zemalja članica Vijeća Evrope, potpisnica Konvencije jeste poduzumanje neophodnih zakonodavnih, odnosno drugih mjera za prevenciju svih oblika nasilja.
Zbog čega je onda sporna ratifikacija sporazuma kojim se ima za cilj suzbijanje nasilja nad ženama?
