Dok se ruske trupe okupljaju oko Ukrajine u brojevima kojima nismo bili svjedoci od aneksije Krima i rata koji je uslijedio u Donbasu 2014. godine, nije teško izbjeći osjećaj deja vua (već viđeno op. rse) kada je u pitanju odgovor Zapada na ruske aktivnosti. Tada, kao i sada, postoje izrazi duboke zabrinutosti, molbe za deeskalaciju i verbalna podrška Ukrajini. Ali osim toga i nekih simboličnih gesta dalje, malo je toga što bi moglo potaknuti povjerenje Kijeva.
Diplomatska sedmica
Diplomatski je to bila impresivna sedmica za Ukrajinu.
Ministar inostranih poslova Dmitrij Kuleba prvo je brifovao Komisiju NATO-Ukrajina 13. aprila, a ministri odbrane i vanjskih poslova vojne organizacije posvetili su znatno vrijeme uzavreloj situaciji na rusko-ukrajinskoj granici sljedećeg dana, tokom dugog zasjedanja koje je trebalo biti posvećeno isključivo povlačenju NATO-a iz Avganistana.
Kuleba će se također uključiti u sastanak ministara vanjskih poslova EU, a ministar obrane Andriy Taran o nastaloj situaciji izvijestio je europarlamentarce.
Povrh toga, ministri vanjskih poslova baltičke trojke uputili su se na simbolično putovanje u Kijev, a Stalno vijeće OSCE-a u Beču posvetilo je više od dva sata raspravi o situaciji, dok je ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenskij (Volodymyr Zelenskiy) bio zauzet telefonskim razgovorima sa svjetskim liderima. Sa francuskim kolegom Emmanuelom Macronom dogovorio je brzi sastanak 16. aprila u Parizu tokom kojeg je putem video veze razgovarao i sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.
Saveznici Kijeva i prijatelji u Evropi i Sjevernoj Americi ponovno su i prošle sedmice ponovili svoju postojanu podršku Ukrajini.
A da li je to dovoljno?
Podrška i konkretni koraci
Poljska je pokrenula pitanje sankcioniranja većeg broja ruskih pojedinaca kada su ambasadori EU raspravljali o tom pitanju prošle sedmice i nekih sedam država članica, uglavnom iz istočnog dijela bloka, usklađenih s Varšavom.
Ipak, EU je legalista kada su sankcije u pitanju, što znači da ne mogu ništa preduzimati preventivno. Ruske čizme jednostavno moraju prijeći kontaktnu liniju da bi se nešto dogodilo, pa čak i tada ćemo najvjerojatnije vidjeti sankcije pojedinim ruskim zvaničnicima, a ne opsežne ekonomske sankcije.
Sudeći prema 2014., a takođe i od situacije u Bjelorusiji prošle godine, ove mjere nisu usvojene brzinom munje, niti su uspjele promijeniti proračun i političko držanje režima u Moskvi i Minsku.
U NATO-u stvari na prvi pogled mogu izgledati malo svjetlije. Vojna organizacija ima bližu saradnju sa Kijevom nego 2014. godine. U posljednjih nekoliko godina povećale su se zajedničke vježbe, NATO je organizirao sredstva za pomoć ukrajinskoj vojsci, a pojedine članice alijanse dale su svoj doprinos naoružanju i drugim vrstama opreme na bilateralnim osnovama.
To će se vjerojatno nastaviti, ali ne očekujte da će NATO vojno priskočiti Kijevu u pomoć ako izbije rat i ne gajite nade da će se Ukrajina približiti članstvu u NATO-u. Akcijski plan za članstvo (MAP) pokazat će se jednako neuhvatljiv kao i za Gruziju koja ga traži gotovo desetljeće. NATO će izraziti podršku, ali mnoge od 30 članica Alijanse jednostavno se ne žele upetljati u ovaj dio Evrope.
Istina je da i sada postoje članovi zapadnih klubova koji se zapravo ne žele suočiti s onim što Rusija radi. Prilično sramotna prva zajednička izjava Francuske i Njemačke o tom pitanju prije nekoliko dana da "obje strane moraju deeskalirati" zapravo nije jednokratni gaf.
To odražava općenito oklijevanje u dijelovima Evrope. U OSCE-u su zemlje poput Italije i Portugala, koje podržavaju Španija i Grčka, tražile slične poruke.
Rusija to previše dobro zna što im daje značajan slobodan prostor da nekažnjeno djeluju i - kažu neki komentatori - ismijavaju zapadne institucije.
A zašto ne bi?
EU u svojim izazovima
Moglo bi se tvrditi da je sada najbolje vrijeme za izazivanje nevolja. Zemlje članice EU iscrpljene su prepirkama oko rješavanja blokada zbog pandemije korona virusa i fijaska koji se pokazao prilikom raspodjele i nabavke cjepiva.
Skandal "sofagate" u Ankari stvorio je veliki razdor između Evropske komisije i Vijeća Evrope i dodatno oslabio njihove ogorčene predsjednike Ursulu von der Leyen i Charlesa Michela.
Njemačka je već u izbornom režimu uoči svog septembarskog glasanja, a vladajuća CDU u poteškoćama je da pronađe pravog nasljednika Angele Merkel. U Francuskoj će Macron uskoro ući u vlastiti izborni ciklus i sljedećeg proljeća mogao bi se suočiti sa oštrim izborom protiv kandidatkinje krajnje desnice Marine Le Pen. U Nizozemskoj, iskusni Mark Rutte bori se za izgradnju koalicije za ostanak na vlasti, u Italiji se tehnokratski premijer Mario Draghi usredotočuje na ekonomiju koja se pati, dok bi se Britanija uskoro mogla pripremiti za još jedan škotski referendum o neovisnosti.
A s Poljskom u sjajnoj izolaciji te hrabrim, ali politički prilično beznačajnim baltičkim državama, Ukrajina će se morati nadati da će nova američka administracija imati dovoljno propusnog opsega da privoli Zapad na pravi odgovor u slučaju da Rusija zaista nešto učini. U suprotnom, mogla bi ponovo biti 2014. godina.
*Priredio: Gojko Veselinović