Žensko lice pandemije

Bila sam nenormalna

Ivona ima 25 godina, radi kao medicinska sestra u Mostaru i kaže da se njena stvarnost, kao i svačija, skroz promijenila početkom marta prošle godine.

“Najviše me iskreno bilo strah zbog mojih. Jer i mama i tata su stariji od 60 godina. Imam brata mlađeg godinu i četiri mjeseca od mene i on je asmatičar.

U početku sam bila nenormalna. Kad dođem kući uopšte ne pozdravljam nikoga, ne ulazim u dnevni, pravac u WC, tuširanje komplet. Nekad čak i kupanje jer nekad kad mislim da sam bila izložena previše, odmah idem na kupanje. Onda kad izađem dezinfekcija stvari koje sam koristila, tene bi izuvala ispred kuće. Sve te neke sitnice. Dok ovo sve nije malo i prošlo, dok nismo malo skontali i način na koji se prenosi. Na kraju sam razmišljala, jao šta ako imam virus, a nemam simptoma. Oni kad bi bili u dnevnom, ja bi znala često puta biti u sobi. Dok oni nisu sa mnom sjeli i rekli biće šta bude, ne možemo utjecati. Jednostavno baviš se poslom kojim se baviš, ne možeš se odseliti, ne možeš otići od nas. Tako će biti kako je.”

Njena kolegica Marija kaže da je život zdravstvenih radnika posebno postao drugačiji.

“Štitimo druge, sebe izlažemo riziku, jer nikad nikad nismo dovoljno zaštićeni. Kako izlažemo sebe, tako izlažemo i svoje bliže, okolinu. Svaki dan slušamo i trpimo uperivanje kažiprsta prema nama uz rečenice ‘Ti si medicinska sestra, ti bi nam najlakše mogla prenijeti COVID’. Dani su nam dosta stresni, iscrpljujući.”

Ne znam jesam li kući ili na poslu

Od početka marta prošle godine Maida je bila dva puta u izolaciji, jednom bolovala od COVID-19, sve uz supruga, dvije male kćerke i puno radno vrijeme.

“Suprug je uvijek išao na posao, ja sam svo vrijeme radila od kuće. Tek smo sredinom prošlog ljeta uspostavili sistem da nas ide dvoje ili troje u kancelariju. I te mjere su na snazi još i danas.

Ja se nikada nisam vratila u te normalne tokove. Kada kažem normalno mislim u odnosu na te dane kad sam bila u strogoj izolaciji i kad nisam mogla nigdje izaći. Već mi je ovo novo normalno postao “potpuno normalno.” I taj neki rad od kuće, gdje prosto više ne vidim razliku jesam li stalno kući ili sam stalno na poslu. Jer su se granice totalno izbrisale i nekako čini mi se svi od toga pate, da nije važno u kojem sektoru radiš.

Te radne granice se pomjeraju, vjerovatno uslovljene kućnim obavezama, kućnim poslovima, stvarima koje da idemo u kancelariju, ne bih se bavila. Recimo da pravimo ručak usred radnog vremena, pomažemo djeci sa zadaćom, uključujemo mašinu za veš, pa se bavimo takvim stvarima. U neko doba sam se pitala kako smo ovo stizali kad smo išli na posao?

Al nekako sve skupa postalo je sasvim uobičajeno da nekih sat sat i po radiš neke druge stvari koje nemaju veze s poslom i onda se to radno vrijeme prolongira u večernje sate. Pa dok se pobrineš za djecu, da oni nešto jedu. Jer ne možeš dovesti nikoga trećeg u kuću. Imali smo ženu koja nam je pomagala kad je kćerka bila mlađa i ona je pomagala. I sada u ovoj situaciji sve spada na osobe koje su u kući bez obzira što rade puno radno vrijeme. I to je jedan poprilično opterećujući tempo. Najgora stvar u tome je što nema jasnih granica.”

Druga smjena se nastavlja kada dođem kući

Elma koja u Sarajevu kroz pandemiju prolazi sa suprugom i dvoje djece od 15 i osam godina, kaže da iako pandemija nije donijela mnogo promijena u organizaciji obaveza u njenoj porodici, one su ipak postale veće.

“Uvijek smo dijelili poslove pa tako i danas radimo. Međutim, za nas su obaveze u ovom suludom vremenu postale veće s obzirom na to da je škola online i mnogo vremena provodimo u radu s djecom.

Imam sreću da suprug pomaže u svemu, jedino što mu nikada nije išlo od ruke, zapravo bolje je reći, gdje nije bilo interesa, je kuhinja. Ali ono vrijeme dok sam ja posvećena pripremi hrane on koristi za ispitivanje djece, objašnjavanje novog gradiva...

Nama zaista vrijeme lockdowna nije bio godišnji niti u jednom trenutku. Ja sam imala obavezu ići na posao sve vrijeme, a suprug ima raspored kada radi od kuće i kada je u kancelariji. I mislim da mu je jako naporno kada istovremeno priprema doručak djeci, pomaže oko školskih zadataka i radi svoj posao. To su dani kada nerijetko ostaje za računarom i nakon završetka radnog vremena. Istina, moja druga smjena nastavlja se kada stižem kući.

Najteže je bilo kada sam shvatila da sam ja ta koja je donijela virus u svoju porodicu. Prva sedmica je bila noćna mora, kada strahujete za živote bližnjih. Ali da se ne sjećamo samo loših trenutaka, to su bili dani kada sam pojela najbolju domaću supu i ujedno prvu koju je suprug napravio.”

Koliko još očeva mora čekati da upozna svoju djecu

U martu prošle godine, Nadina koja živi i radi u Češkoj, našla se u trećem tromjesečju trudnoće, sama, bez bliskih članova porodice, i tada zaručnika, danas supruga, koji nije mogao ući jer su granice bile zatvorene. Ovo je njeno sjećanje na to vrijeme.

“Skidam aplikaciju, mjerim kontrakcije, dok se paralelno spremam i teglim kofer do ulaznih vrata. Zovem Mirzu i govorim mu da beba stiže i da ne govori nikome osim mojoj mami. Otac mi je dijabetičar i ne želim da brine.

U jedan ujutro pozivam taksi i sama sa svojim koferom na guranje odlazim u porodilište da dočekam našu bebu. Taksista me prepoznaje, jer me već vozio. Zna da sam sama bez muža. Predaje me sestri na vratima porodilišta kao neko najrođeniji i brzo ukucava broj telefona u moj mobitel. Kaže da ako išta budem trebala, da ga zovem.

Dva su sata ujutro i bolovi su neizdrživi. Sestre i doktori ulaze naizmjenično da mi pogledaju CTG, a ja se jedva koncentrišem da im odgovaram na njihovom jeziku. Mirza je idalje tu na mobitelu i govori mi da dišem duboko. Ohrabruje me. Osjetim mu strah u glasu. Bol što nije tu sa mnom kako smo planirali.

Dok ovo pišem, suze mi idu same niz lice. Držala sam se ja tokom poroda i za rešetke iznad kreveta i pored kreveta i za neku antistres lopticu, ali taj dodir topline ljudske ruke ništa ne može zamijeniti. Bolno je shvatiti koliko mi je neophodan bio dodir mog supruga, mog Mirze, da me drži za ruku i da zajedno dočekamo našu djevojčicu i koliko se osakaćeno osjećam što nam je to bilo uskraćeno zbog „neadekvatnog“ državljanstva.

U pet sati i tridesetpet minuta, petog maja 2020. na svijet dolazi djevojčica teška 3855 g i duga 51 cm. U dokumentima stoji samo moje prezime i moji podaci. Podaci o ocu ostaju prazni, jer Mirza nije bio fizički prisutan da – jer u tom trenutku još nismo bili vjenčani – potpiše izjavu da je Lena njegova. A svako ko je upoznao njega, mogao je odmah da ga pronađe u Leninim crtama lica, usnicama i pametnim okicama. Ali činjenica da liče, naprosto, nije bila dovoljna. Kao ni notarska izjava iz Bosne i Hercegovine prevedena na češki jezik – takav dokument nije mogao biti prihvaćen čak ni u vanrednom stanju poput pandemije. Kasnije ću saznati da sa pravnog aspekta, ništa od ovoga se nije smjelo desiti: Mirzi je trebao biti dozvoljen ulazak, notarska izjava je morala biti prihvaćena, a samim tim Mirza je morao biti zaveden kao djetetov otac. Naprosto, nisam imala sreće. Bar mi tako kažu.

Petnaestak minuta kasnije, Mirza i naše porodice upoznaju Lenu preko kamere.

Njeno rođenje je posljednji istinski sretan trenutak prije nego što sam upala u virove papirologije, diskriminacije zbog državljanstva, pandemijskih restrikcija i nove borbe (koju uspješno dobijam) i faze života opisane kao „postporođajna depresija“.

Nadam se da će vlade svih država obratiti pažnju na mentalno zdravlje svojih građana, ali i onih koji to nisu. Pandemija je rat koji se dobija ujedinjeno na globalnom nivou. Koliko još očeva mora čekati da upozna svoju djecu? Koliko još majki treba dobiti postporođajnu depresiju i strahovati za svoj i bebin život?”

Najveći trag na mom poslu

Za Anu pravnicu i aktivisticu iz Banjaluke pandemija je podijeljena u dvije faze: ona pred samo zatvaranje i ono što je došlo poslije. Kako kaže, ona i suprug su oboje osobe sa invaliditetom te da niti jedna donesena mjera nije bila prilagođena za njih.

“Muž je jedno vrijeme radio sedam dana, onda bude kući sedam dana, usred lockdown-a, ali je uglavnom on bio taj koji ide u nabavku, izlazi i kreće se među ljudima.

Ja sam redovito ostajala kući i brinula o svemu u kući, a angažmani su mi prestajali – jer prosto nije bilo moguće održavati edukacije.

Mislim da su osjećaj nemoći i nemogućnost odgovora na situaciju diktirali da smo radili po kući, ali i organizirali dezinfekciju zgrade – kad god je suprug bio tu. Morali smo se nečim baviti.

Uzevši u obzir da smo osobe s invaliditetom oboje, niti jedna donesena mjera nam nije bila prilagođena, bili smo u izolaciji, ali bez adekvatnih odgovora sistema. Za sve smo se oslanjali na najuži krug ljudi i to je, uglavnom funkcioniralo.

Realno, pandemija je ostavila najviše traga na moj posao – odvijao se minimalno i tek sad nekako pokušavam nadoknaditi sve – no, objektivno sam dovedena u još težu poziciju, jer svakako nisam zaposlena – a sad nisam mogla ni honorarno zaraditi.”

Sve sam zamrznula

Već godinu dana, Zdena, sedamdesetogodišnja umjetnica iz Zenice pridržava se svih propisanih mjera i izoluje se kako bi smanjila mogućnost zaraze.

“Meni osobno se život puno promijenio jer sam žena koja se odlučila ne samo poštovati preporuke, nego sam se odlučila na zaštitu distancom. Potpuno sam svjesna da ja sam izložena virusu ukoliko se puno krećem među svijetom. Ako sam manje među svijetom, mogućnosti da dobijem virus, a rizična sam grupa po puno toga, i onda sam ja svojom voljom distancirana. Bez da mi je to žao, krivo. Da mi nedostaje raniji život, naravno da da.

Ja jednostavno moram, znam svoje stanje, znam da de sezona alergija, ja sam teško alergična osoba. Moje vrijeme je kritično sada i da nije pandemije.

Ja imam svoje članice iz udruženja, sa kojima jesam u kontaktu kroz nekoliko grupa u Viberu i one postavljaju slike u grupu, te u kafani. Ja kao da ne živim na ovom svijetu, kao da sam sa Marsa pala, te na muzici, te ne znam ni ja. Gdje ima muzika uživo? Ja to ne mogu da pojmim da neko ko ima godine koje pokazuju neku zrelost, pa nisu niti bez problema, al njihova maksima je pa šta će biti život je jedan i nek traje dok traje. Ja imam drugi rezon. Ja imam djecu, koja također nemaju lagodan život. I ja bi živeći na tako neodgovoran način samo svoju djecu zabrinula, dodala im još više nevolja, jer mi smo jako vezani. Ja ne bi svojoj djeci da priuštim to, da ja dobijem virus a da sam pri tome bez kontrole hodala i izlazila. Ja sam osoba koja isto tako voli kafanu voli izlaske, druženja, ali sam sve to zamrzla.

Ako uopšte prođemo kroz ovu koronu, pa valjda će toga još biti, nema veze koliko će meni godina biti. A ako ne budemo, pa budemo zauvijek zakočeni zbog korone, onda će ostati tako. Ionako je se život za ovih mojih 70 godina mijenjao puno puta naglavačke, pa i ovo će biti naglavačke. Čovjek će se jednostavno prešaltati.”

Imam osjećaj da nešto propuštam

Dalila ima 28 godina, živi sa roditeljima u Kaknju, gdje radi kao saobraćajni inžinjer. Ona je također osnivačica Asocijacije mladih Roma "AKSIOM", pokrenute baš u vrijeme pandemije.

“Još uvijek mi je teško pomiriti se sa donesenim mjerama radi spriječavanja širenja virusa. Socijalna distanca je nešto što je ljudskim bićima neprihvatljivo i meni lično je to najteže palo. Međutim, primorani smo pridržavati se svih tih mjera zbog dobrobiti cijelog društva. Moje svakodnevne poslovne aktivnosti se ne razlikuju mnogo od onih aktivnosti koje sam obavljala prije pandemije, ali moram priznati da ponekad imam osjećaj da nešto propuštam zbog cijele ove situacije u svijetu.

Mislim da je ovaj virus podjednako uticao na oba spola, ako naravno izuzmemo one kategorije stanovništva koje su bile ranjive i ugrožene i prije pandemije korona virusa. Kada kažem ranjive i ugrožene, mislim prvenstveno na žene koje trpe određenu vrstu nasilja, koje su finansijski zavisne o nekome ili nečemu. Posebno bih istakla da je pandemija ostavila dosta traga na romsku zajednicu, a Romkinje su postale još više nezaštićene, bez prava glasa, u nekim slučajevima bez tog prava glasa su čak i unutar svoja četiri zida.”