Na suđenjima za ratne zločine prerijetko se zakazuju rasprave, u vrijeme lockdowna uopće se nisu zakazivale, dokazni postupci provode se po dvije-tri godine, upozoravaju uz Europski dan žrtava kaznenih djela zagrebačka Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.
Navode također kako zbog protoka rokova rasprave često moraju kretati iznova, pa se iznova moraju pozivati i saslušavati i svjedoci, okrivljenici koji su izručeni Hrvatskoj rijetke rasprave moraju godinama čekati u pritvoru.
Slučajevi Glavaš, Vasiljević i Radan
U postupku protiv Branimira Glavaša po zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine nad većinom srpskim civilima u Osijeku 1991. i 1992. godine obrana manevrima produljuje postupak, a premještanja sudaca na druge dužnosti, konstatiraju, još ga dodatno produljuje, upozorile su ove nevladine udruge.
Presporo se vodi i postupke protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića za ratne zločine u logorima za zarobljene Hrvate u Srbiji 1991. i 1992. godine, i protiv Jovana Radana za ratne zločine nad hrvatskim civilima u vukovarskom Veleprometu u studenom 1991. godine, kažu u udrugama.
“To su stalni problemi na koje godinama upozoravamo,” kaže u izjavi za Radio Slobodna Europa (RSE) monitorica suđenja Veselinka Kastratović iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.
“Jesu dostignuti neki standardi, naprimjer standard pravednog suđenja, međutim – da li je pravedno suđenje ako se provodi cijeli niz godina? Osim toga, u tako dugim postupcima žrtva kao takva postaje nevidljiva i pravda za žrtvu je tu sada upitna”, upozorava Veselinka Kastratović.
Izvan fokusa javnosti
Voditeljica Documente Vesna Teršelič u izjavi za RSE kaže kako broj postupaka za ratne zločine ne pada.
“Ali sporost procesuiranja i postupanja i Državnog odvjetništva i nadležnih županijskih sudova kao i Vrhovnog suda uvijek iznova zapanjuje”, kaže Vesna Teršelič.
Po njenoj ocjeni, zbog protoka vremena suđenja za ratne zločine nisu više u fokusu javnosti.
“Ona su još uvijek u središtu pozornosti onih koji su nastradali i njihovih obitelji, ali najšireg društva – ne, posebno ne u vrijeme pandemije i sve većih egzistencijalnih briga. Organizacije za ljudska prava i udruženja žrtava su tu da podsjećamo i onda kada nema drugih zainteresiranih. No, to uopće ne mijenja situaciju u kojoj su počinjeni zločini još uvijek kamen oko vrata i velika smetnja u procesu izgradnje povjerenja i u konačnici – pomirenja,” kaže Vesna Teršelič.
Suđenja u odsutnosti
Dodatni problem su i dalje suđenja u odsutnosti, upozorava Veselinka Kastratović.
“Postavlja se pitanje – zbog čega se provode, jer jednostavno nemaju svrhe. Svjedoci dolaze i potresaju se, ljudi koji su proživjeli teška iskustva pronovno moraju proći kroz ta iskustva, a da se tu ne vidi neka prevelika svrha, jer – ako bi jednog dana okrivljenik postao dostupan – mora mu se obnoviti postupak“, upozorava iz pozicije žrtve Veselinka Kastratović.
„U postupcima gdje nema okrivljenika“, pita Kastratović, „kakva je pravda za žrtvu?“
„Žrtva na optuženičkoj klupi ne vidi onoga tko bi trebao odgovarati. Čak i kada se donese pravomoćna osuđujuća presuda, žrtva ne dobije potpunu zadovoljštinu, ako okrivljenika nema u sudnici, nego i dalje hoda negdje na slobodi”, kaže Kastratović.
Rijetka suđenja pripadnicima Hrvatske vojske ili policije
Ona je dodala kako su i dalje vrlo rijetki slučajevi suđenja za ratne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske ili hrvatske policije, već su okrivljenici uglavnom pripadnici srpskih paravojnih formacija ili oficiri bivše JNA.
“Pozitivne zakonske odredbe nalažu učinkovito vođenje kaznenog postupka. Kazneni postupak proveden sukladno ovim odredbama neće biti učinkovit ako se do meritorne odluke došlo prekasno, odnosno ako je trajao neprimjereno dugo”, navodi se u priopćenju nevladinih udruga.
One zaključuju kako je “nedopustivo da pravosudna tijela dopuštaju da se postupci vode tako dugo, predugo i uz znatan utrošak vremena i sredstava, jer se time ne dovode u pitanje samo ekonomičnost postupka te prava okrivljenika kao i žrtava i članova njihovih obitelji, već se otvara pitanje povjerenja građana u djelotvornost pravne države i vladavine prava”.
Statistički pokazatelji o suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj u 2020. godini postoje samo za jedan od četiri županijska suda u Hrvatskoj specijalizirana za suđenje za ratne zločine, onaj u Osijeku, i to samo za prvih pet mjeseci 2020. godine.
Vođeno je šest postupaka. U jednom su bile tri rasprave, u jednom dvije, a u ostalima jedna. Pet se postupaka vodilo protiv pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, a za jedno optužnica nije bila dostupna. U tri slučaja postupak se vodio u prisutnosti okrivljenika, a u tri je postupak vođen u njihovoj odsutnosti.
