Piše: Matthew Luxmoore
Sezona nemira na postsovjetskim prostorima može dovesti do novih nada Kremlja za mirnijom 2021. – promišljanjima da zadrže uticaj sa limitiranim resursima.
U avgustu su izbori pomućeni prevarom doveli stotine hiljada na ulice Minska, uvodeći sedmice nemira i prisiljavajući bjeloruskog moćnika da zatraži podršku nezadovoljne Moskve.
U septembru, tinjajući konflikt između Armenije i Azerbejdžana oko enklave Nagorno-Karabah eruptirao je u rat, uvlačeći Tursku u sukob u kojem je Rusija dugo bila glavni arbitar.
U oktobru, politička opozicija u Kirgistanu upala je u zgrade vlade u glavnom gradu Biškeku, u konačnici dovodeći predsjednika, prijatelja Moskve, da podnese ostavku usred strahova o mogućem krvoproliću.
A u novembru, izbori u Moldaviji suprotstavili su proruskog nosioca vlasti protiv rivalke koja se zalaže za bliže veze s Evropom i donijeli joj pobjedu, zadavši još jedan udarac interesima Moskve.
Istovremene političke krize u ruskom susjedstvu privukle su pažnju Kremlja. Ali oprezniji pristup nego proteklih godina, kažu analitičari, podudara se s ponovnom procjenom geopolitičkih prioriteta i instrumenata koji su dostupni za njihovo postizanje - i vođenja pragmatičnije politike prema regiji koju Moskva već dugo smatra kao svoju sferu uticaja.
"To kako Rusija shvata uticaj, ubrzo će se promijeniti", kaže Fjodor Lukjanov, ruski analitičar za spoljnu politiku koji savjetuje Kremlj. "To je prirodni korak u postimperijalnoj transformaciji."
Imidž Rusije koja je spremna da oživi i vojno zaštiti svoje interese iz bivšeg Sovjetskog Saveza iskazana je njihovom invazijom Gruzije 2008. i ukrajinskom krizom 2014., kada je Rusija zauzela Krim i vojno intervenisala kako bi podržala oružanu pobunu u Donbasu nakon pada predsjednika u Kijevu naklonjenog Moskvi.
Predsjednik Vladimir Putin tražio je da odbrani status Rusije kao glavne sile čak i kada je javno zagovarao da se stranim državama dozvoli da same rješavaju svoje probleme ograđujući se od uticaja Zapada i ograničavajući podršku svojim kolegama u regiji naviknutoj na nestabilnost.
Čak i prema tim turbulentnim standardima, 2020. je proizvela nešto slično savršenoj oluji preokreta koja se protezala u luku od Minska do Moldavije kroz Južni Kavkaz i Centralnu Aziju. I dok se čini da Moskva stoji u pripravnosti i gleda kako se stvari razvijaju, barem u početku, analitičari kažu da vanjski, manje asertivan stav, svjedoči o proračunatijem pristupu koji se temelji na svijesti o svojim ograničenjima, a ne na geopolitičkom povlačenju.
"Što se tiče Moskve, sve države koje su proizašle iz republika bivšeg Sovjetskog Saveza su same", piše Dmitri Trenin, direktor centra Carnegie u Moskvi, u nedavnoj kolumni. "Za Rusiju, tridest godina nakon raspada SSSR-a, to su sve strane države; emocije se drže dalje od politike: nema posebnih veza i besplatnog popuštanja."
Novi pristup bi mogao uveliko biti vođen finansijskim imperativima.
Evroazijska ekonomska unija, ekonomski blok koji je začela Moskva, imao je namjeru da postane rival Evropskoj uniji i obuhvati nekih 200 miliona ljudi širom bivšeg SSSR-a. Ali nije uspio da utemelji dublju integraciju - nakon što je Rusija zagovarala bankrot projekta, a drugi članovi izrazili zabrinutost zbog njegovih političkih motiva.
I dok su sankcije Zapada imale malo efekta na rusku stranu i domaću političku poziciju, u kombinaciji sa pandemijom COVID-19, pogodile su rusku ekonomiju na način koji je izazvao racionalizaciju u regionalnom pristupu, kaže Yuval Weber, stručnjak za rusku vojnu i političku strategiju sa Texas A&M's Bush School u Washingtonu i centra Krulak pri Marine Corps University.
Vođe nekih bivših sovjetskih republika koji koriste obećanja o ruskoj podršci za okupljanje biračkog tijela suočeni su s većim pritiskom jer je ta podrška presušila. Ako ništa drugo, Rusija se uključila u svojevrsnu ekonomizaciju svoje vanjske politike. "Kada ne pošaljete novac, ljudi ne prihvate vaš poziv tako brzo", rekao je Weber.
Rusija se sigurno nije povukla iz svoje uloge u regiji. Na Južnom Kavkazu, isprva se činilo da oklijeva, ali je proširila svoj vojni uticaj kroz pregovore i uvođenje mirovnih trupa na Nagorno-Karabahu nakon sedmica krvavih borbi. Međutim, možda je i legitimizirala aktivno uključenje Turske, saveznika Azerbejdžana, tako što ju je učinila dijelom procesa koji nadgleda primirje.
Putin je nastavio da aktivno blokira svoje kolege u regiji, proširujući tradiciju pravila koje se zasniva na ličnoj odanosti i obećanjima o davanju podrške. "Sve ćemo uraditi kako bismo vas podržali kao šefa države", rekao je kirgiskom predsjedniku Soronbaju Jenbekovu na sastanku 28. septembra. Nešto manje od dvije sedmice kasnije Jenbekov je odstupio usred nasilnih protesta zbog osporavanih parlamentarnih izbora. Moskva se nije miješala.
Kao i Evroazijska ekonomska unija, drugi transnacionalni projekti koje je predvodila Moskva su propali. Plan da se kreira punopravna Unija, u čijem su sastavu Rusija i Bjelorusija, udario je u slične blokade, čak i dok se dugogodišnji bjeloruski vođa Aleksandar Lukašenko suočava s neizmjernim pritiskom da ispuni zahtjeve Moskve kako bi uzvratio za podršku svojoj vladi koja se nalazi u ratu - podršku koja bi se mogla okrenuti protiv Rusije jer je za mnoge Bjeloruse Lukašenko anatemisana ličnost.
Dakako, politička kriza u Bjelorusiji – prije nego rat na Nagorno-Karabahu ili nemiri u Kazahstanu – više je pogodila Kremlj. Režim koji je izgradio Lukašenko tokom 26 godina umnogome je sličan Putinovoj Rusiji: superpredsjednički politički sistem pretjerano sumnjičav prema Zapadu i fokusiran na gaženje protesta prije nego što izmaknu kontroli države.
Lukašenkove sigurnosne službe prekomjerno su koristile nasilje neuspješno pokušavajući da suzbiju skupove koji su potresli Bjelorusiju od spornih izbora 9. avgusta. A ako se Putin odluči kandidovati za peti mandat za predsjednika 2024. godine, on će možda takvu taktiku smatrati poučnom za vlastite napore da uguši neslaganje - čineći ovogodišnju krizu u susjedstvu Rusije studijom slučaja za buduće izazove kod kuće.
"Ne možete samo mahnuti događajima u Bjelorusiji," rekao je Abas Galjamov, politički analitičar i bivši pisac govora u Kremlju. "[Lukašenko] djeluje na isti način na koji Putin djeluje u sličnim situacijama. A ako se u Bjelorusiji pokazalo da je pobuna moguća, onda ne možete isključiti ruski ustanak 2024. godine."