Život na liniji: Ukrajinski pozivni centar pomaže veteranima rata

Piše: Mark Raczkiewycz

Na drugom spratu neugledne, bijele dvoetažne zgrade u industrijskom dijelu glavnog grada Ukrajine, operateri odgovaraju na pozive čiji ishod može biti pitanje života ili smrti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Na primjer, jednog popodneva, operater je razgovarao s čovjekom koji je bio na vezi gotovo sat vremena dok je plačući opisivao bol zbog obavještavanja voljenih da je njihov sin, suprug i otac ubijen u ratu protiv proruskih snaga u istočnoj regiji Donbas.

Drugi dan, operaterka je strpljivo poticala korisnika da počne govoriti. "Počnite samo kad budete spremni", govorila je svakih 10 do 20 sekundi. "Ovdje sam da slušam."

Cilj osoblja koji prima pozive je pomoći ljudima u njihovim "mračnim trenucima... i stabilizovati ih", rekao je Pol Niland (Paul), osnivač i direktor firme Lajflajn Ukrajine (Lifeline Ukraine), prve linije za pomoć koja je otvorena tokom 24 sata za prevenciju samoubistava i podršku mentalnom zdravlju ljudima širom zemlje.

Osnovan u oktobru 2019., pozivni centar nastoji riješiti probleme s kojima se suočavaju vojnici i drugi koji su imali iskustvo rata, koji je usmrtio više od 13.000 ljudi i otežao živote mnogih drugih, od rođaka i prijatelja žrtava do onih koji se žele prilagoditi nakon povratka s fronta.

Rat je započeo u aprilu 2014. i još uvijek tinja usprkos obnovljenim dogovorima o prekidu vatre. Mnogi veterani bili su obučeni kako ciljati, pucati i ubijati, ali malo kome od njih je ukazano kako da se nakon oružanog sukoba nose s potencijalnim psihološkim posljedicama ili stresom civilnog života.

"Oni prelaze iz vojne hijerarhije koja prima naredbe... radeći nenormalne stvari, a zatim se vraćaju u okruženje u kojem ljudi obavljaju svoje svakodnevne poslove", rekao je Niland, rodom iz Dablina, koji živi u Kijevu od 2003. godine.

Počeo je privlačiti strane investicije na tržište komercijalnih nekretnina, a krajem 2008. kupio je časopis ‘Vats on’ (What’s On) te pokrenuo magazin za putnike za ukrajinske međunarodne letove.

Po povratku u civilni život nakon mjeseci na prvoj liniji fronta, veterani često imaju ultrasenzibilni osjećaj "hiperopreznosti" jer se nisu pravilno "dekompresovali", rekao je Niland za RFE/RL tokom nedavnog posjeta centru.

'Spasili ste život'

Emocionalno stanje pozivaoca često je u silaznoj, spiralnoj putanji na koju utiču "složeni problemi", rekao je Niland. "Česta je situacija kada se neko vrati [iz rata] da ima porodičnih poteškoća; veze se prekidaju, počnu više da piju, izgube posao..."

Iako je otprilike 400.000 veterana rata u Donbasu razlog postojanja Lajflajn Ukrajine, samo oko 10 odsto (od oko 7.000 poziva liniji za pomoć otkako je ona uspostavljena u oktobru 2019.) dolazi iz te grupe.

Bez obzira na identitet pozivaoca na liniji, sugerisao je Niland, cilj je gotovo isti:

"Ako ih možete nagovoriti da se pomjere od trenutnog načina razmišljanja tokom 15 minuta razgovora, spasili ste život."

Stručnjaci naglašavaju da je poriv za okončanjem života emotivan, rekao je, pa "ovaj ‘zlatni prozor’ pomaže rastaviti taj misaoni put kojim se kreću i pustiti da njihova prirodna volja za preživljavanjem povrati kontrolu."

Iako je rat na istoku Ukrajine u sedmoj godini, sistemska psihološka podrška vojnicima tek je u povojima, rekla je za RFE/RL Ulana Suprun, rodom iz američke države Mičigan, koja je bila vršiteljica dužnosti ministra zdravlja Ukrajine od jula 2016. do avgusta 2019.

Suprun, koja je sada na čelu think-tanka Arc.UA, kojeg je osnovala, rekla je da vidi potrebu za psihološkom podrškom za Ukrajince koji se muče nakon nasilnih akcija na proevropskim, antikorupcijskim protestima na Majdanu 2013-14., u kojima je ubijeno više od 100 ljudi.

Tadašnji predsjednik Viktor Janukovič pobjegao je u Rusiju uoči protesta, a Moskva je na odlazak vođe naklonjenom Kremlju reagovala zauzimanjem poluostrva Krim od Ukrajine i pomaganjem separatistima da zauzmu dijelove istočne regije Donjeck i Lugansk, dajući snažan doprinos izbijanju rata u Donbasu.

Kad je imenovana vršiteljicom dužnosti ministra zdravlja, rat je trajao više od dvije godine - i Suprun je primijetila, kako je rekla, nedostatak psihološke podrške vojnicima u svim fazama, od prije raspoređivanja u službu do otpuštanja nakon dužih razdoblja izlaganja borbama.

"Teško da se provodi bilo kakav preventivni psihološki trening", rekla je, dijelom i zato što to nije postojalo u "sovjetskom sistemu" kojeg je ukrajinska vojska naslijedila i "koji nije imao razumijevanja da je to neophodno".

Vojnici su poslani na front s gotovo nikakvom vojnom obukom, a kamoli psihološkom pripremom, rekla je. Volonteri u međuvremenu uopšte nisu imali formalnu obuku.

Suprun je primijetila da su se za razliku od Sjedinjenih Država, gdje mnoge vojne porodice žive u bazama s grupama za podršku dok se vojnici bore u inostranstvu, Ukrajinci "borili na svom tlu" i "vraćali bi se kući na vikend bez perioda ‘dekompresije’".

Neki bi proveli šest mjeseci u aktivnom raspoređivanju - premalo predugo, prema Supruni i drugima - "i bili bi pušteni s dužnosti bez vremena za prilagođavanje civilnom životu", rekla je.

Niland je preuzeo zadatak uspostavljanja linije za pomoć nakon što je prisustvovao sastanku koji je Suprun sazvala u junu 2018. radi rješavanja problema.

Oboje su vjerovali da bi bilo bolje to učiniti putem nevladine organizacije, jer udruživanje s državom može stvoriti dva destimulativna faktora za potencijalne pozivaoce - strah od stigmatizacije mentalnog zdravlja u sovjetskom stilu i zabrinutost da će vlasti koristiti liniju za pomoć radi prikupljanja njihovih ličnih podataka.

'Veliko osjećanje hitnosti'

Sukob u Ukrajini jedan je od samo dva rata koja su izbila u Evropi u protekloj deceniji, ali reintegracija veterana u civilni život predstavlja izazov u svim društvima.

Od 1980. u svijetu su postignuti koraci za pružanje sveobuhvatne psihološke podrške za ublažavanje stresa koji se osjeća u borbi, uključujući rano otkrivanje ozbiljnijih simptoma povezanih s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), rekla je Ejpril Nečjural (April Naturale), vodeća američka specijalistkinja za traumatični stres koja je pomagala u obuci Nilandovog tima od preko 30 operatera.

Specijalistkinja Nečjural je 2016. počela sarađivati s ukrajinskim vojnim psiholozima koji su imali "veliki osjećaj hitnosti" kako bi razumjeli što treba učiniti za rješavanje problema povezanih s PTSP-om i samoubistvima među veteranima.

Studija o 941 borcu iz 2017. godine, koju je proveo Istraživački institut za socijalnu i forenzičku psihijatriju i zloupotrebu droga ukrajinskog ministarstva zdravlja utvrdio je da je 34 odsto onih kojima je dijagnostificiran PTSP, a kod dodatnih 38 odsto utvrđen je "poremećaj prilagođavanja (AD)".

Prosječno razdoblje obuke prije raspoređivanja u borbenu zonu bilo je mjesec dana, navodi se u studiji, a više od 95 odsto vojnika "ukazalo je na nedostatak psihološke obuke i podrške".

Gotovo 20 odsto onih s PTSP-om ili AD-om reklo je da ima "samoubilačke ideje", navodi se.

Ukrajinska vojska u pravilu ne otkriva statistiku o samoubistvima među službenicima i otpuštenim osobljem.

U aprilu 2018. Oleksandr Tretjakov, predsjednik parlamentarnog odbora za veterane, rekao je da je više od 1.000 veterana iz rata u Donbasu počinilo samoubistvo. Šef odjela za medicinsku njegu i socijalnu rehabilitaciju veterana Ministarstva veterana, bivši pukovnik i ljekar Sevolod Stebliuk rekao je za RFE/RL da je od 2014. do 2018. prijavljeno 560 samoubistava "na frontu i po povratku".

Tokom posljednje dvije godine zabilježena su dodatna 72 samoubistva među otpuštenim vojnim osobljem, rekao je Stebliuk ranije u novembru.

U prvim godinama rata u Donbasu, kada su borbe bile najžešće, "vojska kapelana" - mnogi od njih školovani psiholozi - poslana je na prve borbene linije da podrži trupe, rekao je Andrij Zelenski, zamjenik načelnika u odjelu vojne kapelanije Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Počevši od 2014, Zelenski je proveo više od tri godine na područjima borbenog djelovanja, uključujući žarišta poput Piskija u blizini aerodroma Donjeck i Debalceva, oba mjesta krvavih bitaka u kojima je Ukrajina pretrpjela velike gubitke.

"Ukrajinska vojska nije bila pripremljena taktički, duhovno ni psihološki" za pružanje podrške svojim vojnicima, rekao je Zelenski. "Kapelani su među prvima pružili psihološku komponentu duhovne podrške kako se nositi sa stresom", rekao je.

Obučeni psiholog, Zelenski je rekao da pokušava pomoći vojnicima da savladaju PTSP potičući ih da "budu svjesni svojih osjetila". Rekao je da će, ako se problem ne riješi na odgovarajući način, "biti ozbiljnih izazova s obzirom na mentalno zdravlje naših veterana."

Stebliuk iz Ministarstva veterana rekao je da je raspoređivanje na borbena područja sada ograničeno na najviše tri mjeseca, u odnosu na šest, pa čak i devet u prošlosti. Rekao je da su kraća raspoređivanja često bila nerealna ranije, u "aktivnoj fazi" rata, jer vojska nije imala dovoljno osoblja protiv separatista koji su uživali snažnu podršku ruskog oružja, vojnika i komandnog osoblja.

Bivši ukrajinski marinac Vasil Bondar (45) proveo je 8 i po mjeseci na prvoj borbenoj liniji u Širokineu, mjestu borbe u blizini ključnog lučkog grada Mariupol, a njegov položaj nekoliko stotina metara od neprijatelja često je bio meta granatiranja i pucnjave. Po otpustu 2017. godine nije dobio psihološku procjenu.

Vod, u kojem je bio, protezao se duž gotovo tri kilometra borbene linije, a njegov bataljon nije se rotirao godinu i po dana, rekao je Bondar za RFE/RL.

Kad su njega i druge povukli s fronta i poslali ih u bazu zapadnije, "naša psiha nas je sustigla... Oni su bili smrskani. Oni su uništeni", rekao je. Neki iz njegove jedinice "počeli su dezertirati ne čekajući demobilizaciju".

Bondar, koji je demobilisan u dobi od 40 godina, rekao je da mu je trebalo oko godinu dana da se prilagodi civilnom životu u Kijevu. "Stalno sam se prisiljavao da se naviknem na nepoznate ljude koji su stajali iza mene, ponavljajući posjete samoposluzi kako bih kupio sitnice poput žvakaće gume", rekao je.

Još uvijek ima povremenih "flešbekova", rekao je i isprva "ako bi vas neko uvrijedio ili nešto slično ... to bi vam rascijepalo um."

Prema Zelenskom, svaka jedinica sada je povezana s psihologom, a Stebliuk je rekao da vojnici prolaze kroz obavezno trodnevno razdoblje dekompresije nakon otpusta, s neobaveznim 18-dnevnim odsustvom prije ulaska u civilni život.

Dug je put ka naprijed

Ministarstvo veterana, osnovano prije samo dvije godine, zalaže se za donošenje zakona koji će homogenizirati psihološke standarde, rekao je Stebliuk.

Vojska ima dug put, ukazuje Atlantski savjet u septembarskom izvještaju pod naslovom ‘Putovanje iz Donbasa: Ukrajinski presing treba braniti svoje veterane’.

Nekoliko "kriza" je pred veteranima zbog nedostatka njege, "uključujući visoku stopu samoubistava, nezaposlenost, razvodi i porodično nasilje", navodi se u izvještaju američkog think-tanka.

Izvještaj je pohvalilo pokretanje rada Ministarstva za pitanja veterana, ali je naveo i da se "političari i čelnici civilnog društva slažu da je zemlji potrebna sveobuhvatna strategija za brigu o veteranima."

Po mišljenju Nilanda, ministarstvo je postavljeno "prekasno". Rekao je da se "svaka zemlja na svijetu koja se nađe u ratu mora suočiti s posljedicama toga, a Ukrajina je osnovala ministarstvo tek četiri godine nakon rata. (...) Za mene je to nemar."

U međuvremenu, Lajftajm Ukrajine se razvio od svog osnivanja prije nešto više od godinu dana.

Nakon što je od izvršnog direktora autosalona čiji je zet ratovao, pronašao prostor bez najma, te dobivanja besplatnih linija od mobilnih operatera, započevši sa samo četiri mobitela, Nilandova telefonska linija za pomoć sada ima kompjuterizovani sistem upravljanja odnosima s korisnicima, a broj linije za pomoć naveden je na web stranici Ministarstva veterana.

Tokom američkog praznika Dana zahvalnosti, Američka privredna komora u Ukrajini dodijelila je svoju godišnju nagradu za postignuća Nilandu, za pokretanje linije za pomoć.

Niland je rekao da njegovi operateri, od kojih su neki i sami veterani Donbasa, odgovaraju na pozive – među kojima su i pozivi rastrojenih adolescenta, žrtvava porodičnog nasilja i drugih koji nisu imali iskustvo rata - prosječno u roku od sedam sekundi.

Kada je riječ o veteranima i drugima kojima je dijagnostificiran PTSP, on postavlja problem s "P" zbog poremećaja.

Prisjeća se što mu je jednom veteran američkog Vijetnamskog rata, koji je postao psiholog i pomagao je u obuci tima Lajflajna Ukrajine, rekao: "Nemam poremećaj… Imam normalnu reakciju nakon što sam bio u nenormalnim okolnostima".