Piše: Mike Eckel
Ko je veliki pobjednik mirovnog sporazuma o Nagorno-Karabahu?
Rusija.
Dok se spušta dim sa bojnih polja oko Nagorno-Karabaha i mastilo se suši na mirovnom sporazumu od tri stranice koji je imao za cilj da zaustavi najteže borbe između Armenije i Azerbejdžana u nekoliko decenija, jedna stvar čini se sve jasnijom: Kremlj je pobijedio, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
U najmanju ruku, Moskva je iskoristila trenutak onoga što izgleda kao pobjeda pred raljama poraza. Dalje je povećala svoj uticaj u regiji u kojoj su rasplamsavanje borbi između dvije bivše sovjetske republike i snažnija turska uloga prijetili smanjenjem uticaja Kremlja.
- Armenija, Azerbejdžan i Rusija potpisale sporazum o okončanju rata zbog Nagorno-Karabaha
- Tenzije u Armeniji i zabrinutost zbog ruskih mirovnih snaga u Azerbejdžanu
"Rusija je dobro prošla", rekao je Matthew Bryza, bivši supredsjednik Minske grupe, koja je predvodila dugogodišnje diplomatske napore za rješavanje sukoba. "Putin je dominirao. On je glavni kreator situacije."
Najmanje 2.000 vojnika i civila, vjerovatno i više, poginulo je od 27. septembra, kada su izbile nove borbe oko Nagorno-Karabaha, male planinske teritorije koja je pravno dio Azerbejdžana, ali koju već 26 godina kontrolišu etnički Armenci.
U godinama od prekida vatre 1994. godine, kojim je okončan sveopši rat, azerbejdžanske i armenske snage redovno su se sukobljavale, razmjenjujući snajpersku vatru i minobacačke paljbu, ali zaustavile su se pred još jednim potpunim sukobom.
Neriješeni status regije svrstao ju je u kategoriju koja je stručnjacima poznata kao "zamrznuti sukob" - žarišta oko bivšeg Sovjetskog Saveza, gdje Rusija igra centralnu ulogu, održavajući i ublažavajući tenzije.
Tu su i druge objasti, s različitim nivoima napetosti i nasilja, uključuju odvojenu gruzijsku regiju Abhaziju i Južnu Osetiju i otcjepljeni region Moldavije Transdnjestar. A tu je i istočna Ukrajina, gdje snage koje podržava Rusija drže dijelove dvije provincije, a u tinjajućem ratu živote je izgubilo više od 13 000 ljudi od 2014. godine.
Kao i na nekim drugim mjestima, Rusija je nastojala rasporediti trupe u ili blizu Nagorno-Karabaha u ulozi mirovnih snaga, ali prethodno nije uspjela na tom frontu. Što je dijelom bila posljedica nedostatka povjerenja Jerevana i Bakua u to da je Moskva pošten posrednik.
Rusija ima značajne ekonomske veze s obje zemlje; Azerbejdžan je glavni kupac ruskog naoružanja.
Međutim, najistaknutiji diplomatski napor Moskve izvodio se preko Minske grupe, inicijative na čelu sa Francuskom, Rusijom i Sjedinjenim Državama pod okriljem Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).
Podtekst Minske grupe bio je da su zapadne države - NATO saveznice Francuska i Sjedinjene Države - imale stratešku ulogu u regiji koju Moskva i dalje smatra dijelom svoje istorijske sfere utjecaja.
Novim mirovnim sporazumom Rusija raspoređuje svoje trupe na teritoriji - i potencijalno zauvijek briše Pariz i Washington iz ove situacije.
A prema tekstu koji je objavio Kremlj, kao i napomenama Putinovog glasnogovornika, turski mirovnjaci neće se rasporediti, šta je azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev sugerisao da će se dogoditi.
"Da, Minska grupa je mrtva. Tako se čini", rekao je Bryza, koji je ujedno bio i američki ambasador u Azerbejdžanu od 2010-12. godine, za RFE/RL. "Rusija je popunila vakuum. Kao i Turska, što se toga tiče."
Richard Giragosian, direktor Centra za regionalne studije u Jerevanu, rekao je da je posao u velikoj mjeri ruski, što je činjenica koja je dodatno ugrozila Minsku grupu.
"Odredbe ovog novog sporazuma predaju Rusiji najvažniji cilj Moskve: dominantno vojno prisustvo na terenu", rekao je Giragosian.
"Prethodni nedostatak bilo kakvog direktnog vojnog prisustva u Nagorno-Karabahu bio je jedan od najizrazitijih aspekata sukoba u Karabahu, koji je bio u potpunoj suprotnosti sa svakim drugim takvim sukobom na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. A to odsustvo bilo je iritantno za Moskvu dugi niz godina", rekao je za RFE/RL u odgovoru putem e-pošte.
Dogovor cementira velike dobitke na bojnom polju azerbejdžanskih snaga i ostavit će Bakuu pod kontrolom oko 40 posto samog Nagorno-Karabaha, kao i gotovo cijelom okolnom teritorijom koju su dugo držale armenske snage.
Prije izbijanja epidemije koja je počela krajem septembra, snage koje su podržavala Armenija kontrolisale su čitav Nagorno-Karabah, plus dijelove sedam okolnih okruga - koji su ukupno bili oko 13 posto teritorije Azerbejdžana.
Sada se sporazumom označava da će Azerbejdžan kontrolisati značajan dio teritorije koji je izgubio početkom 1990-ih.
Moskva je takođe postigla još jedan cilj, rekao je Giragosian: pritisak na armenskog premijera Nikola Pašinijana.
Nezavisni vanjskopolitički odnosi Pašinijana otkako je došao na vlast 2018. godine u narodnom ustanku poznatom kao Baršunasta revolucija, iznervirali su Kremlj - jer je to bila vrsta političke promjene koja ne odgovara Moskvi.
"Ova pojačana ruska poluga ne samo da će zadržati Armeniju snažno u ruskoj orbiti, već će samo dodatno ograničiti mogućnosti i orijentaciju Armenije u traženju bližih odnosa sa Zapadom", rekao je Giragosian.
Neki analitičari kažu da postoje potencijalne zamke za Rusiju.
Mark Galeotti, politički analitičar sa sjedištem u Londonu i stručnjak za ruske sigurnosne agencije, rekao je da Rusija raspoređivanjem svojih trupa u regiju nije nužno donijela laku pobjedu Moskvi.
"Ovo je dodatni teret za njihovu vojsku i budžet. Svakako daje ulogu za sebe u geopolitici regije, ali ovo je bio dio svijeta u kojem je Moskva već trebala biti dominantna?", napisao je u mišljenju objavljenom prvi put u The Moscow Timesu. "Kada morate eskalirati svoju predanost da zadržite poziciju, to ne izgleda kao znak napretka toliko kao napor da spriječite pad."
Steven Mann, koji je bio kopredsjedavajući Minske grupe sredinom 2000-ih, a povukao se kao američki diplomat 2009. godine, rekao je da je jasni pobjednik Azerbejdžan s obzirom na pobjede na bojnom polju.
Što se tiče Rusije, njena vodeća uloga u cementiranju mirovnog sporazuma nije iznenađenje, a raspoređivanje mirovnih snaga nije velika dobit za Moskvu, s obzirom na njenu dugogodišnju dominaciju u regiji, rekao je.
"Rusija je uvijek predominantno bila vojna sila, tako da mislim da raspoređivanje mirovnih snaga ne mijenja tu sveobuhvatnu činjenicu", rekao je Mann za RFE/RL.
"Odbacujem ideju da Rusija ima neka posebna prava nad svojim bivšim republikama. To su nezavisne države. Imaju pravo da same biraju svoju politiku", rekao je. "Ali iskreno, da ste željeli mirovne snage na terenu, teško je vidjeti odakle bi došli, osim iz Rusije."
Carey Cavanaugh, bivša američka diplomatkinja koja je pomagala u organizaciji razgovora 2001. godine u Key Westu na Floridi, gdje su se armenski i azerbejdžanski predsjednici približili postizanju rezolucije, rekla je da je taj sporazum očita pobjeda Azerbejdžana s obzirom na njegove vojne uspjehe. Ali on se nije složio da je Rusija očigledan pobjednik, sugerišući da su okolnosti prisilile Moskvu da pronađe način da spriječi veliku eskalaciju.
Opasnost s kojom se Moskva suočila, rekla je Cavanaugh, bila je nastavak borbe Azerbejdžana, koja je mogla ugroziti Armeniju i potencijalno izazvati očajničke vojne akcije - na primjer, raketni napad na Baku ili ciljanje naftovoda od Kaspijskog mora do Mediterana - to bi tada Rusiju i Tursku uvuklo u dublji sukob.
Dogovor je bio način da se "zaustavi prolivanje krvi", rekla je za RFE/RL. "Morali su spriječiti da ide dalje, u provaliju, to bi onda bio poziv na akciju tipa 'očajne prilike pozivaju na očajničke mjere'."
I dok je politika Pašinijanove vlade možda naštetila Moskvi, Alijev je bio oprezniji, rekao je Aleksander Baunov, analitičar moskovskog centra Carnegie.
"Među bivšim sovjetskim državama, Azerbejdžan je uvijek bio primjer kako slijediti vanjsku politiku koja je u potpunosti nezavisna od Rusije, zadržavajući pritom dobre odnose s Moskvom i Putinom", napisao je u analizi objavljenoj 8. novembra.
"Ovaj je primjer važan i za samu Rusiju, jer pokazuje da dobri odnosi s Moskvom ne moraju doći po cijenu podnošenja ili prijave za integracijske projekte koje vodi Rusija", rekao je Baunov.
Jedan od najvažnijih projekata integracije predvođenih Rusijom u cijelom bivšem Sovjetskom Savezu bila je Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti, savez koji predvodi Moskva, sa zajedničkom odredbom o odbrani sličnom onoj iz NATO-ovog člana pet.
Armenija je član, Azerbejdžan nije.
Ali mirovni sporazum Bakuu može pribaviti dobitak bez da ga podređuje Rusiji - iako će na svojoj teritoriji imati ruske trupe.
Bez obzira na njegove potencijalne nedostatke za Kremlj, sporazum se „na mnogo načina odnosi na ključne ruske interese u sukobu i možda je najbolji ishod (barem kratkoročno) da bi se Moskva mogla izvući iz situacije“, Aleksander Gabujev, viši saradnik moskovskog Carnegie centra napisao je na Twitteru.
Facebook Forum