'Radikalne veze' osoba iz Zapadnog Balkana s Austrijom

Aiša, Adela i Muamera su tri žene iz Bosne i Hercegovine koje trenutno u dva kampa, Al-Hol i Al-Roj, u Siriji čekaju na povratak u Bosnu i Hercegovinu (BiH). One su živjele na teritoriji tzv. Islamske države, a u Siriju su otišle muževima iz Austrije.

Fatima Galijašević iz Velike Kladuše, na sjeverozapadu BiH, je majka jedne od ovih žena. Za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da je njena kćerka s mužem najprije otišla u Graz (Austrija).

„Ja imam mnogo članova porodice koji su poginuli u Siriji, a koji su živjeli u Grazu. Moj zet je otišao u Novi Pazar, u Srbiju, i onda se vratio u Austriju. Preko neke organizacije koju su našli, otišli su u Graz poslije. Da sam mogla spriječiti da ode u Siriju, ja bih to spriječila. Nismo pojma imali“, kaže Fatima za RSE.

Objašnjava da je zet bio ratna izbjeglica iz BiH i da je u Austriji živio u Volarbergu, na granici Švicarske i Austrije. Nakon što je „izgubio papire“, odnosno pravo boravka u Austriji, oženio se Fatiminom kćerkom koja je imala državljanstvo.

„Oni su iz Volarberga otišli u Graz“, kaže Fatima i dodaje da su, prema njenim informacijama, ljudi iz Bosne uglavnom išli iz stranih zemalja u Siriju“.

Fatimin zet Muharem Dunić iz Sirije je u BiH deportiran krajem 2019. godine, sa još šest muškaraca, šest šena i 12 djece iz BiH. Njegova supruga Aiša i dalje je u kampu Al-Hol.

Dunić je zbog odlaska u Siriju osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora pred Sudom BiH, 23. juna, i to nakon što je sporazumno priznao krivnju za djela koja mu se stavljaju na teret u vezi s pridruživanjem stranim paravojnim i parapolicijskim snagama.

U presudi je navedeno da je kriv što je „u augustu 2014. godine stvorio plan, prikupio potrebne informacije, osigurao potrebna novčana sredstva i dogovorio s drugim licima da zajedno sa svojim porodicama otputuju u Siriju i pridruže se IDIL-u, tzv. Islamskoj državi na području Sirije i Iraka. Austriju, gdje je boravio na privremenom radu, Dunić je napustio preko Međunarodnog aerodroma Beč, letom Beč-Istanbul, odakle je prešao tursko-sirijsku granicu i ušao u Siriju“.

Iz Austrije su u Siriju otišle i Muamera, iz Cazina na sjeverozapadu BiH, i Adela, iz Tešnja grada u centralnoj Bosni, o kojima je RSE ranije pisao. Obje s djecom čekaju da budu repatrirane u BiH.

Slučaj Sabine S. i Samre K.

U Siriju su iz Austrije 2014. godine otišle dvije djevojčice porijeklom iz BiH. Riječ je o Sabini S. i Selmi K., koje su, prema tada vlastitim informacijama, otišle kako bi se borile u Siriji na strani tzv. Islamske države. Prema dostupnim informacijama, avionom su prvo otputovale u Ankaru, potom u Adanu na jugu Turske, a onda u Siriju. O boravku djevojčica u Siriji dosta se nagađalo, da bi posljednje informacije iz 2019. godine upućivale da su obje poginule u toj zemlji.

Djeca Sabine S. 2019. godine su vraćena u Austriju iz kampa Al-Hol. Brigu o njima preuzela je Sabinina majka. Procjenjuje se da je još 20 djece austrijskog porijekla u Siriji i Iraku.

Djeca su prvo morala proći DNK testiranje da bi se utvrdilo da su u srodstvu s nanom Senadom koja ih je pokušavala dovesti u Austriju. Testiranjem je potvrđeno da su dječaci u srodstvu s nanom i da su samim tim Austrijanci, kazao je austrijskim medijima Clemens Lintschinger, advokat u slučaju djece Sabine S.

Nakon napada u Beču, 2. novembra, kada je ubijeno četvero, a povrijeđeno više od 20 osoba, aktualiziralo se pitanje radikalnih mreža osoba sa Zapadnog Balkana u Austriji, s obzirom na činjenicu da je napadač Kujtim Fejzulai porijeklom iz sela Čelopek, blizu Tetova u Sjevernoj Makedoniji. Njega je nakon napada ubila austrijska policija.

O značaju Beča, kao „strateškog mjesta radikalnim influencerima“ za RSE je govorila Asya Metodieva, istraživačica na Institutu za međunarodne odnose u Pragu i doktorska kandidatkinja na Centralnoeuropskom univerzitetu u Budimpešti.

Njeno istraživanje pokazalo je da je nekoliko džihadističkih vođa bosanskog porijekla sa sjedištem u Beču imalo velik utjecaj na regrutaciju stranih boraca u 2014. - 2015.

„Proučavala sam njihove biografije i od 19 radikalnih „influencera“ za koje sam utvrdila da su utjecali na regrutiranje boraca tzv. Islamske države u ovom razdoblju, pet ih je bilo sa sjedištem u Beču. A to nisu slučajnosti“, kaže Metodieva i dodaje:

„Otkrila sam da je veza između balkanskih džihadista i ćelija u Beču uvelike ukorijenjena u ratnoj prošlosti, posebno kada govorimo o ličnostima vlasti, ideologiji i financijskim mjestima. Na primjer, nekoliko džihadista iz regije koji su i dalje osuđeni u Austriji bili su zaduženi za usmjeravanje humanitarne pomoći iz Beča u Sarajevo putem nekoliko vjerskih organizacija.

Slično tome, ali u manjoj mjeri, rat na Kosovu omogućio je da se financijski izvori koriste za ideološku proliferaciju među albanskim govornim zajednicama u inozemstvu. Ono što ističem je da veza između balkanskih ekstremista i Austrije nije nova, nije se pojavila jučer napadom, kao ni regrutiranje stranih boraca za Siriju. Ima povijesni korijen koji ove mreže čini posebno otpornima“, zaključuje.

O mrežama radikalnih osoba u Austriji govori se u studijama Atlantske inicijative.

U studiji „Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca“, navodi se da prostorni raspored lokacija iz kojih se u Bosni i Hercegovini od 2012. do 2015. najviše odlazilo u Siriju i Irak potvrđuje procjenu da se baza iz koje se vrbuju strani ratnici postupno, ali sve više širi iz već tradicionalnih i izoliranih selefijskih enklava u Gornjoj Maoči, Ošvama, Dubnici ili Liješici na gradove (na sjeveru BiH).

„Više od petine ove zajednice dolazi iz bosanskohercegovačke dijaspore, najviše iz Austrije i Njemačke“, navedeno je u studiji.

Studija pojašnjava da je povezanost s dijasporom i jasno vidljiva zajednička karakteristika za značajan broj građana Bosne i Hercegovine, ili onih porijeklom iz BiH, za koje se vjeruje da su putovali u Siriju i Irak.

„Djelomičan uvid u osobne podatke ostvaren za potrebe ove studije ukazuje na to da takve potvrđene veze ima najmanje jedna petina (21 posto) osoba za koje se vjeruje da su boravile ili da se još uvijek nalaze na tamošnjim ratištima. Dio tih ljudi ima državljanstva zemalja Europske unije, a značajan dio ih tamo boravi, radi (legalno ili ilegalno) ili posjećuje rodbinu i prijatelje. Razumno je pretpostaviti da je udio tih osoba u bosanskohercegovačkom kontingentu u Siriji i Iraku i znatno veći, ali je takve pretpostavke teško dokazati jer domaće sigurnosne agencije nemaju uvid u kretanja građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji prebivaju ili borave izvan zemlje i putuju na strana ratišta iz drugih država“, navedeno je u studiji.

Najveći broj ovih osoba povezan je s Austrijom, Njemačkom i Švicarskom, zemljama u kojima još od kraja 1960-ih i početka 1970-ih postoje tradicionalne zajednice gastarbajtera, odnosno ekonomskih migranata iz BiH i općenito bivše Jugoslavije.

„Njima su se početkom 1990-ih priključile i stotine hiljada izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a krajem istog desetljeća i s Kosova. Bosanskohercegovačka dijaspora značajno je prisutna i u skandinavskim zemljama, posebno u Švedskoj i Norveškoj, ali je u kontekstu radikalizacije, vrbovanja i odlazaka na strana ratišta značaj ovih veza s tim zajednicama znatno manji“, stoji u studiji.

Radikalni predavači i regruteri u Austriji porijeklom s Balkana

U glavnom gradu Austrije u julu 2019. godine uhapšen je Nedžad B., bosanski državljanin porijeklom iz Srbije, kojeg su austrijski mediji nazivali „najgorim propovjednikom mržnje u ovoj zemlji“.

Nedžad B. je najprije bio uhapšen u januaru 2017. godine s grupom drugih radikalnih islamista, ali su 17 mjeseci kasnije pušteni na slobodu.

Ponovno hapšenje desilo se u julu 2019. godine. Osim Nedžada B., uhapšeno je još 13 drugih osumnjičenih, među kojima i žene.

Nedžad B. je tokom svojih predavanja prijetio ne samo nemuslimanima nego i muslimanima, optužujući ih da odbacuju svoju vjeru. Pozivao je sljedbenike na „posljednju borbu u svetom ratu“. Čak su se i neki drugi islamisti ogradili od ovog 43-godišnjeg radikalnog propovjednika mržnje.

Austrijsko tužiteljstvo optužuje Nedžada i njegove suradnike za navedena djela terorističkog udruživanja, kao i članstva u zločinačkoj organizaciji i protudržavno djelovanje. Navodi se i da su vrbovali osobe kako bi se priključili militantima tzv. Islamske države. Optužnica obuhvata 300 stranica, proces je počeo na jesen prošle godine.

I 2018. godine su austrijski policajci uhapsili nekoliko osoba porijeklom s Balkana zbog ekstremizma. Tada je direktor Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) Perica Stanić potvrdio je da je austrijska policija u Beču i Gracu uhapsila 15 ekstremnih pripadnika tzv. selefijskog pokreta, među kojima je četiri ili pet lica iz BiH.

Tadašnji ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao je da su među uhapšenima državljani BiH koji su trenutno u Austriji, kao i oni koji su dobili austrijsko državljanstvo.

Austrijski mediji, na osnovu dostupnih informacija sigurnosnih službi, ovu su akciju označili kao nastavak akcije iz 2014. usmjerene na razbijanje mreže radikalnog propovjednika Mirsada Omerovića, porijeklom iz BiH, zvanog Ebu Tejma. On je uhapšen 2014. godine u akciji „Palmira“ i osuđen na 20 godina zatvora zbog vrbovanja mladića u redove tzv. Islamske države.

U akciji 2014. godine uhapšeno je još nekoliko osoba iz BiH.

Mirsada Omerovića ili Ebu Tejme austrijsko pravosuđe tereti i za ubistvo dviju maloljetnih djevojaka, Sabine S. i Samre K., a austrijski istražitelji su zaključili da je ova grupa na čelu s Omerovićem sudjelovala u radikalizaciji i vrbovanju oko 160 osoba koje su kasnije otišle u Siriju.

O radikalnim grupama osoba porijeklom iz BiH u Austriji u naučnom radu „Salafizam u BiH“ pisao je Marko Babić, s Instituta za europske studije.

On u studiji piše da je druga najveća grupa radikalnih selefija iz BiH, nakon Gornje Maoče, zabačenog sela gdje je i danas aktivna zajednica pripadnika selefijskog pokreta, u glavnom gradu Austrije.

„Predvodio ju je Muhamed Porča, imam Tevhid džamije u glavnom gradu Austrije. On i njegovi sljedbenici u salafijskim zajednicama u Austriji, Njemačkoj, Danskoj, Srbiji i Crnoj Gori također tvrde da slijede i prakticiraju ono što nazivaju 'autentičnim islamom'. Porča je propovijedao u Austriji i Njemačkoj i smatralo se bliskim njemačkom salafistu Pierreu Vogelu, kao i Nusretu Imamoviću prije nego je otišao u Siriju. Sljedeći Imamovićev odlazak, Porčina kontakt osoba u BiH bio je Bilal Bosnić, sve do Bosnićevog hapšenja. Porča je bio korisnik ogromnih sredstava za stvaranje selefijske 'krovne' organizacije u Europi pod nazivom Jama'at Salafi ud-Dawa“, navedeno je u studiji.

Treća velika grupa, i prema Babiću, najekstremnija, bila je također u Austriji, i to pod kontrolom ranije pomenutog Nedžada B.

„Vođa Nedžad Balkan, poznat i kao Ebu Muhamed, rođen je u Beču, a porijeklom je iz Sandžaka“, napisao je Babić u studiji iz 2017. godine.

U austrijskom gradu Grazu 2016. godine osuđen je Fikret Begić, porijeklom iz Konjica (na jugu BiH), na osam godina zatvora, jer je sudjelovao u terorističkoj organizaciji i vrbovao mladiće i djevojke porijeklom iz BiH za odlazak na ratišta u Siriji i Iraku.

Prema dostupnim informacijama, Begić je prije hapšenja otkazao stan u Grazu, navodno želeći i sam otići u Siriju i priključiti se tzv. Islamskoj državi. On je također uhapšen u akciji „Palmira“.

I Bilal Bosnić, osuđen na Sudu BiH na sedam godina zbog vrbovanja i poticanja na terorizam, imao je svoje veze u Austriji.

U prvostepenoj presudi Bosniću navodi se da je jedan od svjedoka kazao kako su u „Kladuši imali neke tajne prostorije i kuće, a sve to je bilo pod kontrolom Bilala Bosnića. Tu se pojavila jedna ličnost Ramo Grahović, koga je Begić Samir počeo veličati pričajući samo o njemu. Tako mu je Samir pričao da je Ramo Bilalova desna ruka, donosio je njegovom prijatelju poklone iz Austrije“.

Pomenuti Ramo Grahović, iz Velike Kladuše (na zapadu BiH), kao i njegov sin poginuli su u Siriji, boreći se na strani tzv. Islamske države“. Tamo su otišli iz Austrije.

Beč džihadisti zadržali kao strateško središte u logističkom i mrežnom smislu

Za Metodievu, koja se u svom istraživanju posebno bavi fenomenom stranih boraca i onih koji su to željeli biti, napad koji se desio u Beču je „iznenađujući“, s obzirom na to da među stručnjacima koji prate ovu temu postoji razumijevanje da su „Beč džihadisti zadržali kao strateško središte u logističkom i mrežnom smislu – to je spojno mjesto između Zapadne Europe, Balkana i Bliskog Istoka“.

„U tom smislu napadanje Beča je iznenađujući potez, jer je sada pažnja sigurnosnih vlasti izuzetno velika. To znači da u Europi može postojati novo središte u kojem će se osjećati sigurnije ili su demonstrirali stratešku slabost kako bi postigli neke taktičke dobitke. Trend u posljednje dvije-tri godine odnosi se na napade malog opsega bez mnogo koordinacije ili više od jednog napadača“, kaže Metodieva.

Nakon napada u Beču, Europski policijski ured (EUROPOL) zatražio je između ostalih zemalja i pomoć od BiH u prikupljanju informacija o mogućim sudionicima napada.

Državna agencija za istrage i zaštitu BiH primila je od EUROPOL-a spisak s imenima osoba, potvrdio je za RSE glasnogovornik SIPA-e Luka Miladinović.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Sjeverne Makedonije saopćilo je u utorak, 3. novembra, da je, osim Kujtima Fejzulua, još dvoje makedonskih državljana umiješano u napade u Beču.

EUROPOL je također od Ministarstva unutrašnjih poslova Sjeverne Makedonije zatražio pomoć u istrazi o terorističkom napadu u centru glavnog grada Austrije.

Policija je uhapsila i 14 njegovih pomagača u Austriji, a Fejzulu je i od ranije bio poznat sigurnosnim organima Austrije, jer je osuđen na 22 mjeseca zatvora zbog namjere da se pridruži tzv. Islamskoj državi u Siriji. On je osuđen krajem 2019. godine i odslužio je samo osam mjeseci kazne.

U Siriju i Irak je s područja Zapadnog Balkana otišlo oko 1.000 osoba.

Kosovo i BiH su 2019. godine su vratili određeni broj osoba iz Sirije. Kosovo je vratilo 110 osoba, a BiH ukupno 26 osoba.

Na izdržavanju kazne u kazneno-popravnim zavodima u BiH zbog ratovanja u Siriji i terorizma, prema podacima Ministarstva pravde BiH zaključno sa 1. septembrom 2020. godine, osuđene su 42 osobe, kaznu je izdržalo 29 osoba, a 13 je trenutno u zavodima. Ukupno je evidentirano 56 osoba, u sedam slučajeva se odustalo od istrage, a pet procesa se vodi pred Sudom BiH.