Margarita Karamijan kaže da joj se srce "zaledilo" dok je gledala videozapis za koji istražioci kažu da prikazuje ubistvo dvojice Armenaca nekoliko stotina metara od njene kuće u Hadrutu - gradu koji se našao na prvoj liniji fronta u ratu oko otcjepljenog azerbejdžanskog područja Nagorno-Karabah, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
Gledala je jedan video na kojem se vidi kako vojnici koji govore azerskim jezikom drže zatočenog 73-godišnjeg Benika Hakobijana u blizini njegove kuće na sjevernoj strani Hadruta, zajedno s Jurijem Adamijanom, 25-godišnjakom iz obližnjeg sela Tijak. Poznavala je obojicu muškarca.
Zatim je Karamijan pogledala drugi video na kojem je prikazano njihovo strijeljanje u malom parku u centru Hadruta, jugoistočno od glavnog grada regije, Stepanakerta.
"Ne sjećam se ko mi je poslao te užasne videozapise", rekla je Karamijan za RFE/RL iz Erevana, gdje je pobjegla malo prije ubistava.
"Otvorila sam ga [onlajn] i počela gledati. Došla sam do dijela snimka na kojem Juriju govore da se skine dok su Benika gurnuli na zemlju. Nakon toga sam zaustavila. Više nisam mogla da gledam."
"Tada sam se prisilila da pogledam mjesto ubistva, samo da budem sigurna da su to oni", rekla je Karamijan.
"Užasno. Bilo je užasno. Ali nije bilo neočekivano", kazala je Karamijan. "Već smo vidjeli toliko strašnih stvari da se čini da smo postali vrsta zombija."
"Vrlo je neugodno što sve to gledamo hladnokrvno", rekla je. "Ali bez obzira na to, kad osobu upoznaš i onda vidiš što su joj učinili, to je grozno."
'Nepobitni dokazi o ratnom zločinu'
Zastrašujuća snimka prvi je put objavljena na anonimnom proazerbejdžanskom kanalu Telegram na ruskom jeziku 15. oktobra.
Izvorni post sadržavao je opis u kojem se tvrdi da su njih dvojica zarobljeni armenski vojnici.
Taj je video brzo uklonjen s platforme društvenih medija nakon što je azerbejdžansko Ministarstvo odbrane objavilo saopštenje nazvavši ga lažnom "provokacijom".
Sljedeći dan, Glavno tužilaštvo u Bakuu je saopštilo da je istraga zaključila da je video lažan.
No, britanski nezavisni istražioci iz Belingketa (Bellingcata) su u iscrpnom procesu arhivirali snimku i potvrdili njenu autentičnost.
Odvojeno, autentičnost videa je potvrdio i BBC, citirajući bivšeg britanskog vojnog obavještajca koji je rekao da nema sumnje da video prikazuje "pravo ubistvo".
Armenski ombudsmen za ljudska prava Arman Tatoijan nazvao je video "nepobitnim dokazom o počinjenom ratnom zločinu".
Rekao je da ubistva u Hadrutu otkrivaju "nečovječno postupanje azerbejdžanske vojske prema armenskim zatvorenicima".
Nik Voters (Nick Waters), bivši oficir britanske vojske koji je analizirao snimku Belingketa, rekao je za RFE/RL da je "uvjeren" da je videozapis "autentičan" dokaz ratnog zločina.
"U videozapisima nema ničega što sugeriša da su lažni ili inscenirani", rekao je Voters za RFE/RL. "Lokacije su u skladu s onim gdje su se događale borbe. Radnje preduzete u videozapisu su u skladu s opisima u videozapisu, a sam video pogubljenja u potpunosti je u skladu s pucanjima u dvoje ljudi."
Voters kaže da je vojna kaciga koju je nosio vojnik viđen tokom hvatanja žrtava "značajan" indikator da su azerbejdžanske trupe izvršile ubistva.
"Ta vrsta kacige s podignutim rezom iznad ušiju vrlo je prepoznatljiva", objasnio je Voters. "To nije kaciga koju koriste normalne azerbejdžanske oružane snage. Međutim, vidjeli smo da je koriste azerbejdžanske specijalne snage."
"Na ovoj snimci vidimo samo jednu osobu koja je nosi. Međutim, to je još uvijek stvarno zanimljiv podatak o tome ko je potencijalno provodio ove akcije", rekao je Voters.
Na snimkama pogubljenja može se čuti i glas koji govori azerbejdžanski, s izrazitim regionalnim naglaskom, dajući streljačkom vodu zapovijed da "puca u njihove glave".
Tatoian kaže da je dokaze podijelio s Visokim komesarom Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Vijećem Evrope i drugim međunarodnim organizacijama.
Glasnogovornica komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović potvrdila je da su primili materijale. Kazala je da Mijatović "pomno prati situaciju" i da će "proučiti sve navode o teškim kršenjima ljudskih prava nakon čega će donijeti ocjenu o poduzimanju mjera".
Artak Beglarian, ombudsmen za ljudska prava Nagorno-Karabaha u Stepanakertu, rekao je za RFE/RL da je također poslao "zatvorene dosjee" o tom slučaju istražiocima organizacija Amnesti internešenel (Amnesty International) i Hjuman rajts voč (Human Rights Watch).
No, nezavisni istražioci još nisu mogli ući u Hadrut - koji je ostao pod kontrolom azerbejdžanskih snaga od kada se video prvi put pojavio na Telegramu.
Voters je rekao da će identifikovanje "počinilaca koji su uključeni" u ubistva biti sljedeći korak za bilo koju istragu ratnih zločina.
Civili, a ne vojnici
Karamijan je opovrgla medijske izvještaje koji su Hakobijana i Adamijana opisivali kao "zarobljene ratne zarobljenike" iz armenskih odbrambenih snaga Nagorno-Karabaha.
Rekla je da su Hakobijan i njegova supruga Jelena živjeli u Bakuu za vrijeme Sovjetskog Saveza, ali su početkom 1990-ih pobjegli u Hadrut kako bi izbjegli nasilje usmjereno prema Armencima u glavnom gradu Azerbejdžana.
Dobili su malu kuću na zemljištu bivše sovjetske poljoprivredne zadruge u sjevernom okrugu Hadrut, neformalno poznate kao Kobanstroj.
Karamijan je ispričala da je Hakobijan jedno vrijeme, kad se u Hadrutu držala stoka, bio pastir.
"Kada u gradu više nije bilo stada, pronašao je druge poslove kako bi zaradio za život", rekla je. "To je uglavnom bila sadnja u vrtovima, ali i istovar robe za trgovine i materijala za izgradnju kuća."
Hakobijan je nedavno pretrpio moždani udar i imao je poteškoća u obavljanju fizičkih poslova, rekla je, insistirajući da on nije bio u stanju da se bori kao vojnik.
"Vidjela sam da o njemu govore kao da je vojnik jer je bio u maskirnoj odjeći", rekla je Karamijan. "Ali Benik je u toj odjeći cijeli život. U Artsaku [Nagorno-Karabah] gotovo svi hodaju u takvoj odjeći. To ništa ne znači."
"Dobro sam poznavala Benika", nastavila je Karamijan. "Gotovo cijeli Hadrut dobro ga je poznavao jer je bio sezonski radnik i radio je u gotovo svima kućama i dvorištima. Benik je bio bezazlen, ljubazan, običan radnik."
Nakon što su 27. septembra izbile borbe u blizini grada i mnogi od 3.000 etničkih Armenaca su pobjegli iz Harduta, Hakobijan je ostao bez sredstava za život.
Karamijan je rekla da je Hakobijan posljednje dvije nedjelje svog života proveo istovarajući kamione koji su nosili zalihe hrane od Stepanakerta do lokacije za distribuciju u Domu kulture u Hadrutu.
Insistirala je da Adamijan također nije bio vojnik, iako je rekla da ga je vidjela da nosi pištolj nakon 27. septembra kada je bio mobilizovan kao dio lokalne policije za javnu sigurnost MOB.
Adamijan je također pomogao Hakobijanu da istovara zalihe u Domu kulture, rekla je.
"Vidjela sam obojicu kako rade taj posao nekoliko puta", rekla je.
"Posljednji put, ako se ne varam, bilo je 6-7. oktobra."
Bježeći iz predgrađa
Kad je rat počeo 27. septembra, Karamijan je rekla da nije mogla zamisliti da će uskoro postati izbjeglica u Erevanu.
Čitav je život živjela u Hadrutu, čak i tokom rata ranih 1990-ih, kada je bila na čelu tajne jedinice u pukovniji armenskih snaga Nagorno-Karabaha.
To je bio rat u kojem je ubijeno više od 6.000 Armenaca i 24.000 Azerbejdžanaca - s gotovo milion Azerbejdžanaca raseljenih iz svojih domova u Armeniji i Azerbajdžanu, i gotovo pola miliona Armenaca raseljenih širom Azerbejdžana.
No, kada su izbile najnovije borbe i kada je vidjela kako formacije azerbejdžanskih dronova "zatamnjuju nebo" nad jugoistočnim bokom otcijepljene regije, poslala je svoju djecu i pripremila se za trenutni bijeg.
Ostala je sama u svojoj kući više od sedam dana, pripremajući hranu koju je dostavljala u lokalnu bolnicu u Hadrutu i etničkim armenskim vojnicima na prvoj liniji fronta - uključujući supruga i sina.
Azerbejdžansko Ministarstvo odbrane saopštilo je 5. oktobra da se Prvi armenski motorizovani puk sa sjedištem u Hadrutu povukao.
U međuvremenu, dok su azerbejdžanske snage konsolidovale svoje položaje oko obližnjih gradova Fuzuli (Varanda) i Jrakan (Kabrajil), Hadrutom su se počele širiti priče o azerbejdžanskim specijalnim snagama koje su se s okolnih brda i šume infiltrirale u ispražnjene kuće u gradu.
Te priče su ubrzo pojačane najavom "Ministarstva vanjskih poslova", de fakto vlade Nagorno-Karabaha, da oko Hadruta djeluje azerbejdžanska "diverzantsko-izviđačka grupa".
Navodno sastavljena od 200 vojnika, uključujući azerbejdžanske specijalne snage, počela se infiltrirati u dijelove Hadruta s dvije strane bez artiljerije ili tenkovske podrške.
Lokalne armenske vlasti u Hadrutu rekle su da im je cilj "popraviti prisutnost" u gradu.
Oko 17 sati 9. oktobra, azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev objavio je da su Bakuove snage imale kontrolu nad Hadrutom.
Ali međunarodni dopisnici opovrgnuli su tu tvrdnju, izvještavajući da su azerbejdžanske snage zauzele položaje na planinama oko Hadruta, ali je kontrola nad samim gradom bila podijeljena.
Tada je Karamijan rekla da su joj suprug i sin poručili da je vrijeme da ode.
Otišla je nešto prije ponoći 9. oktobra, automobilom svog rođaka, vozeći se s ljekarom Janikom Hambardžumijanom i njegovim bratom.
Odvezli su se do sela Azoh, gdje je dan ranije preseljeno osoblje Hadrutove bolnice - pred napredovanje azerbejdžanskih snaga.
"Suprug i sin su mi rekli da moram napustiti grad kako se ne bi brinuli za mene", rekla je Karamijan. "Rekla sam im da, baš kao ni oni, neću otići. Ali prisilili su me da odem."
Kazala im je da su preživjeli rat početkom devedesetih, a da nisu napustili Hadrut.
"Ali oni su rekli: ‘Ne, ovo je drugačiji rat.’"
Kada je Karamijan stigla do Azoha, rekla je da je selo bilo prepuno raseljenih civila i da je odlučila nastaviti do Erevana - ostavivši Hambardžumijana da radi u preseljenoj bolnici.
Prolazeći noću kroz Stepanakert, 10. oktobra oko 10 sati ujutru stigla je u Erevan.
Smrtonosna hronologija
Karamijan je rekla da vjeruje da su Hakobijan i Adamijan zarobljeni i ubijeni 10. oktobra.
"Mislim da je to zato što su nakon ulaska Azerbejdžanaca u Hadrut [10. oktobra] u gradu počele bitke i tamo nije bilo civila."
S obzirom da azerbejdžanske snage već kontrolišu Adamijanovo selo oko jedan kilometar južno od Hadruta, rekla je da je logično pretpostaviti da se Adamijan sklonio u kuću Hakobijana.
Kazala je da misli da su dvojica muškaraca pokušali pješice doći do centra grada 10. oktobra kada su neočekivano naletjeli na azerbejdžansku patrolu oko 200 metara od Hakobijanove kuće.
Prema Artaku Beglarijanu, ombudsmenu za ljudska prava u Stepanakertu, 10. oktobra u drugim su dijelovima grada ubijena najmanje još četvorica stanovnika Hadruta.
Karamijan je rekla da se ljekar koji je putovao s njom u Azoh vratio u Hadrut kasnije 10. oktobra s vozilom hitne pomoći i izvukao tijela trojice ubijenih civila tog dana.
Tijela Hakobijana i Adamijana još uvijek nisu pronađena.
Ostali stanovnici Hadruta koji su ostali u gradu sada su nestali - uključujući Hakobijanovu suprugu Jelenu.
Izbjeglice iz Hadruta koji su pobjegli u Erevan osnovali su zatvorenu Fejsbuk (Facebook) grupu kako bi međusobno dijelili informacije o nestalim i mrtvim.
Na društvenim mrežama iz Bakua pojavile su se fotografije ili videozapisi najmanje tri starija civila za koja je poznato da su ih azerbejdžanske snage zadržale u Hadrutu.
Armenski servis RFE/RL izvijestio je da su se i drugi zarobljeni Armenci pojavili na društvenim mrežama, navodno pod kontrolom azerbejdžanskih vlasti.
U međuvremenu, ombudsmen za ljudska prava u Erevanu Arman Tatoijan izjavio je 30. oktobra da je 84-godišnji Miša Melkonijan preminuo u noći nakon što su ga azerbejdžanske trupe zadržale u njegovom rodnom gradu Hadrut.
Azerbejdžanske snage napredovale su dalje od Hadruta, idući dalje prema Stepanakertu. U sukobu je smrtno stradalo više od 1.000 vojnika i civila s obje strane - prema nekim procjenama i nekoliko hiljada – dok je raseljeno na desetine hiljada ljudi.
Facebook Forum