Piše: Rikard Jozwiak
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Samonametnuti rok koji je najavio britanski premijer Boris Johnson za sveobuhvatan sporazum o slobodnoj trgovini između Ujedinjenog Kraljevstva i Evropske unije (EU) došao je i prošao. To znači da će se pregovori vjerovatno intenzivirati u Londonu i u Briselu, u narednih nekoliko sedmica. A sve bi moglo zavisiti od oštrih neslaganja oko industrije vrijedne samo 0,1 odsto britanskog BDP-a, koja zapošljava samo 12.000 britanskih građana.
Dobrodošli u emotivni i politikom nabijeni svijet političkog ribarstva.
- Kabinet britanskog premijera: Okončani trgovinski pregovori sa EU
- Britanski premijer: Sporazum sa EU do 15. oktobra, u suprotnom svako svojim putem
Velika Britanija formalno je napustila EU blok 31. januara ove godine, što znači da više nema predstavnike ni u jednoj instituciji EU, ali još uvijek je zakonski obvezana pravilima i propisima kluba do početka 2021. U ovom prelaznom razdoblju London je pokušao razbiti dogovor o svim vrstama budućih dogovora sa Unijom, u kojoj je proveo 47 godina članstva.
Razgovori, često prenapregnuti, sada su dosegli kritični trenutak sa tri problema koja i dalje ostavljaju dvije strane daleko jednu od druge razlike oko pravila tržišnog natjecanja, buduće upravljanje potencijalnim konačnim sporazumom - i riba.
Na kraju, čini se da bi riba mogla biti najteži problem od svih, baš kao što su se mnogi posmatrači pregovora o Brexitu bojali od samog početka.
Zajednička politika ribarstva EU (CFP) znači da ribarske flote svake države članice EU ima puni pristup vodama svih država, osim u prvih 12 nautičkih milja udaljenih od obale svake države. One nisu slobodne da ulove šta god žele.
U jednom od najčudnijih aspekata politike EU, ministri iz različitih zemalja okupljaju se svakog decembra u Briselu kako bi se borili oko količine koja se može uloviti od svake vrste ribe.
Pregovori mogu da traju danima u pravim diplomatskim "Ratovima bakalara" sve dok se nacionalne kvote ne podijele, koristeći se istorijskim podacima koji sežu skoro 50 godina unazad. Britanija se oduvijek protivila ovom sistemu, uvjerena da sadrži koruptivnu podjelu .
Ne iznenađuje što su britanske ribarske zajednice gorljivo podržavale Bregzit, pod "paljbom" redovnih medijskih priča o tome kako je "EU ukrala našu ribu".
Jednom kada bude van CFP-a od sljedeće godine, Velika Britanija će postati takozvana "nezavisna obalna država" i kontrolisati ono što je poznato kao ekskluzivna ekonomska zona (EEZ), protežući se do 200 nautičkih milja.
Na prvi pogled, Velika Britanija ima neke prave adute. Ima više priobalnih voda nego bilo koja druga zemlja EU. Njene vode su takođe neobično izdašne. Sjeverna francuska ribolova flota uzima do 60 posto ulova u onom što će od nove godine postati isključivo britanske vode. To ima veze sa osobenošću i ribe i geografije.
Uzmite za primjer bakalar i iverku, dvije najčešće vrste riba u Sjevernom moru. Kad dostignu zrelost, traže hladne, duboke sjeverne vode oko britanskih ostrva, dok njihova jaja imaju veće šanse da prežive u toplijim južnim dijelovima - na neki način je francuska obala poput ribljeg vrtića, a britanske vode poput diskoteka za odrasle u kojima je ulov najbolji .
Ali riba nije samo za ulov, već je morate i prodati. I tu se nalazi čip EU za pregovore. Otprilike 80 odsto ribe koja završi u Velikoj Britaniji izvozi se, uglavnom u EU, dok se 70 odsto ribe koja se konzumira u zemlji uvozi - u velikoj mjeri iz EU.
I, najvrijedniji dio industrije više ne lovi ribu već je prerađuje, što je potpuno zavisno od slobodne trgovine. Dakle, Brisel je uspostavio očiglednu vezu: pristup britanskim vodama znači carinski i neoporezivi pristup britanske robe na tržište EU od 450 miliona potrošača.
Brisel u osnovi želi da ribarska politika ostane ista i podstiču je države poput Danske, kojima je ribolov od vitalnog nacionalnog značaja. Takođe i Belgija, Francuska, Irska i Holandija, gdje je industrija i dalje glavni izvor zapošljavanja u obalnim zajednicama i gdje takođe posjeduje značajan regionalni, a ponekad i nacionalni politički uticaj.
Međutim, problem Brisela je što status quo nije moguć. Britanski premijer Johnson mora smiriti neke od svojih najstarijih domaćih saveznika i želi da poveća britanske kvote na osnovu lokacije ribe, a ne na osnovu istorijskih prava.
Ovi politički saveznici takođe žele da se o kvotama pregovara svake godine sa Briselom, stavljajući Britaniju na mjesto upravljača ovog procesa.
Mogući kompromis mogao bi za sobom povući višegodišnju nagodbu u kojoj Brisel prihvata da britanski udjeli rastu s vremenom, ali istovremeno dozvoljava brodovima EU da i dalje love u kanalu La Mancheu, baš kao i prethodnih vremena, ali manje u drugim britanskim pomorskim oblastima.
Sat otkucava i 1. januara francuskim kočama može biti zabranjeno ribolov u vodama u kojima su njihovi preci vijekovima lovili. A ostatak evropskog stanovništva, sa obje strane Kanala, mogao bi se probuditi u ekonomskoj katastrofi koja bi vjerovatno nastala u slučaju da ne bude dogovora između Londona i Brisela.
Priredio: Milad Obradović
Facebook Forum