Voljela bih kad bih mogla da vam ispričam kako je to biti dijete, ali vi razgovarate sa osobom koja to nikada nije bila, koja nikada to nije stigla da bude - tako svoju priču počinje Dževa Avdić, tridesetogodišnja mlada žena koja je djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.
Dom gdje je rođena, selo Zeleni Jadar kod Milića, u istočnoj Bosni, zajedno sa roditeljima i bratom napustila je početkom 1992. godine. Otišli su u obližnji grad, Srebrenicu. Nekoliko dana nakon njihovog odlaska, sve kuće u Zelenom Jadru su spaljene, među kojima i njena.
"Od tog trenutka Dževa više nije šestogodišnja djevojčica. Postaje odrasla osoba koja se zajedno sa svojom porodicom bori za život. Naravno, nesvjesna da je to rat i da će preživjeti genocid koji se desio u Srebrenici u julu 1995. godine", priča Dževa, objasnivši da o svom djetinjstvu uvijek priča u trećem licu.
"Lakše je zamisliti da se to dogodilo nekoj Dževi prije dvadeset i nešto godina, nego da se desilo baš meni. Zato se i ne sjećam mnogo, osim da sam voljela da igram 'gume' u hodniku jedne zgrade u Srebrenici. Mislim da je to bila 1993", priča Dževa.
Par godina stariji od Dževe, dvanaestogodišnji Mirza Bašić, u Srebrenicu je sa roditeljima i bratom doselio iz rodnog Bratunca. Kaže da tokom ratnih godina nije bilo puno prostora za igru zbog stalnog grantiranja, pa je vrijeme često provodio uz knjigu.
"Tih godina čitao sam sve što mi je 'palo pod ruku'. Od Branka Ćopića, Tom Sojera, sve lektire, stripove, sve sam pročitao. Bježao sam u tu imaginarnu stvarnost, bježeći od stvarnosti u kojoj sam bio", sjeća se Mirza.
Kolekcija sjećanja
Dževina i Mirzina sjećanja iz djetinjstva samo su neka od sedamdeset sati snimljenog materijala iskustva djece tokom opsade i genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine.
Projekat na kojem su zajednički radili Memorijalni centar Srebrenica i Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva sastoji se od kolekcije sjećanja i uspomena u kojoj je učestvovalo više od stotinu nekadašnje djece koja su djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.
"Više od stotinu ljudi koji danas imaju svoje porodice iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom", pojašnjava Hasan Hasanović u ime Memorijalnog centra Srebrenica i jedan od učesnika u ovom projektu.
Kolekcija sjećanja sadrži oko 100 dokumentovanih uspomena, pisma i fotografije, ali i nekoliko ličnih predmeta kao džemperi, jakne ili ruksaci.
"Ovo je materijal koji ima ogromnu vrijednost i ova kolekcija predstavlja važan doprinos dokumentaciji genocida iz ugla djece", smatra Lejla Hairlahović koja je projekat predvodila u ime Muzeja ratnog djetinjstva iz Sarajeva.
Odlasci u rodni kraj
Mirza je izgubio brata, a Dževa oko trideset članova porodice u genocidu.
U genocidu u Srebrenici ubijen je i stariji brat Mirze Bašića. Posmrtne ostatke Mirza i njegova porodica do danas nisu pronašli.
Zajedno sa roditeljima Mirza je život nastavio u Živinicama kod Tuzle. Danas je profesor istorije, suprug i otac dvoje djece. I pored svega, kaže da u Srebrenicu voli da ode.
"Vrlo rado odem u Srebrenicu, posebno na mjesta na kojima sam volio da idem kao dijete. Čim odem tamo nevjerovatno je kako ponovo mogu da oživim sva ta sjećanja i sve osjećaje, kao da sam ponovo tamo", kaže Mirza.
Dževa Avdić, sa početka priče, imala je nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine. Otac, sa mnogim muškarcima iz ovog grada, spas je potražio putem preko šume, do slobodne teritorije. Preživio je genocid, dok je više od 30 članova porodice Dževe Avdić ubijeno.
U svoje rodno mjesto, Zeleni Jadar kraj Srebrenice, Dževa Avdić ide često. Tamo je, prije dvije godine, kako kaže, dočekala svoj prvi Bajram nakon rata.
"Čudni su ti osjećaji koji vas obuzmu kad ste tamo. Za nas preživjele to je jedna posebna dimenzija i posebni osjećaji. Svi mi vrlo lično I bolno živimo tu svoju bol, koja se pred svaku godišnjicu, svaki 11. juli, nekako čudno povećava", priča Dževa.
Knjige kao ostavština
Svoj život nakon rata nastavila je u Vogošći, kod Sarajeva. Autorka je i knjige "Moj osmijeh je moja osveta", u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida.
I Mirza kaže kako piše knjigu.
"Nisu svi bili u mogućnosti da tako nešto prežive. Sad, sa ove vremenske distance, ja to smatram jednom vrstom posebnog iskustva. Teško je s njim živjeti i ostavi to posljedice na čovjeka, ali mislim da nas to izdvaja u odnosu na drugu djecu i na naše vršnjake u nekim drugim dijelovim svijeta, gdje tada nije bo rat. Tako da, ja se uvijek tješim da je to nešto posebno što ja imam, a većina u svijetu ne. Zato naša sjećanja treba da se čuju", napominje Mirza.
Memorijalni centar Srebrenica posvećen je sjećanju na žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine, kada su snage Vojske Republike Srpske ubile preko 8.000 ljudi.
U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.610 žrtava genocida. Još uvijek se traga za više od 1.000 nestalih Srebreničana.
Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, te izrekli četiri doživotne kazne (od čega je jedna nepravosnažna).
*****Saradnja na tekstu Sadik Salimović
Facebook Forum