Kuda ide Istočno partnerstvo?

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Istočno partnerstvo prošle je godine navršilo 10 godina postojanja, što je nekoliko stručnjaka iz istraživačkih (think tank) centara potaklo na promišljanje o budućnosti programa koji je bio osmišljen da Jermeniju, Azerbejdžan, Bjelorusiju, Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu približi EU.

Jedna od najambicioznijih studija skicirala je četiri potencijalna scenarija odnosa šest bivših sovjetskih republika i EU u 2030. godini. Nijedan od njih ne predstavlja posebnu radost čitanja za one sa aspiracijama za pridruživanje europskom klubu.

"Istočnoevropska budućnost: četiri scenarija za istočno partnerstvo 2030.", studija Wojciecha Przybylskog iz "Višegradskog pristupa" (Visegrad Insight) i Joerga Forbriga iz njemačkog Marshall fonda (GMF) na samom početku postala je "žrtva" epidemije korona virusa. Objavljena sredinom marta u pandemijom paralizovanoj Evropi, ovaj izvještaj nije izazvao pažnju javnosti, te je stoga predstavljen medijima prošle sedmice.

• Može vas zanimati i ovo:

Pročitajte i ovo:

Kako će Evropa izgledati nakon korona virusa?

Kroz intervjue i radionice sa analitičarima, novinarima, kreatorima politika, građanskim aktivistima i poslovnim liderima iz Jermenije, Azerbejdžana, Bjelorusije, Gruzije, Moldavije i Ukrajine, kao i iz više zemalja EU, autori ukazuju na četiri različita puta koje nazivaju "Pragmatična integracija", "Ponovljena ruska hegemonija", "Štab EU prema Moskvi " i "Građanska emancipacija".

Prvi je scenarij "najboljeg slučaja". Autori pišu da "ne postoje glavni slogani, simboli ili ozbiljna očekivanja za članstvo (u EU ), ali će se direktna strana ulaganja, trgovina i ekonomska međuzavisnost i dalje povećavati, uz određeno poboljšanje u razvoju infrastrukture i međusobnoj povezanosti."

To u velikoj mjeri predstavlja status quo, jer je Istočno partnerstvo uvijek obećavalo prisniju vezu Brisela na mnogim područjima, ali nije nudilo eksplicitnu ponudu pridruživanja klubu. To će vjerojatno frustrirati Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu, koje već imaju sporazume o pridruživanju sa EU, kao i viznu liberalizaciju. Izvještaj napominje da bi ono što naziva modelitetom pripravnosti ("stand-by mode") mogao imati "negativan učinak na mlađe, preduzetničke generacije, što će rezultirati radikalizacijom domaće političke scene".

Izvještaj takođe navodi da će to vjerojatno dovesti do većeg neslaganja između ove trojke i preostalog trija - Jermenije, Azerbejdžana i Bjelorusije, koji će najvjerojatnije slijediti "tihi oblik integracije, temeljen na pragmatizmu, prije bilo kakvih promjena u njihovoj sigurnosti i diplomatskim vezama sa Rusijom". Prema izvještaju, Brisel bi takođe mogao biti prisiljen da promjeni koncept partnerstva. Podjela između dviju grupe, koje idu u različitim smjerovima, nešto je o čemu se već neko vrijeme raspravlja i taj razgovor neće uskoro prestati.

Ako prvi scenarij ne zvuči inspirativno, ipak je manje mračan od sljedeća dva, u kojima Kremlj odlučnije ulazi u igru. Prema drugom predviđanju, Moskva će imati koristi od završetka projekta gasovoda Nordstream 2 i proširiće svoj ekonomski položaj, dobijajući nekoliko strateških sektora u ekonomijama Istočnog partnerstva. EU i NATO slabe idući iz krize u krizu (Brexit, Eurozona, COVID-19, migracije, vladavina zakona), euroskeptične snage čine još komplikovanijim odlučivanje u Briselu, dok Moskva održava financijske veze sa političkom elitom u partnerskim zemljama, te uspijeva vlade uskladiti s ruskim interesima. Na kraju, regija "gubi povjerenje u pro EU lidere i prihvaća veću zavisnost od Rusije".

Treća je opcija samo malo bolja. Radi se o EU koja je, umjesto da traži rusko prijateljstvo, zabrinuta što se Amerike fokusira na druga mjesta i zbog rastućeg kineskog uticaja koji uznemiruju i Brisel i Moskvu. Teška situacija istočnih partnera podređena je većoj saradnji EU i Rusije, a rezultat, prema izvještaju, je da "iako se neke zemlje istočnog partnerstva pokušavaju oduprijeti tim trendovima, druge se odriču statusa zemalja druge klase i sa oklijevanjem slijede ovaj novi Evropski mainstream. Kao rezultat toga, zemlje Istočnog partnerstva ulaze u novo razdoblje nestabilnosti, bez presedana, sa vidljivim strahom i frustracijama praćenim razočaranjem u EU".

U neprevidiva vremena, možda je četvrta, konačna, opcija podjednako uvjerljiva. Nakon nedavne jermenske revolucije, opcija skicira pojavu "snage naroda", u kojoj stanovništvo ustaje i na dnevni red stavlja napredak i društvene promjene. U tom scenariju, Rusija nije uzor i članstvo u EU više nije izgledno. Umjesto toga, zemlje se okreću same sebi i u izvjesnom su smislu "prepuštene vlastitim oruđima". Ali, iako će EU u najboljem slučaju ponuditi malo više od "moralne podrške", ovaj scenarij još uvijek pretpostavlja postojanje prešutnog sporazuma sa Kremljom.

• Od istog autora:

Pročitajte i ovo:

Kineski uticaj u EU: Strateški 'šum u komunikaciji'

"Direktno miješanje i hibridno ratovanje su isključeni, ako se države zavjetuju da će održati postojeće parametre vanjske politike." Imaćete krhku stabilnost, raznolikost ulaganja drugih igrača - poput Kine, ali ne i trajno rješenje zamrznutih sukoba u regiji.

Na kraju, kombinacija sva četiri scenarija sasvim je vjerovatna . Autori studije ne nude nikakve opklade.